- 1 -              Rev-x 121/2016-2

 

 

 

 

Broj: Rev-x 121/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. d.o.o. iz Š., kojeg zastupa punomoćnik Ž. Ž., odvjetnik u Š., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6795/13-2 od 6. listopada 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2699/12-39 od 17. srpnja 2013., u sjednici održanoj 20. siječnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja A. d.o.o. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja A. d.o.o. iz Š. kojim zahtijeva da mu tuženik Republika Hrvatska na ime zakonskih zateznih kamata plati 226.613,19 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje od 3. veljače 2003. godine do isplate i naknadi parbeni trošak u roku 15 dana.“

 

              II Nalaže se tužitelju A. d.o.o. iz Š. naknaditi parbeni trošak tuženiku Republici Hrvatskoj u svoti od 19.250,00 Kn sa zateznim kamatama tekućim od 17. srpnja 2013. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, u roku od 15 dana.“

 

              Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

„Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2699/12-39 od 17. srpnja 2013.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom, bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka i troškova sastava revizije, podredno da ukine pobijanu drugostupanjsku presudu i prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na donošenje nove odluke.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka ukazuje da je u postupku pred drugostupanjskim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 219. st. 2. ZPP i čl. 298. ZPP odnosno da je prilikom suđenja došlo do povrede načela otvorenog pravosuđenja. To iz razloga jer da je prvostupanjski sud bio dužan u skladu s odredbom čl. 219. st. 2. ZPP i čl. 298. ZPP pozvati tužitelja da priloži dokumentaciju koja je potrebna za donošenje odluke te je nepostupajući po navedenim zakonskim odredbama povrijedio načelo otvorenog pravosuđenja kao jednog od dominantnih načela u parničnom postupku, a koju povredu kao takvu drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o žalbi protiv prvostupanjske presude nije sankcionirao.

 

Na navode tužitelja valja odgovoriti da je drugostupanjski sud donoseći pobijanu presudu istaknuo da je sud prvog stupnja izveo sve dokaze koje je tužitelj predložio te je na temelju tako izvedenih dokaza pravilno ocijenio da tužitelj nije dokazao visinu potraživanja po tužbenom zahtjevu, slijedom čega je zaključio da je pravilnom primjenom odredbe čl. 221.a ZPP tužbeni zahtjev osnovano odbijen.

 

Pri tome drugostupanjski sud navodi da je zaključivši o pravnom odnosu stranaka i postojanju tražbine, tako i opsegu iste, nakon što je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj postavio zahtjev na isplatu uglavničenih kamata zbog plaćanja glavnice sa zakašnjenjem, a tuženica uopće osporila plaćanje glavnice, pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tuženica osporila tražbinu u osnovi i visini te da je u ovom postupku uz osnovanost tražbine radi utvrđenja visine tražbine bilo potrebno dokazati i vrijeme izvršene isplate glavnice neodlučno po kome je i uplata izvršena. Kako je tužitelj u predmetnom postupku bio zastupan po punomoćniku, odvjetniku te već i zbog toga, a kako je po sudu višekratno pozivan dostaviti svu relevantnu dokumentaciju za dokazivanje svojih tvrdnji te je na potrebu takvog postupanja ukazano i u ranijoj odluci drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-7540/10-2 od 13. ožujka 2012., to sud drugog stupnja ocjenjuje neosnovanim žalbenu tvrdnju tužitelja da bi postupanjem prvostupanjskog suda došlo do povrede načela otvorenog pravosuđenja.

 

Naime, tužitelju je na ročištima održanim 19. studenoga 2008. (list 78 spisa) i 1. srpnja 2009. (list 90 spisa) određen rok i naložena dostava dokaza o tužbi i tužbenom zahtjevu, po čemu tužitelj nije postupio, već je tek uz žalbu dostavio potrebnu dokumentaciju.

 

Polazeći od ovih odlučnih činjenica, koje je pravilno ocijenio i sud drugog stupnja, to prema ocjeni ovoga suda nema propusta suda prvog stupnja u primjeni odredbe čl. 219. i čl. 298. ZPP. Postupak suda je, suprotno navodima revidenta, sukladan navedenim zakonskim odredbama budući je tužitelju određen rok i naložena dostava dokaza na okolnost navoda u tužbi, po čemu tužitelj nije postupio, dok na ročištu održanom 7. lipnja 2013. (list 115-116 spisa) nije predložio izvođenje daljnjih dokaza, pa zbog toga i takvog slijeda događaja, sud više nije bio dužan upozoravati tužitelja na njegovu dužnost iznošenja činjenica i predlaganja daljnjih dokaza. To pokazuje da je sud prvog stupnja koristio institut otvorenog pravosuđenja u mjeri u kojoj je to u ovom postupku bilo potrebno, u protivnom bi prekomjerno pomagao jednoj od stranaka i to na štetu protivne stranke, što bi bilo od neposrednog utjecaja na pravilnost primjene pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP.

 

S tim u vezi neosnovano tužitelj ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP učinjenu u postupku pred nižestupanjskim sudovima jer presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njihova pravilnost i zakonitost, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika koji prileže spisu i samih tih isprava i zapisnika, tako da u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje revident.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na plaćenu glavnicu vezano za poslove obavljane za tuženicu na temelju osnovnog Ugovora o građenju broj 03-G-1218/95 kojeg su stranke i to tužitelj kao izvođač, a tuženica kao naručitelj sklopili 8. studenoga 1995. i dodatka Ugovoru o građenju od 1. travnja 1996. vezano za obnovu ratom oštećenih stambenih građevina na području Šibenske županije, s naslova naknade (povećanja cijene) za otežane uvjete rada.

 

              U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice, a navedena činjenična utvrđenja je kao pravilna prihvatio i sud drugog stupnja:

 

              - da su stranke sklopile osnovni Ugovor o građenju 8. studenoga 1995. i dodatak Ugovoru o građenju od 1. travnja 1996. te da su okončanom situacijom i obračunom od 30. ožujka 1997. utvrdile da je po navedenom ugovoru i dodatku tuženica dužna isplatiti još iznos od 420.936,05 kuna te da tada tužitelj osim te svote, s navedene osnove od tuženice više ništa nije potraživao,

- da je navedeni iznos tuženica isplatila tužitelju 26. lipnja 1997.,

              - da je tužitelj naknadno nakon izvršene isplate podnio zahtjev za povećanjem cijene rada ugovorene navedenim Ugovorom i Dodatkom Ugovoru te je tuženica obzirom na sadržaj dopisa Ministarstva za javne radove, obnove i graditeljstvo od 5. lipnja 2001., pristala tužitelju s naslova povećanja cijene radova platiti i daljnji glavnice od 219.372,02 kuna putem trgovačkog društva R. d.o.o. s time da je na taj iznos trebalo obračunati porez na dodanu vrijednost od 22% u iznosu od 48.261,84 kuna te potom isti umanjiti za vrijednost dionica 20% iznosa dionica neto ili 43.874,40 kuna (koje tužitelj nije preuzeo i ostale su trgovačkom društvu R. d.o.o.) zbog čega je tuženici preostao za plaćanje iznos od 223.759,46 kuna,

              - da iz financijskog vještačenja, a koje je provedeno na drugi iznos glavnice od 267.633,86 kuna (dakle, bez umanjenja s osnove dionica) proizlazi da iznos uglavničenih kamata koja tužitelj potražuje u ovom postupku čini 226.613,19 kuna.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev ocjenjujući, primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu odredbe čl. 221.a ZPP, da tužitelj nije dokazao kada je tuženica izvršila isplatu po zahtjevu tužitelja za povećanjem cijene radova s naslova sklopljenih ugovora o građenju i dodatka ugovora o građenju, obzirom da je tužitelj u spis dostavio samo podatak i dokumentaciju koja se odnosi na ispostavljanje računa, a ne kada je stvarno navedena obveza po tuženici ili drugom društvu izvršena, a kako bi mogao u ovom postupku zahtijevati isplatu zateznih kamata na glavnicu plaćenu sa zakašnjenjem. Stoga kako tužitelj nije dokazao sve okolnosti potrebne za utvrđivanje visine potraživanja, a financijsko vještačenje provedeno je u postupku u odnosu na drugi iznos glavnice, bez umanjenja potraživanja tužitelja za vrijednost dionica, to je sud  tužbeni zahtjev za isplatu uglavničenih kamata odbio kao neosnovan.

 

Sud drugog stupnja u cijelosti je potvrdio presudu suda prvog stupnja prihvaćajući shvaćanje suda prvog stupnja da u situaciji kada je tuženica osporila tražbinu po osnovi i visini bilo potrebno u postupku uz osnovanost tražbine radi utvrđenja njezine visine dokazati i vrijeme izvršene uplate glavnice neodlučno o tome po kome je uplata i izvršena.

 

I prema ocjeni ovog suda nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno prava kada su zahtjev tužitelja odbili kao neosnovan te su za navedenu ocjenu dali valjane razloge koja prihvaća i ovaj sud.

 

Naime, polazeći od činjenica utvrđenih u postupku pred nižestupanjskim sudovima, da tužitelj na okolnost visine tražbine (uglavničenih kamata na glavnicu za koju tvrdi da je plaćena sa zakašnjenjem s naslova povećanja cijene za otežane uvjete rada prema sklopljenom Ugovoru o građenju s tuženicom i Dodatkom tom Ugovoru), a koju je tražbinu tužitelja tuženica osporila kako po osnovi tako i visini nije priložio odgovarajuće dokaze na temelju kojih bi se moglo sa sigurnošću utvrditi kada je i po kome glavnica plaćena, iako je bio višekratno pozivan da dostavi potrebnu dokumentaciju, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su primjenom pravila o teretu dokazivanja, a na temelju izvedenih dokaza, zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan (čl. 221.a ZPP).

 

Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu zbog čega je odlučeno kao u izreci odluke.

 

Zagreb, 20. siječnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.