- 1 -              Revt 142/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 142/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. d.o.o. u stečaju, S. B., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica N. K., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured S. B., koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu, radi utvrđenja nepostojanja tražbine tuženice u iznosu od 1.469.346,77 kn, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-822/2015-2 od 25. listopada 2016. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu posl. broj P-500/14-8 od 28. studenog 2014., u sjednici održanoj 19. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I. Prihvaća se djelomično revizija tuženice i preinačuju presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-822/2015-2 od 25. listopada 2016. i presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu posl. broj P-500/14-8 od 28. studenog 2014., u dijelu točke I. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja radi utvrđenja da ne postoji tražbina tuženice u iznosu od 563.514,07 kn, kao i glede zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka u točki II. izreke i u tom dijelu sudi:

 

Odbija se djelomično tužbeni zahtjev radi utvrđenja da ne postoji tražbina tuženice u iznosu od 563.514,07 kn (svrstana u tražbine II višeg isplatnog reda), kao neosnovan.

 

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

II. Odbija se kao neosnovana revizija tuženice u preostalom dijelu, u kojem je naznačenim nižestupanjskim presudama utvrđeno da ne postoji tražbina tuženice u iznosu od 905.832,70 kn.

 

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Utvrđuje se da ne postoji odnosno da nije osnovana tražbine tuženice u iznosu od 1.469.346,77 kn, a koja tražbina je svrstana u tražbine II višeg isplatnog reda.

 

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 129.843,75 kn, a to u roku od osam dana.

 

III. Odbija se višak zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 38.250,00 kn kao neosnovan.“

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se tuženičina žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu poslovni broj P-500/14-8 od 28. studenoga 2014. u točkama I. i II. izreke.

 

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 18.375,00 kn.“

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem nije ostvarila uspjeh tuženica je podnijela reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – u nastavku teksta: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku odluku u smisli revizijskih navoda, podredno ukinuti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i u tom dijelu predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tužitelj je u odgovoru na reviziju osporio sve revizijske navode i predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija je djelomično osnovana.

 

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP-a ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revidentica tek općenito navodi da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a jer taj sud nije brižljivo i pravilno ocijenio dokaze, iz čega bi proizlazilo da ističe bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. ZPP-a. Međutim, kako ne navodi određeno na koji način je navedena povreda zapravo počinjena, takvi revizijski nisu uzeti u razmatranje (članak 386. ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da ne postoji tražbina tuženice prema tužitelju u iznosu od 1.469.346,77 kn, kao tražbina drugog višeg isplatnog reda.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je sporna tražbina porezni dug tužitelja za 1994. i 1995. utvrđen rješenjem nadležnog poreznog tijela od 6. kolovoza 1996. (list 46-51. spisa) kojim je utvrđena porezna obveza tužitelja te mu je tim rješenjem naloženo uplatiti porezni dug,

 

- da je riječ o tužiteljevoj obvezi iz osnove poreza na promet proizvoda i usluga u iznosu glavnog duga od 35.503,03 kn te zateznih kamata u iznosu od 41.227,99 kn, kao i obveza iz osnove poreza i prireza na dohodak od nesamostalnog rada u iznosu glavnog duga od 528.011,04 kn te zateznih kamata u iznosu od 864.604,71 kn,

 

- da je nadležno porezno tijelo donosilo, osim rješenja od 6. kolovoza 1996., i druga rješenja: rješenje od 27. veljače 1997. kojim je tužitelju izrečena privremena mjera zabrane rada i raspolaganja računima; rješenje od 21. rujna 1998. kojom je tužitelju izrečena mjera zabrane raspolaganja novčanom tražbinom i naloženo dužniku poreznog dužnika da u svrhu plaćanja tužiteljevog poreznog duga plati iznos od 119.578,30 kn; rješenje od 23. studenoga 1998. kojim je odlučeno o prisilnoj naplati poreza popisom i procjenom imovine tužitelja, jer na taj dan tužitelj duguje ukupno 903.670,43 kn poreza na promet, na dobit i na dohodak,

 

- da je tuženica podnijela prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad tužiteljem 11. travnja 2001.,

 

- da je tuženica je 28. rujna 2000. u ovršnom postupku protiv tužitelja koji je već bio u tijeku (Ovr-381/00), podnijela prijedlog radi osiguranja novčane tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava, kojem je Općinski sud u Slavonskom Brodu udovoljio rješenjem od 28. svibnja 2003. pa je na nekretninama tuženika zasnovano založno pravo,

 

- da je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Slavonskom Brodu posl. broj Ovr-381/00-22 od 18. kolovoza 2010. odbijen prijedlog tužitelja radi utvrđenja prestanka založnog prava,

 

- da je tuženica je u stečajnom postupku otvorenim nad tužiteljem 20. ožujka 2006. prijavila spornu tražbinu s osnove poreznog duga (list 45. spisa) uz obavijest o postojanju razlučnog prava, ali joj je tražbinu u visini utuženog iznosa tužitelj osporio prigovorom (apsolutne) zastare, slijedom čega je tužitelj kao osporavatelj, rješenjem stečajnog suda posl. br. St-14/01 od 28. travnja 2006. upućen u parnicu radi dokazivanja osnovanosti osporavanja dijela prijavljene tražbine tuženika u spornom iznosu,

 

- da je pravomoćnim rješenjem Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-410-23/08-01/955, Ur. br: 513-04/09-2 od 24. ožujka 2009., utvrđeno da je nastupila zastara prava na naplatu poreza na promet proizvoda i usluga i kamata za 1994. i 1995. (utvrđenog u 1996.), te poreza na dohodak i prireza na dohodak od nesamostalnog rada i kamata za 1994. i 1995. (utvrđenog rješenjem Ministarstva financija, Financijske policije od 6. kolovoza 1996.) za tužitelja kao poreznog obveznika,

 

- da je postupajući po navedenom pravomoćnom upravnom rješenju Republika Hrvatska, Ministarstvo financija, Područni ured S. B., Ispostava S. B. izvršila otpis tog duga zbog zastare.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi zaključuju da je tražbina tuženice zastarjela jer to proizlazi iz pravomoćnog upravnog rješenja o nastupu apsolutne zastare čiju pravilnost i zakonitost sudovi nisu ovlašteni ispitivati (članak 12. stavak 1. ZPP-a).

 

Osim toga, nižestupanjski sudovi zaključuju da je u konkretnom slučaju otpustom duga prestala obveza tužitelja. Pritom su se pozvali na odredbu članka 344. i 345. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - u nastavku teksta: ZOO).

 

U odnosu na primjenu odredbe članka 368. stavak 1. ZOO-a, s obzirom na činjenicu da je tuženica spornu tražbinu osigurala prisilnim založnim pravom, zaključuju da u slučaju kada je ispunjenje obveze osigurano nekim sredstvom, a tražbina je prestala (u ovom slučaju otpustom duga), to znači da su otpuštena i sredstva osiguranja, odnosno da je u skladu s člankom 346. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - u nastavku teksta ZVDSP), prestankom osigurane tražbine prestalo i založno pravo učinjeno radi njenog osiguranja.

 

U podnesenoj reviziji tuženica ističe da u konkretnom slučaju nije došlo do otpusta duga, a posljedično tome da nije, u smislu odredbe članka 346. ZVDSP-a, prestalo njezino založno pravo na nekretnini tužitelja. Stoga, budući da je njezina tražbina osigurana založnim pravom upisanim u zemljišne knjige, smatra da se u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZOO-a ima pravo namiriti iz tužiteljevih nekretnina.

 

Odluka nižestupanjskih sudova ne može se prihvatiti kao pravilna i zakonita.

 

Naime, pobijane presude temelje se na pravnom zaključku da je u konkretnom slučaju došlo do otpusta duga. Međutim, iz činjeničnih utvrđenja u spisu proizlazi da je u konkretnom slučaju došlo do „otpisa duga zbog zastare“, što nižestupanjski sudovi pogrešno poistovjećuju s otpustom duga.

 

Otpust duga je jedan od načina prestanka obveza propisan u odredbi članka 344. stavak 1. ZOO-a koja glasi:

 

„Dug prestaje kad vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s tim suglasi.“

 

Za razliku od otpusta duga, otpis duga je knjigovodstvena kategorija koju ZOO ne poznaje.

 

Slijedom toga, utvrđeno činjenično stanje ne upućuje na to da bi u konkretnom slučaju bile ostvarene bilo kakove pravne radnje, koje bi imale za posljedicu otpust duga u smislu članka 344. ZOO-a.

 

Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da je u konkretnom slučaju došlo do otpusta duga, sudovi su pogrešno ocijenili da je u smislu odredbe članka 346. ZVDSP-a prestalo založno pravo tuženice zasnovano na nekretnini tužitelja, a onda i od kakvoj je zapravo utjecaja na naplativost sporne tražbine činjenica da je radi osiguranja te tražbine upisano založno pravo (hipoteka) u korist tuženice.

 

Odredbom članka 368. stavak 1. ZOO-a propisano je da kad protekne vrijeme zastare, vjerovnik čije je potraživanje osigurano zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi. Međutim, zastarjela potraživanja kamata i drugih povremenih davanja ne mogu se namiriti ni iz opterećene stvari (članak 368. stavak 2. ZOO).

 

Drugim riječima, kako je već istaknuto u ukidnom rješenju revizijskog suda posl. broj Revt-211/12-2 od 18. veljače 2014. (koje je doneseno u istoj pravnoj stvari), založno pravo je po svojoj prirodi jače od zastare te je moguće namirenje i zastarjele tražbine, ali samo u korist onog vjerovnika čije je potraživanje osigurano založnim pravom upisanim u zemljišne knjige, te u opsegu koji isključuje zastarjela potraživanja kamata i drugih povremenih davanja.

 

Slijedom navedenog, s obzirom da je tražbina tuženice neupitno osigurana založnim pravom upisanim u zemljišne knjige, to u ovom slučaju znači da se, iako postoji rješenje nadležnog upravnog tijela o „otpisu duga zbog zastare“, takva tražbina može namiriti u dijelu koji se odnosi na glavnicu, koja u ovom postupku prema određenim činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova iznosi 563.514,07 kn. Posljedično tome, tužiteljev zahtjev za utvrđenje nepostojanja tražbine tuženice u tom dijelu bez daljnjega nije osnovan.

 

Prema članku 353. stavak 1. ZVDSP-a, ako nije što drugo određeno zakonom, prisilno založno pravo prestaje pravomoćnošću rješenja koja ukidaju provedene radnje i mjere kojima je to pravo bilo osnovano, a ako je u tom postupku provedeno namirenje - pravomoćnošću rješenja o namirenju, s time da hipoteka prestaje brisanjem iz zemljišnih knjiga s tim da je i stavkom 2. propisano da založno pravo upisano u zemljišnu knjigu, prestaje tek brisanjem.

 

Slijedom toga, nižestupanjski sudovi se pogrešno pozivaju na odredbu članka 346. ZVDSP-a, jer je zakonom u ovom slučaju određeno da prisilno založno pravo prestaje tek brisanjem iz zemljišnih knjiga, to tim više jer u ovom slučaju ne postoji rješenje upravnog tijela, kojim se u izreci ukidaju provedene radnje i mjere kojima je to pravo bilo osnovano.

 

Stoga je primjenom odredbe članka 395. stavak 1. ZPP-a u tom smislu valjalo preinačiti presude nižestupanjskih sudova i odbiti tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu zalogom zaštićene novčane tražbine.

 

U preostalom dijelu sporne tražbine, koji se nedvojbeno odnosi na zatezne kamate (905.832,70 kn), sukladno odredbama članka 368. stavak 2. ZOO-a, nastupom zastare otpala je i mogućnost namirenja iz postojeće hipoteke, stoga je u tom dijelu, polazeći od određeno naznačenih revizijskih razloga (revidentica se poziva samo na članak 368. stavak 1. ZOO), reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu (članak 393. ZPP).

 

S obzirom da je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka. Uzimajući u obzir sve okolnosti koje utječu na odluku o troškovima parničnog postupka iz članka 154. i 155. ZPP-a, proizlazi da je uspjeh stranaka u postupku kvalitativno i kvantitativno podjednak, zbog čega je na temelju članka 154. stavak 2. ZPP-a odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

Iz navedenih je razloga presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 19. siječnja 2021.