- 1 -              Revr 281/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 281/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. B. iz K., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica N. Đ. T., odvjetnica u Z., protiv tuženika R. d.o.o., S. K. Z., kojeg zastupa punomoćnik R. H., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1232/12-2 od 29. studenog 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zaboku poslovni broj P-748/10-41 od 9. ožujka 2012., u sjednici održanoj 19. siječnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tužiteljice te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1232/12-2 od 29. studenog 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zaboku poslovni broj P-748/10-41 od 9. ožujka 2012. u dijelu pod stavkom III izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 7.400,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka sadržane u stavku II i IV izreke i presuda Općinskog suda u Zaboku poslovni broj P-748/10-41 od 9. ožujka 2012. te se sudi:

 

Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici pored dosuđenog iznosa od 10.110.,00 kuna daljnji iznos od 7.400,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. siječnja 2010. pa do isplate, te joj naknaditi ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 12.073,09 kuna zateznom kamatom tekućom od 9. ožujka 2012., te trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kuna i trošak revizijskog postupka u iznosu od 1.406,25 kuna, sve sa zakonskim zateznim kamatama koja teče od 19. siječnja 2021. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sudske pristojbe u iznosu od 500,00 kuna, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplati tužiteljici iznos od 10.110,00 kuna sa zateznom kamatom od 25. siječnja 2010. pa do isplate, dok je u stavku II izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 10.551,70 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. ožujka 2012. pa do isplate. U stavku III izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 27.130,00 kuna kao neosnovan, dok je u stavku IV izreke naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 7.847,40 kuna.

 

Presudom drugostupanjskog suda u stavku I izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod stavkom III i IV izreke. U stavku II izreke odbija se kao neosnovana žalba tuženika, te se potvrđuje ista presuda u pobijanom dijelu pod stavkom I i II izreke. Prema stavku III izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) jer smatra da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer je drugostupanjska odluka utemeljena na shvaćanju koje je suprotno shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-489/10 od 28. travnja 2010. (iako se tužitelj pogrešno poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-489/10). Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu te je preinači na način da naloži tuženiku isplatiti tužiteljici daljnji iznos od 7.400,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, kao i troškom žalbe i revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je dopuštena i osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka, reviziju mogu podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema stavku 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a st. 2. ZPP).

 

U skladu sa navedenim odredbama tužiteljica stoga, naznačuje slijedeće pravno pitanje:

 

- "Da li tužiteljici pripada pravo na naknadu štete s osnova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje sukladno odredbi čl. 1108. ZOO u utvrđenom iznosu ukoliko je istoj isplaćena naknada štete po ugovornoj polici osiguranja od nesretnog slučaja tj. da li se takve isplate mogu prebijati i na osnovi isplate ugovornog osiguranja i umanjiti obvezu tuženika za isplatu s osnova odredbi čl. 1100. ZOO?"

 

U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koju se kao razlog važnosti postavljenog pitanja revident poziva, poslovni broj Revr 489/10-2 od 28. travnja 2010. izraženo je shvaćanje da je pogrešno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prilikom odlučivanja o naknadi te štete uračunao u tu naknadu iznos osigurane svote kojeg je tužitelj primio po osnovi Ugovora (police) o osiguranju osoba od posljedica nesretnog slučaja (nezgode) kojim je tuženik kao poslodavac tužitelja osigurao sve svoje radnike od posljedica nesretnog slučaja.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik na ime naknade štete zbog ozljede na radu isplati iznos od 37.240,00 kuna na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i imovinske štete za tuđu pomoć i njegu koju je tužiteljica pretrpjela kada je 25. srpnja 2007. na radnom mjestu pala s ljestvi.

 

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja u konkretnom predmetu ocjena je nižestupanjskih sudova da je poslodavac osigurao tužiteljicu od posljedica nesretnog slučaja, kao i ostale svoje radnike, pa je taj isplaćeni iznos od 7.400,00 kuna po toj osnovi valjalo uračunati u pripadajuću joj naknadu štete.

 

Slijedom navedenog proizlazi da je shvaćanje nižestupanjskih sudova utemeljeno na shvaćanju koje je suprotno onom izraženom u odluci ovog suda poslovni broj Revr 489/10-2 od 18. travnja 2010., pa proizlazi da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP i da su ispunjene pretpostavke za odlučivanje o njezinoj osnovanosti.

 

Stoga je revizija dopuštena i osnovana.

 

U konkretnom slučaju iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužiteljici isplaćen iznos od 7.400,00 kuna kao posljedica nesretnog slučaja, obzirom da je poslodavac tužiteljice, kao i druge radnike osigurao tužiteljicu kod tuženika od posljedica nesretnog slučaja, te je tužiteljici tuženik isplatio navedeni iznos osigurane svote u predmetu NEZ 82/2010/1, a što tuženik niti ne osporava.

 

Sporno je u ovom revizijskom postupku jesu li nižestupanjski sudovi trebali umanjiti utvrđeni iznos naknade štete u ukupnom iznosu od 35.020,00 kuna, umanjen za doprinos tužiteljice nastaloj šteti od 50% odnosno za iznos 17.510,00 kuna, za isplatu iznosa od 7.400,00 kuna koji je tužiteljica primila po osnovi police osiguranja od posljedica nesretnog slučaja.

 

Pitanje kumuliranja naknade štete iz osigurane svote uređeno je odredbom čl. 972. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 972. st. 2. ZOO pravo na naknadu od treće osobe odgovorne za nastupanje osiguranog slučaja pripada osiguraniku odnosno korisniku nezavisno od njegova prava na osiguranu svotu. Prema odredbi stavku 3. istog članka odredba prethodnog stavka ne odnosi se na slučaj kad je osiguranje od posljedica nesretnog slučaja ugovoreno kao osiguranje od odgovornosti.

 

U konkretnom slučaju nije riječ o ugovornom osiguranju od odgovornosti poslodavca kojim bi poslodavac osigurao svoju odgovornost za posljedice nesretnih slučajeva u kojima bi nastradali njegovi radnici, a u kojem bi poslodavac bio osiguranik i u kojemu bi valjalo primijeniti navedenu odredbu čl. 972. st. 3. ZOO-a, već o ugovoru o osiguranju kojim je poslodavac za sve svoje radnike ugovorio isplatu ugovorene svote za posljedice nesretnog slučaja bez obzira gdje se i kada se takav slučaj desi. Prema takvom ugovoru osiguranici u čiju korist je ugovor sklopljen su radnici, a ne poslodavac, pa je u smislu odredbe čl. 948. st. 2. ZOO-a prema njemu dopuštena kumulacija naknade štete i osigurane svote.

 

Sukladno tome nije bilo osnova da se tužiteljici isplaćeni iznos po osnovi kolektivnog osiguranja od posljedica nesretnog slučaja uračunava u pripadajuću joj naknadu štete.

 

Slijedom navedenog, a budući je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je tužiteljici od neosporno pravilno utvrđene naknade štete u iznosu od 17.510,00 kuna (sa doprinosom) odbijen isplaćeni joj iznos ugovorene osigurane svote od posljedica nesretnog slučaja od 7.400,00 kuna, valjalo je prihvaćanjem revizije tužiteljice preinačiti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i tuženika obvezati da tužiteljici isplati pored iznosa naknade štete dosuđenog tom presudom (10.110,00 kuna) još i daljnji iznos naknade štete od 7.400,00 kuna.

 

Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 403. ZOO koje teku od dana podnošenja zahtjeva do isplate.

 

Stoga je odlučeno kao u izreci na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

 

S obzirom da su nižestupanjske presude preinačene, valjalo je sukladno odredbi iz čl. 166. st. 2. ZPP odlučiti i o parničnom trošku, uzimajući vrijednost predmeta spora koja je iznosila 14.500,00 kuna do 11. travnja 2011., te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 148/09 – dalje: Tarifa) tužiteljici u cijelosti priznati trošak za: sastav odštetnog zahtjeva od 25. siječnja 2010. po Tbr. 28. u iznosu 1.000,00 kuna, sastav tužbe od 24. srpnja 2010. i podneska od 11. travnja 2011. po Tbr. 7/1 1.000,00 kuna, zastupanje na ročištima od 24. rujna 2010., 20. listopada 2010., 19. studenoga 2010., 6. prosinca 2010. i 15. prosinca 2010., po Tbr. 9/1 u iznosu od po 1.000,00 kuna za svako, odnosno ukupno 8.000,00 kuna, kao i PDV od 23% (Tbr. 42.) u iznosu 1.840,00 kuna, odnosno ukupno 9.840,00 kuna, dok je uzimajući vrijednost predmeta spora koja je iznosila 37.240,00 kuna od 12. travnja 2011. tužiteljici valjalo priznati trošak zastupanja na ročištima od 28. travnja 2011., 7. lipnja 2011., 4. srpnja 2011., 15. prosinca 2011., 31. siječnja 2012. i 23. veljače 2012. po Tbr. 9/1 u iznosu od po 1.000,00 kuna, odnosno ukupno 6.000,00 kuna, kao i PDV od 23% (Tbr. 42.) u iznosu 1.380,00 kuna, odnosno prema uspjehu u sporu od 47% u tom stadiju postupka ukupan iznos od 3.468,60 kuna. Nadalje, tužiteljici u cijelosti pripada i naknada troškova vještačenja u iznosu od 2.200,00 kuna, te je istoj valjalo dosuditi parnični trošak u ukupnom iznosu od 15.508,60 kuna.

 

Nadalje, tuženiku je valjalo priznati trošak zastupanja na ročištima od 7. lipnja 2011., 4. srpnja 2011., 15. prosinca 2011. i 23. veljače 2012. po Tbr. 9/1 u iznosu od po 1.000,00 kuna za svako, te za zastupanje na očevidu 31. siječnja 2012. po Tbr. 9/1 (1.000,00 kuna), Tbr 35. (250,00 kuna) i Tbr. 45. (20,00 kuna), odnosno ukupno 5.270,00 kuna, kao i PDV od 23% (Tbr. 42.) u iznosu 1.212.10 kuna, odnosno prema uspjehu u sporu od 53% (u stadiju postupka od 12. travnja 2011.) ukupan iznos od 3.435,51 kuna.

 

Slijedom navedenog, prebijanjem troškova, valjalo je naložiti tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 12.073,09 kuna.

 

Pored tih troškova, tuženika je valjalo obvezati da tužiteljici naknadi još i trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kuna i trošak revizijskog postupka u iznosu od 1.406,25 kuna, sve u skladu s Tbr. 10. toč. 1. i 6. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).

 

Tužiteljici nije dosuđen trošak sudskih pristojbi jer u spisu ne prileži potvrda o plaćenim pristojbama, pa takav zahtjev kao neosnovan je odbijen.

 

Na dosuđenu neimovinsku štetu tužiteljici su dosuđene i zakonske zatezne kamate na temelju odredbe čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima dok je visina zakonskih zateznih kamata određena na temelju, kako na imovinsku štetu, tako i na dosuđeni trošak parničnog postupka na temelju odredbe čl. 29. st. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05).

 

Stoga je valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 19. siječnja 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.