- 1 -              Rev 1406/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1406/2015-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvaritužitelja S. K. iz P., kojeg zastupa punomoćnica S. S. V., odvjetnica u I. G., protiv tuženih 1. Županije K., 2. Općine B., 3. Grada D. R., 4. Općine B., 5. Općine G. S. i 6. Općine N., 1. tuženik, 3. tuženik, 5. tuženik i 6. tuženik zastupani po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. J., M. B., D. B. i T. H. iz K., 2. tuženik zastupan po punomoćniku Ž. Š., odvjetniku u K., a 4. tuženik zastupan po punomoćniku H. M., odvjetniku u K., radi isplate, odlučujući o reviziji 1., 3., 5. i 6. tuženika i reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-2218/12-7 od 17. rujna 2014., kojima je djelomično ukinuta, djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-301/06-51 od 12. srpnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 19. siječnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Odbija se revizija 1., 3., 5. i 6. tuženika kao neosnovana.

 

r i j e š i o  j e:

 

Odbacuju se revizije tužitelja i tuženika kao nedopuštene u odnosu na troškove postupka.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

 

"I. Odbija se tužitelj s tužbom i tužbenim zahtjevom:

 

Nalaže se tuženima Županiji K., Općini B., Gradu D. R., Općini B., Općini G. S., Općini N. da solidarno isplate tužitelju S. K. iznos od 8.000.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana izjavljivanja tužbe pa do konačne isplate kao i nadoknaditi mu troškove ovog parničnog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Nalaže se tužitelju S. K. nadoknaditi I tuženiku Županiji  K., III tuženiku Gradu D. R., 4. tuženiku Općini B. 5. tuženiku Općini G. S., 6. tuženiku Općini N. prouzročeni parnični trošak isplatom iznosa od 1.054.884,10 kuna, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Nalaže se tužitelju S. K. nadoknaditi II tuženiku Općini B. prouzročeni parnični trošak isplatom iznosa od 767.239,10 kuna, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Nalaže se tužitelju S. K. nadoknaditi IV tuženiku Općini B. prouzročeni parnični trošak isplatom iznosa od 668.200,00 kuna, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

Drugostupanjskim rješenjem odlučeno je:

 

„Ukida se presuda Općinskog suda u Karlovcu posl. broj P-301/06-51 od 12. srpnja 2012. godine u dijelu kojim je prekoračen tužbeni zahtjev preko iznosa od pet milijuna kuna do iznosa od osam milijuna kuna“

 

te je presuđeno:

 

„I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Karlovcu posl. broj P-301/06-51 od 12. srpnja 2012. godine u pogledu odluke o glavnoj stvari o zahtjevu u visini pet milijuna kuna potvrđuje.

 

II. Djelomično se usvaja žalba tužitelja i 1., 2., 3. i 4. tuženika protiv odluke o trošku postupka te se nalaže tužitelju S. K. iz P., platiti tuženima trošak postupka i to:

              - Županiji K., Gradu D. R., Općini B., Općini G. S. i Općini N. u iznosu 154.070,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 12. srpnja 2012. godine po stopi 12% godišnje, do isplate,

              -Županiji K., Gradu D. R., Općini G. S. i Općini N. u iznosu 364.184,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 12. srpnja 2012. godine po stopi 12% godišnje, do isplate,

- Općini B. u iznosu od 390.390,00 kn i

- Općini B. u iznosu od 278.865,00 kn,sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu žalbe tužitelja i tuženih protiv odluke o trošku postupka sadržane u presudi Općinskog suda u Karlovcu posl. broj P-301/06-51 od 12. srpnja 2012. godine odbijaju se kao neosnovane.

 

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka radi naknade troškova nastalih povodom žalba.“

 

Protiv drugostupanjske odluke reviziju su podnijeli 1., 3., 5. i 6. tuženik kao i tužitelj na temelju odredbe čl. 382. st.1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 89/14– dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženici predlažu preinačiti pobijanu odluku. Tužitelj predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i ukinuti pobijanu odluku.

 

Tužitelj je u odgovoru na reviziju 1., 3., 5. i 6. tuženika osporio revizijske navode te predložio istu odbaciti odnosno odbiti kao neosnovanu.

 

Na reviziju tužitelja nije odgovoreno.

 

Revizija tuženika nije osnovana, dok u odnosu na troškove postupka nije dopuštena.

 

Revizija tužitelja nije osnovana, dok u odnosu na troškove postupka nije dopuštena.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i samo u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.

 

U odnosu na reviziju 1., 3., 5. i 6. tuženika:

 

Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nije nerazumljiva i nije proturječna, što navode tuženici u reviziji međutim ne iznose točno u čemu se sastoji navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

U odnosu na navode tuženika kako sniženje tužbenog zahtjeva ima značaj povlačenja tužbe, valja tuženicima navesti da se prema odredbi čl. 191. st. 3. ZPP smanjenje tužbenog zahtjeva ne smatra preinakom tužbe, pri čemu kod smanjenja tužbenog zahtjeva dolazi do primjene pravila o povlačenju tužbe (čl. 193. ZPP). Svako smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja u stvari izjavu o povlačenju tužbe, te je učinak povlačenja da se za povučeni dio smatra da tužba nikada nije niti podnesena i da se može ponovno podnijeti (tako i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-158/12 od 17. lipnja 2015.).

 

Sukladno izloženom, po ocjeni ovoga suda, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, zbog čega je na temelju čl. 393. ZPP revizija 1., 3., 5. i 6. tuženika u tom dijelu kao neosnovana odbijena.

 

U odnosu na revizijske navode 1., 3., 5. i 6. tuženika u njegovoj reviziji, kao i u odnosu na reviziju tužitelja u odnosu na troškove postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora,  da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje  litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP i reviziju tuženika i reviziju tužitelja u odnosu na troškove postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

 

U odnosu na reviziju tužitelja:

 

Neosnovano revident u reviziji navodi da je tijekom prvostupanjskog postupka počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. toč. 6., 8., 11. i 12. ZPP.

 

Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, u obje nižestupanjske presude navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni činjenicama koje proizlaze iz dokaza provedenih tijekom trajanja postupka, a drugostupanjski sud ocijenio je sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

 

Premda tužitelj revizijom pobija presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, u obrazloženju tih revizijskih razloga u bitnome osporava činjenična utvrđenja sudova prvog i drugog stupnja. Stoga slijedi da tužitelj pobija drugostupanjsku presudu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

 

Potrebno je revidentu posebno naglasiti kako je pravo na izbor (čl. 220. st. 2. ZPP-a), kao i na ocjenu dokaza (u pravilu) pridržano u pravilu za prvostupanjski sud koji prema svojem uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP).

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici isplate iznos od 5.000.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na ime uloženih sredstava i radova koje je imao prilikom sanacije starog grada B.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su stranke 2. listopada 1996. sklopile ugovor o zakupu starog grada B., i to tuženici kao zakupodavci a tužitelj kao zakupoprimac,

- da je predmet ugovora zakup starog grada B. na vrijeme od 99 godina,

- da se zakupoprimac obvezao obnoviti dvorac u svrhu njegova očuvanja i zaštite u skladu s propisima o zaštiti spomenika kulture,

- da su stranke ugovorile da zakupoprimac stupa u posjed nekretnine u roku od 15 dana od potpisa ugovora, te da je isti dužan započeti radove na obnovi dvorca najkasnije u roku od 6 mjeseci od stupanja u posjed, time da je dužan odmah po potpisu ugovora pristupiti minimalnoj sanaciji objekta, a koja se posebno odnosi na zaštitu krovišta objekta od atmosferilija,

- da je ugovor raskinut 5. studenog 1998. po sili zakona,

- da je presudom Općinskog suda u Karlovcu broj P-768/00 od 27. ožujka 2006. tužitelju naloženo da iseli iz prostora starog grada B.,

- da je B. K. kao dipl. ing. arhitekture ispred Konzervatorskog odjela K. i kao viši stručni savjetnik konzervator navela da tužitelj nije ishodio potrebna odobrenja i uvjete izvođenja građevinskih zahvata na starom gradu B. kao registriranog kulturnog dobra Republike Hrvatske,

- da je Uprava za zaštitu kulturne baštine Konzervatorski odjel u K. dao stručno mišljenje 8. siječnja 2001. kojim je naveo da je tužitelj sve zahvate i sanacije izveo bez znanja i nadzora uprave, kao i bez predočene tehničke dokumentacije

- da je dipl. ing. arh. A. P. vještak za graditeljsku baštinu utvrdila da nije izradila troškovnik izvedenih radova od strane tužitelja koji su u skladu sa pravilima struke, jer takvih radova nije bilo,

- da je ista vještakinja navela da je tužitelj nestručno izvedenim radovima nanio štetu starom gradu B., što je posljedica krivog pristupa radovima obnove, sanacije i adaptacije starog grada B., jer su svi izvedeni radovi učinjeni suprotno pravilima struke i važećim zakonima Republike Hrvatske.

 

Na naprijed navedeno utvrđeno činjenično stanje sudovi prvog i drugog stupnja su pravilno primijenili materijalno pravo sadržano u odredbama Zakona o zaštiti spomenika kulture („Narodne novine“ broj 19/91, 26/93, 52/94 dalje ZZSK) odnosno Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine“ broj 69/99, 151/03, 157/03, 100/04, 87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12, 157/13) obzirom se kod predmetne nekretnine radilo o starom gradu B. odnosno zaštićenom kulturnom dobru, kao i odredbe Ugovora o zakupu sklopljenog između stranaka od 16. listopada 1996. kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja.

 

U konkretnom slučaju tužitelj je bio u obvezi sukladno Ugovoru o zakupu od 16. listopada 1996. obnoviti stari grad B. u svrhu njegova očuvanja i zaštite u skladu sa propisima o zaštiti spomenika kulture.

 

Odredba čl. 20. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara glasi:

 

„Vlasnik kulturnoga dobra obvezan je:

- postupati s kulturnim dobrom s dužnom pažnjom, a osobito ga čuvati i redovito održavati;

- provoditi mjere zaštite utvrđene ovim Zakonom i drugim propisima,

- o svim promjenama na kulturnom dobru, oštećenju ili uništenju, te o nestanku ili krađi kulturnoga dobra, odmah, a najkasnije sljedećeg dana obavijestiti nadležno tijelo,

- dopustiti stručna i znanstvena istraživanja, tehnička i druga snimanja, kao i provedbu mjera tehničke zaštite,

- omogućiti dostupnost kulturnoga dobra javnosti,

- očuvati cjelovitost zaštićene zbirke pokretnih kulturnih dobara,

- izvršavati sve druge obveze propisane ovim Zakonom i drugim propisima.“,

dok odredba čl. 62. istog Zakona propisuje:

„Radnje koje bi mogle prouzročiti promjene na kulturnom dobru, kao i u njegovoj neposrednoj blizini, odnosno koje bi mogle narušiti cjelovitost kulturnoga dobra, mogu se poduzimati uz prethodno odobrenje nadležnog tijela.

Kao radnje iz stavka 1. ovoga članka smatraju se osobito: konzerviranje, restauriranje, premještanje kulturnoga dobra i drugi slični radovi, rad industrijskih i drugih postrojenja i radilišta, kao i rekonstrukcija, sanacija i adaptacija kulturnoga dobra u smislu ovoga Zakona i građenje na području na kojem se nalazi kulturno dobro.

Prethodno odobrenje nadležnog tijela potrebno je i za gradnju na području zaštićene kulturno-povijesne cjeline.

Ministar kulture propisuje dokumentaciju koju je podnositelj dužan priložiti zahtjevu za prethodno odobrenje.

O zahtjevu za prethodno odobrenje nadležno tijelo odlučuje rješenjem.

Žalba na rješenje iz stavka 5. ovoga članka ne odgađa izvršenje rješenja.“

Obzirom da su nižestupanjski sudovi utvrdili da tužitelj nije ishodio potrebna odobrenja i uvjete izvođenja građevinskih zahvata na starom gradu B. kao registriranom kulturnom dobru Republike Hrvatske, da tužitelj nije obavijestio konzervatorski odjel uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske, da je tužitelj sve zahvate i sanacije izveo bez znanja i nadzora uprave za zaštitu kulturne baštine, da nije izrađen projekt statičke sanacije niti potrebna dokumentacija za obnovu dvorca B., da su svi izvedeni radovi učinjeni suprotno pravilima struke i važećim zakona Republike Hrvatske, po ocjeni ovoga suda, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev, zbog čega je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja kao neosnovana odbijena.

 

Zagreb, 19. siječnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.