REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 36 Pž-208/2020-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke
Šabarić Zovko, predsjednika vijeća, dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Nevenke
Baran, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MONITUM TKI d.o.o. u stečaju, OIB
73836386261, Rijeka, Dražice (Zamet) 123b, kojeg zastupa stečajna upraviteljica Biserka
Jakić, Zagreb, Marijana Haberlea 10, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK
d. d., OIB 23057039320, Rijeka Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u
Odvjetničkom društvu Buterin & Posavec d.o.o., Zagreb, Masarykova ulica 3, odlučujući o
tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-251/2012-21 od

26. srpnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 19. siječnja 2021.

r i j e š i o j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-251/2012-21 od 26. srpnja 2013. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka povodom pravnog lijeka, odlučit će prvostupanjski sud u svojoj konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva da se u
cijelosti oslobodi od svojih obveza prema tuženiku preuzetih Ugovorom o solidarnom
jamstvu broj 5104286336 od 4. svibnja 2009. sklopljenog između tužitelja kao jamca platca i
tuženika, Ugovorom o solidarnom jamstvu broj 5104491397 od 13. studenog 2009.
sklopljenog između tužitelja kao jamca platca i tuženika te Ugovorom o solidarom jamstvu
broj 5001572611 od 14. siječnja 2010. sklopljenog između tužitelja kao jamca platca i
tuženika i kojim se nalaže tuženiku da plati tužitelju iznos od 253.890,55 kn zajedno sa
zateznim kamatama (točka I. izreke presude). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku
prouzročeni parnični trošak u iznosu od 23.319,45 kn (točka II. izreke presude).

Iz obrazloženja pobijane presude u bitnome proizlazi da je predmet spora u ovoj
pravnoj stvari tužbeni zahtjev, kojim tužitelj kao jamac platac, traži oslobađanje svoje
odgovornosti za obveze prema tuženiku, preuzete Ugovorima o solidarnom jamstvu,
kumulirano sa zahtjevom radi isplate/povrata novčanog iznosa od 253.890,55 kn. Kao
osnovno sporno pitanje u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud utvrđuje da je to je li tuženik

Poslovni broj: 36 Pž-208/2020-2 2

napustio zalog ili koje drugo pravo kojim je bilo osigurano ispunjenje njegove tražbine i tako
onemogućio prijelaz tog prava na jamca. Prvostupanjski sud utvrđuje kako je u bitnom tužitelj
predmetni tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da je tuženik napustio zalog kojim je bilo
osigurano ispunjenje njegove tražbine na način da je glavnom dužniku isplatio deponirana
sredstva, odnosno upotrijebio ga je za podmirenje svojih drugih tražbina prema glavnom
dužniku umjesto podmirenja kredita. Uz to dodaje kako je tuženik propustio zasnovati
hipoteku na nekretnini u vrijednosti koja odgovara visini kredita i osigurati polaganje
depozita. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje kako je tuženik osporio tužiteljeve tvrdnje,
navodeći da nije poduzeo niti jednu radnju kojom bi otežao tužiteljev položaj, odnosno koja
bi bila usmjerena na napuštanje zaloga ili kojeg drugog prava. Analizom izvedenih dokaza,
prvostupanjski sud utvrdio je da je radi osiguranja tražbine iz Ugovora o dugoročnom kreditu
broj 2402006-1031262160/51016015-5104286336 od 4. svibnja 2009. i Ugovora o
kratkoročnom kreditu broj 2402006-1031262160/34012003-5001572611 od 14. siječnja

2010., tuženik ipak zasnovao previđene hipoteke. Ocjenjuje kako sadržaj predmetnih Ugovora
o okvirnom izosu zaduženja i osiguranju broj ES75/06-1 od 31. siječnja 2006. te Ugovora o
okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja broj ES1 74/07-1 od 26. veljače 2007. (hipoteke),
služe kao osiguranje naplate i tražbine iz citiranih Ugovora o kreditu. Utvrđuje kao na to
ukazuju odredbe čl. 11. i 12. označenih Ugovora o kreditu. Navodi kako je tuženik upisao
založno pravo na zato određenim nekretninama. Prvostupanjski sud ocjenjuje kako iz
prethodno opisanog proizlazi neosnovanost tužiteljeve tvrdnje kako je tuženik propustio
zasnovati hipoteku na nekretnini kao osiguranje tražbine iz Ugovora o kreditu. Nadalje,
prvostupanjski sud utvrđuje kako je inače u praksi poznato da nije (pre)česta situacija da se
tražbine iz više Ugovora o kreditu osiguravaju jednim (istim) instrumentom osiguranja.
Osobito ako se radi o kolateralo koji je po vrijednosti (eventualno) manji od ukupne
vrijednosti kredita. Međutim, prvostupanjski sud utvrđuje kako takva situacija nije nemoguća
niti je ista protivna Ustavu, moralu i pozitivnim propisima. Nadalje, je prvostupanjski sud
utvrdio da je tuženik, radi osiguranja tražbine iz Ugovora o dugoročnom kreditu broj
2402006-1031262160/5104286336 od 4. svibnja 2009., Ugovora o dugoročnom kreditu broj
2402006-1031262160/340116007-5104491397 od 13. studenog 2009. i Ugovora o
kratkoročnom kreditu broj 2402006-1031262160/34012003-5001572611 od 14. siječnja

2010., zasnovao i založno pravo na oročenom depozitu broj 7402949927, u visini odo

40.000,00 EUR. Utvrđuje kako je u sva tri citirana Ugovora o kreditu, kao instrument
osiguranja plaćanja, predviđen depozit u iznosu od 100% od iznosa kredita, što prema
Ugovoru o oročenom depozitu broj 7402949927 iznosi 40.000,00 EUR. Ocjenjuje da s
obzirom na činjenicu da se sva tri Ugovora o kreditu pozivaju na jedan (isti) instrument
osiguranja – založno pravo na oročenom depozitu, kako se ne radi o obvezi zasnivanja
založnog prava na tri oročena depozita, već o obvezi zasnivanja založnog prava na samo
jednom depozitu, a tu je obvezu tuženik ispunio. Ocjenjuje kako nije protivnu Ustavu,
pozitivnim propisima ili moralu društva, jedan depozit vezati uz više partija kredita.
Prvostupanjski sud ocijenio je kako kod ovakvog činjeničnog stanja, nije mogao utvrditi da je
tuženik napustio ugovoreni zalog ili koje drugo pravo kojim je bilo osigurano ispunjenje
njegove tražbine iz predmetnih Ugovora o kreditu i to zato što je utvređeno da je tuženik
zasnovao hipoteke sukladno odredbama Ugovora, kao i založno pravo na oročenom depozitu
broj 7402949927, u visini od 40.000,00 EUR. Prvostupanjski sud zaključio je kako nisu
ispunjeni uvjeti iz čl. 119. Zakona o obveznim odnosima, odnosno da tuženik nije
onemogućio prijelaz prava na jamca te se radi toga tužitelj ne može ni osloboditi svoje obveze
prema vjerovniku za onoliko koliko je bila vrijednost osigurane stvari ili prava koje je služilo
za osiguranje ispunjenja tražbine. Posljedično, prvostupanjski sud odbio je kao neosnovan

Poslovni broj: 36 Pž-208/2020-2 3

tužiteljev zahtjev radi oslobađanja od odgovornosti za obveze prema tuženiku, preuzete
Ugovorima o solidarnom jamstvu. U odnosu na tužiteljev zahtrev radi isplate/povrata
novčanog iznosa od 253.890,55 kn s kamatama, prvostupanjski sud je također utvrdio da
tužitelj nema pravo na povrat naplaćenog iznosa. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio kako je
tužitelj u svojstvu jamca platca s tuženikom sklopio Ugovor o solidarnom jamstvu. Tim
Ugovorima jamčio je tuženiku za kreditne obveze glavnih dužnika iz Ugovora o dugoročnom
kreditu broj 2402006-1031262160/51016015-5104286336 od 4. svibnja 2009., Ugovora o
dugoročnom kreditu broj 2402006-1031262160/340116007-5104491397 od 13. studenoga

2009. i Ugovora o kratkoročnom kreditu broj 2402006-1031262160/34012003-5001572611
od 14. siječnja 2010. Iz prethodno navedenog proizlazi i tuženikovo pravo na naplatu iznosa
od 253.890,55 kn, odnosno neosnovanost tužiteljeva zahtjeva radi povrata naplaćenog iznosa.
Ocjenjuje kako tuženikovo pravo na naplatu iznossa od 253.890,55 kn proizlazi iz odredbe čl.

111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, te je posljedično prvostupanjski sud odbio kao
neosnovan i tužiteljev zahtjev za isplatu.

Protiv predmetne prvostupanjske presude tužitelj je podnio pravovremenu žalbu zbog
bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog
stanja, pogrešene primjene materijalnog prava i odluke o trošku. U bitnome ističe kako je
prvostupanjska presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354.
st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. Ističe kako prvostupanjska presuda ne sadrži
razloge zbog kojih prvostupanjski sud propuštanje zasnivanja hipoteke na nekretnini radi
osiguranja konkretnih kredita, propuštanje uzimanja u zalog jamstvenog depozita u visini od

20.500,00 EUR te oslobađanje jamstvenog depozita u visini od 40.000,00 Eur prije nego što
je glavni dužnik podmirio svoje obveze prema tuženiku ne smatra radnjom, odnosno
propuštanjem tuženika kojim je onemogućen prijelaz tih prava na tužitelja kao jamca. Ističe
kako prvostupanjski sud ničime ne obrazlaže što se dogodilo s jamstvenim depozitom u
iznosu od 40.000,00 EUR iako nije sporno da isti, ako je ikada i postojao danas više ne postoji
i prava iz navedenog depozita ne mogu prijeći na tužitelja. Navodi kako utvrđenja
prvostupanjskog suda ne proizlaze iz isprava u spisu i da su suprotna vidljivom stanju u
zemljišnim knjigama. Nadalje, tužitelj navodi kako je prvostupanjski sud izgubio iz vida
činjenicu da je Ugovorom o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj ES 75/06-1 od 31.
siječnja 2006. koji je tuženik sklopio s društvom M.I.R. TAURUS d.o.o. ugovoreno da će
tuženik dužniku odobravati kredite do ukupnog iznosa od 65.000,00 EUR te je radi osiguranja
tog kredita upisana i hipoteka radi osiguranja iznosa od 65.000,00 EUR. Obzirom da je
spornim Ugovorom o dugoročnom kreditu od 4. svibnja 2009. tuženik odobrio društvu M.I.R.
TAURUS d.o.o. kredit u iznosu od 205.000,00 EUR, dakle kredit koji višestruko premašuje
okvir ugovoren Ugovorom o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju od 31. siječnja 2006.,
notorno je da je tuženik temeljem ugovora sklopljenog s tužiteljem bio dužan osigurati
predmeti kredit novom hipotekom, što nije učinio. Nadalje, ističe kako se pobijana presuda
temelji na uvjerenju suda da su svi sporni krediti osigurani jednim depozitom u iznosu od

40.000,00 EUR. Međutim, napominje da čak da je navedeno i točno, činjenica je da niti
predmetni depozit danas više ne postoji (prema navodima tuženika, tuženik je isti upotrijebio
za pokriće nekih drugih dugovanja društva M.I.R. TAURUS d.o.o.). Slijedom navedenog
ističe da čak i kada bi se prihvatio pravni stav prvostupanjskog suda da se jamac oslobađa
obveze prema vjerovniku samo u slučaju da vjerovnik postojeće sredstvo osiguranja napusti, a
ne i u slučajevima kada vjerovnik suprotno ugovorom preuzetoj obvezi prema jamcu uopće ne
osigura sredstva osiguranja (ne upiše hipoteku, ne deponira jamstveni depozit), činjenica je da
se barem u slučaju u kojem je tuženik nesporno oslobodio jamstveni depozit i upotrijebio ga

Poslovni broj: 36 Pž-208/2020-2 4

za pokriće nekih svojih drugih potraživanja predmetno postupanje tuženika mora tumačiti
sukladno odredbi čl. 119. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje navodi da je tuženik svojim
propuštanjem onemogućio da prava iz ugovorenih sredstava osiguranja prijeđu na tužitelja
kao solidarnog jamca i onemogućio je ostvarenje tužiteljevog regresnog zahtjeva prema
glavnim dužnicima iz sredstava osiguranja. Nadalje, navodi kako je tuženik isključivo
vlastitom dispozicijom oslobodio namjenski depozit (Ugovor o oročenom depozitu broj
74029499279) i tako pribavljenim sredstvima zatvorio potraživanje prema dužniku M.I.R.
TAURUS d.o.o. po drugim osnovama (što je tuženik učinio nespornim u odgovoru na tužbu).
Navodi kako je na opisani način tuženik onemogućio tužitelja da prava iz navedenog depozita
prijeđu na njega i da na taj način iz jamstvenog depozita ostvari svoje regresno potraživanje
prema glavnom dužniku. Konačno, ističe kako je pogrešna i odluka o troškovima postupka.
Navodi kako je tuženik banka sa vodećom ulogom na tržištu čija pravna služba zapošljava
stotinjak pravnika koji su tuženika mogli valjano zastupati pred sudom te nije bilo nikakve
stvarne potrebe da za zastupanje angažira odvjetničko društvo. Predlaže drugostupanjskom
sudu preinačiti prvostupanjsku presudu, a podredno istu ukinuti i vratiti predmet na ponovni
postupak prvostupanjskome sudu.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Tužiteljeva žalba je osnovana.

Ispitavši prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u skladu s odredbom čl. 365. st.

1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,
88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u
granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede
odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 10., 11., 13. i 14. ZPP-a i
pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud ocjenjuje da je pobijana presuda zahvaćena
bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Predmet spora je tužiteljev zahtjev, kojim u svojstvu jamca platca traži oslobođenje od
odgovornosti za obveze prema tuženiku, preuzete Ugovorima o solidarnom jamstvu i zahtjeva
isplatu, odnosno povrat novčanog iznosa od 253.890,55 kn s pripadajućim zateznim
kamatama.

Ovdje je najprije potrebno istaknuti da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako
između stranaka nije sporno da je tuženik s društvom M.I.R. TAURUS d.o.o. iz Gvozda
sklopio dva ugovora o kreditu te da je tuženik sa tužiteljem sklopio ugovore o solidarnom
jamstvu kojima je tužitelj jamčio za obveze društva M.I.R. TAURUS d.o.o. iz Gvozda iz
prethodno navedenih ugovora o kreditu. Nadalje, je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako
nije sporno da je tuženik sa Markom Malobabićem u svojstvu založnog dužnika, sklopio
Ugovor o zalogu oročenog depozita broj 7402949927 od 11. studenog 2009., kojim je Marko
Malobabić deponirao iznos od 40.000,00 EUR u svrhu osiguranja tuženikove tražbine iz
Ugovora o dugoročnom kreditu broj 5104491397. Nadalje, je prvostupanjski sud pravilno
utvrdio da nije sporno da je tuženik s Poljoprivrednom ekološkom zadrugom Savarun, Vojnić
kao korisnikom kredita sklopio Ugovor o kratkoročnom kreditu i da je tužitelj ugovorom o
solidarnom jamstvu jamčio za obveze Poljoprivredne ekološke zadruge Savarun, Vojnić po
prethodno navedenom ugovoru o kreditu.

Poslovni broj: 36 Pž-208/2020-2 5

Pravilno je prvostupanjski sud iz spisu priležeće dokumentacije utvrdio da je tuženik s
društvom M.I.R. TAURUS d.o.o. iz Gvozda u svojstvu dužnika i Milanom Medić u svojstvu
protivnika osiguranja, 31. siječnja 2006. sklopio Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i
osiguranja broj ES75/06-1, kojim je između ostalog određeno da će tuženik odobravati kredite
i druge novčane plasmane u ukupnom iznosu od 65.000,00 EUR. Nadalje, je prvostupanjski
sud pravilno iz stanja spisa utvrdio da je tuženik sa društvom M.I.R. TAURUS d.o.o. iz
Gvozda u svojstvu dužnika i Radom Malobabić kao protivnikom osiguranja 26. veljače 2007.
sklopio Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja broj ES174/07-1. Tim ugovorom se
tuženik obvezao izdavati kredite i druge novčane plasmane do ukupnog iznosa od 90.000,00
EUR.

Ovdje najprije treba istaknuti da je zaključak prvostupanjskoga suda o tome da je
tuženik radi osiguranja tražbina iz Ugovora o dugoročnom kreditu broj 2402006-
1031262160/51016015-5104286336 od 4. svibnja 2009. i Ugovora o kratkoročnom kreditu
broj 2402006-1031262160/34012003-5001572611 od 14. siječnja 2010. zasnovao predviđene
hipoteke u izravnoj suprotnosti sa stanjem spisa. Naime, Ugovorom o dugoročnom kreditu od

4. svibnja 2009. tuženik je društvu M.I.R. TAURUS d.o.o. iz Gvozda odobrio kredit u
ukupnom iznosu od 205.000,00 EUR, a u čl. 12. tog Ugovora navodi se da je instrument
osiguranja ugovoren i zasnovan temeljem Ugovora br. ES 75/06-1. Međutim, iz Ugovora o
okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja br. ES 75/06-1 od 31. siječnja 2006. razvidno je da se
tuženik kao banka obvezao izdavati društvu M.I.R. TAURUS d.o.o. iz Gvozda kao dužniku,
kredite i druge plasmane u ukupnom iznosu od 65.000,00 EUR. Dakle, iznos kredita iz
prethodno opisanog Ugovora o dugoročnom kreditu od 4. svibnja 2009. višestruko premašuje
ukupan predviđeni iznos plasmana od 65.000,00 EUR.

Pritom je iz Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja br. ES 75/06-1 od 31.
siječnja 2006. razvidno da je u njemu kao sredstvo osiguranja određen upis založnog prava
(hipoteke) na stanu u Karlovcu. Nadalje, je iz izvatka iz zemljišne knjige razvidno da je na
tom stanu upisano založno pravo radi osiguranja tuženikove tražbine prema društvu M.I.R.
TAURUS d.o.o. iz Gvozda iz Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja br. ES
75/06-1 od 31. siječnja 2006. u ukupnom iznosu od 65.000,00 EUR. Dakle, sukladno
tužiteljevim žalbenim navodima, utvrđenje prvostupanjskoga suda da je tuženik zasnovao
založno pravo (hipoteku) radi osiguranja tražbine iz Ugovora o dugoročnom kreditu od 4.
svibnja 2009. u izravnoj je suprotnosti sa stanjem spisa, budući da je razvidno kako je založno
pravo zasnovano isključivo radi osiguranja tražbine iz prethodno navedenog Ugovora o
okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja od 31. siječnja 2006.

Ovdje je nadalje potrebno istaknuti kako je iz stanja spisa razvidno da niti tražbina iz
Ugovora o kratkoročnom kreditu od 14. siječnja 2010. nije osigurana založnim pravom.
Naime, u zemljišnim knjigama upisano je isključivo založno pravo na stanu u Rijeci temeljem
Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja br. ES 174/07-1 od 26. veljače 2007.,
kojim se tuženik obvezao društvu M.I.R. TAURUS d.o.o. iz Gvozda odobravati kredite i
druge plasmane do iznosa od 90.000,00 EUR.

Slijedom navedenoga, u prvostupanjskoj presudi nema razloga o odlučnim
činjenicama temeljem čega je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik ipak zasnovao
predviđene hipoteke radi osiguranja tražbina iz Ugovora o dugoročnom kreditu od 4. svibnja

Poslovni broj: 36 Pž-208/2020-2 6

2009. i Ugovora o kratkoročnom kreditu od 14. siječnja 2010., budući da iz stanja spisa proizlazi upravo suprotno.

Vezano uz prethodno navedeno utvrđenje, treba istaknuti kako u prvostupanjskoj
presudi uopće nema razloga o odlučnoj činjenici da li je tuženik zasnovao založno pravo kao
instrument osiguranja tražbine iz Ugovora o dugoročnom kreditu od 13. studenog 2009.

Nadalje, u prvostupanjskoj presudi nema razloga o odlučnoj činjenici da li je tuženik
namjenski koristio depozit u iznosu od 40.000,00 EUR, kojim su osigurana potraživanja iz
sva tri predmetna Ugovora o kreditu. Naime, prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da su
potraživanja iz sva tri predmetna Ugovora o kreditu osigurana založnim pravom na jednom
depozitu u iznosu od 40.000,00 EUR i to onom iz Ugovora o zalogu oročenog depozita broj
7402949927 od 11. studenog 2009., sklopljenog između tuženika i Marka Malobabić u
svojstvu založnog dužnika. Međutim, u prvostupanjskoj presudi nema razloga o tome da li je
tuženik namjenski koristio predmetni depozit, budući da je sam tuženik u odgovoru na tužbu,
naveo da je iz istoga namirivao i druga potraživanja prema društvu M.I.R. TAURUS d.o.o. iz
Gvozda, te posljedično u prvostupanjskoj presudi nema razloga o odlučnoj činjenici da li je
time tuženik oštetio tužitelja kao solidarnog jamca.

Predmetni tužbeni zahtjev temelji se na odredbi čl. 119. st. 1. Zakona o obveznim
odnosima („Narodne novine“ broj 35/05; dalje: ZOO) u kojem je propisano da ako vjerovnik
napusti zalog ili koje drugo pravo kojim je bilo osigurano ispunjenje njegove tražbine ili ga
izgubi svojom krivnjom i tako onemogući prijelaz tog prava na jamca, ovaj se oslobađa svoje
obveze prema vjerovniku za onoliko za koliko bi mogao dobiti ostvarenjem tog prava.

Slijedom navedenoga, prvostupanjski sud morao je u kontekstu prethodno navedene
odredbe Zakona o obveznim odnosima ispitati da li je tuženik napustio svoje pravo i time
onemogućio prijelaz tog prava na tužitelja kao solidarnog jamca, time što je iz depozita
naplatio i druga potraživanja prema društvu M.I.R. TAURUS d.o.o. iz Gvozda.

Nadalje, zaključak prvostupanjskoga suda o tome kako u spisu nema uopće dokaza da
je oročen depozit u visini od 20.500,00 EUR iz Aneksa br. 2. Ugovora o dugoročnom kreditu
od 4. svibnja 2009., u izravnoj je suprotnosti sa tuženikovim navodima iz odgovora na tužbu,
budući da je sam tuženik naveo da je taj iznos deponiran i da je tuženik iz tog iznosa
naplaćivao obveze korisnika kredita po kreditu broj 5104286336. Dakle, zaključak
prvostupanjskog suda suprotan je stanju spisa.

Slijedom navedenih utvrđenja, prvostupanjska presuda zahvaćena je bitnom povredom
odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da u njoj nema razloga o
prethodno navedenim odlučnim činjenicama i to temeljem čega je prvostupanjski sud
zaključio da je tuženik uredno zasnovao založno pravo na nekretnini (hipoteku) radi
osiguranja tražbina iz predmetnih ugovora o kreditu i nema razloga o tome da li je tuženik
naštetio tužitelju kao solidarnom jamcu time što je prema vlastitom priznanju nenamjenski
koristio predmetni depozit u iznosu od 40.000,00 EUR.

Nadalje, ostvarena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.

11. ZPP-a time što je zaključak prvostupanjskog suda o depozitu u iznosu od 20.500,00 EUR
u izravnoj supotnosti sa stanjem spisa.

Poslovni broj: 36 Pž-208/2020-2 7

Slijedom navedenoga, pobijanu presudu valjalo je ukinuti u odnosu na odluku o
glavnom zahtjevu temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a i vratiti predmet na ponovno suđenje
prvostupanjskome sudu (točka I. izreke rješenja).

Posljedično, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka, budući da
ista ovisi o konačnom ishodu spora.

U ponovnom postupku prvostupanjski sud ispitati će prethodno navedene odlučne
okolnosti da li je tuženik uredno zasnovao založno pravo (hipoteku) na nekretnini kao
sredstvo osiguranja tražbine iz predmetnih Ugovora o kreditu, da li je nenamjenskim
korištenjem predmetnog depozita u iznosu od 40.000,00 EUR postupao na štetu tužitelja kao
solidarnog jamca i konačno da li je zasnovan depozit u visini od 20.500,00 EUR te će donijeti
novu na zakonu osnovanu odluku o predmetnom tužbenom zahtjevu.

Konačno, valjalo je odrediti da će o troškovima žalbenog postupka prvostupanjski sud
odlučiti u svojoj konačnoj odluci (točka II. izreke rješenja).

Zagreb, 19. siječnja 2021.

Predsjednik vijeća Branka Šabarić Zovko