- 1 -              Rev 1140/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1140/2020-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz Sjedinjenih Američkih Država, ..., W., ..., sa boravkom u P., ..., OIB ..., zastupanog po punomoćniku Đ. Č., odvjetniku iz P., protiv tuženika M. Č. iz P., ..., zastupanog po punomoćniku D. G., odvjetniku iz P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1186/13-6 od 14. srpnja 2014. kojom je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-2180/10-20 od 30. srpnja 2012., u sjednici održanoj 19. siječnja 2021.,

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja, te se ukida presuda Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1186/13-6 od 14. srpnja 2014., te se predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odlučivanje o troškovima revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Dužan je tuženik M. Č. iz P., ..., odvjetnik, na ime naknade pretrpljene štete, isplatiti tuženiku I. P. iz Sjedinjenih Američkih Država, ... W., ..., sa boravkom u P., ..., iznos od 276.010,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 9. studenog 1999. pa do isplate."

 

U točki II izreke naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 18.745,55 kn, u roku od 15 dana, dok je u točki III izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.684,50 kn.

 

Drugostupanjskom presudom u točki I izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda, dok je u točki II izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Protiv prvostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje, a podredno predlaže preinačenje i usvajanje tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tuženika da mu nadoknadi troškovi revizijskog postupka.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

 

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3012/14-3 od 3. srpnja 2018. odbijen je revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1186/13-6 od 14. srpnja 2014. kojom je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-2180/10-20 od 30. srpnja 2012.

 

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3538/2018 od 12. studenoga 2020. usvojena je ustavna tužba, ukinuta je presuda ovoga suda Rev-3012/14-3 od 3. srpnja 2018., te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Revizija je osnovana.

 

Predmet spora je naknada štete koju je tužitelju nesavjesnim radom (zastupanjem) prouzročio tuženik, kao njegov pravni zastupnik, u parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom Pula-Pola poslovni broj P-1007/95, a koji parnični postupak je u pogledu tužitelja pravomoćno okončan presudom Županijskog suda u Puli-pola poslovni broj Gž-3146/00 od 21. listopada 2002. u kom postupku je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja iz tog postupka P. i K. B. te je naloženo tuženiku iz navedenog, a tužitelju iz ovog, postupka da zajedno sa drugim tuženicima solidarno nadoknade tužiteljima iz navedenog postupka 276.010,00 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućem od 9. 11. 1999. pa do isplate.

 

Stajalište je suda prvog stupnja da je tužitelju nastala šteta pravomoćnošću prvostupanjske presude u postupku poslovni broj P-1007/95, odnosno 21. 10. 2002. kada je donesena drugostupanjska presuda (Gž-3146/00) u tom postupku, pa odlučujući o prigovoru zastare istaknutom po tuženiku, pozivom na odredbu čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO) nalazi osnovanim prigovor zastare utvrđujući da je za navedenu drugostupanjsku presudu tužitelj saznao 2006. dok je tužba u ovom slučaju podnesena 15. listopada 2010.

 

Drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi tužitelja, smatra da je na konkretni slučaj potrebno primijeniti petogodišnji zastarni rok u skladu s odredbom čl. 376. st. 3. u svezi s čl. 371. ZOO. Pritom iznosi stajalište da je u konkretnom slučaju tužitelju šteta nastala trenutkom nastupanja pravnih posljedica povrede ugovorne obveze tj. trenutkom donošenja presude kojom je odbijena njegova žalba na prvostupanjsku presudu kojom je obvezan platiti 276.101,00 kn, pa i početak tijeka zastarnog roka (čl. 361. st. 1. ZOO) veže za trenutak donošenja drugostupanjske presude Gž-3146/00 odnosno za dan 21. listopada 2002., pa s obzirom da je tužba podnesena 15. listopada 2010. utvrđuje da je protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 371. u svezi s čl. 376. st. 3. ZOO.

 

Prema stajalištu revizije drugostupanjski sud je pogrešno početak tijeka roka zastare vezao za dan donošenja drugostupanjske presude iz razloga što mu tada još uvijek nije nastupila stvarna šteta jer toga dana nije od strane vjerovnika zatražena prisilna naplata već je ista počela teći protekom paricijskog roka od 15. dana od dostave drugostupanjske presude jer je tada tužitelj iz navedenog postupka mogao zahtijevati ispunjenje obveze, s obzirom da prema odredbi čl. 361. st. 1. ZOO-a zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara prema odredbi čl. 362. ZOO-a nastupa kad protekne posljednji dan zakonom određenog roka.

 

Kako je od nastanka štete tj. pravomoćnosti prvostupanjske presude, i proteka paricijskog roka, kojom je tužitelj obvezan nadoknaditi štetu, pa do podnošenja tužbe protekao objektivni zastarni rok od pet godina iz čl. 376. st. 2. ZOO revizijski sud je ocijenio da su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su uvažili navedeni prigovor tuženika.

 

Ustavni sud nije prihvatio navedeno obrazloženje nižestupanjskih sudova, uključujući i revizijski sud, navodeći da nije bilo sporno da je pravomoćna presuda u tom predmetu 2002. dostavljena tužiteljevom punomoćniku, (kojega je tužitelj i tužio zbog nesavjesnog rada u tom postupku), da tužitelj nije imao saznanja o donesenoj pravomoćnoj presudi sve do 2006., a što nije doznao od svog punomoćnika nego od članova svoje obitelji, nakon što je započeo postupak provedbe ovrhe na njegovoj nekretnini radi ispunjenja tražbine iste presude. Nadalje je navedeno da je zanemareno da tužitelj 4 godine bez svoje krivnje nije bio svjestan odluke za čiju se pravomoćnost /ovršnost veže početak tijeka zastarnog roka, te da je zanemareno i to da je tužitelj u reviziji isticao da je do stvarne štete, umanjenje njegove imovine, došlo prodajom njegove nekretnine 2013., pa da su u svijetlu navedenih činjenica izostali valjani razlozi u odnosu na zaključak da zastara nije mogla početi teći prije nego što je podnositelj saznao za štetu kao i u odnosu na navode tužitelja da je do umanjenja njegove imovine, odnosno stvarne štete došlo, tek prodajom njegove nekretnine, kao i razlozi u odnosu na zaključak da je predmetna šteta posljedica povreda ugovorne, a ne izvanugovorne obveze.

 

S obzirom da se ni drugostupanjski sud nije izjasnio o prigovorima tužitelja koji su odlučni za pravilnost materijalnog prava (iznesenim u žalbi) da on svojom krivnjom nije znao za navedenu presudu do 2006., odnosno da je za navedenu presudu saznao tek 4 godine nakon njene pravomoćnosti, odnosno da tu činjenicu drugostupanjski sud nije cijenio (kada je odlučivao o prigovoru zastare), u svjetlu odluka ESLJP u predmetu Esim protiv Turske, broj 59601/09, § 25., presuda od 17. rujna 2013, i Mira gall Escolano i drugi protiv Španjolske, broj 38366/97, § 36., presuda od 25. siječnja 2000., ovaj sud zbog pogrešnog pravnog shvaćanja i pogrešne primijene materijalnog prava nije bio u mogućnosti ispitati pobijanu presudu, vezano za istaknuti prigovor zastare, jer je u tom pogledu činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, zbog čega je bilo nužno prihvatiti reviziju te ukinuti drugostupanjsku odluku i predmet vratiti tome sudu na ponovno suđenje na temelju čl. 395. st. 2. ZPP-a.

 

U ponovljenom postupku sud će sud o prigovoru zastare odlučiti sukladno uputi iz navedene odluke Ustavnog suda i ove revizijske odluke.

 

Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 19. siječnja 2021.