- 1 -              Rev-x 497/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 497/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. V. A. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. P., odvjetnik u B., protiv tuženika: 1. Č. B., OIB: …, 2. S. B., OIB: … i 3. E. B., OIB: …, kao nasljednici pok. M. B. B., svi iz S., koje zastupa punomoćnik H. K., odvjetnik u B., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika H., Z., koju zastupa punomoćnik K. J., odvjetnik u V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž - 1443/2015-2 od 24. rujna 2015., ispravljene rješenjem istog suda broj Gž – 1443/2015-3 od 10. prosinca 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Virovitici broj P - 911/11-93 od 17. srpnja 2015., u sjednici održanoj 20. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

i

r i j e š i o   j e:

 

Revizije tužitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana, dok se u odnosu na odluku o troškovima postupka odbacuje kao nedopuštena.

 

Revizije tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu - kojim je tuženicima kao solidarnim dužnicima naloženo isplatiti tužitelju 92.115,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, te u dijelu - kojim je u više traženom od dosuđenog prvostupanjskom presudom (od dosuđenih 282.014,22 kuna do zatraženih 930.008,21 kuna) odbijen zahtjev tužitelja. Preinačena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu 188.889,22 kune s pripadajućom zateznom kamatom, na način da je u ovom dijelu zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan, te u odluci o troškovima postupka na način kojim se nalaže tužitelju naknaditi tuženicima 114.141,00 kuna, te umješaču na strani tuženika 14.357,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelj i tuženici. Tužitelj podnosi reviziju protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja, te u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Tuženici podnose reviziju protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu shodno navodima iznesenim u reviziji.

 

Odgovor na revizije nije podnesen.

 

Revizija tužitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari nije osnovana, dok u odnosu na odluku o troškovima postupka nije dopuštena.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuju tužitelj i tuženici. Naime, suprotno tvrdnji stranaka u ovom postupku, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Posebno, s obzirom na revizijski prigovor tužitelja koji se odnosi na izreku pobijane odluke, treba reći da je drugostupanjska odluka u tom dijelu ispravljena rješenjem istog suda od 10. prosinca 2015. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revidenti ukazuje u reviziji. U skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, izvedene dokaze sud prosuđuje prema svom uvjerenju, dok pobijana presuda sadrži uvjerljive i logične razloge kojima se može provjeriti ima li takvo uvjerenje osnovu u provedenim dokazima u postupku. Naime, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a ako ocjenjuje provedene dokaze drukčije nego što to smatraju revidenti da bi trebalo i ako izvodi drukčije činjenične zaključke nego to čine revidenti. Isto tako, suprotno revizijskim navodima tužitelja, u smislu odredbe čl. 373.a ZPP-a drugostupanjski sud je ovlašten preinačiti prvostupanjsku presudu ako, kao u konkretnom slučaju, prema stanju spisa nađe da je bitne činjenice moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze. Prigodom donošenja takve odluke drugostupanjski sud ovlašten je uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio, dok je u naprijed navedenim pretpostavkama ovlašten donijeti takvu odluku i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Obzirom na dosege pravomoćnosti donesene međupresude u ovom predmetu nije ostvarena niti bitna povreda odredbi čl. 354. st. 2. t. 9. ZPP-a koju ističe tužitelj.

 

Revizijskim prigovorom tužitelja i tuženika istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju trpi po osnovu izmakle koristi (uslijed gubitka prava na tražbinu naknade plaće koju bi tužitelj ostvario da je sud u radnom sporu meritorno odlučivao o pravima tužitelja koje je ostvarivao posljedicom nedopuštenog otkaza) koju mu je prouzročila prednica tuženika kao odvjetnica i njegova punomoćnica u radnom sporu pokrenutom zbog nedopuštenog otkaza ugovora o radu. Tako tužitelj potražuje štetu koja mu je nastupila u uzročnoposljedičnoj vezi s činjenicom da je prednica tuženika propustila u zakonom propisanom roku pokrenuti radni spor, zbog čega je 29. srpnja 1994. propušten prekluzivni rok za pokretanje ovog postupka. Pravomoćnom međupresudom utvrđena je odgovornost prednice tuženika za štetu koju u uzročnoposljedičnoj vezi s ovom štetnom radnjom prednice tuženika trpi tužitelj, dok je pobijanom presudom odlučeno o visini ove štete.

 

O zahtjevu tužitelja za naknadu štete pobijanom presudom odlučeno je temeljem činjeničnog utvrđenja: - da bi tužitelj u razdoblju od 1. lipnja 1994. do 31. prosinca 2000. godine ostvario prihod od plaće u iznosu od 184.228,98 kuna, - da je tužitelj u navedenom razdoblju prema drugom osnovu (prema struci automehaničara i profesionalnog vozača, pri čemu je tužitelj bio angažiran u vezi s poslovanjem ugostiteljskog objekta kojeg je u navedenom razdoblju vodila njegova supruga) ostvario ili svojom krivnjom propustio ostvariti 92.115,00 kuna, - da je tužitelj 10. ožujka 2003. do 10. studenog 2005. zaposlen u obrtu „R.“, te - da dosuđeni iznos tužitelju po osnovu naknade štete ne prelazi vrijednost nasljednog dijela svakog od tuženika.

 

Navodi kojima revidenti dovode u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o prethodno iznijetim činjenicama u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznose svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza – koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a), te navode ovaj sud ne može razmatrati.

 

Na prethodno utvrđeno činjenično stanje pobijanom presudom je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu štete u visini od 92.115,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, dok je u više traženom zahtjev tužitelja osnovano odbijen kao neosnovan. Naime, u konkretnom slučaju riječ je o odgovornosti za štetu koju tužitelj trpi zbog povrede ugovorne obveze, te tako o odgovornosti tuženika u skladu s odredbama čl. 262. – 269. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11). Na naknadu štete zbog povrede prethodno postojeće obveze, shodno odredbi čl. 269. ZOO-a, supsidijarno se primjenjuju pravila o izvanugovornoj (deliktnoj) odgovornosti za štetu. Obzirom na obujam popravljanja štete, u konkretnom slučaju tužitelj kao vjerovnik ima pravo na naknadu izmakle koristi koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate (čl. 266. st. 1. ZOO-a). Isto tako, kako to pravilno cijeni nižestupanjski sud, tužitelj kao strana koja se poziva na povredu ugovora, shodno odredbi čl. 266. st. 4. ZOO-a) bila je dužna poduzeti sve razumne mjere da bi se smanjila šteta izazvana tom povredom, inače je druga strana (u konkretnom slučaju tuženici) ovlaštena zahtijevati smanjenje naknade.

 

Za tražbine naknade štete nastale povredom prethodno postojeće obveze (povredom ugovorne obveze) shodno odredbi čl. 376. st. 3. ZOO-a primjenjuju se zastarni rokovi određeni za zastaru obveze čijom je povredom obveza nastala. U konkretnom slučaju riječ je o ugovoru o zastupanju (čl. 84. – 88. ZOO-a) i tako o primjeni općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe čl. 371. ZOO-a. Riječ je o povredi ugovorne obveze čije su posljedice nastupile 11. svibnja 2000. godine, dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 27. srpnja 2000. godine (nastale su pravne posljedice neispunjenja preuzete obveze prije kojeg nastupa prema shvaćanju ovog suda /Rev – 65/89 od 22. studenog 1990., Rev – 485/09 od 21. travnja 2010. i dalje/ ne može početi zastara tražbine po osnovu odgovornosti za štetu zbog povrede ugovorne obveze), pa kako to pravilno cijene nižestupanjski sudovi, istaknuti prigovor zastare odgovornosti za štetu obuhvaćenom zahtjevom iz tužbe podnesene 27. srpnja 2000. nije osnovan.

 

Međutim, iako pobijana odluka polazi od pogrešnog pravnog shvaćanja da tražbine po osnovu izmakle koristi predstavljaju povremene tražbine u smislu odredbi čl. 372. i 373. ZOO-a (pravno shvaćanje iznijeto u više odluka ovog suda: Rev – 1292/10, Revx – 445/11, Rev – 2920/2018 i dalje), osnovan je istaknuti prigovor zastare za tražbine koje su po ovom osnovu dospjele od 1. siječnja 2001. Naime, izmaklu korist za razdoblje od 1. siječnja 2001. tužitelj potražuje tek preinakom tužbe (povećanjem tužbenog zahtjeva) podneskom od 8. rujna 2010. godine. U tom smislu za ovu štetu nije došlo do prekida zastarijevanja u uvjetima iz odredbe čl. 388. ZOO-a, već je zahtjev tužitelja u ovom dijelu obuhvaćen zastarnim rokom iz odredbe čl. 371. ZOO-a, zbog čega je po osnovu tražbine naknade štete u ovom razdoblju pobijanom presudom osnovano prihvaćen istaknuti prigovor zastare. S obzirom na revizijske navode tužitelja po ovom osnovu treba reći da iznošenjem činjenične osnove (jer je tužbeni zahtjev prekoračen kad sud svoju odluku temelji na drukčijoj činjeničnoj osnovi od one na koju se poziva tužitelj) i isticanjem tužbenog zahtijeva (jer sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku) tužitelj supstancira predmet spora, pa je sadržaj sudske presude uvjetovan sadržajem činjenične osnove i pravne norme koje na nju treba primijeniti. U tom smislu preinaka tužbe u primjeni odredbe čl. 191. ZPP-a postoji kako u okolnostima kad se generički određeni tužbeni zahtjev zasniva na novom činjeničnom osnovu u odnosu na onaj koji je prethodno bio tužbena osnova, tako i u okolnostima kada je došlo do povećanja postojećeg zahtjeva.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena revizija tužitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari, kao i razlozi zbog kojih je izjavljena revizija tuženika, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a revizije odbiti kao neosnovane.

 

U dijelu kojim je tužitelj izjavio reviziju protiv odluke o troškovima parničnog postupka, treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. prihvaćeno pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a. Zbog navedenog je na temelju odredbi čl. 392. st. 1. u svezi s čl. 400. st. 3. ZPP-a reviziju tužitelja izjavljenu protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka valjalo odbaciti.

 

Zagreb, 20. siječnja 2021.