Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 3031/2018-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. P. iz L., D., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. d.o.o. iz S., protiv tuženika B. ... S. d.d., OIB: ... , S., kojeg zastupa punomoćnica S. B., odvjetnica u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-400/18-2 od 9. svibnja 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-121/11 od 9. veljače 2018., u sjednici održanoj 20. siječnja 2021.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom je presudom odlučeno:
"Nalaže se tuženiku, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju s naslova naknade materijalne zbog izgubljene zarade iznos od 150.868,21 kn uvećano za zakonske kamate koje
- na iznos od 3.420,51 kn teku od 05.02.2000. godine,
- na iznos od 2.679,06 kn teku od 05.03.2000. godine,
- na iznos od 2.613,58 kn teku od 05.04.2000. godine,
- na iznos od 2.789,02 kn teku od 05.05.2000. godine,
- na iznos od 2.779,97 kn teku od 05.06.2000. godine,
- na iznos od 2.785,30 kn teku od 05.07.2000. godine,
- na iznos od 2.694,70 kn teku od 05.08.2000. godine,
- na iznos od 4.053,54 kn teku od 05.09.2000. godine,
- na iznos od 4.102,70 kn teku od 05.10.2000. godine,
- na iznos od 2.735,33 kn teku od 05.11.2000. godine,
- na iznos od 5.110,36 kn teku od 05.12.2000. godine,
- na iznos od 4.664,07 kn teku od 05.01.2001. godine,
- na iznos od 3.458,19 kn teku od 05.02.2001. godine,
- na iznos od 3.440,16 kn teku od 05.03.2001. godine,
- na iznos od 3.474,65 kn teku od 05.04.2001. godine,
- na iznos od 3.112,04 kn teku od 05.05.2001. godine,
- na iznos od 2.269,74 kn teku od 05.06.2001. godine,
- na iznos od 3.607,42 kn teku od 05.07.2001. godine,
- na iznos od 4.784,20 kn teku od 05.08.2001. godine,
- na iznos od 4.887,52 kn teku od 05.09.2001. godine,
- na iznos od 4.776,22 kn teku od 05.10.2001. godine,
- na iznos od 5.633,84 kn teku od 05.11.2001. godine,
- na iznos od 4.498,17 kn teku od 05.12.2001. godine,
- na iznos od 3.456,42 kn teku od 05.01.2002. godine,
- na iznos od 4.275,65 kn teku od 05.02.2002. godine,
- na iznos od 3.838,47 kn teku od 05.03.2002. godine,
- na iznos od 3.496,65 kn teku od 05.04.2002. godine,
- na iznos od 4.470,37 kn teku od 05.05.2002. godine,
- na iznos od 2.989,31 kn teku od 05.06.2002. godine,
- na iznos od 3.421,62 kn teku od 05.07.2002. godine,
- na iznos od 2.606,55 kn teku od 05.08.2002. godine,
- na iznos od 4.767,93 kn teku od 05.09.2002. godine,
- na iznos od 4.768,92 kn teku od 05.10.2002. godine,
- na iznos od 4.363,81 kn teku od 05.11.2002. godine,
- na iznos od 3.767,24 kn teku od 05.12.2002. godine,
- na iznos od 3.379,63 kn teku od 05.01.2003. godine,
- na iznos od 4.022,38 kn teku od 05.02.2003. godine,
- na iznos od 4.159,17 kn teku od 05.03.2003. godine,
- na iznos od 3.603,89 kn teku od 05.04.2003. godine,
- na iznos od 4.273,68 kn teku od 05.05.2003. godine,
- na iznos od 3.844,68 kn teku od 05.06.2003. godine,
po stopi od 15% do 31. prosinca 2007.god. a od 1. siječnja 2008. god. do isplate po stopi od 14% godišnje a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 % poena sve do isplate do 31. srpnja 2015.g. a od 01. kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se za više zatraženo i to iznos od 30.057,34 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
II. Nalaže se tuženiku, u roku od 8 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od od 84.425,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate dok se sa više zatraženim iznosom od 26.506,25 kuna ovo potraživanja valjalo odbiti kao neosnovano.“
Drugostupanjskom je presudom odlučeno:
„1. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-121/11 od 9. veljače 2018. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i sudi:
Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Nalaže se tuženiku, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju s naslova naknade materijalne zbog izgubljene zarade iznos od 150.868,21 kn uvećano za zakonske kamate koje
- na iznos od 3.420,51 kn teku od 05.02.2000. godine,
- na iznos od 2.679,06 kn teku od 05.03.2000. godine,
- na iznos od 2.613,58 kn teku od 05.04.2000. godine,
- na iznos od 2.789,02 kn teku od 05.05.2000. godine,
- na iznos od 2.779,97 kn teku od 05.06.2000. godine,
- na iznos od 2.785,30 kn teku od 05.07.2000. godine,
- na iznos od 2.694,70 kn teku od 05.08.2000. godine,
- na iznos od 4.053,54 kn teku od 05.09.2000. godine,
- na iznos od 4.102,70 kn teku od 05.10.2000. godine,
- na iznos od 2.735,33 kn teku od 05.11.2000. godine,
- na iznos od 5.110,36 kn teku od 05.12.2000. godine,
- na iznos od 4.664,07 kn teku od 05.01.2001. godine,
- na iznos od 3.458,19 kn teku od 05.02.2001. godine,
- na iznos od 3.440,16 kn teku od 05.03.2001. godine,
- na iznos od 3.474,65 kn teku od 05.04.2001. godine,
- na iznos od 3.112,04 kn teku od 05.05.2001. godine,
- na iznos od 2.269,74 kn teku od 05.06.2001. godine,
- na iznos od 3.607,42 kn teku od 05.07.2001. godine,
- na iznos od 4.784,20 kn teku od 05.08.2001. godine,
- na iznos od 4.887,52 kn teku od 05.09.2001. godine,
- na iznos od 4.776,22 kn teku od 05.10.2001. godine,
- na iznos od 5.633,84 kn teku od 05.11.2001. godine,
- na iznos od 4.498,17 kn teku od 05.12.2001. godine,
- na iznos od 3.456,42 kn teku od 05.01.2002. godine,
- na iznos od 4.275,65 kn teku od 05.02.2002. godine,
- na iznos od 3.838,47 kn teku od 05.03.2002. godine,
- na iznos od 3.496,65 kn teku od 05.04.2002. godine,
- na iznos od 4.470,37 kn teku od 05.05.2002. godine,
- na iznos od 2.989,31 kn teku od 05.06.2002. godine,
- na iznos od 3.421,62 kn teku od 05.07.2002. godine,
- na iznos od 2.606,55 kn teku od 05.08.2002. godine,
- na iznos od 4.767,93 kn teku od 05.09.2002. godine,
- na iznos od 4.768,92 kn teku od 05.10.2002. godine,
- na iznos od 4.363,81 kn teku od 05.11.2002. godine,
- na iznos od 3.767,24 kn teku od 05.12.2002. godine,
- na iznos od 3.379,63 kn teku od 05.01.2003. godine,
- na iznos od 4.022,38 kn teku od 05.02.2003. godine,
- na iznos od 4.159,17 kn teku od 05.03.2003. godine,
- na iznos od 3.603,89 kn teku od 05.04.2003. godine,
- na iznos od 4.273,68 kn teku od 05.05.2003. godine,
- na iznos od 3.844,68 kn teku od 05.06.2003. godine,
po stopi od 15% do 31. prosinca 2007 .god. a od 1. siječnja 2008. god. do isplate po stopi od 14% godišnje a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 % poena sve do isplate do 31. srpnja 2015.g. a od 1. kolovoza 2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena“.
2. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-121/11 od 9. veljače 2018. u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 30.057,34 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
3. Nalaže se tužitelju da u roku od 8 dana nadoknadi tuženiku troškove postupka u iznosu od 27.863,75 kuna.“
Drugostupanjskim je rješenjem odlučeno:
„Odbacuje se žalba tuženika koja je izjavljena protiv dijela presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-121/11 od 9. veljače 2018. kojim je odbijen zahtjev za naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade u iznosu od 30.057,34 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao nedopuštena.“
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) navevši da je pobija iz svih razloga dopuštenih u čl. 385. st. 1. ZPP te je predložio ovome sudu da je preinači tako da odbije u cijelosti žalbu tuženika te potvrdi prvostupanjsku presudu u usvajajućem dijelu, uz naknadu cjelokupnih troškova postupka, podredno da vrati u tom dijelu spis na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu.
Tuženik nije odgovorio na reviziju.
Revizija nije osnovana.
Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj je sud u povodu revizije pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u vidu izmakle koristi koja se sastoji u razlici između plaća koje bi tužitelj ostvario u utuženom razdoblju da nije bilo ozljede na radu i invalidske mirovine, i to u razdoblju od 1. siječnja 1990. do 31. prosinca 1990. te u razdoblju od 1. siječnja 2000. do 30. lipnja 2003.
Tužiteljeva se revizija, iako se u njoj navodi da se podnosi zbog svih razloga iz čl. 385. st. 1. ZPP, sadržajno svodi na tvrdnju o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nižestupanjskih sudova.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:
- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu brodotesara - skelara i da je 1. kolovoza 1988. doživio radnu nezgodu,
- da je rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe S. (u daljnjem tekstu: RF ... ) od 4. travnja 1995., broj: IN-RZ-27978, utvrđeno da je kod tužitelja zbog bolesti nastalo smanjenje radne sposobnosti za rad te mu je priznato pravo na raspoređivanje, odnosno zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima odnosno radnim zadacima bez rada na visini, u čučećem položaju i bez dizanja i nošenja tereta težih od 15 kg,
- da je tužitelj, nakon što je rješenjem RF .... od 4. travnja 1995. utvrđeno da kod njega postoji smanjenje radne sposobnosti, rješenjem tuženika od 12. svibnja 1995. raspoređen na drugo radno mjesto u skladu s uputom iz navedenog rješenja RF ... , počevši od 15. svibnja 1995.,
- da je tuženik 8. svibnja 1997. pozivom na odredbu članka 106. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95 i 65/95, u daljnjem tekstu: ZR) i članka 10. Zakona o sanaciji određenih poduzeća („Narodne novine“, broj 56/95 i 33/97) donio otkaz ugovora o radu kojim je tužitelju otkazao ugovor o radu broj 1775 sklopljen na neodređeno vrijeme zbog gospodarskih razloga s danom 16. svibnja 1997., time da će prava koje je stekao u skladu s propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju tužitelj od tada ostvarivati pri RF ... ,
- da tužitelj nije tražio zaštitu prava u odnosu na tuženikovu odluku kojom mu je otkazan ugovor o radu zbog gospodarskih razloga,
- da je tužitelju rješenjem RF .... od 27. svibnja 1997. određena isplata naknade plaće zbog nezaposlenosti,
- da je tužitelju rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 30. prosinca 1999. određena invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a s obzirom na to da su na temelju članka 174. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 102/98) od 1. siječnja 1999. po sili zakona svim korisnicima prava na temelju preostale radne sposobnosti, neposredne opasnosti od invalidnosti i izmijenjene radne sposobnosti prevedena na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad.
- da je tužitelj 17. studenog 2004. podnio zahtjev za ponavljanje postupka vođenog pred Hrvatskim zavodom za mirovinsko osiguranje u povodu utvrđenja ozljede na radu kao uzroka profesionalne nesposobnosti za rad i odlaska u invalidsku mirovinu te je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u S., broj spisa: 2732, Klasa: 141-02713-01/03139018606, Ur. br.: 341-18-05/3-13-004543 od 4. veljače 2013., tužitelju kod kojega je zbog ozljede na radu – 50% i bolesti 50% nastala profesionalna nesposobnost za rad određena počevši od 6. prosinca 2004. invalidska mirovina 1.565,07 kuna mjesečno, kojim rješenjem je izmijenjeno rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u S. broj 2732 od 24. siječnja 2003,
- da je među strankama sklopljena nagodba o isplati naknade materijalne štete, tj. isplate mjesečne rente za razdoblje nakon lipnja 2003., a po kojoj je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju mjesečnu rentu od 3.287,00 kn.
Prvostupanjskom je presudom odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za naknadom štete u vidu izgubljene zarade za razdoblje od 1. siječnja do prosinca 1990. u iznosu od 30.057,34 kn, dok je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu 150.868,21 kn za razdoblje od 1. siječnja 2000. do 30. lipnja 2003.
Drugostupanjski je sud prihvatio činjenična utvrđenja prvostupanjskoga suda i primjenu materijalnoga prava u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 1990. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj u navedenom razdoblju radio, osim u lipnju i studenom 1990. te da mu je plaća bila veća od plaće usporednih radnika. Također, tužitelj nije dokazao da je na bolovanju bio zbog ozljede na radu, pa da mu je uslijed navedene činjenice plaća bila manja od plaće usporednih radnika za navedeno razdoblje. Ovaj sud prihvaća pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova u odnosu na navedeno razdoblje s obzirom da u predmetnom razdoblju nije ni došlo do umanjenja imovine na strani tužitelja, a što je jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu. Podredno, ovaj sud ističe da ni sam tužitelj u reviziji nije naveo razloge zbog kojih smatra da navedena pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova za razdoblje od siječnja do prosinca 1990. ne bi bila na zakonu osnovana.
U odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 150.868,21 kn za razdoblje od 1. siječnja 2000. do 30. lipnja 2003., a koji je prihvaćen odlukom prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud je preinačio presudu prvostupanjskog suda u navedenom dijelu i odlučio da je tužbeni zahtjev i u navedenom dijelu neosnovan. Naime, drugostupanjski sud navodi da je temeljem odredbe čl. 154. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO), tužbeni zahtjev i u navedenom dijelu neosnovan iz razloga što ne postoji uzročna veza između štetne radnje i štete. U konkretnom slučaju razlog prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika je poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, a ne nekadašnje ozljeđivanje na radu tužitelja zbog kojeg je došlo do smanjenja radne sposobnosti za rad kod tužitelja, a zbog čega je tužitelju nakon otkaza priznata invalidska mirovina. Drugostupanjski sud smatra da uslijed navedene činjenice ne postoji obveza tuženika da tužitelju isplati razliku između plaće koju bi primao i invalidske mirovine koju je primao u utuženom razdoblju.
Tužitelj u reviziji navodi kako je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo te da se ne može prihvatiti stav da „ne postoji odgovornost poslodavca radniku za štetu zbog razlike u primanjima kada je razlog prestanka radnog odnosa redoviti otkaz, a ne profesionalna nesposobnost za rad“. Međutim, revizijski sud slaže se sa obrazloženjem drugostupanjskog suda. Ovaj sud pojašnjava kronološki slijed zbivanja u ovoj pravnoj stvari, a to je da je tužitelj 1. kolovoza 1988. doživio radnu nezgodu te da mu je rješenjem RF ... od 4. travnja 1995., broj: IN-RZ-27978 utvrđeno da mu je zbog bolesti nastalo smanjenje radne sposobnosti za rad te mu je priznato pravo na raspoređivanje, odnosno zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima. Rješenjem tuženika od 12. svibnja 1995. tužitelj je i raspoređen na drugo radno mjesto sukladno uputi iz navedenog rješenja RF ... , počev od 15. svibnja 1995., tj. isti je od navedenog dana obavljao poslove radnog mjesta brodotesara-skelara složenih poslova na podmazivanju spojnica i sortiranju skelarskog materijala lakšeg od 15 kg. U odnosu na navedeno radno mjesto tuženik je dana 8. svibnja 1997., pozivom na odredbu članka 106. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95 i 65/95, u daljnjem tekstu: ZR) i članka 10. Zakona o sanaciji određenih poduzeća („Narodne novine“, broj 56/95 i 33/97) donio otkaz ugovora o radu kojim je tužitelju otkazao ugovor o radu broj 1775 sklopljen na neodređeno vrijeme zbog gospodarskih razloga s danom 16. svibnja 1997., time da će prava koje je stekao sukladno propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju tužitelj od tada ostvarivati pri RF ... . Revizijski sud ovdje naglašava da tužitelj nije u skladu s odredbom čl. 126 ZR pobijao kao nedopuštenu navedenu odluku tuženika o prestanku radnog odnosa, a što je isti mogao, pa je samim time navedena odluka postala konačna i valjana.
Prema odredbi čl. 173. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (“Narodne novine”, broj 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01) korisnicima prava na temelju preostale radne sposobnosti, neposredne opasnosti od invalidnosti i izmijenjene radne sposobnosti, koji su ta prava ostvarili prema propisima koji su važili do 31. prosinca 1998. prevode se ta prava od 1. siječnja 1999. po službenoj dužnosti na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Prevođenje prava koje je tužitelj stekao do 31. prosinca 1998. u invalidsku mirovinu nije bio razlog prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika, već je to bio poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu kojega tužitelj nije pobijao, te mu je istim također priznato i pravo na otpremninu u iznosu od 31.632,00 kn, pa je i iz navedenog vidljivo da je na strani tužitelja postojala volja za prestanak radnog odnosa kod tužitelja. To zato jer je odluka o otkazu ugovora o radu konstitutivna odluka čiji se pravni učinak može pobijati u sporu. Budući da tužitelj rečenu odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu nije pobijao u takvom zasebnom sudskom postupku, gdje bi se kao o glavnom zahtjevu odlučivalo je li otkaz dopušten, to on nema osnovanog prava pobijati tu odluku u ovom postupku prigovorom da je riječ o drugim razlozima za otkaz, a ne o poslovno uvjetovanom otkazu. Pobojne odluke proizvode pravne učinke sve dok ih sud konstitutivnom odlukom po tužbi, a ne po prigovoru, jedne strane ne poništi.
Zaključno, ovaj sud ističe da tužitelj gubi zaradu zbog toga što ne radi uslijed dobivanja poslovno uvjetovanog otkaza, a ne zbog toga što mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu (na isti način i Ustavni sud RH u odluci broj U-III-1610/2007 kojom je odbijena ustavna tužba u odnosu na presudu ovoga suda pod poslovnim brojem Revr 280/15). Tuženik bi bio dužan platiti tužitelju utuženi iznos pod pretpostavkom da mu je radni odnos prestao uslijed ozljede, a što u ovome postupku nije bio slučaj. Slijedom navedenog, u slučaju kada je tužitelju radni odnos prestao iz razloga koji nisu vezani uz posljedice povređivanja, kao što je utvrđeno i u ovome predmetu, tada nema pravne osnove za dosuđivanje utuženog iznosa ni za razdoblje od 1. siječnja 2000. do 30. lipnja 2003.
U dijelu predmetne revizije tužitelj zapravo prigovara pravilnosti činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, navodeći da se u predmetnom slučaju nije radilo o poslovno uvjetovanom otkazu, već otkazu zbog osobnih razloga. Navedeni prigovori su prigovori činjenične naravi i kao takvi u skladu s odredbom čl. 385. ZPP nedopušteni u revizijskom stupnju postupka. U odnosu na sklapanje predmetne nagodbe između ovih stranaka, ovaj sud ističe da je ista sklopljena za razdoblje koje je uslijedilo nakon utuženog te da predmetna nagodba ne veže ovaj sud niti u jednom pogledu jer su stranke slobodne raspolagati svojim pravima i obvezama na način za koji one smatraju da je najbolji.
S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti kao neosnovanu.
Zagreb, 20. siječnja 2021.
