- 1 -              Rev 970/2020-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 970/2020-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. P. iz Z., ..., OIB: ..., zastupane po punomoćniku I. P., odvjetniku u Z., ..., protiv tuženika I.-I. N. d.d., Z., ..., OIB: ..., zastupane po punomoćniku I. O., odvjetniku u O. društvu O., V., K., Š. d.o.o., Z., ..., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-109/2020-2 od 1. srpnja 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4146/18-49 od 22. studenoga 2019., u sjednici 19. siječnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužiteljice, kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da Odluka o redovitom otkazu od 6. lipnja 2018., kojom je tuženik kao poslodavac tužiteljici kao radnici otkazao Ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme 1. srpnja 2017., nije dopuštena, te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao.

 

U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljicu vrati na radno mjesto specijalist za članstvo I. kartice 2 u organizacijskoj jedinici Podrška prodaji u Komercijalnim poslovima ili na druge odgovarajuće radno mjesto.

 

U točki III. izreke tuženiku je naloženo i da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 22. studenog 2019. do isplate dok je zahtjev tuženika za nadoknadom troškova parničnog postupka odbijen u cijelosti (točka IV. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom u točki I.1. izreke preinačena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4146/18-49 od 22. studenog 2019., na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se da Odluka o redovitom otkazu koju je tuženik društvo I.-I. N. d.d. iz Z., ..., OIB: ..., u svojstvu poslodavca, donijelo dana 6. lipnja 2018. kojom je tužiteljici I. P. iz Z., ..., OIB: ..., u svojstvu radnika, otkazan Ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme dana 1. srpnja 2017. nije dopuštena te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao.

 

II. Nalaže se tuženiku vratiti tužiteljicu na radno mjesto Specijalist za članstvo I. kartice 2 u organizacijskoj jedinici Podrška prodaji u Komercijalnim poslovima ili na druge odgovarajuće radno mjesto, u roku od 15 dana".

 

U točki I. 2. izreke naloženo je tužiteljici da tuženiku u roku od 8 dana nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn.

 

U točki II. izreke naloženo je tužiteljici da tuženiku u roku od 8 dana nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 750,00 kn.

 

U točki III. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/0 8,57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta sudu drugog stupnja na ponovno suđenje, podredno je predložila preinačenje drugostupanjske presude.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu od 6. lipnja 2018., da tužiteljici radni odnos nije prestao, te da tuženik tužiteljicu vrati na rad na radno mjesto Specijalist za članstvo I. kartice 2 u organizacijskoj jedinici Podrška prodaji u Komercijalnim poslovima ili na druge odgovarajuće radno mjesto.

 

Neosnovano se tužiteljica u reviziji poziva na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju temelji na tvrdnji da je županijski sud preinačio prvostupanjsku presudu uz obrazloženje da je tužiteljica počinila povredu radne dužnosti jer je odbila preseljenje u drugu prostoriju kada je već prije toga imala dvije pisane opomene i to jednu koja se odnosi na neprimjerenu komunikaciju i drugu koja se odnosi na izbivanje iz kancelarije tijekom radnog vremena, pa da nije jasno tereti ili drugostupanjski sud tužiteljicu i za izbivanje s radnog mjesta 27. rujna 2017. u vremenu od 10,29 do 13, 23 sata kada je bila na konferenciji, a za koji izostanak je imala odobrenje nadređene osobe, a radilo se o temi vezanoj uz poslove koje obavlja, iz razloga što je drugostupanjski sud ocjenom provedenih dokaza, nasuprot prvostupanjskom sudu, zaključio da tužiteljica nije imala odobrenje nadređene osobe za izostanak sa posla u navedeno vrijeme i da se radilo o privatnom skupu, a ne službenoj konferenciji. Stoga neosnovano tužiteljica tvrdi da u tom dijelu drugostupanjska presuda nije jasna i da se ne može ispitati.

 

U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili:

 

- da je tužiteljica kod tuženika bila zaposlena na radnom mjestu Specijalist za članstvo I. kartice 2,

 

- da je tuženik 6. lipnja 2018. donio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu kojim je tužiteljici, temeljem odredbe čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14, 127/17) dao otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika,

 

- da su razlozi za otkaz, prema pobijanoj odluci o otkazu, odbijanje otvaranje naloga za preseljenje i odbijanje preseljenja u novu radnu prostoriju, izostanak tužiteljice s radnog mjesta 27. rujna 2017. u razdoblju od 10,29 sati do 13,23 sati, nepoštivanje radnog vremena u razdoblju od 1. siječnja 2017. do veljače 2017., te komunikacija tužiteljice u e-mailovima od 26. svibnja 2017 do 30. svibnja 2017.,

 

- da je tuženik prije otkazivanja tužiteljicu dva puta i to 29. ožujka 2017. i 5. srpnja 2017. pisano upozorio na obveze iz radnog odnosa, te na mogućnost da joj u slučaju nastavka povrede radnih obveza otkaže ugovor o radu,

 

- da je tuženik tužiteljici omogućio iznošenje obrane i da se prije donošenja Odluke o otkazu savjetovao s radničkim vijećem,

 

- da je tužiteljica 14. lipnja 2018. podnijela zahtjev za zaštitu prava o kojem zahtjevu tuženik nije donio odluku, a da je tužba tužiteljice pravodobno podnesena.

 

Sud prvog stupnja je navedeni otkaz utvrdio nedopuštenim na temelju utvrđenja da odbijanje otvaranje naloga za preseljenje i odbijanje preseljenja u novu radnu prostoriju, kao i izostanak tužiteljice s radnog mjesta 27. rujna 2017. u razdoblju od 10,29 sati do 13,23 sati ne predstavljaju povrede radne obveze koje bi opravdavale donošenje odluke o otkazu. Pri tom smatra da raspoređivanje tužiteljice u sobu s osobama čiji poslovi nemaju veze s kartičnim poslovanjem ne predstavlja opravdanu odluku za koju je bilo poslovnih razloga, dok vezano za napuštanje radnog mjesta 27. rujna 2017. bez odobrenja poslodavca radi sudjelovanja na konferenciji Dan velikih planova, utvrđuje da je za prisustvovanje navedenoj konferenciji tužiteljica imala usmeno odobrenje neposredno nadređene S. J.

 

Drugostupanjski sud izneseno pravno shvaćanje suda prvog stupnja ne prihvaća jer smatra da je autonomno pravo poslodavca da uredi proces poslovanja kako to njemu odgovara, a koje pravo uključuje i pravo poslodavca da u sklopu organizacije rada raspoređuje i premješta radnike u odgovarajuće radne prostorije, te smatra da tužiteljica kao radnica, a ni sud, nema ovlaštenje ocjenjivati jesu li organizacijske promjene koje se tiču rasporeda radnika u određene poslovne prostorije koje je izvršio tuženik poslovno opravdani ili nisu. Stoga pogrešnim smatra postupanje prvostupanjskog suda kada je utvrđivao jesu li za odluku tuženika o premještaju tužiteljice u drugu radnu prostoriju postojali opravdani poslovni razlozi.

 

Utvrđujući da iz iskaza S. J., te e-mail korespondencije od 11. i 12. travnja 2018. nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica odbila radni zadatak tj. nalog neposredno nadređene radnice S. J. da otvori nalog za preseljenje i da se preseli u drugu radnu prostoriju, ocjenjuje da postupanje tužiteljice, suprotno stajalištu suda prvog stupnja, predstavlja kršenje obveza iz radnog odnosa, tim više što se trebala premjestiti u sobu u kojoj je trebala raditi sa radnicama iz iste poslovne jedinice kao i tužiteljica.

 

Vezano za napuštanje radnog mjesta 27. rujna 2017. bez odobrenja poslodavca, kao razlog za otkazivanje ugovora o radu, sud drugog stupnja utvrđuje da je činjenicu da je tužiteljica imala usmeno odobrenje neposredno nadređene S. J. sud prvog stupnja utvrdio na temelju iskaza tužiteljice, ocjenjujući nelogičnim iskaz svjedokinje S. J., iako je ona iskazivala suprotno. Takvo utvrđenje suda prvog stupnja nalazi pogrešnim jer iz e-mail korespondencije (list 77-88 spisa), utvrđuje da su S. J. (dva puta), te H. Š. (jedanput) pisano elektroničkom poštom izvijestili tužiteljicu da nema odobrenje za odlazak na predmetnu konferenciji, s tim da je tužiteljica e-mailom izviještena i od D. P. da je sudjelovanje na konferenciji isključivo privatne naravi, te da nisu zadovoljeni uvjeti za plaćeni dopust, propisani Kolektivnim ugovorom. Stoga u situaciji kada je S. J. dva puta pisanim putem odbila dati tužiteljici dopuštenje za sudjelovanje na konferenciji Dan velikih planova i kada je to isto učinio i njezin nadređeni H. Š., drugostupanjski sud smatra da je nelogično da bi navedeno odobrenje S. J. tužiteljici dala usmenim putem. Cijeneći uz to i iskaze svjedoka S. Š. i H. Š., koji su sukladni s e-mail korespondencijom, utvrđuje, suprotno sudu prvog stupnja, odnosno da tužiteljica nije imala odobrenje da za vrijeme radnog vremena prisustvuje predmetnoj konferenciji pa da i takvo postupanje tužiteljice predstavlja kršenje obveza iz radnog odnosa, pogotovo u situaciji kada je već ranije dva puta upozoravana na obveze iz radnog odnosa, te su u svojoj ukupnosti opravdani razlog za otkaz u smislu odredbe čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR.

 

U odnosu na tvrdnje tužiteljice o potpisivanju odluke o otkazu od neovlaštene osobe, sud drugog stupnja u tom dijelu u cijelosti prihvaća utvrđenja suda prvog stupnja prema kojima je odluka o otkazu ugovora o radu potpisana od ovlaštene osobe.

 

Slijedom iznesenog drugostupanjski sud je utvrdio da je tuženik dokazao (čl. 135. st. 3. ZR-u) da je imao opravdani razlog za redoviti otkaz utužiteljičinog ugovora o radu njezinim skrivljenim ponašanjem, pa su u ovom slučaju ispunjene pretpostavke iz čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR-u s obzirom na utvrđeno kršenje obveza iz radnog odnosa, iz kojih razloga je preinačio prvostupanjsku presudu.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom iz samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji sukladno odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Prema odredbi čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR-u poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

 

U konkretnom slučaju tuženik je tužiteljici otkazao ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja, odnosno zbog odbijanja otvaranje naloga za preseljenje i odbijanja preseljenja u novu radnu prostoriju, kao i zbog izostanka tužiteljice s radnog mjesta 27. rujna 2017. u razdoblju od 10,29 sati do 13,23 sati smatrajući da takvo ponašanje predstavlja tešku povredu obveza iz radnog odnosa.

 

Tužiteljica u reviziji, pozivajući se na bitnu povredu (ne konkretizirajući o kojoj bi se povredi radilo, ponavlja da nije sporno da je autonomno pravo poslodavca organizirati poslovanje u skladu sa svojim potrebama i tako odrediti i razmještaj radnika, ali je prema članku 7. st. 2. ZR-u dužan pri tome poštivati pravo i dostojanstvo radnika. Tvrdi da ju je u konkretnom slučaju direktor H. Š. spolno uznemiravao inzistirao da tužiteljica ne sjedi s kolegicama nego da u kancelariji bude sama i to u kancelariji koja se nalazi neposredno do njegove, pa je razumljivo da je ona svojim postupanjem zavlačila s preseljenjem i tražila da bude u kancelariji zajedno s kolegicama, odnosno da ne bude sama, a na što ima pravo prema odredbi čl. 134. st. 10. ZR. Stoga pogrešnim smatra utvrđenje drugostupanjskog suda da je odbijala preseljenje i da je odbila radni zadatak „otvaranje naloga za preseljenje“, kao i da je neopravdano izbivala s radnog mjesta.

 

Pojašnjavajući tvrdnje o povredi dostojanstva i uznemiravanju navodi da je drugostupanjski sud pri iznošenju navedenih utvrđenja propustio izvršiti uvid u ugovor o radu, a da je to učinio utvrdio bi da je tužiteljica „vođena“ da radi na sasvim drugim poslovima od poslova navedenih u ugovoru o radu jer je prema ugovoru o radu od 1. listopada 2015. radila na poslovima radnog mjesta „specijalist za članstvo u I. kartica 2 u organizacijskoj jedinici Podrška prodaji u Komercijalnim poslovima“ a prema priloženoj „potvrdi“ je u razdoblju od 24. listopada 2013. do 15. srpnja 2018. radila kao „vodeći specijalist za upravljanje rizikom lanca opskrbe“ dok joj je odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu od 6. lipnja 2018. otkazan ugovor o radu za radno mjesto „specijalist za članstvo I. kartice 2 u organizacijskoj jedinici Podrška prodaji u Komercijalnim poslovima“. Ujedno navodi da drugostupanjski sud nije uzeo u obzir da se u više navrata obraćala za pomoć nadređenim osobama tuženika zbog spolnog uznemiravanja od strane H. Š., neovisno o tome što formalno nije podnijela pisanu pritužbu za zaštitu dostojanstva, a to nije učinila jer tužena nema Pravilnik o postupku i mjerama zaštite dostojanstva radnika, a bojala se da će nakon toga dobiti otkaz ugovora o radu zbog čega se nije usudila iznijeti činjenicu da je seksualno uznemiravana i diskriminirana, a iz tih razloga to nije iznijela niti Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, te da pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem Pr-1956/19 vodi postupak radi o zabrani diskriminacije i spolnog uznemiravanja.

 

Izneseni navodi revidentice kojima dovodi u pitanje iznesena utvrđenja na temelju kojih je drugostupanjski sud zaključio o zakonitosti pobijane odluke, s obzirom da je, kako tvrdi, trebalo zaključiti suprotno, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, koja je različita od ocjene na kojoj je pobijana odluka zasnovana, te sugerira prihvatiti činjenično stanje koje ona nalazi pravilnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (čl. 385. ZPP-a) te navode ne može razmatrati ni ovaj sud. Osim toga pri ocjeni provedenih dokaza postupljeno je upravo onako kako to i nalaže odredba čl. 8. ZPP-a, a za takvu ocjenu dati su razlozi koji su prihvatljivi i ovome sudu.

 

Tvrdnje tužiteljice o spolnom uznemiravanju odnosno uznemiravanju, te o povredi dostojanstva ni po ovom sudu nisu dokazane, a činjenica da je imala zaključen ugovor o radu za jedno radno mjesto, a da je prema „potvrdi“ radila na drugom radnom mjestu ne znači ujedno (istovremeno) i uznemiravanje odnosno povredu dostojanstva s obzirom da prema priloženoj dokumentaciji proizlazi da je od 2017. kod tuženika na snazi novi organizacijski model, te je došlo do izmjene naziva organizacijskih jedinica, pa time i do usklađivanja naziva u ugovorima o radu radnika, tako i tužiteljice, a usporedbom starog i novog ugovora o radu i poslova koje je obavljala tužiteljica po ugovorima o radu koje je zaključila sa tuženikom proizlazi da kod tužiteljice nije došlo do zamjetne promjene radnog mjesta odnosno poslova koje je obavljala. Parnični postupak koji vodi i na koji se poziva, a koji nije pravomoćno okončan, nije dokaz o postojanju diskriminacije i otkazivanju ugovora o radu uslijed diskriminacije. Slijedom iznesenoga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u svezi čl. 8. ZPP-a, na koju sadržajno ukazuje iznoseći navedene prigovore.

 

Nadalje, pozivajući se na bitne povrede postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava, tužiteljica navodi da drugostupanjski sud nije uzeo u obzir činjenicu da je odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu potpisala neovlaštena osoba H. Š., jer je prema čl. 119. st. 9. tada važećeg Pravilnika o radu I.-e d.d. otkaz ugovora o radu mogao potpisati direktor makroorganizacijske jedinice iz koje je radnik kojem se otkazuje ugovor, pa je u ovom slučaju tužiteljici otkaz ugovora o radu mogao potpisati samo direktor rafinerije i marketinga B. O., dok je to u ovom slučaju učinio A. Š., direktor mikroorganizacijske jedinice, a on nije imao specijalnu punomoć od B. O. jer ga on na to nije ovlastio, te da je prema odredbi čl. 109. st. 9. Pravilnika o radu I.-e d.d. odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici trebao parafirati i direktor pravnih poslova, odnosno direktor upravljanja i razvoja ljudskih resursa I.-e d.d., što u konkretnom slučaju nije učinio.

 

Tvrdi da su i pisana upozorenja tužiteljici dana nezakonito jer su donijeta protivno odredbama čl. 118. st. 5. Pravilnika o radu i bez ikakvog povoda iz razloga, odnosno da su izmišljena jer se prema citiranoj odredbi Pravilnika pisano upozorenje radniku izriče na temelju prijedloga direktora makroorganizacijske razine, a po st. 6. istog članka upozorenje potpisuje direktor macroorganizacijske jedinice iz kojih je radnik uz prethodni paraf direktora nadležne organizacijske jedinice Upravljanja i razvoja ljudskih resursa i odnosa s radnicima, zbog čega, prema navedenom, navedena pisana upozorenja tužiteljici nisu donijele ovlaštene osobe i zato nemaju učinka.

 

Ujedno tvrdi da je navedena generalna punomoć ništetna u smislu čl. 150. st. 12. ZR-u, s obzirom da su prema generalnoj punomoći direktori mikroorganizacijskih jedinica ovlašteni za otkazivanje ugovora o radu, a kako su tom generalnom punomoći izmijenjene odredbe Pravilnika o radu bez potrebne suglasnosti radničkog vijeća i kako se radi o važnoj odluci za položaj radnika (čl.150. st. 1. ZR-u) prije izmjene Pravilnika o radu o navedenom se poslodavac mora savjetovati sa radničkim vijećem što nije učinio te je, stoga navedena generalna punomoć ništetna, te ponavlja da je 3 godine bila spolno uznemiravana od strane direktora H. Š.

 

Ni navedeni prigovori tužiteljice nisu osnovani s obzirom da prema odredbi članka 131. st. 1. ZR-u poslodavac, (pravna osoba), može pisanom punomoći ovlastiti drugu poslovno sposobnu punoljetnu osobu, da ga zastupa u ostvarivanju prava i obveze iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom, a ovlaštenja iz st. 1. tog članka može pisanom punomoći prenijeti na drugu poslovnu sposobnu punoljetnu osobu (čl. 131. st. 3. ZR-u). S obzirom da je punomoć od 30 kolovoza 2017. (list 532 – 533 spisa) izdao zakonski zastupnik tuženika

 

 

Z. Š. A., predsjednik uprave i N. D., član uprave tuženika, a njom su opunomoćili A. Š. direktora Komercijalnih poslova, između ostalog, i za potpisivanje odluka o otkazu ugovora o radu, radi o prenošenju ovlasti na temelju zakona, pa u tom smislu nije bilo ni nužno postupanje u smislu odredbe članka 150. ZR-u. Ista je stvar i sa ovlaštenjem za izdavanje pisanog upozorenja tužiteljici o kršenje radnih obveza jer i u tom u pravcu postoji punomoć odnosno ovlaštenje M. P., direktoru Sektora komercijalnih poslova punomoć broj 10-19/12 od 5. lipnja 2012., izmjena i dopuna navedene punomoći broj 24 – 5.1/14 od 17. prosinca 2014 (list 526., 527. i 530. spisa).

 

Nebitno je, prema shvaćanju ovoga suda, je li odluka o otkazu ugovora o radu parafirana po direktoru pravnih poslova i direktoru upravljanja i razvoja ljudskih potencijala jer se odredba čl. 109. st. 9. Pravilnika tuženika ne odnosi na pravo radnika već na zaštitu poslodavca kod otkazivanja ugovora u radu, u smislu da se prije dostavljanja odluke o otkazu radniku po stručnim službama provjeri ispravnost njezine forme i sadržaja zbog eventualnog osporavanja od strane radnika. Parafiranje odluke o otkazu nema stoga konstitutivni učinak na odluku o otkazu niti je preduvjet za zakonito otkazivanje ugovora o radu, na čemu pogrešno inzistira tužiteljica

 

Slijedom iznesenoga i po ovome sudu tuženik je dokazao da je imao opravdani razlog za otkazivanje tužiteljičinog ugovora o radu i da su ostvarene su pretpostavke iz čl. 115. st. 1. ZR-a za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika.

 

Iz navedenih razloga je i materijalno pravo pravilno primijenjeno, te je odlučeno kao u izreci, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 19. siječnja 2021.