- 1 -              Revr 553/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 553/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. V. iz Z., 1. OIB: …, koju zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika V. V., vl. ugostiteljsko uslužnog objekta P., OIB: …, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-869/17-2 od 25. siječnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-13251/13 od 3. kolovoza 2017., u sjednici održanoj 20. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužiteljice u odnosu na odluku o dopuštenosti Odluke o izvanrednom otkazu ugovora otkaza o radu i zahtjevu za sudski raskid te naknadu štete odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužiteljice u odnosu na odluku o naknadi za neiskorišteni godišnji odmor odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenom Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, naknadu štete te naknadu za neiskorišteni godišnji odmor. Ujedno je naloženo tužiteljici da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. t. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se drugostupanjska presuda preinači, podredno da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima tužiteljice, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se pobijana presuda ne bi mogla ispitati, razlozi presude su jasni i razumljivi te ne postoji kontradiktornost između razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude i samih navoda.

 

Tužiteljica revizijskim navodima upire i na bitnu povredu odredaba iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 299. st. 1. ZPP-a navodeći da je prihvaćen prijedlog tuženika za provođenjem dokaza financijsko vještačenjem nakon zaključenja prethodnog postupka, a nije se radilo o situaciji iz čl. 299. st. 2. ZPP-a. Točno je da je prvostupanjski sud prihvaćanjem tog dokaznog prijedloga tuženika postupio protivno navedenoj odredbi, ali s obzirom na daljnji slijed postupka, u kojem je provedenim vještačenjem potvrđeno postojanje razlike između ukupnog iznosa prometa-utrška i položenog utrška, koja razlika je prethodno uočena pregledom prometa i uplata na račun poslodavca i kao takva naznačena u Odluci o otkazu, dok je prvostupanjski sud saslušanjem i analizom iskaza svjedoka i stranaka utvrdio tko je na bankovnim karticama poslodavca podizao i polagao novac, to navedeno postupanje prvostupanjskog suda nije imalo utjecaj na donošenje zakonite i pravilne presude.

 

Pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a) pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidentice, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Daljnjim revizijskim prigovorima tužiteljice istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nezakonitim izvanredni otkaz ugovora o radu, da se sudski raskine ugovor o radu, zahtjev za naknadu štete i naknadu neiskorištenog godišnjeg odmora.

 

Drugostupanjski sud potvrdio je prvostupanjsku odluku kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice na temelju prethodnih utvrđenja:

 

-              da je tuženik s njegovim bratom P. V. suvlasnik poslovnog prostora na u kojem se nalazi ugostiteljsko-uslužni objekt P.,

-              da je tužiteljica supruga P. V.,

-              da je P. V. vodio obrt i lokal od 1984. – 2009., nakon čega je P. V. otišao u mirovinu, a tuženik je preuzeo vođenje obrta i registrirao ga na svoje ime,

-              da je P. V. 100% invalid,

-              da je tužiteljica zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme 2009.,

-              da su stranke zaključile ugovor o radu na neodređeno vrijeme 31. prosinca 2012., s početkom rada 1. siječnja 2013. za obavljanje poslova konobarice, za nepuno radno vrijeme od 20 sati tjedno, u kojem će tužiteljica raditi prema rasporedu: I smjena od 8-12 h i II smjena 10-14 h,

-              da su stranke zaključile aneks ugovora o radu na neodređeno vrijeme 1. rujna 2014., kojim se mijenja čl. 4. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2013. na način da će radnica raditi u punom vremenu od 40 sati tjedno,

-              da je tuženik donio 21. listopada 2013. Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, kojom se tužiteljici otkazuje ugovor o radu zbog viška radne snage,

-              da je tuženik donio 5. studenog 2013. u jednom aktu odluku o opozivu odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora i odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu kojim se tužiteljici izvanredno otkazuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme s pripadajućim aneksom bez prava na otkazni rok,

-              da je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava, na koji tuženik nije odgovorio,

-              da je tužiteljica odjavljena s Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZOO) s danom 15. studenog 2013.,

-              da je prema rješenju G. Z., gradskog ureda za gospodarstvo, rad i poduzetništvo, Odsjeka za obrtni registar, evidenciju kolektivnih ugovora i registar udruga sindikata i poslodavaca od 19. prosinca 2013. upisano da je tuženik s danom 31. prosinca 2013. odjavio obrt,

-              da je tuženik jako rijetko dolazio u lokal i da je u potpunosti poslovanje lokala povjerio tužiteljici,

-              da je tuženik tužiteljici dao svoje kartice za podizanje novca s PIN-om i da je jedino tužiteljica od radnika bila ovlaštena koristiti navedenu karticu,

-              da se nakon odlaska brata u mirovinu tuženik obvezao bratu plaćati najamninu od 8.000,00 kuna mjesečno,

-              da je tužiteljica dizala novac s kartice na ime najamnine u ranijem razdoblju sve dok tuženikov brat – suprug tužiteljice zbog osobnih razmirica sa tužiteljicom nije zatražio isplatu najamnine na račun,

-              da u tom trenutku dolazi do problema između stranaka, kao i narušavanja međuobiteljskih odnosa,

-              da je tuženik od rujna 2013. zatražio da se više ne uzima novac za gotovinska plaćanja iz blagajne, već da tužiteljica novac digne s računa, kao i da tako postupa i kad drugi radnici uzmu novac iz blagajne za kupnju potrepština (šećer, limun i dr.)

-              da je tužitelj za nepodudarnosti u utršku i novcu koji je položen na račun saznao 4. studenog 2013., a za pravo stanje 5. studenog 2013. kada je došao u knjigovodstveni servis,

-              da tužiteljica u spornom razdoblju (1. siječnja 2013. do 3. studenog 2013.) nije položila na transakcijski račun poslodavca u banci iznos od 23.269,00 kuna.

 

Odredbom čl. 108. st. 1. Zakona o radu „Narodne novine“, broj: 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR) propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Prema odredbi st. 2. tog članka ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

 

Tužiteljici je dan otkaz iz razloga što tužiteljica, kao ovlaštena osoba za polaganje novca od prometa poslodavca na transakcijski račun poslodavca u banci, u razdoblju od 1. siječnja 2013. do 3. studenog 2013. nije položila na račun sveukupan novčani iznos od 23.267,00 kuna.

 

Podvodeći činjenična utvrđenja ovog predmeta (kojima je ovaj sud vezan - arg. iz čl. 385. ZPP-a) prethodno citiranim odredbama, nameće se zaključak kako je pravilna ocjena iz pobijane presude da takvo postupanje tužiteljice predstavlja osobito tešku povredu obveze kako to tvrdi tuženik, a koja bi bila razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužiteljici.

 

U tom smislu ne mogu se prihvatiti revizijski navodi tuženika da je nejasno što je za tuženika osobito važna činjenica na kojoj se otkaz temelji (okolnost da tužiteljica da nije položila navedeni iznos na račun ili okolnost da je tužiteljica uzimala novce sa računa, a nakon što joj je tuženik rekao da to više ne čini pa je za tuženika nastao manjak).

 

Zbog svega navedenog, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tuženik imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu iz čl. 108. st. 1. ZR-a, posljedično čemu je utvrdio da je otkaz ugovora o radu tužiteljice dopušten i odbio njezin tužbeni zahtjev.

 

Tužiteljica osporava utvrđenje nižestupanjskih sudova o trenutku saznanja za činjenicu na kojoj se temelji odluka o otkazu, smatrajući da nije jasno iz kojeg razloga drugostupanjski sud kao datum saznanja uzima 5. studenog 2013. Međutim, prvostupanjski sud je analizom provedenih dokaza utvrdio da je tuženik za nepodudarnosti na računu saznao 4. studenog 2013., a za pravo stanje stvari 5. studenog 2013. kada je došao u knjigovodstveni servis, koje utvrđenje je prihvatio i drugostupanjski sud i shodno tome ocijenio da je predmetni otkaz dan u zakonskom roku od 15 dana (čl. 108. st. 2. ZR-a). Navedenu ocjenu drugostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

 

Nadalje, u okolnostima konkretnog slučaja, a kada je utvrđeno da tužiteljica, kao ovlaštena osoba, nije položila na račun određeni iznos, pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da tužiteljici omogući iznošenje obrane u smislu odredbe čl. 111. st. 2. ZR-a, osobito stoga što je tuženik i prije otkazivanja ugovora o radu tražio od tužiteljice da položi iznos na račun.

 

Slijedom iznesenog, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužiteljice djelomično odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Tužiteljica s osnova naknade za neiskorišteni godišnji odmor potražuje isplatu   novčanog iznosa od 5.480,00 kuna. Budući da vrijednost predmeta spora tog pobijanog dijela drugostupanjske presude ne prelazi vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije od 200.000,00 kuna, ne radi se o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, a niti je drugostupanjska odluka donesena na temelju odredbe čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a, to je revizija tužiteljice u tom dijelu nedopuštena u smislu citiranih odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1., 2. i 3. ZPP-a.

 

Predmetna revizija tužiteljice nije razmatrana kao izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, budući da tužiteljica u reviziji nije određeno naznačila materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 20. siječnja 2021.