- 1 -              Revt 35/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 35/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika P. d.o.o., K., OIB:... (prije P. d.d., Č.), protiv tuženika-protutužitelja P. M. d.o.o., Č., OIB:..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Z. R. i D. P. iz P., radi isplate, rješavajući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1954/13-3 od 26. kolovoza 2015., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Varaždinu broj P-142/03-38 od 17. listopada 2012., u sjednici održanoj 20. siječnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika-protutužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1954/13-3 od 26. kolovoza 2015. pod točkom II. izreke i III. izreke u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu broj P-142/03-38 od 17. listopada 2012. pod točkom II. izreke, odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tuženika-protutužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1954/13-3 od 26. kolovoza 2015. pod točkom III. izreke u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu broj P-142/03-38 od 17. listopada 2012. pod točkom III. izreke, odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Čakovcu od 18. rujna 1998. broj Ovrv-2412/98 i odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika da se naloži tuženiku-protutužitelju isplatiti mu iznos od 1.843.713,04 kuna s pripadajućim zateznim kamatama i troškove ovršnog postupka u iznosu od 10.238,80 kuna (točka I. izreke). Odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja kojim je zahtijevao da se tužitelju-protutuženiku naloži da mu isplati iznos od 690.811,10 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke). Tuženiku-protutužitelju je naloženo naknaditi tužitelju-protutuženiku trošak postupka u iznosu od 15.239,70 kuna (točka III. izreke), a preostali trošak je određeno da snosi svaka stranka (točka IV. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja-protutuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja pod točkom I. izreke u dijelu kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Čakovcu broj Ovrv-2412/98 od 18. rujna 1998., te u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.393.504,45 kuna s pripadajućim zateznim kamatama i troškova ovršnog postupka u iznosu od 10.238,80 kuna (točka I. izreke). Preinačena je presuda suda prvog stupnja pod točkom I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatu iznosa od 450.208,59 kuna i suđeno je na način da je tuženiku-protutužitelju naloženo isplatiti tužitelju-protutuženiku iznos od 450.208,59 kuna (točka II. izreke). Odbijena je tuženikova-protutužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja pod točkom II. i III. izreke (točka III. izreke).

 

Rješenjem suda drugog stupnja ukinuta je presuda suda prvog stupnja pod točkom I. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatu zateznih kamata na iznos od 450.208,59 kuna i u tom dijelu je predmet vraćen na ponovno suđenje.

 

Protiv presude suda drugog stupnja pod točkom II. i III. izreke, reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) je podnio tuženik-protutužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske ukinuti presudu suda drugog stupnja u pobijanom dijelu i predmet vratiti na ponovno suđenje ili preinačiti pobijanu presudu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija u dijelu protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok revizija u dijelu protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tuženik-protutužitelj ukazuju revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi su jasni i nisu proturječni. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Ocjena dokaza pridržana je za sud, a ne za stranku, pa bez osnove revident ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP kada toj ocjeni prigovara.

 

Sud drugog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 221.a ZPP (pravilo o teretu dokazivanja) obzirom da je pravilno primijenjena ta odredba, a što će biti vidljivo iz daljnjeg slijeda ovoga obrazloženja.

 

Tuženik-protutužitelj u reviziji iznosi niz činjeničnih prigovora kojima u bitnome osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi činjenični navodi tuženika-protutužitelja izneseni u reviziji, ovaj sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ispitivanje osnovanosti tih navoda jer prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP reviziju protiv presude suda drugog stupnja nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet spora po tužbi je zahtjev tužitelja-protutuženika za plaćanjem zakupnine i troškova vezanih uz zakup poslovnog prostora prema ugovoru o zakupu poslovnog prostora i opreme od 24. siječnja 1994., Aneksa broj I od 31. svibnja 1994. i Aneksa broj II od 31. prosinca 1994.

 

Predmet protutužbenog zahtjeva je zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu štete, koja je po tvrdnji tuženika-protutužitelja nastala uslijed činjenice da mu je tužitelj-protutuženik isključio električnu energiju, telefon i grijanje u poslovnom prostoru, u razdoblju od svibnja 1999. do prosinca 2000.

 

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

 

- da je tužitelj-protutuženik kao zakupodavac zaključio sa tuženikom-protutužiteljem kao zakupoprimcem, ugovor o zakupu poslovnog prostora i opreme od 24. siječnja 1994.,

 

- da je ugovorom o zakupu ugovoreno da tužitelj-protutuženik kao zakupodavac daje zakupoprimcu u zakup poslovni prostor koji se nalazi na adresi Č., ..., i to hale 1-tehnički pregledi od 310 m2, hale 1-tehnički pregledi kancelarijski prostori od 2,5 m2, ograđeni asfaltirani prostor od 360 m2 i otvoreni vanjski neasfaltirani prostor od 167,5 m2,

 

- da je ugovorena zakupnina u protuvrijednosti od 2.396,00 DEM mjesečno s dospjelošću prvog u mjesecu za protekli mjesec u dinarskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju DEM M. b. d.d. Č.,

 

- da je tuženik-protutužitelj kao zakupoprimac dužan snositi sve troškove tekućeg održavanja prostora koji je predmet ugovora i troškove nastale s osnova korištenja i funkcioniranja poslovnog prostora (struja, voda, grijanje, komunalije, telefon, čuvanje i drugo), te troškove s osnova zajedničkog korištenja objekata (čišćenje dvorišta, zajedničkih sanitarnih čvorova i sl.),

 

- da su stranke ugovor o zakupu sklopile na pet godina,

 

- da su stranke sklopile Aneks broj I ugovora o zakupu poslovnog prostora i opreme od 31. svibnja 1994., kojim je izmijenjen ugovor o zakupu poslovnog prostora i opreme na način da se uz postojeće prostorije tuženiku-protutužitelju daje u zakup i proizvodni prostor lakirnice u hali II veličine 491 m2, te zatvorena nadstrešnica za potrebe skladišta veličine 272 m2, te da je za korištenje ovih poslovnih prostorija ugovorena zakupnina od 4.100 DEM mjesečno i da se Aneks I primjenjuje od 1. lipnja 1994.,

 

- da su stranke sklopile i Aneks broj II ugovora o zakupu poslovnog prostora i opreme od 31. svibnja 1994., kojim su ugovorile davanje u zakup dodatnog poslovnog prostora i osobnog automobila marke Fiat Croma 1600,

 

- da je ugovor o zakupu poslovnog prostora i opreme istekao, te da novi ugovor nije zaključen,

 

- da je tuženik-protutužitelj koristio poslovni prostor i nakon isteka ugovora o zakupu, te da ga je prestao koristiti 17. srpnja 2008.,

 

- da tuženik-protutužitelj nije izvršavao obveze po ugovoru od travnja 1996.,

 

- da su parnične stranke na ročištu 18. veljače 2011. učinile nespornim dio utužene tražbine koja se odnosi na obračun zakupnine za razdoblje od 30. travnja 1996. do siječnja 2004.,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da potraživanje s osnova zakupnine za razdoblje od 1. siječnja 1998. do 31. prosinca 2001. iznosi 242.889,96 kuna, za razdoblje od 1. siječnja 2002. do 31. siječnja 2004. iznosi 207.318,63 kune,

 

- da na temelju dostavljene dokumentacije u odnosu na protutužbeni zahtjev vještak nije mogao izraditi nalaz i mišljenje jer mu dostavljena dokumentacija nije bila dostatna za izradu nalaza i mišljenja.

 

Sud prvog stupnja smatra da ne može sa sigurnošću utvrditi točnost obračuna zakupnine i ostalih troškova vezanih uz zakup koje tužitelj-protutuženik potražuje, jer na računima za zakup nije vidljivo na koje se prostore odnose, a na računima za troškove vezano za zakup nije obrazloženo kako se do tih izračuna došlo, pa sud prvog stupnja zaključuje da zahtjev tužitelja-protutuženika da mu tuženik-protutužitelj isplati iznos od 1.843.713,04 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, nije osnovan.

 

Sud drugog stupnja je primjenom odredbe članka 373.a ZPP preinačio presudu suda prvog stupnja i naložio tuženiku-protutužitelju isplatiti tužitelju-protutuženiku iznos od 450.208,59 kuna. Kako su stranke na ročištu učinile nespornim tražbinu tužitelja-protutuženika na ime zakupnine za razdoblje od 30. travnja 1996. do siječnja 2004., a čija visina proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, sud drugog stupnja je zaključio da je zahtjev tužitelja-protutuženika osnovan za iznos od 450.208,59 kuna na ime zakupnine.

 

U odnosu na tijek zateznih kamata na iznos od 450.208,59 kuna, sud drugog stupnja je ukinuo presudu suda prvog stupnja i u tom dijelu vratio na ponovno suđenje.

 

U odnosu na preostali zahtjev tužitelja-protutuženika s osnove zakupnine i troškova vezanih uz zakup poslovnog prostora, sud drugog stupnja je zaključio da nije moguće sa sigurnošću utvrditi koliki iznos tužitelj-protutuženik za pojedine mjesece potražuje, pa je u tom dijelu potvrdio presudu suda prvog stupnja kojom je odbijen zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatu iznosa od 1.393.504,45 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.

 

U odnosu na protutužbeni zahtjev, sud prvog stupnja je zaključio da zahtjev tuženika-protutužitelja nije osnovan, jer primjenom odredbe o pravilu dokazivanja (članak 221.a ZPP) na temelju priloženih dokaza, sud nije mogao utvrditi pretpostavke iz kojih bi proizlazila odgovornost tužitelja-protutuženika za naknadu štete tuženiku-protutužitelju.

 

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvog stupnja u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev jer smatra, da tuženik-protutužitelj nije dokazao postojanje štete (članak 219. ZPP).

 

Pravno shvaćanje suda drugog stupnja prihvaća i ovaj sud.

 

Stranke su 24. siječnja 1994. sklopile ugovor o zakupu poslovnog prostora i opreme, na određeno vrijeme od pet godina. Prema tome vrijeme na koje je ugovor sklopljen isteklo je 24. siječnja 1999. Tuženik-protutužitelj nije plaćao zakupninu ni ostale troškove koje je bio dužan plaćati prema ugovoru o zakupu, od travnja 1996.

 

Međutim, tuženik-protutužitelj je nastavio koristiti poslovni prostor i nakon isteka ugovora o zakupu, sve do 17. srpnja 2008.

 

Prema pravnom shvaćanju ovog suda ugovor o zakupu nije prešutno obnovljen na neodređeno vrijeme u smislu odredbe članka 596. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO) time što je tuženik-protutužitelj nastavio koristiti poslovni prostor i nakon proteka vremena za koje je ugovor o zakupu bio sklopljen, jer se odredbe ZOO kojima je uređen ugovor o zakupu (članak 567. - 599. ZOO) ne primjenjuju na zakupe uređene posebnim propisima (članak 568. ZOO).

 

Stoga predmet spora - u odnosu na zahtjev tužitelja-protutuženika do isteka vremena na koji je ugovor o zakupu sklopljen, valjalo je razriješiti primjenom odredaba Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj 91/96 - dalje: ZZPPP) kao posebnog (specijalnog) Zakona koji uređuje odnose u svezi zakupa, i to:

 

Odredbe članka 5. stavak 1. ZZPPP prema kojoj: „Ugovorom o zakupu poslovnog prostora obvezuje se zakupodavac predati zakupniku određeni poslovni prostor na korištenje, a zakupnik se obvezuje platiti mu za to ugovorenu zakupninu,“

 

odredbe članka 17. stavak 1. ZZPPP prema kojoj: „Zakupnik je dužan zakupodavcu platiti ugovorom utvrđeni iznos zakupnine u roku utvrđenom ugovorom,“

 

odredbe članka 23. stavak 1. ZZPPP prema kojoj: „Ugovor o zakupu poslovnog prostora sklopljen na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koji je sklopljen“.

 

Međutim, predmet spora - u odnosu na upotrebu prijeporne nekretnine (od strane tuženika-protutužitelja u utuženom razdoblju nakon isteka vremena na koji je ugovor sklopljen) bez plaćanja naknade za tu upotrebu, valja razriješiti prema odredbama članka 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 - dalje: ZVDSP) kojima je uređen pravni položaj nepoštenog posjednika.

 

Odredbom članka 165. ZVDSP je propisano da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario (stavak 1.). Od časa kada je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenog posjednika (stavak 6.).

 

Odredbom članka 18. stavak 3. ZVDSP je propisano da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

 

Budući je prijeporni poslovni prostor u utuženom razdoblju nakon isteka vremena na koji je ugovor sklopljen, tuženik-protutužitelj posjedovao bez ovlaštenja da ga posjeduje ili bez osnove koja bi mu davala pravo da ga posjeduje, iako je pritom znao ili mogao znati da mu ne pripada pravo da ga posjeduje, pravilno je tuženika-protutužitelja tretirati nesavjesnim ili nepoštenim posjednikom toga prostora i obveznikom isplate tužitelju-protutuženiku (u smislu odredbe članka 165. ZVDSP) svih koristi koje je u tom razdoblju od nekretnine imao.

 

Suprotno revizijskim navodima, tuženik-protutužitelj je stekao korist bar za iznos zakupnine koju bi inače trebao plaćati, pa je ta korist ujedno i što je u smislu navedenih odredaba dužan platiti tužitelju-protutuženiku (tako i revizijski sud u odlukama broj Rev-1187/11-2 od 10. svibnja 2016. i broj Rev x-1233/13-2 od 1. travnja 2014.).

 

Obzirom da visina tražbine za razdoblje od 1. siječnja 1998. do 31. prosinca 2001. i za razdoblje od 1. siječnja 2002. do 31. siječnja 2004., proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, pravilno je sud drugog stupnja zaključio da je zahtjev tužitelja-protutuženika osnovan za iznos od 450.208,59 kuna, dok je pravilno u preostalom zatraženom dijelu zahtjev tužitelja-protutuženika odbio (članak 219. ZPP).

 

U odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja valja reći da prema odredbi članka 221.a ZPP, ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

Odredbom članka 154. stavak 1. ZOO je propisano da tko drugome uzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Pritom treba reći, da je za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZOO, potrebno kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu. Naime, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između te štetne radnje i štete kao posljedice.

 

Primjenom odredbe članka 221.a ZPP tuženik-protutužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao da je pretrpio štetu kako u osnovu tako i u visini, pa stoga nisu ispunjene temeljne pretpostavke odštetne odgovornosti tužitelja-protutuženika, slijedom čega su pravilno sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu štete kao neosnovan.

 

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP reviziju tuženika-protutužitelja u dijelu protiv odluke o glavnoj stvari odbiti kao neosnovanu.

 

U odnosu na revizijske navode tuženika-protutužitelja kojima pobijaju odluku o troškovima postupka sadržanu u presudi suda drugog stupnja za navesti je da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Zbog navedenog je na temelju članka 392. stavak 1. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 20. siječnja 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.