- 1 -              Rev 1132/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1132/2020-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Č. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika B.-Z. k.d. Z., , OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica I. S., odvjetnica u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-311/2019-2 od 2. lipnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4880/18-69 od 23. siječnja 2019. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr-4880/18-73 od 4. veljače 2019., u sjednici  održanoj 20. siječnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I/              Ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-311/2019-2 od 2. lipnja 2020. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4880/18-69 od 23. siječnja 2019. u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen kao i u odluci o troškovima postupka, u kojim dijelovima se predmet vraća Općinskom radnom sudu na ponovno suđenje.

 

II/              Odlučivanje o troškovima revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 12.711,81 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pobliže određene izrekom te presude (stavak I. izreke); odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je nedopuštena odluka o otkazu ugovora o radu od 11. ožujka 2015. te zahtjev za vraćanje tužitelja na rad na radno mjesto prodavača s pravima i obvezama utvrđenim ugovorom o radu od 9. listopada 2000. i aneksom tom ugovoru od 4. siječnja 2007., kao i zahtjev za isplatu 34.256,02 kn s pripadajućim zateznim kamatama (stavak II. izreke); naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 4.875,00 kn (stavak III. izreke); a tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 8.395,00 kn (stavak IV. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod stavkom II. izreke, kao i u odluci o troškovima postupka (stavak I. izreke); a zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka odbijeni su kao neosnovani (stavak II. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. alineja 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, a tuženika da se obveže naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka, uključujući i trošak revizije.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je osnovana.

 

Predmet spora u ovom stupnju postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nedopuštena Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 11. ožujka 2015., zahtjev za vraćanje tužitelja na rad te zahtjev za naknadu umanjene plaće u razdoblju od 1. rujna 2007. do 13. srpnja 2010.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

-              da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu od 9. listopada 2000. i njegova aneksa od 4. siječnja 2007.,

-              da je tuženik predmetni ugovor o radu 8. lipnja 2010. nezakonito otkazao, što je utvrđeno presudom Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4557/14 od 13. listopada 2014.,

-              da je tužitelju ugovor o radu (ponovno) otkazan odlukom tuženika od 11. ožujka 2015. zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, jer da se od 27. veljače 2015. neopravdano ne pojavljuje na radnom mjestu,

-              da je tuženik 16. veljače 2015. za tužitelja (radnika) podnio prijavu na Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, kada je utvrdio da je tužitelj u punom radnom odnosu kod drugog poslodavca, nakon čega je istog dana tužitelj pozvan u roku 3 dana od primitka dopisa pristupiti u prostorije tuženika radi vraćanja na radno mjesto prodavača, po kojem dopisu tužitelj nije postupio, a niti se nadalje, unatoč opetovanim pozivima, javio na radno mjesto ili opravdao izostanak s rada,

-              da tužitelj nije pokazao nikakvu volju za povratak na rad kod tuženika, već isključivo interes za isplatom materijalnih davanja,

-              da je tužitelj 27. veljače 2015. pozvan na podnošenje obrane zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, kojem pozivu se nije odazvao.

 

Polazeći, dakle, od toga da je tuženik htio postupiti po pravomoćnoj presudi iz 2014. i tužitelja vratiti na rad (jer je pozivao tužitelja na razgovore o povratku na posao i jer ga je prijavio na HZMO), a da su tužitelja zanimala isključivo materijalna davanja koja nisu ni bila obuhvaćena pravomoćnom presudom, da je tužitelj razgovor o povratku na rad uvjetovao isplatom tih davanja, da s tuženikom uopće nije komunicirao po pitanju vraćanja na rad niti osobno niti po svom punomoćniku, da se nije odazivao na pisane pozive tuženika, nižestupanjski sudovi zaključuju da je tuženik, sukladno odredbi članka 124. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 i 127/17 – dalje: ZR), pokušao ispuniti svoju obvezu i tužitelja vratiti na rad na temelju pravomoćne i ovršne presude, dok tužitelj nije pokazao nikakvu volju za vraćanje na rad kod tuženika, već da je, upravo suprotno, kršio radnu obvezu neopravdanim nedolaskom na rad.

 

Pritom smatraju da se poziv radniku da se vrati na radno mjesto na temelju pravomoćne presude ne može smatrati odlukom poslodavca iz članka 133. ZR, na čiju se dostavu primjenjuje odredba članka 132. istog Zakona.

 

Slijedom navedenoga, sudovi smatraju da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu, pri čemu je prigovor tužitelja da je tuženik, zbog proteka roka iz članka 116. stavak 2. ZR, prekludiran u donošenju odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu otklonjen uz obrazloženje da je povreda obveze iz radnog odnosa  (neopravdani izostanak s posla) trajala sve do donošenja odluke o otkazu, pa je tuženik odluku o otkazu mogao donijeti sve dok povreda radne obveze traje.

 

U odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 34.256,02 kn, nižestupanjski sudovi isti odbijaju, uz obrazloženje da je u odnosu na taj zahtjev osnovan prigovor zastare.

 

Predmetno se potraživanje odnosi na 20 %-tno umanjenje plaće u razdoblju od rujna 2007. do srpnja 2010., kada je tužitelj, na temelju Odluke tuženika od 22. kolovoza 2007., bio privremeno udaljen od obavljanja poslova do okončanja spora zbog pribavljanja suglasnosti nadležnog suda za otkazivanje ugovora o radu tužitelju, kao sindikalnom povjereniku.

 

Kako je suglasnost za redoviti otkaz ugovora o radu (koji je tužitelju otkazan 8. lipnja 2010.) nadomještena sudskom presudom od 30. prosinca 2008., koja je postala pravomoćna 1. lipnja 2010., nižestupanjski sudovi smatraju da je tužitelj imao pravo od tog dana potraživati naknadu umanjene plaće, pri čemu ističu da je za početak tijeka zastare ovog potraživanja posve neodlučan dan pravomoćnosti presude kojom je odluka o redovitom otkazu ugovora o radu iz 2010. utvrđena nedopuštenom.

 

Pritom sudovi posebno ističu činjenicu da tužitelj  nije zahtijevao zaštitu prava protiv odluke o privremenom udaljenju, kojom mu je za vrijeme trajanja privremenog udaljenja plaća umanjena za 20 %.

 

Tuženik u reviziji, ustrajući u shvaćanju da se na dostavu odluke kojom poslodavac radnika poziva na rad primjenjuje odredba članka 132. ZR, osporava zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik pokušao ispuniti svoju obvezu i tužitelja vratiti na rad na temelju pravomoćne i ovršne presude, dok s druge strane upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP koju su sudovi počinili kada, proturječno sadržaju isprava u spisu, zaključuju da tužitelj nije pokazao nikakvu volju za vraćanje na rad. To stoga što spisu prileži prijedlog za ovrhu kojim je tužitelj, vodeći računa o roku iz članka 268. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12 – dalje: OZ), zahtijevao vraćanje na rad, kao što spisu prileži e-mail komunikacija stranaka, među kojom je i e-mail tužitelja od 30. siječnja 2015. kojim tužitelj po svom punomoćniku predlaže tuženiku održavanje sastanka i na temu vraćanja na rad.

 

Istu postupovnu povredu čini sud u pobijanoj odluci kada utvrđuje da je tuženik pozvao tužitelja dopisom od 12. veljače 2015. da se u roku od 3 dana vrati na rad. To stoga što je iz spisu priležeće dokumentacije razvidno da je taj poziv u ime tuženika poslala odvjetnica T., bez da je uz dopis priložila punomoć kojom bi bila ovlaštena od strane tuženika na poduzimanje takve radnje, što je tuženiku ukazano dopisom punomoćnika tužitelja od 22. veljače 2005., u kojem je  obrazloženo zbog čega tužitelj sumnja u ovlaštenje odvjetnice T. da zastupa tuženika i u kojem je tuženik pozvan na dostavu uredne punomoći, koja tužitelju nikada nije dostavljena.

 

U pravu je revident kada ističe da je u postupku koji je prethodio reviziji počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer su razlozi o odlučnoj činjenici – (ne)odazivanju tužitelja pozivu tuženika za povratak na posao, odnosno izostanku volje tužitelja za vraćanje na rad po pravomoćnoj i ovršnoj presudi kojom je tuženik izgubio radnopravni spor s tužiteljem – proturječni ispravama u spisu.

 

Naime, spisu prileži podnesak tužitelja od 30. siječnja 2015. (list 25-27 spisa), koji je tuženiku dostavljen mailom od istog dana (list 24 spisa) na adresu R. Š., dipl.  pravnice (Pravna i kadrovska služba tuženika), iz čijeg sadržaja proizlazi da tužitelj tim dopisom predlaže mirno rješenje spora isplatom iznosa umanjene plaće za vrijeme u kojem je bio privremeno udaljen s rada i naknadom plaća odnosno izmakle koristi za vrijeme u kojem zbog otkaza ugovora o radu nije radio, ali u kojem predlaže i održavanje sastanka ne samo na temu isplate pripadajuće materijalne naknade, već i na temu vraćanja na rad.

 

Jednako tako, spisu prileži i prijedlog za ovrhu radi vraćanja na rad – na radno mjesto prodavača, na temelju ovršne isprave (presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4557/14-2 od 13. listopada 2014.), koji je tužitelj po svom punomoćniku uputio Općinskom radnom sudu u  Zagrebu poštom preporučeno 24. veljače 2015. (list 31 spisa).

 

S obzirom na sadržaj ovih isprava, nejasno je i proturječno utvrđenje suda da tužitelj nije pokazao nikakvu volju za povratkom na rad kod tuženika te da je pokazao interes isključivo za materijalna prava koja nisu bila obuhvaćena pravomoćnom presudom.

 

Jednako tako, iako nije sporno da je tuženik 16. veljače 2015. podnio prijavu za tužitelja Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (što nedvojbeno upućuje na zaključak o namjeri tuženika postupiti po pravomoćnoj i ovršnoj presudi kojom je odluka o otkazu ugovora o radu utvrđena nedopuštenom), za sada je proturječan sadržaju isprava zaključak nižestupanjskih sudova da se tužitelj, iako uredno pozvan, nije odazvao pozivu tuženika na rad od 12. veljače 2015.

 

Naime, dopis od 12. veljače 2015. (list 32 spisa) kojim se tužitelj poziva na rad odnosno kojim se poziva pristupiti u Odjel tuženika za ljudske potencijale radi postupanja po pravomoćnoj sudskoj presudi potpisan je po punomoćnici E. T., odvjetnici u Odvjetničkom društvu S. & Partneri u Z.

 

Međutim, na listu 33 spisa prileži dopis punomoćnika tužitelja od 22. veljače 2015. kojim on odvjetnicu E. T. poziva, prije nego što se tužitelj očituje na predmetni poziv,  dostaviti punomoć kojom je ona ovlaštena na zastupanje tuženika, obrazlažući takvo traženje činjenicom da je tuženika u sporu u vezi odluke o otkazu ugovora o radu zastupao drugi punomoćnik (odvjetnik B. K.), koji je protiv drugostupanjske presude uložio i reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Taj je dopis, prema sadržaju potvrde HP o primitku pošiljke s lista 33 spisa, upućen odvjetnici T. poštom preporučeno 23. veljače 2015.

 

S obzirom na to da spisu ne prileži dokaz da je odvjetnica E. T. postupila po pozivu punomoćnika tužitelja i dokazala da ju je tuženik ovlastio na poduzimanje te radnje, bez da je u postupku prethodno utvrđeno je li ta odvjetnica bila ovlaštena na poduzimanje konkretne radnje, pogrešan je ili makar preuranjen zaključak suda je tuženik tim dopisom (od 12. veljače 2015.) tužitelja (uredno) pozvao na rad.

 

Slijedom navedenoga, kako su proturječni sadržaju spisa razlozi pobijane presude u odnosu na ponašanje stranaka nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je tužitelj, zbog nezakonitosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, vraćen na rad kod tuženika, nije moguće ispitati predstavlja li izostanak tužitelja s posla nakon pravomoćnosti sudske odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu opravdani razlog za otkaz ugovora o radu od 11. ožujka 2015.

 

Pritom valja reći da je pravilno shvaćanje nižestupanjskih sudova da u slučaju kada povrede obveze iz radnog odnosa, kao što je neopravdani izostanak s posla, traju određeno vrijeme u kontinuitetu (sve do donošenja odluke o izvanrednom otkazu), poslodavac tada odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu može donijeti sve dok povreda radne obveze traje odnosno rok iz članka 116. stavak 2. ZR poslodavcu ne počinje teći sve dok takvo ponašanje radnika traje (tako i ovaj sud u odlukama Revr-71/04-2 od 13. siječnja 2005. i  Revr-716/2018-2 od 18. rujna 2019.).

 

Kako je, dakle, u odnosu na odluku o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu pa posljedično tome i u odnosu na odluku o vraćanju tužitelja na rad ostvaren revizijski razlog iz članka 385. stavak 1. točka 1. ZPP, valjalo je u tom dijelu, na temelju odredbe članka 394. stavak 1. ZPP, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

Odluku nižestupanjskih sudova kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu onog dijela plaće koji mu je tuženik umanjio za 20 % u razdoblju od rujna 2007. do srpnja 2010., tužitelj pobija revizijskim razlogom pogrešne primjene materijalnog prava, smatrajući da je pogrešno shvaćanje sudova da bi zastara tog potraživanja počela teći pravomoćnošću sudske presude kojom je, na temelju odredbe članka 190. stavak 3. ZR, nadomještena suglasnost sindikata na otkaz ugovora o radu.

 

Nije sporno da je Odlukom tuženika od 22. kolovoza 2007.  tužitelj privremeno udaljen s posla, do okončanja sudskog spora zbog nadomještanja suglasnosti sindikata na otkaz, koju suglasnost je tuženiku sindikat prethodno uskratio.

 

Nesporna je među strankama i činjenica da je presuda kojom je nadomještena suglasnost na otkaz tužitelju, kao sindikalnom povjereniku, postala pravomoćna 1. lipnja 2010.

 

Sudovi smatraju da je zastara potraživanja umanjene plaće po odluci tuženika od 22. kolovoza 2007. počela teći upravo 1. lipnja 2010., pravomoćnošću sudske odluke kojom je nadomještena suglasnost sindikata na otkaz ugovora o radu.

 

Prema shvaćanju ovog suda, u pravu je tužitelj kada osporava početak tijeka zastarijevanja ovog potraživanja, s obzirom na to da je riječ o potraživanju koje je usko vezano uz (nezakonitu) odluku o otkazu ugovora o radu. Naime, umanjenje plaće za vrijeme trajanja privremenog udaljenja tužitelja s posla posljedica je postupka otkazivanja ugovora o radu, pa tužitelj, bez prethodnog utvrđenja da je postupak otkazivanja nezakonito proveden, ne bi s uspjehom mogao ostvariti svoje pravo na naknadu onog dijela plaće koji mu je umanjen upravo kao posljedica postupka otkazivanja ugovora o radu.

 

Tužitelj je, stoga, tek od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena nezakonitom odluka o otkazu, stekao pravo potraživati od poslodavca sva ona primanja na koja bi imao pravo dok je bio udaljen s posla, pa tako i pravo na naknadu onog dijela plaće koji mu nije isplaćen zbog udaljenja s posla u postupku otkazivanja.

 

              Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari, u kojoj je sadržan i zahtjev za isplatu te tražbine, podnesena 20. travnja 2015., to od pravomoćnosti presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4557/14-2 od 13. listopada 2014. kojom je utvrđena nedopuštenom odluka tuženika o otkazu ugovora o radu iz lipnja 2010. nije protekao trogodišnji zastarni rok iz čanka 138. ZR.

 

              Pritom je za ostvarivanje ovog (novčanog) potraživanja neodlučno je li tužitelj protiv Odluke kojom mu je plaća umanjena podnio zahtjev za zaštitu prava (članak 133. stavak 6. ZR).

 

              Kako zbog pogrešne primjene materijalnog prava nižestupanjski sudovi nisu u odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu 20 %-tnog umanjenja plaće u razdoblju od 1. rujna 2007. do 13. srpnja 2010. potpuno utvrdili činjenično stanje, nema uvjeta za preinaku pobijanih odluka ni u tom dijelu, pa je na temelju odredbe članka 395. stavak 2. ZPP, valjalo prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti obje nižestupansjke presude i u odnosu na zahtjev za isplatu 34.256,02 kn s pripadajućim kamatama te predmet i u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              S obzirom na to da je zbog ove odluke neizvjestan konačan uspjeh stranaka u sporu ukinuta je i odluka o troškovima postupka, a na temelju odredbe članka 166. stavak 3. ZPP i odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku.

 

Zagreb, 20. siječnja 2021.

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća:

                                                                                                                              Renata Šantek, v. r.