- 1 -              Poslovni broj: Usž-138/21-2

 

Poslovni broj: Usž-138/21-2

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda  Borisa Markovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća te više sudske savjetnice Tatjane Ilić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja E. d.o.o., M., kojeg zastupa opunomoćenik A. I., odvjetnik u R., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi naknade troškova upravnog  postupka,  odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-1157/2020-4 od 3. studenog 2020., na sjednici vijeća održanoj 20. siječnja  2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I.  Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-1157/2020-4 od 3. studenog 2020.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom presudom Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-1157/2020-4 od 3. studenog 2020. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje  rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak klasa: UP/II-215-01/20-01/11, urbroj: 513-04-20-2 od 20. srpnja 2020. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda R. klasa: UP/I-215-04/14-01/6, urbroj: 513-07-08/20-43 od 31. ožujka 2020. te radi vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje  (točka I. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).

Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda R. klasa: UP/I-215-04/14-01/6, urbroj: 513-07-08/20-43 od 31. ožujka 2020., kojim je odbijen zahtjev za nadoknadu troškova postupka.

Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede postupka. Ističe da sud u obrazloženju presude navodi kako iz odredbe članka 160. Zakona o općem upravnom postupku proizlazi da nema zakonske mogućnosti da javnopravno tijelo naknađuje troškove zastupanja po odvjetniku u upravnom postupku . Nadalje se navodi kako u troškove koje snosi javnopravno tijelo ne ulaze troškovi koji predstavljaju nagradu za rad odvjetnika te da stranka može odrediti opunomoćenika koji će je zastupati, koji može biti i odvjetnik, međutim, da se stranci ne priznaje pravo na troškove koje bi imala pri angažiranju opunomoćenika  odvjetnika, a koje stajalište suda smatra nejasnim i proturječnim stanju spisa i izričitim odredbama zakona radi čega je pogrešno primijenjeno materijalno pravo te je počinjena bitna povreda postupka na njegovu štetu, uslijed čega mu je povrijeđeno i Ustavom zajamčeno pravo vlasništva.  Ističe da je u konkretnom slučaju predmetni upravni postupak, odnosno porezni nadzor pokrenut po službenoj dužnosti, u kojem je u više navrata bio prisiljen podnositi prigovore na zapisnike o nadzoru, podnositi žalbe protiv nezakonitih rješenja, a potom pokrenuti i upravnosudski postupak, a to je iziskivalo i angažiranje kvalificiranog opunomoćenika (odvjetnika), što je i dovelo do toga da u konačnici uspije u upravnim i upravnosudskim postupcima, odnosno postupak je povoljno okončan za njega. Dakle, smatra da je bio prisiljen izjavljivati pravne lijekove u cilju zaštite svojeg prava vlasništva i to isključivo zbog nezakonitog postupanja prvostupanjskog tijela. Naime, nije kvalificiran niti ima dovoljno stručnog znanja u vidu vođenja poreznog postupka te je dužan skrbiti o svojoj imovini pažnjom dobrog gospodarstvenika pa je postojala opravdana i krajnje nužna potreba za angažiranje kvalificiranog opunomoćenika čijim angažmanom je i postignuto poništavanje i ukidanje nezakonitih rješenja, a  iz tog razloga ima i u cijelosti pravo na naknadu troškova upravnog postupka te smatra da mu se nezakonito odbija priznati troškove postupka. Poziva se na stav iz presude Upravnog suda u Rijeci  poslovni broj UsI-1583/12 od 24. lipnja 2013. i poslovni  broj UsI-855/2020 od 17. rujna 2020. te u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-2753/202 od 27. rujna 2016. u kojoj je izraženo stajalište kako postupak ne može biti pravičan ako se ne osigura da stranka koja izgubi spor protivnoj stranci plati troškove postupka koji su bili izazvani aktom ili (ne)postupanjem države ili javnopravnih tijela. Smatra da se u svemu navedenom očituje i povreda ustavom zajamčenog prava vlasništva s obzirom da je legitimno očekivanje bilo da će za postignuti uspjeh u upravnom postupku biti zajamčeni i troškovi upravnog postupka obzirom da isto propisuju odredbe Zakona o općem upravnom postupku koje su bile na snazi u tijeku i za vrijeme upravnog postupka. Ukazuje i na stajalište u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-92/2019 od 19. lipnja 2019. kojim je ocijenjeno da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske odbijanjem  prava na naknadu troškova upravnog postupka povrijedio pravo na pristup sudu koje je zajamčeno  člankom 29. Ustava Republike Hrvatske. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova upravnog postupka ili ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu  radi donošenja pravilne i zakonite odluke te tuženika obveže da mu nadoknadi troškove upravnosudskog postupka uvećano za trošak sastava žalbe sa zateznim kamatama po stopi određenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima  od donošenja odluke do isplate. Traži trošak sastava žalbe u iznosu  od 15.000,00 kn uvećano za PDV od 3.750,00 kn i sudsku pristojbu za žalbu od 5.000,00 kn.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17.; dalje: ZUS), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski upravni sud je pravilnom primjenom i tumačenjem odredbe članka 161. stavka 1. i 2. i članka  162. stavka 1. u vezi s člankom 36. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09., dalje: ZUP) odbio tužbeni zahtjev tužitelja, s obrazloženjem da imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi ZUP-a nema zakonske mogućnosti da javnopravno tijelo nadoknađuje troškove zastupanja stranke po odvjetniku u upravnom postupku.  Naime, u troškove koje snosi javnopravno tijelo ne ulaze troškovi koji predstavljaju nagradu za rad odvjetnika. Sukladno odredbi članka 161. stavka 1. ZUP-a javnopravno tijelo snosi samo redovite troškove postupka, osim troškova upravnih pristojbi ili  drugih troškova koje plaćaju stranke. Nije sporno da stranka u upravnom postupku može odrediti opunomoćenika koji će je zastupati, koji može biti i odvjetnik, što ovisi o njezinoj slobodnoj volji, međutim, stranci se ne priznaje pravo na troškove koje bi imala pri angažiranju opunomoćenika odvjetnika.

Ovakvo shvaćanje je izraženo već u nizu dosadašnjih odluka ovoga suda, pa i u onima na koje se poziva sud u pobijanoj presudi (Usž-1073/16, Usž-740/17, Usž-1375/20-2, Usž-850/18-2 i dr.)  jer tako proizlazi iz navedenih odredaba Zakona o općem upravnom postupku pa su neosnovani žalbeni navodi tužitelja da bi  u konkretnom slučaju javnopravno tijelo trebalo snositi troškove koji predstavljaju nagradu za rad odvjetnika.

Takvim stajalištem nije na  štetu tužitelja povrijeđeno ustavom zajamčeno pravo na vlasništvo vezano uz legitimna očekivanja da će postignutim uspjehom u upravnom postupku biti zajamčeni i troškovi upravnog postupka jer takvo što, suprotno mišljenju tužitelja, ne propisuju navedene odredbe Zakona o općem upravnom postupku. Stoga ni pozivanje na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i Upravnog suda u Rijeci navedene u žalbi  nije od odlučnog utjecaja na donošenje drugačije odluke.

Budući da tužitelj nije uspio s tužbom prvostupanjski upravni sud je zakonito odlučio o njegovom zahtjevu  za naknadom troškova upravnog spora primjenom odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.

Kako tužitelj u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na donošenje drugačije odluke  ovaj sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

Zato je temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a valjalo žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Kako je žalba tužitelja odbijena  i potvrđena prvostupanjska presuda tužitelju na temelju odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a ne pripada pravo na naknadu troška žalbenog postupka pa je zahtjev za naknadu tih troškova odbijen kao neosnovan.

 

U Zagrebu, 20. siječnja 2021.                                                                 

   Predsjednik vijeća

                                                                                            Boris Marković, v.r.