REPUBLIKA HRVATSKA                                                                       Poslovni broj. 15:P-575/2019

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23.

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

                                                                P R E S U  D A

Općinski sud u Dubrovniku,  po sutkinji toga suda Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužitelja T. H. iz D., K. …, OIB:…, zastupanog po punomoćniku M. O., odvjetnik u Z. M. & O. iz Z., protiv tuženika A.b. iz Z., S. avenija …, OIB: …, zastupana po odvjetnicima iz O. d. Š. & P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 14. prosinca 2020. godine, a presude javno objavljene dana 19.siječnja 2021. godine, istog dana,

 

p r e s u d i o  j e

1.Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 24.536,02 kn, sa zateznim kamatama tekućim:

-na iznos od 317,39 kn od  01.05.2007.g. do isplate,

- na iznos od 313,65 kn od  01.06.2007.g. do isplate,

-  na iznos od 310,95 kn od  01.07.2007.g. do isplate,

- na iznos od 312,48 kn od  01.08.2007.g. do isplate,

- na iznos od 313,64 kn od  01.09.2007.g. do isplate,

-  na iznos od 507,78 kn od  01.10.2007.g. do isplate,

- na iznos od 506,03 kn od  01.11.2007.g. do isplate,

-  na iznos od 511,70 kn od  01.12.2007.g. do isplate,

-  na iznos od 508,31 kn od  01.01.2008.g. do isplate,

-  na iznos od 516,81 kn od  01.02.2008.g. do isplate,

-  na iznos od 521,13 kn od  01.03.2008.g. do isplate,

-  na iznos od 1.039,78 kn od  01.04.2008.g. do isplate,

-  na iznos od 1.012,87 kn od  01.05.2008.g. do isplate,

-  na iznos od 1.001,47 kn od  01.06.2008.g. do isplate,

-  na iznos od 1.012,60 kn od  01.07.2008.g. do isplate,

-  na iznos od 993,02 kn od  01.08.2008.g. do isplate,

-  na iznos od 992,59 kn od  01.09.2008.g. do isplate,

-  na iznos od 1.001,99 kn od  01.10.2008.g. do isplate,

-  na iznos od 1.082,07 kn od  01.11.2008.g. do isplate

-  na iznos od 1.026,05 kn od  01.12.2008.g. do isplate,

-  na iznos od 1.206,56 kn od  01.01.2009.g. do isplate

-  na iznos od 1.216,60 kn od  01.02.2009.g. do isplate,

-  na iznos od 1.220,19 kn od  01.03.2009.g. do isplate,

-  na iznos od 1.203,90 kn od  01.04.2009.g. do isplate,

-  na iznos od 1.204,90 kn od  01.05.2009.g. do isplate,

-  na iznos od 1.180,95 kn od  01.06.2009.g. do isplate,

-  na iznos od 1.162,90 kn od  01.07.2009.g. do isplate,

-  na iznos od 1.165,46 kn od  01.08.2009.g. do isplate,

-  na iznos od 1.172,25 kn od  01.09.2009.g. do isplate,

i to za razdoblje od 01.05.2007 do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2.Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka od 12.319,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude 19.siječnja 2021.g. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

U tužbi zaprimljenoj na ovaj sud dana 04. lipnja 2019.g., tužitelj navodi da je sa pravnim prednikom tuženika H. A. A. b., dana … g. sklopio Ugovor kojim mu je tuženik odobrio potrošački kredit za kupnju stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 143.800,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenje kredita, uz kamatu od 3,99 % dekurzivno godišnje, rok otplate 21 godinu i dospijeće mjesečnog anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu, s time da je kamata od 01.listopada 2010.g. ugovorena kao promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika.

Tijekom otplatnog razdoblja tuženik je pozivom na odredbu čl. 6 Ugovora i Odluku o kamatnim stopama, povisivao/mijenjao stopu redovne kamate i mjesečne anuitete tako da je:

-          od 11. do 21. anuiteta redovna kamata iznosila 4,60 %, a anuitet iznosio 889,35 CHF

-          od 22. do 27. anuiteta redovna kamata iznosila 5,00 %, a anuitet iznosio 918,92 CHF

-          od 28. do 36. anuiteta redovna kamata iznosila 5,99 %, a anuitet iznosio 992,72 CHF

-          od 37. do 60. anuiteta redovna kamata iznosila 6,20 %, a anuitet iznosio 1.008,25 CHF

-          od 61. do 70. anuiteta redovna kamata iznosila 5,95 %, a anuitet iznosio 991,42 CHF

-          od 71. anuiteta redovna kamata iznosila 5,45 %, a anuitet iznosio 959,63 tj.561,82 CHF.

Navodi da je  iskoristio pravo iz čl. 8 stavak 2 Ugovora te je dana 13.studenog 2012.g. prijevremeno otplatio kredit, i to na način da je dana 25.studenoga 2011.g. na ime kreditne obveze odjednom uplatio iznos od 308.000,00 kn, odnosno preračunato u valutu kredita 49.268,45 CHF, da bi dana 13.studneog 2012.g. odjednom uplatio iznos od 425.211,33 kn, odnosno 66.315,66 CHF.

Odredba članka 6. Ugovora u dijelu u kojem je redovna kamata tijekom postojanja obveze primjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, je nepoštena i ništetna, što je utvrđeno i pravomoćnom presudom VTS RH, posl.br. Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014.g. donesenom u postupku pokrenutom po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je jedan od tuženika bio i ovdje tuženik, a koja presuda je potvrđena presudom VSRH, posl.br. Revt-249/14-2 od 09.travnja 2015.g.

Temeljem odredbe čl. 138 Zakona o zaštiti potrošača, u vezi s odredbom čl. 502c ZPP-a, citirana presude u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. pri tome valja ponoviti kako je odredba čl. 6 Ugovora nepoštena samo u dijelu u kojem je ugovorna kamata promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.

Nepoštene odredbe su ništetne od samog početka te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvih odredbi i drugu ugovornu stranu u pravnom i činjeničnom smislu vratiti i poziciju kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da je predmetni kredit trebao otplaćivati po početno ugovorenoj stopi redovne kamate, kao jedinoj valjano ugovorenoj, kroz cijelo vrijeme otplate kredita te da je tuženik tužitelju dužan vratiti razliku redovne kamate koju je od njega  naplatio po osnovi povećanja/izmjene početno ugovorene stope redovne kamate.

Ističe da je po osnovi ništetnosti čl.6 Ugovora, u dijelu u kojem je redovna kamata tijekom otplate kredita promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pred naslovnim sudom podnio tužbu protiv tužitelja te ishodio presudu posl.br. P-652/2014-40 od 17.siječnja 2019.g. temeljem koje mu je tuženik dužan isplatiti pretplaćenu razliku redovne kamate za razdoblje od 01.listopada 2009.g. pa do kraja otplate kredita.

S obzirom da na to da je VSRH u presudi, posl.br. Rev-2245/17-2 od 20.ožujka 2018.g. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, ovom tužbom od tuženika potražuje pretplaćenu razliku redovne kamate zbog povećanja početne stope redovne kamate počev od 17. anuiteta (s dospijećem od 30.travnja 2007.) pa do razdoblja otplate kredita za koje je već ishodio presudu iz prethodne točke tužbe.

Slijedom navedenog tužitelj predlaže sudu da nakon provedenog postupka prihvati tužbeni zahtjev sadržajno naveden u izreci ove odluke koji je konačno precizirao podneskom od 08.rujna 2020.g. (list spisa 78-79).

U odgovoru na tužbu zaprimljenom na ovaj sud dana 23. srpnja 2019.g. tuženik osporava u cijelosti tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove i visine, kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu u ovom sporu.

Ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno čl. 226 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Navodi kako tužitelj nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi, Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti ubog nastupjele zastare.

Ističe kako tužitelj na kojem je teret dokazivanja nije naveo nijednu relevantnu tvrdnju niti predložio niti jedan dokaz kojim je dokazao svoje tvrdnje o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu već osnovanost tužbenog zahtjeva temelji na presudi VTS RH, posl.br. Pž-7129/13 i presudi VTS RH, Pž-6632/17, a koje su donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Citirajući presude tužitelj navodi da je sitima utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope te ističe kako je naslovni sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda pozivanjem na odredbu čl. 502 ZPP-a.

Međutim, suprotno naprijed navedenom, smatra kako naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz presuda VTS RH.

Naime, u vrijeme sklapanja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača koji uopće nije poznavao takvu vrstu tužbe niti davao pravo pojedinačnim potrošačima da pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spora, pokreću parnice.

Također, naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz presuda VTS, budući da tužitelj potražuje povrat stečenog bez osnove, a ne naknadu štete. Naime, čl. 502c ZPP-a i odredba čl. 138 ZZP jasno propisuju kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Slijedom navedenog, očigledno je kako naslovni su nije vezan za utvrđenja presuda VTS odnosno da tužitelj nije naveo nijednu činjenicu niti priložio jedan relevantan dokaz iz kojeg je vidljivo da je tužbeni zahtjev osnovan. Uzevši u obzir naprijed navedeno, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev za isplatu.

Ističe kako tužitelj svoje tvrdnje o ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope također temelji na tvrdnjama bez utemeljenja u konkretnom činjeničnom stanju odnosno ništetnosti navedene odredbe temelji isključivo na presudama VTS i presudi VSRH koje nisu primjenjive u ovom predmetu, te navodi kako odredbe Ugovora o kreditu nije ništetna. Materijalni propis koji određuje jesu li odredbe ništetne jest ZZP, osobito čl. 96, 99 i 102. Nesporno je da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu odredba koja se tiče cijene budući da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća na ime odobrenih kredita.

Stoga da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna potrebno je da su kumulativno ispunjeni slijedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je nejasna ili teško razumljiva ili teško uočljiva, da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tužitelj paušalnim navodima nastoji utvrditi da je dio odredbe o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora i kreditu ništetan, jer osim pozivanjem na sudsku praksu ne obrazlaže zašto smatra da u konkretnom slučaju gore navedeni potrebni uvjeti ispunjeni.

Smatra da s tužiteljem jest pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, s obzirom na to da je bio upoznat s načinom određivanja kamatne stope , te je donio odluku da je za njega prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, Ugovorom o kreditu ugovoreno je da tužitelj izričito prihvaća odredbe poslovnih uvjeta i odredbe Odluke o kamatnim stopama i odluke o naknadama za usluge , ako i sve njihove izmjene i dopune. Spomenuti opći akti služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog pravna osnova za promjenu kamatne stope pa i za obračunavanje troškova predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i navedeni opći akti tuženika. Dakle, o odredbi o kamatnoj stopi se prethodno pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz činjenice da su ugovorene strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da su izričito ugovorile primjenu općih akata. 

Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Jasna, jer je naveden način promjene kamatne stope odnosno da je visina kamatne stope podložna promjenama kroz određeno vrijeme. Nadalje, ona je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena velikim slovima. Na kraju , predmetna odredba je i razumljiva, iz razloga što je tužitelj postupno poslovno sposobna osoba, koja pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom precizira platnu obvezu na period od više godina, te je i dužan primijeniti očekivanu pažnju. Pozivajući se na praksu Županijskog suda u Puli, presuda Gž-2658/12 od 11.11.2013.g., gdje je u predmetu sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu.

Odredba o promjenjivosti kamatne stope ne može biti nepoštena, a prema tome niti ništetna iz razloga što se o njoj pojedinačno pregovaralo. Također, temeljem odredbe čl. 99 ZZP uopće nije niti dozvoljeno ocjenjivati da li je odredba o promjenjivosti kamatnoj stopi nepoštena budući da je ista jasna, uočljiva i razumljiva.

Dakle, čak i kada bi se za navedenu odredbu ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatnoj stopi utvrdilo da se o noj nije prethodno te da se ista nije jasna, uočljiva ili razumljiva, ista bi bila ništetna tek kada bi se utvrdilo i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženika kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika je pod kontrolom regulatora, pa sukladno tome nema mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača.

Posebno ističe kako je već 01.siječnja 2011.g. ( i prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju) uskladio svoje poslovanje s relevantnim odredbama Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o potrošačkom kreditiranju i o zaštiti potrošača. Također, uprava je utvrdila Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama , koja je u primjeni od 0. siječnja 2011.g., sve u skladu s navedenim zakonima. Navedena metodologija se mijenjala u skladu s promjenama koje su donošene u zakonima, te je uvijek usklađena s Zakonom o kreditnim institucijama, zakonom o zaštiti potrošača i potrošačkom kreditiranju.

S obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, opet se poziva na recentnu presudu Županijskog suda u Puli, Gž-2658/12 od 11.studenog 2013.g. Takav stav potvrđen je i od strane Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03 od 12.prosinca 2005.g.

U konkretnom sporu radi se upravo o ponašanju koje je u presudi prepoznao VTS RH- izmjena kamatne stope je bila zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno primjerene, i najvažnije, ponašanje u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima. Opet tvrdi da odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana.

Ističe da kod ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ugovorne strane pristaju na eventualnu promjenu kamatne stope u skladu s ugovorom. Tužitelj ustvari pokušava konstruirati da je kamatna stopa iz ugovora o kreditu fiksna (ili bi trebala biti), što naprosto nije točno. Ugovorne strane su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i tužitelj je na to pristao. Navodi kako je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kredita imao izbora i mogao je zatražiti kredit s fiksnom kamatnom stopom, što isti nije jer je sam procijenio da je za njega  povoljnija promjenjiva kamatna stopa. Krediti s fiksnom kamatnom stopom su notorno skuplji tj. imaju višu kamatnu stopu, ali su i sigurniji za dužnika. Svaki dužnik mora sam procijeniti što je za njega povoljnije. Ističe kako tužitelj sada nakon godina uživanja povlastica zbog ugovorene promjenjive kamatne stope u vidu nižih i povlaštenih kamata koje je imao, pokušava ostvariti i dodatne koristi time što traži povrat navodno pretplaćenih kamata. Da se tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu odlučio na kredit s fiksnom kamatnom stopom ona bi u početku bila veća, ali bi bila fiksirana kroz cijelo vrijeme trajanja kredita. Tužitelj to nije učinio i samostalno je ušao u rizik promjene kamatne stope, a sve to isključivo da bi prošao povoljnije. Zbog izmijenjenih okolnosti koje je svaki razumni dužnik mogao predvidjeti došlo je do povećanja kamatnih stopa što je negativno utjecalo na dužnike. Međutim, svatko tko ulazi u rizik i na neki način se kocka mora biti spreman i da je moguće da takav izbor u konačnici rezultira i gubitkom.

Navodi da je HNB kao nadležno regularno tijelo, potvrdio da je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dozvoljeno i u skladu s zakonom.

S obzirom na navedeno ponovno ističe da iz historijata tužbe proizlazi kako tužitelj smatra da kamatna stopa zapravo mora ostati fiksna za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Naime, čak i kad bi sud ustanovio da je odredba Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope ništetna, učinci takve ništetnosti ne bi bili da se ima primjenjivati ona redovna kamatna stopa koja je ugovorena( jer bi značilo da je sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, odnosno da je kamatna stopa fiksna, što nedvojbeno nije tako) nego bi bilo potrebno odrediti početnu referentnu kamatnu stopu  s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa mijenjana od strane tuženika. Ističe da bi takva početna kamatna stopa (sukladno općim načelima obveznog prava) trebala biti kamatna stopa koju su vjerovnici redovito naplaćivali u sličnim ugovornim odnosima, odnosno razumna kamatna stopa.

Smatra da bi se takva početna kamatna stopa mogla primijeniti prosječna kamatna stopa banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom sukladno javno dostupnim podacima u biltenima Hrvatske narodne banke. U tom slučaju, tužitelj bi imao pravo samo na razliku između takve početne kamatne stope i kamatne stope kako je tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjana od strane banke-ako bi takva razlika uopće postojala. Svako suprotno tumačenje, bi bilo suprotno nespornoj činjenici da je promjenjiva kamatna stopa valjano ugovorena između tuženika i tužitelja Ugovorom o kreditu.

Ističe da je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem mijenjao kamatnu stopu sve sukladno ugovoru o kreditu. Nije sporno da je volje ugovornih strana bila da kamatna stopa bude promjenjiva. Navedeno tužitelj nije osporavao, odnosno nijednom nije prigovarao pojedinačnoj promjeni stope ugovorne kamate, a nije ni raskinuo ugovore. Tužitelj se neosnovano protivi načelu promjenjivosti. Ističe da ako tužitelj sada želi da početna kamata bude fiksna, to nije opcija koja bi se mogla uklopiti u iskazanu volju stranaka, čak ni u pretpostavci da sud nepravilno primijeni materijalno pravo, i ocijeni da nije mogao mijenjati ugovorenu kamatu.

Navodi kako tužitelj kao osnovu tužbenog zahtjeva za isplatu navodi stjecanje bez osnove, međutim, u ovom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno odredbi čl. 1111, st. 1 ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1112, st. 1 ZOO-a, tko izvrši uplatu znajući da je nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi o ispunjenja uvjeta.

S obzirom na to da nije utvrđena ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje tužitelj navodi u tužbi, a da se tužitelj u predmetnoj parnici radi vraćanja stečenog bez osnove nije ovlašten pozivati na presude VTS i presude VSRH,  ističe kako tužitelj nije dokazao zašto bi se trebalo smatrati da pravne osnove nema ili da je otpala. Nadalje, tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika odnosno da nije pružio dokaz da je sve utužene iznose po ugovoru platio tuženiku.

Navodi kako se postavlja pitanje, zašto tužitelj ako je smatrao da određene iznose iz ugovora nije dužan platiti, isti zahtjev nije istaknuo ranije. Sukladno čl. 1112 ZOO-a tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje s obzirom da nije zadržao pravo na povrat navodno pretplaćenog iznosa. Također, nesporno je da ni ostali uvjeti iz čl. 1112 ZOO-a nisu ispunjeni.

Predlaže da se u skladu s načelom ekonomičnosti, dokazi koji se odnose na visinu tužbenog zahtjeva ni ne izvode, nego da sud na pripremnom ročištu odbije sve daljnje dokazne prijedloge te da održi glavnu raspravu i zaključi raspravljanje u ovoj pravnoj stvari na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

Osporava i visinu tužbenog zahtjeva kao i izračun kojeg je tužitelj dostavio uz tužbu. Ističe kako je nastupila zastara za sve iznose koje tužitelj potražuje, a kako je to već ranije pojašnjeno. Osporava i metodu kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu. Naime, tužitelj potražuje iznose koji predstavljaju pretplaćeni iznos na ime navodno nezakonito podignute kamatne stope na ime rasta tečaja CHF kojeg je primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita. Prema ovome, tužitelj koji je svjesno, slobodno i izričito ugovorio promjenjivu kamatnu stopu, smatra da kamatna stopa zapravo mora ostati fiksno cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu, čime se gubi smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope, a koje je potpuno zakonito.

Podneskom od 07.listopada 2019.g. tužitelj se očituje na navode odgovora na tužbu.

Smatra kako prigovor zastare nije osnovan s obzirom na činjenicu da restitucijski zahtjevi zastarijevaju u općem zastarnom roku te s obzirom na shvaćanje VSRH izraženo u presudi posl.br. Rev-2245/17-2 od 20.ožujka 2018.g. da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu takvih interesa i prava.

Navodi kako tuženik pogrešno tvrdi da se prilikom sklapanja restitucijskog zahtjeva temeljem ništetnih odredbi o promjenjivosti kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke i valutnoj klauzuli u CHF nema pravo pozivat na presudu VTS RH, posl.br. Pž-7129/13 te presudu istog suda posl.br.Pž-6632/17, donesen povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, iz razloga što Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije poznavao kolektivnu tužbu niti je davao pravo potrošačima da pokreću pojedinačne parnice temeljem presude donesene u postupku povodom kolektivne tužbe. To pravo ima temeljem članka 502c ZPP-a te članka 138a ZZP-a bez obzira što isti zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naime ovdje je važno da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena u vrijeme kada je zakon koji tu mogućnost predviđa bio na snazi, te da isti zakon omogućuje pokretanje postupaka temeljem presude  donesene u postupku povodom kolektivne tužbe, a u kojim pojedinačnim postupcima sudove obvezuje presuda donesena u postupku pokrenutom povodom takve tužbe, pa tako i u ovom konkretnom slučaju, neovisno o tome koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Navodi kako tuženik pogrešno tumači odredbe članka 138a Zakona o zaštiti potrošača te članka 502c ZPP-a, a u odnosu na tvrdnju da se iste primjenjuju samo u parnicama radi naknade štete. Po osnovi zakonskih odredaba, odnosno presude VTS RH, Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014 te presude istog suda Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018.g. ima pravo postaviti restrikcijski zahtjev te je takav zahtjev i postavljen. S tim u vezi valja dodatno istaknuti da su posljedice ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi te je da svaka ugovorna strana vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvih odredbi i drugu ugovornu stranu u pravnom i činjeničnom smislu vratiti u poziciju kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, kao da nisu ni bile ugovorene.

S obzirom na to da je presudom VTS RH, Pž-7129/13 utvrđeno nepoštenje i ništetnost odredbe u redovnoj kamati u dijelu u kojem je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, bespredmetno je tuženikovo obrazlaganje i tvrdnja da je u konkretnom slučaju odredba o promjenjivoj kamati valjano ugovorena. Kada bi uistinu bilo tako, tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa ne bi imale smisla.

Ističe kako ne tvrdi da se predmetni kredit ima smatrati ugovorenim s fiksnom kamatnom stopom, već samo tvrdi da tuženik u utuženom razdoblju nije smio mijenjati ugovorenu stopu redovne kamate na način na koji ju je mijenjao, jer ju je mijenjao na temelju ništetne odredbe odnosno svoje jednostrane odluke.

Neosnovane su i tuženikove tvrdnje kako nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Obzirom da su sporne ugovorne odredbe gore navedenim presudama utvrđene ništetnima, sve što je tuženik stekao temeljem istih dužan je vratiti tuženiku primjenom pravila o vraćanju stečenog bez osnove.

Tijekom postupka tuženik ističe da je u pitanju nepotrošački kredit odnosno osporava tužitelju svojstvo potrošača i ukazuje da se na njega ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača već je tužitelj u  ugovornom odnosu nastupao kao poduzetnik, uzevši kredit  radi obavljanja turističke djelatnosti.

Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj … (str. 6-11 spisa), otplatni plan  od … (list 12), specifikacija uplata (list 13-15), presuda P…. suda te dopuna nalaza i mišljenja (list 15-21), nalaz vještaka dipl. oec. I. S. (str. 72-75 spisa), saslušanjem svjedoka I. M. (list 65),  saslušanjem tužitelja (str. 64 spis) te saslušanjem vještakinje I. S. (list 108)

Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

          Spornim je tuženik učinio sljedeće: da li se o predmetnoj ugovornoj odredbi iz čl. 6. Ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo; da li je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te na posljetku da li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, nastup zastare te svojstvo tužitelja kao potrošača, u smislu zakona o zaštiti potrošača.

Pregledom Ugovora o kreditu  broj … sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita utvrđeno je da je čl. 3. Ugovora ugovorena kamata 3,99 % godišnje, dok je čl. 6. Ugovora ugovoreno da  banka ugovorenu kamata iz čl. 3 neće mijenjati do 30.rujna 2006., a nakon 1.listopada 2006. ovlaštena ju je mijenjati sukladno Odluci o kamatnim stopama, a korisnik svojim potpisom izjavljuje da je suglasan i prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene  i dopune.

              Ovaj sud je zaključuje  da je među strankama nesporna predmetna ugovorna odredba članka 6. Ugovora o promjeni kamatne stope jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva. Naime, istom je nedvojbeno određeno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika, a korisnik kredita je pristao na primjenu takve Odluke kao i sve njene kasnije eventualne izmjene unaprijed, no banka ovom prilikom nije  navela konkretno kriterije koje će tuženik pri donošenju ove odluke primijeniti. Riječ je o bitnom  sastojku predmetnog ugovora koji na ovaj način  ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja, ovdje tuženika, bez precizno određenih uvjeta za koju se veže promjena kamatne stope, ova odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja jer dovodi do situacije da tuženik kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu tužitelja kao dužnika koja promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih jasnih kriterija. Tuženik je ovakvom odredbom potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamatu) što je prema stavu ovog suda suprotno odredbi čl.247. Zakona o obveznim odnosima  („Narodne novine“ 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 –dalje ZOO)koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a uvažavajući odredbu 269. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ovaj bitan sastojak ugovora istim mora biti određen ili barem odrediv, u situaciji kada se ista određuje isključivo prema odluci tuženika pa tako jednostrano i bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, sud nalazi i da je ovakva odredba nedvojbeno protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 4. ZOO-a (ovako i VTSRH u presudi i rješenju posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.). Valja pri tome reći da nepostojanje propisa koji bi nalagao tuženiku da u ugovoru o kreditu precizno utvrdi uvjete promjenjivosti kamatne stope u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tuženiku ne daje ovlaštenje kamatnu stopu, a time i visinu obveze tužitelja, mijenja jednostrano i po svom nahođenju već ukazuje na to da je tuženik upravo u svom interesu i iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju,  kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koja ga je stavila u neravnopravan položaj i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što je ponovno u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao za kojeg vrijede i ostala temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe i načelo zabrane zlouporabe prava, a da je predmetna sporna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi suprotna i navedenim načelima obveznog prava jer je njome tužitelj kao korisnik kredita dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca obzirom je na temelju iste jedino mogla znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, no ne i procijeniti kolika će kamata bili u budućem kreditnom razdoblju, a tuženik tijekom postupka nije niti naveo niti ičim dokazao da je tužitelju objasnio način utvrđivanja kamatne stope odnosno parametre koji utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti učinke koji će za njega nastupiti u budućnosti.

Konačno valja uzeti u obzir i Direktivu 93/13/EEZ prema kojoj se sukladno čl. 3.  ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive, a ovaj je članak i formalno implementiran u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj  78/12). Slijedom svega navedenog sud je nedvojbeno utvrdio da je u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO-a odredba čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu ništetna pa je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog zakona ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice da joj tuženik vrati iznos koji mu je na ime povećanja anuiteta otplate predmetnog kredita temeljenog na pravu tuženika ugovorenom ništetnom odredbom čl. 6. predmetnog ugovora.

Presudom ovog suda P. … iz iste činjenične i pravne osnove prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja spram tuženika za isplatu 41.185,93 kn s osnove promjenjive kamatne stope prema istom ugovoru o kreditu, za razdoblje od 01.listopada 2009.g. do 01.prosinca 2012.g.

Tužitelj T. H., saslušan kao parnična stranka, iskazao je (str. 64 spisa) da je  imao otvoren račun kod H. b. te je zbog toga i odabrao tu banku i kod nje se raspitivao radi uzimanja kredita. Svrha kredita je bila kupnja kuće u kojoj stanuje i kao najpovoljniju soluciju u banci su mu ponudili kredit u CHF s 3,99 % kamate što je tada bilo povoljno, oni su to nudili kao kredite na akciji. S obzirom da je to bio kredit koji je prvi put u životu uzeo i kako je kamata bila povoljna, odlučio se za tu soluciju. Ne može se sjetiti da li su mu uz taj kredit nudili i druge kredite u EUR ili HRK. U banci je razgovarao s gospodinom M., a kasnije i s drugim djelatnicima. Bio je bonitentan, tako da nije bilo problema prilikom realizacije kredita. Kada su mu prezentirali ugovor, već je bio unaprijed sastavljen, te se o uvjetima iz tog ugovora s bankom nije moglo pregovarati. U banci mu nisu objašnjavali što znači promjenjiva kamatna stopa, odnosno nije mu pojašnjeno na temelju čega bi se ta kamata mijenjala. Ugovor je s dva jamaca potpisao kod javnog bilježnika A. S., te ni kod javnog bilježnika mu nije pojašnjena niti jedna odredba iz ugovora. Kredit je u cijelosti otplaćen. Sjeća se da je početna vrijednost kredita bila otprilike 92.000,00 EUR-a, a nakon sedam godina redovne otplate, vrijednost koja je imao za vratiti je bila 180.000,00 EUR-a. Ne sjeća se mjesečno koliko se dizala rata kredita, misli da je s nekih 3.000,00 kn narasla do 6.800,00 kn mjesečno. Tri puta je išao u banku prije nego što je potpisao ugovor. Kredit se otplaćivao trajnim nalogom. Navodi da se nije prije sklapanja ugovora informirao kod drugih banaka, jer je imao otvoren račun kod tuženika. Ugovor o kreditu je pročitao i potpisao, a pristao je na promjenjivu kamatnu stopu jer nije znao niti je mogao pretpostaviti da bi kamata mogla toliko narasti. Kredit s fiksnom kamatom mu nisu nudili. Kupio je dio obiteljske kuće, te je naknadno nakon dvije godine taj dio iznajmljivao.

Svjedok I. M. navodi kako je on do 2015.g. radio u H. b. i to prvo na odjelu kredita, a kasnije kao osobni bankar. U to vrijeme kada su bili popularni krediti u CHF-u, radio je na odjelu kredita i imao neposredan kontakt s klijentima koji su dolazili uzimati kredite. Krediti su tada nuđeni u eurima i CHF. Međutim, rata u eurima je bila 2-3.000,00 kn veća te su se ljudi odlučivali za kredite u CHF. Sjeća se da je u ugovorima sa eurima kamatna stopa bila ugovorena prvih pet godina kao fiksna, a kasnije je u tim ugovorima do konačne otplate bila ugovorena kao promjenjiva. Bilo je kredita u CHF koji su bili na akciji, tako da bi kamatna stopa u prvih nekoliko mjeseci bila fiksna, a kasnije promjenjiva (3,99 ili 4,60 %). On kao službenik nije bio educiran da bi ljudima objasnio temeljem čega će se mijenjati kamatna stopa niti temeljem kojih parametara. Ne sjeća se gospodina H.. Navodi kako je procedura za uzimanje kredita bila ta da bi on sa strankom provjerio iznos, rok na koji stranci treba kredit te sve što od papirologije bilo potrebno, nakon toga je popunjavao prijedlog koji je išao na odobrenje u kreditni odjel. Sve se to slalo putem e-maila, a nakon što bi kredit bio odobren, ugovor bi izradila pravna služba, nakon čega bi stranka došla potpisati i odnijeti ugovor kod javnog bilježnika. Ne sjeća se da je itko pregovarao o odredbama ugovora, a sve i da je netko tražio, ne vjeruje da bi odredba bila izmijenjena. Uputu od svog poslodavca je dobivao na e-mail, radilo se o letcima sa naznakama koje kredite i pod kojim uvjetima banka nudi klijentima. Sjeća se da su naknadno ljudi dolazili, jer su im rate postale velike jedino što su mogli je prebaciti kredit u eure, ali su morali plaćati naknadu i ovjere. Navodi da su klijenti mogli birati da li će sklapati ugovore sa valutnom klauzulom u EUR ili CHF. Nema saznanja da bi djelatnici banke utjecali na odluku klijenta da uzme kredit u CHF. Nikakvi uvjeti od strane banke nisu postavljeni ni novim niti starim klijentima.

U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača potrebno je definirati potrošača u smislu Zakona o zaštiti potrošača (2007) prema kojem je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti,odnosno u smislu zakona o potrošačkom kreditiranju potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja.

Pregledom čl.2. Ugovora o krediti proizlazi da je B. odobrila tužitelju krediti u svrhu kupovine stana, dok nije vidljivo da je namjena kredita obavljanje poduzetničke djelatnosti. Okolnost što je tužitelj naknadno nekretninu koristio za iznajmljivanje i to dvije godine nakon odobrenja kredita ne oduzima tužitelju svojstvo potrošača u pravnom smislu niti mijenja smisao ugovora o kreditu. Tužitelj je po zanimanju pomorac i prihode ostvaruje na taj način, a ne iz poslovne djelatnosti iznajmljivanja. Stoga, budući kredit nije ugovoren u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti iznajmljivanja sud je ovaj prigovor tuženika  otklonio kao neosnovan.

Tužitelj zahtjeva isplatu za razdoblje od svibnja 2005.g.  do listopada 2009.g., budući je za preostalo razdoblje ishodio sudsku odluku u svoju korist (P…. OS D.), i to u ukupnom iznosu od 24.536,02 kn, koji je prema ocjeni suda vjerodostojno utvrdio sudski vještak dipl. oec. I. S. u svom nalazu i mišljenju od 04.rujna 2020.

Tuženik prigovara na zaprimljeni nalaz i mišljenje vještaka te navodi kako je vještak u svom nalazu i mišljenju obračunao razliku između visine anuiteta ugovorenih predmetnim ugovorom o kreditu i visine anuiteta koje je tužitelj plaćao na temelju naknadno utvrđenih anuiteta zbog promjene kamatne stope, a sve navedeno za utuženo razdoblje. Na taj način je vještak utvrdio razliku od 27.656,86 kn koju bi tuženik trebao isplatiti tužitelju. Prigovara metodi kojom je izvršen izračun spomenute razlike. Ističe kako je svrha vještačenja promašena i nema osnovu u činjenicama, u materijalnom propisu niti u sudskoj praksi. Navodi kako iz nalaza i mišljenja proizlazi da je izračun sastavljen primjenom početno ugovorene kamatne stope od 3,99 %, iz čega zaključujemo da je izračun sastavljen s takvim učinkom kao da je između ugovornih strana bio sklopljen ugovor o kreditu s nepromjenjivom kamatnom stopom. Zbog toga su nalaz i mišljenje u suprotnosti s sadržajem i smislom predmetnog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su tužitelj i tuženik ugovorili potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 148.800,00 CHF s anuitetima u kunskoj protuvrijednosti koji se vraćaju po srednjem tečaju za CHF na dan dospijeća. 

Primjenom navedene metode izračuna proizlazi da je kamatna stopa iz ugovora o kreditu fiksna ili da bi trebala biti, što naprosto nije točno.

Naime, vještakinja je u nalaz i mišljenje iznijela  sukladno zadatku suda te izračunala razliku od početne kamatne stope 3,99 % do one koju je tuženik jednostrano mijenjao. U odnosu na prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka isti se ne odnose na matematičku pravilnost izračuna već su pravne  naravi i odnose se na pravna pitanja, a prema stavu ovog suda u konkretnom slučaju s obzirom na ništetnost odredbe o primjeni kamatne stope isključivo je odlučna ugovorena početna kamatna stopa u kojem smislu je i bio zadatak vještaku. Sud je u cijelosti prihvatio ovo vještvo kao stručno i kvalitetno jer je vještakinja u cijelosti postupila po danom  zadatku, a primjedbe tuženika vještakinja  je uspješno otklonila. Na ročištu glavne rasprave održanom 14.prosinca 2020.g. proveden je dokaz saslušanjem vještakinje I. S..

Vještakinja u svom iskazu navodi kako ostaje u cijelosti kao kod svog nalaza i mišljenja te kako isto temelji na dokumentaciji u spisu na način da je ista izračunata kao razlika početne ugovorene kamatne stope i kamatne stope koju je tužitelj plaćao u vremenskom periodu otplate kredita, a sve kako je i bio zadatak koji je dobila od suda. U odnosu na prigovore nema ništa posebno za istaknuti, s obzirom da tužitelj ne prigovara matematičkom izračunu već su njegovi prigovori usmjereni na primjedbe pravne naravi. Kao početna kamatna stopa je korištena kamatna stopa od 3,99%.

Čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Kako je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđeno da je predmetna ugovorna odredba ništetna ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila budući za ono što je ništetno uzima se da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Primjenom odredbe čl. 1115. te čl. 29. st. 1. ZOO-a osnovanim je ocijenjen i zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati zakonske zatezne kamate na ovaj iznos i to tekuće od dana isplate svakog pojedinog anuiteta predmetnog kredita utvrđeno u konačnoj dopuni nalaza i mišljenja sudske vještakinje), a koje datume tuženik nije izričito osporio, uvažavajući prethodno nedvojbeno utvrđenje o nesavjesnom postupanju tuženika prilikom predmetnog ugovaranja, a time i nesavjesnom stjecanju pojedinih iznosa anuiteta te je tako odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

          U odnosu na prigovor zastare navodi se kako čl. 214. st. 1-3. ZOO-a propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Kako je tuženik istakao prigovor zastare sud je dužan očitovati se istaknuti materijalnopravni prigovor. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

Pozivajući se na gore navedene odredbe ZOO-a o zastari sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 04. lipnja 2019. godine, a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014. godine, to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati neosnovanim.

           Slijedom iznijetoga, budući su otklonjeni svi prigovori, a tužitelj je podnio tužbu pozivajući se ne predmetnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, koja obvezuje i ovaj sud te budući je i tužitelj u spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je tuženik kao trgovac koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna; valjalo je tužbeni zahtjev ocijeniti osnovanim i naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 24.536,02 kune na ime glavnice sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče u visini kako je određeno čl. 29. st. 2. ZOO-a,a od 01.kolovoza 2015 kamatna stopa je određena sukladno  čl.3.st.1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN, broj 78/15) dok je dospijeće određeno sukladno prijedlogu tužitelja.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1 ZPP-a.

Kako je tuženik u cijelosti izgubio ovu parnicu to je dužan tužitelju nadoknaditi parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe po punomoćniku 1.000,00 kuna, za zastupanje na raspravama od 04. veljače 2020. godine, 27. kolovoza 2020. godine, 14. prosinca 2020. godine, po 1.000,00 kuna za svako, pristup ročištu 30.09.2020.g. - 250,00 kn, za sastav podneska od 01. listopada 2019. i 08.rujna 2020 godine od po 1.000,00 kuna i sastav podneska od 21.rujna 2020.g. u iznosu od 250,00 kn, uz 25 % PDV-a od 1625,00 kn, te trošak vještačenja 3.000,00 kuna i trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu ukupno po 597,00 kn, dakle u ukupnom iznosu od 12.319,00 kuna.

 

 

 

Zbog svega navedenoga valjalo je odlučiti kao u izreci.

 

U Dubrovniku, 19. siječnja 2021. godine

 

                                                                                                                                              S u t k i n j a:

                                                                                                                                   Jadranka Klečak, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni  Županijski sud.      

 

DNA:

1.Punomoćnik tužitelja M. O., Z., A. …, uz nalog za plaćanje sudske pristojbe na odluku

2.Punomoćnik tuženika B. B. u O. Š. & p. Z., I. …

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

1