- 1 -              Rev 733/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 733/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u B., protiv tuženika Z. C., OIB: ..., iz G. P., radi proglašenja nedopuštenom ovrhe na novčanim sredstvima, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1513/17-3 od 9. siječnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-368/16-10 od 13. siječnja 2017., u sjednici održanoj 20. siječnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tužitelja u odnosu na treće pitanje naznačeno u reviziji te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1513/17-3 od 9. siječnja 2018. i presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-368/16-10 od 13. siječnja 2017. i sudi:

 

I. Proglašava se nedopuštenom ovrha na novčanim sredstvima ovršenika u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu poslovni broj Ovr-4240/15 u dijelu zakonske zatezne kamate na glavnicu od 3.955,00 kn tekuće od 21. travnja 2007. do naplate.

 

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.625,00 kn sa zateznim kamatama koje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koje teku od 20. siječnja 2021. do isplate sve u roku od 15 dana.

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena u odnosu na pravno pitanje navedeno pod brojem 1. i 2. obrazloženja.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u kojem je tražio da se proglasi nedopuštenom ovrha na novčanim sredstvima ovršenika u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu poslovni broj Ovr-4240/15 u dijelu zakonske zatezne kamate na glavnicu od 3.955,00 kn tekuće od 21. travnja 2007. do naplate.

 

U toč. II. izreke tužitelj je obvezan tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 1.500,00 kn sa zateznim kamatama, kako je to pobliže navedeno u izreci presude počevši od 13. siječnja 2017. do isplate, sve to u roku od 15 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 8914 – dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja za koje smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijane presude na način da se tužbeni zahtjev usvoji i obveže tuženika da mu naknadi troškove prvostupanjskog postupka, kao i troškove žalbenog i revizijskog postupka sve sa zakonskom zateznom kamatom, time da podredno predlaže ukinuti pobijane presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je djelomično osnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema odredbi stavka 3. toga članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Navedene pretpostavke iz čl. 382. st. 3. ZPP moraju biti kumulativno ispunjene.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se ovrha, koja se na novčanim sredstvima tužitelja kao ovršenika vodi kod Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu u predmetu poslovni broj Ovr-4240/2015 proglasi nedopuštenom i to u dijelu zakonske zatezne kamate na parnični trošak, jer da je ovrha nedopuštena zbog nastupanja zastare.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je ovršnom ispravom – rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-369/06-35 od 20. travnja 2007., koja je postala ovršna 6. ožujka 2008. tužitelju naloženo naknaditi tuženiku iznos od 3.955,00 kn,

 

- da navedenom ovršnom ispravom tužitelju nije naloženo da na naprijed navedeni iznos troškova plati zateznu kamatu,

 

- da je ovrha radi naplate troškova parničnog postupka kao glavne tražbine, ali i zatezne kamate na te troškove, pokrenuta 16. studenoga 2015.

 

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev u bitnom s obrazloženjem da tražbina na koju se odnose zakonske zatezne kamate iz predmeta spora nije zastarjela, jer nije prošlo 10 godina od dana ovršnosti (6. ožujka 2008.) do pokretanja ovršnog postupka, a niti je tužitelj dokazao da je navedena tražbina prestala postojati, a sve primjenom čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO), smatrajući da kamate kao sporedna tražbina slijede sudbinu glavne tražbine i da do primjene odredbe st. 2. čl. 233. ZOO dolazi tek kada glavna tražbina prestane i tada tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima, dakle i kamate kao sporedne povremene tražbine, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

 

Drugostupanjski sud je prihvativši navedena činjenična utvrđenja i izneseno pravno shvaćanje primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Tužitelj u reviziji osporavajući navedeno pravno shvaćanje sudova postavlja slijedeća pravna pitanja:

 

1. "Prosuđuje li se zastara ovrhe kamate na parnični trošak prema rokovima predviđenim odredbom čl. 233. st. 2. u svezi čl. 226. st. 1. ZOO-a"?,

 

2. "Je li navedena tražbina tuženika povremena tražbina na način propisan odredbom čl. 226. st. 1. ZOO-a na koju treba primijeniti zastarni rok iz odredbe čl. 233. st. 2. ZOO-a, neovisno o tome što je riječ o zakonskoj zateznoj kamati uređenoj prisilnim propisom"?

 

3. "Nije li u smislu odredbe čl. 227. ZOO-a zastarjelo i samo pravo iz kojeg proistječe kamata kao povremena tražbina, te samim time tuženik izgubio pravo na dospjelu kao i buduću kamatu"?

 

Smatra da su navedena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih građana u njihovoj primjeni u smislu čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, a obrazlažući razloge važnosti navedenih pitanja poziva se na odredbe čl. 223. st. 1. i čl. 226. st. 1. ZOO, kao i na praksu Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1578/16-2 od 16. svibnja 2017., Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2314/97 od 19. prosinca 1997. i Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2232/06-2 od 11. siječnja 2007., te iznosi shvaćanje prema kojem je odredba čl. 233. st. 2. ZOO lex specialis u odnosu na opću odredbu iz čl. 223. ZOO, i pritom naglašava da predmetne kamate, sukladno odredbi čl. 233. st. 1. ZOO, nisu utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom (ovršnom ispravom – citiranim rješenjem) već da one, sukladno odredbi st. 2. navedenog članka, proistječu iz te odluke, zbog čega zastarijevaju u roku predviđenom za davanje povremenih tražbina, sukladno odredbi čl. 226. st. 1. ZOO.

 

Prvo postavljeno pitanje nije važno, jer u konkretnom slučaju sporne kamate nisu utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom - ovršnom ispravom, a postavljeno pitanje se odnosi upravo na situaciju iz čl. 233. st. 2. ZOO, kada su parnični troškovi i kamata na dosuđeni parnični trošak utvrđeni pravomoćnom sudskom odlukom. Stoga od odgovora na navedeno pitanje ne zavisi odluka u ovoj pravnoj stvari, pa utoliko pozivanje u podnesenoj reviziji na navedenu odluku Županijskog suda u Splitu, koja se odnosi na situaciju iz čl. 233. st. 1. st. 2. ZOO, navedenom pitanju ne daje razlog važnosti.

 

U odnosu na drugo postavljeno pitanje sam zakon (ZOO) u naprijed citiranim odredbama daje odgovor na navedeno pitanje, pa ni to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni.

 

Iz navedenih razloga je u odnosu na ta pitanja valjalo odbaciti reviziju tužitelja primjenom odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP (tako i ovaj sud u Rev 1635/2018-2 od 26. ožujka 2019.).

 

Treće postavljeno pitanje, u odnosu na koje su dati razlozi važnosti, se u biti svodi na pitanje zastare tražbine i na gubitak prava na dospjelu i buduću kamatu na troškove postupka u situaciji kada ovršnom ispravom nije utvrđena kamata na dosuđene troškove postupka.

 

Navedeno pitanje je važno jer u odnosu na navedeno pitanje postoje različita pravna shvaćanja županijskih sudova pa je potrebno, radi jedinstvene primjene materijalnog prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ujednačiti sudsku praksu.

 

Naime, odredbom čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 12/12 i 25/13 – dalje: OZ) određeno je da će sud na prijedlog ovrhovoditelja, ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u ovršnoj ispravi, u rješenju o ovrsi odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke odnosno sklapanja nagodbe do naplate. Prema toj odredbi, dakle ovršni sud može odrediti ovrhu i radi naplate kamata na dosuđene troškove postupka neovisno o tome što u ovršnoj ispravi, na temelju koje je zatražena ovrha, nije odlučeno o zateznim kamatama na troškove postupka.

 

Odredbom čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), propisano je da tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što su tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, dok je čl. 227. st. 1. ZOO propisano da pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine zastarijevaju za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjene tražbine, a prema stavku 2. citiranog članka, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare, kad zastari pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine.

 

Odredbom čl. 233. st. 1. istog Zakona je propisano da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći zastarni rok, dok je stavkom 2. istog članka propisano da sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkih akata i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za davanje povremenih tražbina.

 

Kamata prema odredbi čl. 223. ZOO, kao akcesorno potraživanje dijeli pravnu sudbinu glavnog potraživanja, pa kad zastari glavno potraživanje, zastarjela su i sporedna potraživanja, kao što su potraživanja kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

 

Prema ocjeni ovog suda na predmetnu situaciju ne može se na pitanje zastare naplate kamata na troškove postupka koji nisu određeni u ovršnoj ispravi primijeniti odredba st. 2. čl. 233. ZOO jer navedena odredba propisuje zastarijevanje tražbina utvrđene pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a u konkretnom slučaju predmetna tražbina – kamata na dosuđene troškove nije utvrđena (određena) ovršnom ispravom.

 

Kada kamata, kao povremena tražbina, nije ovršnom ispravom izričito dosuđena, tada je ta tražbina samostalna tražbina, (na koju ovrhovoditelj ima pravo temeljem odredbe čl. 30. st. 1. OZ) jer ona ne proistječe iz ovršne isprave nego iz rješenja o ovrsi temeljenom na citiranoj odredbi OZ, pa kako dospijeva ubuduće, na zastaru takve tražbine kamate, kao samostalne tražbine, koja ne slijedi sudbinu glavne tražbine, jer je ona sada glavna tražbina, ne dolazi do primjene odredbe st. 2. čl. 233. ZOO, a budući da kamate predstavljaju povremene tražbine iz čl. 226. st. 1. ZOO, koja odredba predstavlja specijalnu odredbu u odnosu na opću odredbu iz čl. 223. ZOO, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, zbog čega na takve tražbine treba primijeniti odredbu čl. 226. st. 1., odnosno čl. 227. st. 1. i 2. ZOO.

 

Stoga je pogrešno navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova prema kojem kamata, kao sporedna tražbina, u konkretnom slučaju,  slijedi sudbinu glavne tražbine i da do primjene odredbe st. 2. čl. 233. ZOO dolazi tek kada glavna tražbina prestane i tada tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

 

Iz navedenih razloga je pogrešno primjeno materijalno pravo od strane nižestupanjskih sudova iz postavljenog pitanja, pa je primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

S obzirom da je tužiteljica uspjela u ovom postupku u cijelosti o troškovima postupka je odlučeno na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP, u svezi sa čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, s tim da joj je priznat trošak prvostupanjskog postupka i to: trošak sastava tužbe temeljem Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: OT), trošak zastupanja na 3 ročišta temeljem Tbr. 9.t.1 OT od po 500,00 kn, trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu 250,00 kn (temeljem Tbr. 9.t.3OT), trošak sastava obavijesti ovršnom sudu o pokretanju parnice prema Tbr. 8.t. 3.OT u iznosu 125,00 kn, trošak sastava podneska od 5. listopada 2016. po Tbr.br. 8.t.3.OT u iznosu od 125,00 kn, troška obrazloženog očitovanja na odgovor na tužbu u iznosu od 500,00 kn prema Tbr. 8.t.1.OT, odnosno ukupno 3.000,00 kn, troška PDV-a od 25 % na navedeni iznos u visini od 750,00 kn, sukladno  Tbr. 42. OT, troška sastava žalbe protiv presude sa PDV-om u iznosu od 937,50 kn po Tbr. 10.t.2. i 42. OT, te troška sastava revizije sa PDV-om u iznosu od 937,50 kn temeljem Tbr. 10.t.6. OT, sve to prema odredbi čl. 30. st. 3. OZ-a sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, odnosno ukupno 5.625,00 kuna.

 

Iz navedenih razloga je odlučeno kao u izreci presude i rješenja.

 

Zagreb, 20. siječnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.