- 1 -              Revr 587/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 587/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika J. P. iz V., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik K. L., odvjetnik u V., protiv tuženika-protutužitelja S. d.o.o. u stečaju, Z., OIB:... (prije Z. I. d.o.o. Z.,), kojeg zastupa stečajna upraviteljica M. S. iz K., OIB:..., radi utvrđenja i isplate, rješavajući o reviziji tužitelja-protutuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-2129/13-3 od 2. lipnja 2015. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-315/99-133 od 20. svibnja 2013., u sjednici održanoj 20. siječnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja-protutuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-2129/13-3 od 2. lipnja 2015. pod točkom III. izreke u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-315/99-133 od 20. svibnja 2013. pod točkom III. i VII. izreke, odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odluka tuženika-protutužitelja o otkazu ugovora o radu od 30. prosinca 1998. kojom je tužitelju-protutuženiku otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. ožujka 1997. utvrđena je nedopuštenom (točka I. izreke); ugovor o radu sklopljen između stranaka 1. ožujka 1997. raskinut je tako da radni odnos tužitelju-protutuženiku kod tuženika-protutužitelja prestaje sa datumom 31. prosinca 2004. (točka II. izreke); odbijen je zahtjev tužitelja-protutuženika za sudskim raskidom ugovora o radu s datumom donošenja prvostupanjske presude (točka III. izreke); po protutužbi tuženika-protutužitelja odbijen je njegov zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu sa datumom 12. ožujka 2003. (točka IV. izreke); tuženiku-protutužitelju je naloženo da tužitelju-protutuženiku s osnove naknade štete zbog prestanka radnog odnosa isplatiti iznos od 11.904,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (točka V. izreke) te s osnova naknade plaće isplatiti iznos od 147.142,42 kune s pripadajućim zateznim kamatama (točka VI. izreke); odbijen je dio zahtjeva tužitelja-protutuženika za isplatu naknade plaće u iznosu od 130.999,68 kuna za razdoblje od siječnja 2005. do prosinca 2012. (točka VII. izreke); te zahtjev za naknadu štete s osnova sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 23.664,36 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (točka VIII. izreke). Ujedno je tuženiku-protutužitelju naloženo tužitelju-protutuženiku isplatiti s osnove neostvarenih menadžerskih provizija zbog nezakonitog raskida ugovora o zastupanju iznos od 1.242,65 € u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim zateznim kamatama (točka IX. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja-protutuženika na isplatu s osnove neostvarenih menadžerskih provizija zbog nezakonitog raskida ugovora o zastupanju u iznosu od 190.125,45 € u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim zateznim kamatama (točka X. izreke), zahtjev za isplatu s osnove uskraćenog dijela provizije zbog (ne) naplativosti prodane robe u iznosu od 766,92 € u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim zateznim kamatama (točka XI. izreke), zahtjev za naknadu štete zbog neostvarenih premija za 1996. i 1997. u ukupnom iznosu od 3.737,08 € u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim zateznim kamatama (točka XII. izreke), zahtjev za isplatu zbog uskraćenih provizija za 1996., 1997. i 1998. u ukupnom iznosu od 4.642,31 € u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim zateznim kamatama (točka XIII. izreke), te zahtjev za isplatu s osnove oduzete grupe u Slavonskom Brodu iznosa od 1.434,87 € u kunskoj protuvrijednosti, zatim zbog gubitka division strukture u vremenu od listopada 1996. do prosinca 1997., za ukupno 13 mjeseci, iznos od 3.937,52 € te zbog izgubljene division strukture u vlastitom menadžmentu u vremenu od listopada 1996. do prosinca 1997. u iznosu od 12.159,18 €, što odgovara 23.871,28 DEM sve s pripadajućim zateznim kamatama (točka XIV. izreke). Ujedno je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka XV. izreke).

 

Rješenjem suda prvog stupnja je odbačena protutužba tuženika-protutužitelja sa zahtjevom za vraćanje 497 poklona, 120 lutrija, 3 Z. 1, 38 Z. 2, 10 specijala i 8 kolekcija, sve ukupne vrijednosti 11.938,15 €, odnosno zahtjev da ukoliko isto ne bude moguće, za isplatu 11.938,15 € s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika-protutužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, pod točkom II. izreke u odnosu na datum raskida ugovora o radu, pod točkom IV., V. izreke, pod točkom VI. izreke u dijelu kojim je tužitelju-protutuženiku dosuđena naknada bruto plaće zajedno s zateznim kamatama izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak (točka I. izreke). Prihvaćena je žalba tuženika-protutužitelja kao djelomično osnovana, te je preinačena presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkom VI. izreke u dijelu kojim je tužitelju-protutuženiku dosuđena zatezna kamatama na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, na način da se odbija zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatu zateznih kamatama na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak kao neosnovan (točka II. izreke).

 

Odbijena je žalba tužitelja-protutuženika kao djelomično neosnovana, te je potvrđena presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u odnosu na datum raskida ugovora o radu, pod točkom III., VII., XI., XII., pod točkom VIII. izreke u dijelu kojim je zahtjev tužitelja-protutuženika za plaćanje štete zbog sudskog raskida ugovora o radu odbijen u iznosu od 15.996,36 kuna i pod točkom XIII. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zbog uskraćenih provizija u razdoblju od 1996. do 1998. u iznosu od 435,77 € u protuvrijednosti u kunama s pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke).

 

Prihvaćena je žalba tužitelja kao djelomično osnovana, preinačena je presuda suda prvog stupnja pod točkom VIII. izreke u dijelu kojim je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu odbijen preko iznosa od 15.996,36 kuna do iznosa od 23.664,36 kuna, za iznos od 7.668,00 kuna, zatim u dijelu pod točkom XIII. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatu s osnove uskraćenih provizija u razdoblju od 1996. do 1998. preko iznosa od 435,77 € u protuvrijednosti u kunama do iznosa od 4.642,31 € u protuvrijednosti u kunama, za iznos od 4.206,54 € u protuvrijednosti u kunama, i sudio je: da se nalaže tuženiku-protutužitelju da tužitelju-protutuženiku s osnove naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu isplatiti daljnji iznos od 7.668,00 kuna s zateznim kamatama, te s osnove uskraćenih provizija u razdoblju od 1996. do 1998. isplatiti daljnji iznos od 4.206,54 € u protuvrijednosti u kunama s pripadajućim zateznim kamatama (točka IV. izreke).

 

Rješenjem suda drugog stupnja prihvaćena je kao djelomično osnovana žalba tuženika-protutužitelja pod točkom IX. i XV. izreke, kao djelomično osnovana žalba tužitelja-protutuženika pod točkom X., XIV. i XV. izreke, te je ukinuta presuda suda prvog stupnja pod točkom IX., X., XIV. i XV. izreke i u tom dijelu je predmet vraćen na ponovno suđenje (točka I. izreke). Odbijena je kao neosnovana žalba tuženika izjavljena protiv rješenja suda prvog stupnja (točka II. izreke). Odbačena je žalba protiv presude izjavljena osobno po tužitelju 2. travnja 2014., kao nepravovremena (točka III. izreke). O troškovima postupka nastalim u povodu pravnog lijeka određeno je da će se odlučiti u konačnoj odluci (točka IV. izreke).

 

Protiv presude suda drugog stupnja pod točkom III. izreke u dijelu kojim je potvrđena presuda suda prvog stupnja pod točkom III. i VII. izreke, tužitelj-protutuženik je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) pozivajući se na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske odluke u pobijanom dijelu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tužitelj-protutuženik ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi su jasni i nisu proturječni. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Sud drugog stupnja je u obrazloženju presude odgovorio na žalbene navode odlučne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi s odredbom članka 375. stavak 1. ZPP na koju tužitelj-protutuženik sadržajno ukazuje u reviziji.

 

Predmet tužbenog zahtjeva je zahtjev za donošenje odluke tuženika-protutužitelja o otkazu ugovora od radu 30. prosinca 1998., utvrđenje te odluke nedopuštene, isplatom plaće, određivanjem datuma prestanka radnog odnosa (sudski raskid) s datumom presuđenja, zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, zahtjev za naknadu štete zbog neosnovanog raskida ugovora o trgovinskom zastupanju, te zahtjev za isplatu zbog neosnovanog uskraćivanja tužitelju-protutuženiku pripadajućih provizija, premija, oduzimanja grupa i izgubljenih division struktura.

 

Predmet protutužbenog zahtjeva je vraćanje stvari zadržanih po tužitelju-protutuženiku te ukoliko to nije moguće zahtjev za isplatu 11.938,15 € s pripadajućim zateznim kamatama, zatim zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s datumom 12. ožujka 2003., odnosno ako sud ne prihvati zahtjev za sudski raskid s tim datumom, zahtjev za sudski raskid s datumom 31. prosinca 2004.

 

Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da je tuženik-protutužitelj odlukom o otkazu od 30. prosinca 1998. otkazao tužitelju-protutuženiku ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 1. ožujka 1997., zbog osobno uvjetovanih razloga, jer tužitelj-protutuženik nije uredno izvršavao obveze iz radnog odnosa, te da zbog teške situacije u hrvatskom gospodarstvu nije postojala mogućnost zaposlenja istog kod drugog poslodavca,

 

- da se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 1. ožujka 1997. tužitelj-protutuženik obvezao ostvarivati mjesečni promet od najmanje 200 punkti (članak 1.), ali to nije ostvario,

 

- da su tužitelj-protutuženik i tuženik-protutužitelj imali najprije sklopljen ugovor o trgovinskom zastupanju od 3. kolovoza 1994. za radno mjesto suradnik, od 10. listopada 1994. za radno mjesto menadžer prodaje, da su 26. svibnja 1998. sklopili novi ugovor o trgovinskom zastupanju za radno mjesto menadžer prodaje, a potom ugovor na određeno vrijeme od 1. ožujka 1996. na godinu dana za radno mjesto referenta prodaje, te da su 1. ožujka 1997. sklopili ugovor na neodređeno vrijeme za radno mjesto referenta prodaje.

 

Sud prvog stupnja je zaključio da ugovori koje su stranke sklopile, ugovor o radu i ugovori o trgovinskom zastupanju, čine pravno jedinstvo, te da odnos stranaka treba raspraviti cijeneći svaki od ugovora zasebno. Slijedom toga, sud prvog stupnja je prihvatio osnovanim tvrdnje tužitelja-protutuženika da mu je ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. ožujka 1997. za obavljanje poslova referenta prodaje, otkazan 30. prosinca 1998. zbog neopravdanog razloga uz nepoštivanje odredbi članka 106. stavak 2. do 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95 i 65/95 - dalje: ZR) kao i da tužitelju-protutuženiku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika-protutužitelja. Stoga je sud prvog stupnja prihvatio zahtjev tužitelja-protutuženika na utvrđenje nedopuštene odluke o otkazu ugovora o radu i zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu.

 

Cijeneći nespornim da je tužitelj-protutuženik od 1. siječnja 2005. u prijevremenoj starosnoj mirovini na temelju odredbe članka 116. stavak 1. ZR sud prvog stupnja je odredio raskid ugovora o radu s datumom 31. prosinca 2004. i odbio zahtjev tužitelja-protutuženika za određivanje raskida ugovora s datumom presuđenja, 20. svibnja 2013., te po protutužbi tuženika-protutužitelja i njegov zahtjev za sudski raskid ugovora s datumom 12. ožujka 2003. odbio kao neosnovan, ali prihvatio tuženikov-protutužiteljov eventualno kumulirani zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s datumom 31. prosinca 2004. Ujedno, imajući u vidu kriterije iz odredbe članka 116. stavak 1. ZR, sud prvog stupnja je naložio tuženiku-protutužitelju zbog sudskog raskida tužitelju-protutuženiku isplatiti štetu u visini četiri prosječne bruto plaće, odnosno iznos od 11.904,00 kuna, dok je zahtjev tužitelja-protutuženika preko tog iznosa, za iznos od 23.664,36 kuna, kao neosnovan odbio.

 

Sud prvog stupnja je tuženiku-protutužitelju naložio da s osnove naknade plaće tužitelju-protutuženiku isplati iznos od 147.142,42 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, dok je zahtjev preko tog iznosa, za iznos od 130.999,68 kuna, kao neosnovan odbio.

 

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvog stupnja, osim u dijelu dosuđene visine štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, u kojem dijelu je preinačio presudu suda prvog stupnja i tužitelju-protutuženiku dosudio štetu u visini od sedam njegovih prosječnih plaća isplaćenih u prethodna tri mjeseca (članak 116. stavak 1. ZR), te tuženika-protutužitelja obvezao na njezinu isplatu.

 

Zahtjeve tužitelja-protutuženika za isplatu zbog neosnovane uskrate provizije zbog (ne) naplativosti prodane robe, te na ime naknade štete zbog neostvarenih premija za 1996. i 1997., sud prvog stupnja je odbio kao neosnovane, a sud drugog stupnja je u tom dijelu potvrdio presudu suda prvog stupnja i zaključio da je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj-protutuženik svoje tvrdnje u pogledu tih zahtjeva ničim nije dokazao.

 

Sud drugog stupnja je u odnosu na zahtjev tužitelja na ime uskraćenih provizija za 1996.,1997. i 1998. djelomično potvrdio presudu suda prvog stupnja kojom je odbijen zahtjev tužitelja-protutuženika (za iznos od 435,77 €), a djelomično preinačio i dosudio tužitelju-protutuženiku iznos od 4.206,54 € na ime uskraćenih provizija.

 

U odnosu na zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatu na ime neostvarenih menadžerskih provizija zbog nezakonito raskinutih ugovora o trgovinskom zastupanju, te u odnosu na zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatu na ime oduzete grupe u S. B., te zbog gubitka division strukture vremenu od listopada 1996. do prosinca 1997., sud drugog stupnja je ukinuo presudu suda prvog stupnja i vratio u tom dijelu na ponovno suđenje.

 

U revizijskom stupnju postupka sporan je datum sudskog raskida ugovora o radu, pa s time u vezi i zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatu naknade plaće za razdoblje od siječnja 2005. do prosinca 2012.

 

Prema odredbi članka 116. stavak 1. ZR ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Sudovi su zaključili da se ugovor o radu sudski raskida 31. prosinca 2004. budući je tužitelj-protutuženik od 1. siječnja 2005. ostvario pravo na prijevremenu starosnu mirovinu i to svoje pravo iskoristio. Obzirom da je, utvrđeno da je osobno uvjetovani otkaz ugovora o radu nedopušten, sudovi su prihvatili zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatu naknade plaće u iznosu od 147.142,42 kune s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Neosnovan je prigovor tužitelja-protutuženika da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odredili dan sudskog raskida ugovora o radu, uoči početka korištenja prijevremene starosne mirovine, kao dan prestanka radnog odnosa kod tuženika-protutužitelja.

 

Naime, niti odredbom članka 116. stavak 1. ZR, niti drugim odredbama ZR nije određeno propisano kada radni odnos u slučaju sudskog raskida ugovora o radu prestaje, već o danu raskida odlučuje sud, prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

 

Prema ocjeni ovog suda upravo navedena okolnost odlaska tužitelja-protutuženika u prijevremenu starosnu mirovinu opravdava odluku sudova da su kao dan sudskog raskida odredili dan odlaska u mirovinu (31. prosinca 2004.), a ne dan donošenja prvostupanjske presude.

 

Neodlučna je tvrdnja tužitelja-protutuženika da je imao zakonsko pravo raditi do 65 godine života, budući da je svojevoljno iskoristio svoje pravo na prijevremenu starosnu mirovinu.

 

Stoga su nižestupanjski sudovi, pravilno primijenili odredbu članka 116. stavak 1. ZR.

 

S obzirom da je tužitelj-protutuženik svojevoljno otišao u prijevremenu starosnu mirovinu, to istom za vrijeme od odlaska u prijevremenu starosnu mirovinu pa nadalje ne pripada pravo na isplatu razlike naknade plaće koju bi ostvario da je radio kod tuženika-protutužitelja.

 

Točan je navod tužitelja-protutuženika da se u slučaju nedopuštenosti otkaza ugovora o radu radniku uspostavlja njegov radnopravni status koji je imao prije otkazivanja i da mu pripadaju sva prava koja bi imao u razdoblju od prestanka radnog odnosa na temelju otkaza do uspostave prijašnjeg radnopravnog statusa, pa tako i pravo na naknadu plaće. No, činjenica da je tužitelj-protutuženik svojevoljno otišao u prijevremenu starosnu mirovinu ne dovodi do uspostave prijašnjeg radnopravnog statusa budući da se isti nalazi u statusu umirovljenika, te od trenutka nastupa mirovine pa nadalje nema pravo na razliku u plaći između mirovine i plaće koju bi primao da je radio kod poslodavca (tako i u ovaj sud u odlukama broj Revr-675/17-2 od 5. veljače 2019., broj Revr-268/14-2 od 19. ožujka 2014.).

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju članka 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja-protutuženika kao neosnovanu.

 

Zagreb, 20. siječnja 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.