- 1 -              Rev-x 686/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 686/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. d.o.o. Z.,  OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik P. F., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, za prava i obveze Ministarstva …, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž - 828/16-3 od 15. veljače 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj P - 2643/15-63 od 29. prosinca 2015., u sjednici održanoj 20. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 333.529,16 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos. Odlukom o troškovima parničnog postupka obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku 22.593,15 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud istu preinači shodno navodima iznesenim u reviziji, odnosno ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude prihvaćajući činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda odgovorio na žalbene navode, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji. Pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Revizijskim prigovorom tužitelja istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu po osnovu naknade za obavljeni posao prema ugovoru o djelu.

 

Pobijanom presudom odbijen je zahtjev tužitelja prema utvrđenim činjenicama: - da je između tužitelja i Ministarstva … Republike Hrvatske 12. kolovoza 1992. sklopljen ugovor o poslovno – tehničkoj suradnji na realizaciji projekta infosistema kojim se tužitelj obvezao izvršiti radove na poslovima prodaje stanova, garaža i poslovnih prostora, - da je ovaj ugovor više puta obnavljan dopunama („aneksima“), od kojih je posljednji sklopljen 27. listopada 1998. i kojim su strane produžile suradnju do 31. prosinca 1999., ali i cijenu pojedinih usluga, - da po isteku ovog roka ugovorne strane nisu sklopile novi ugovor, ali je tužitelj za Ministarstvo obrane nastavio obavljati iste poslove tijekom 2000. i 2001. godine, - da su ugovorne strane pregovarale o sastavljanju novog ugovora (odnosno dopune), ali isti nije sklopljen, niti su se ugovorne strane sporazumjele o povećanju cijene u odnosu na raniji ugovor, - da je za izvršene radove (obavljeni posao) tijekom 2000. i 2001. godine tužitelj tuženici slao račune koje je tuženica podmirila prema cijenama koje su bile ugovorene dopunom („aneksom“) ugovora od 27. listopada 1998., tako da je izvršene radove tijekom 2000. i 2001. godine tuženica platila tužitelju prema cijenama koje su bile ugovorene dopunom („aneksom“) ugovora od 27. listopada 1998., - da razlozi za povećanje cijena u dostavljenim računima na koje se poziva tužitelj u predmetnom razdoblju nisu ostvareni, jer „...su fakturirane cijene bile uvećane nerazmjerno s porastom troškova života...“, te - da prema prethodno sklopljenom i realiziranom poslovnom odnosu između ugovornih strana, računi koje je tužitelj dostavljao tuženici u predmetnom razdoblju ne predstavljaju ponudu koju je tuženica prihvatila (tuženica je dostavljene račune podmirila samo djelomično u skladu s ranije sklopljenim ugovorom).

 

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenta kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

 

U prethodno navedenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja na isplatu 333.529,16 kuna, koju tužitelj temelji na razlici isplaćene naknade za izvršene radove tijekom 2000. i 2001. godine (koje je tuženica isplatila prema cijenama pojedinih usluga ugovorenih dopunom /„aneksom“/ ugovora od 27. listopada 1998.), prema naknadi na koju tužitelj smatra da ostvaruje pravo shodno porastu troškova života.

 

Naime, kako to pravilno cijene nižestupanjski sudovi, u konkretnom slučaju tužitelj se kao izvođač obvezao tuženici kao naručitelju obaviti određeni posao, dok se tuženica obvezala isplatiti mu za taj posao naknadu, pa pravni odnos između ugovornih strana treba cijeniti prema odredbama ugovora o djelu (čl. 600. – 629. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/ kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11/). Prema odredbi čl. 623. st. 1. i 2. ZOO-a, naknada se određuje ugovorom, ako nije određena obaveznom tarifom ili kojim drugim obaveznim aktom (st. 1.). Ako naknada nije određena, utvrdit će je sud prema vrijednosti rada, prema normalno potrebnom vremenu za takav posao te prema uobičajenoj naknadi za tu vrstu rada (st. 2.).

 

Kako je između ugovornih strana bila ugovorena cijena posla za razdoblje do 2000. godine, kako između strana nije sklopljen novi ugovor kojim bi usuglasili posao i naknadu za taj posao nakon tog razdoblja, kako su fakturirane cijene naknade prema računima koje je tužitelj dostavljao tuženici bile uvećane nerazmjerno s porastom troškova života, kako ovu ponudu tuženica nije prihvatila, te kako prema daljnjem utvrđenju nižestupanjskih sudova, nijedna od stranaka tijekom postupka nije predložila dokaze na okolnost utvrđivanja cijena za obavljanje radova u smislu odredbe čl. 623. st. 2. ZOO-a, to su pravilno nižestupanjski sudovi prihvatili visinu naknade koju su ugovorne strane usuglasile za prethodno razdoblje kao naknadu za obavljeni posao prema mjerodavnim okolnostima koje su postojale u vrijeme obavljanja radova u predmetnom razdoblju (tako ovaj sud u tumačenju navedenih odredbi ZOO-a prema Rev – 749/88 od 3. rujna 1988.).

 

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, shodno prethodno sklopljenom i realiziranom poslovnom odnosu između ugovornih strana, računi koje je tužitelj dostavljao tuženici u predmetnom razdoblju ne predstavljaju ponudu koju je tuženica prihvatila, pa se tužitelj u reviziji neosnovano poziva na pretpostavke stalne poslovne veze između stranaka i šutnje ponuđenika u smislu odredbi čl. 42. st. 3. ZOO-a.

 

 

 

Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 20. siječnja 2021.