Broj: Kž 580/13

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Melanije Grgić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženice M. Ž., zbog kaznenog djela iz članka 337. stavak 1., 3. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04 i 84/05 - u daljnjem tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženice podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 21. svibnja 2013., broj K-7/11, u sjednici vijeća održanoj 8. studenog 2016., u prisutnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske M. K. i branitelja optuženice, D. D., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o   j e

I. Povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženice M. Ž., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženica M. Ž. radnjama za koje je prvostupanjskom presudom proglašena krivom, a koje su bile označene kao kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. KZ/97 počinila kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - u daljnjem tekstu: KZ/11).

II. Uslijed odluke pod I., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženica M. Ž. za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11, za koje je proglašena krivom, na temelju iste odredbe, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine.

III. Odbijaju se žalba državnog odvjetnika i žalba optuženice M. Ž. kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijela potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 21. svibnja 2013., broj K-7/11, optuženica M. Ž. proglašena je krivom zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 1., 3. i 4. KZ/97. Na temelju iste odredbe osuđena je na kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) godine.

Na temelju članka 132. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 - u daljnjem tekstu: ZKP/97), optuženica je obvezana na ime imovinsko-pravnog zahtjeva platiti oštećenoj Z. … d.d. iznos od 430.798,49 kuna, a oštećenom C. … d.d. iznos od 3.976.247,69 kuna. S preostalim dijelom imovinsko-pravnog zahtjeva oštećeno C. … d.d. se upućeno je na građansku parnicu.

Optuženica je na temelju članka 122. stavak 4. ZKP/97 u cijelosti oslobođena obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 119. stavak 2. točka 1.-6. ZKP/97, kao i obveze naknade nagrade i nužnih izdataka za postavljenog branitelja.

Protiv te presude pravodobno su žalbe podnijeli državni odvjetnik i optuženica M. Ž. po branitelju D. D. odvjetniku iz Z.. Državni odvjetnik se žalio zbog odluke o kazni predlažući osudu optuženice na kaznu zatvora u duljem trajanju. Optuženica je žalbu podnijela zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno povrede kaznenog zakona. U žalbi je predložila oslobođenje od krivnje a podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

Spis je u skladu s odredbom članka 373. stavak 1. ZKP/97, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razmatranje. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i branitelja optuženica, dok optuženica, iako uredno obaviještena o sjednici vijeća, nije pristupila.

Žalbe državnog odvjetnika i optuženice M. Ž. su neosnovane.

U odnosu na žalbu optuženice osim na odluku o kazni

Nije u pravu optuženica kada navodi da činjenično stanje u pogledu pribavljene imovinske koristi nije pravilno ni u potpunosti utvrđeno. Protivno navodima žalbe prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza a posebno nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije R. P. pravilno utvrdio iznos stečene protupravne imovinske koristi, za što je dao valjane i uvjerljive razloge. Tako je vještak utvrdio da su njezina primanja s osnova plaće u inkriminiranom razdoblju iznosila 452.377,39 kuna dok je na tekući račun optuženice u istom razdoblju bilo uplaćeno 1.460.484,35 kuna, dakle višestruko veći iznos od zbroja njezinih ukupnih redovnih prihoda. Osim toga, utvrđeno je i to da su uplate bile kontinuirane, kao i protupravne radnje optuženice, u određenim danima i vrlo značajne krećući se od 10.000,00 kuna do 146.430,00 kuna. Za ove uplate na tekući račun optuženice tijekom postupka nije priložena prateća dokumentacija koja bi potkrijepila osnovu niti svrhu uplata odnosno nije dano razložno objašnjenje za njih, jer podizanje gotovine na bankomatima i uplaćivanje na tekući račun kako je navedeno u obrani, ne predstavlja valjano obrazloženje, pa ga pravilno prvostupanjski sud nije cijenio istinitim. Ovu činjenicu treba razmotriti u kontekstu utvrđenja kako se dan dijela tih uplata na tekući račun optuženice vremenski podudarao s danom isplate s računa klijenata banke. Okolnost, da vještak za knjigovodstvo i financije nije mogao dovesti u direktnu vezu isplate s tekućih računa klijenata banke i uplate na tekući račun optuženice, ne dovodi u pitanje naprijed navedene činjenice, jer takvo što nije niti moguće s obzirom na to da se radilo o gotovinskim uplatama. Neosnovano nadalje optuženica ističe kako činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno jer  nije provedeno grafološko vještačenje dokumentacije koja se odnosi na klijente, kako bi se utvrdilo koje su transakcije izvršene legalno a koje je provela optuženica. Naime, prvostupanjski sud je na temelju iskaza klijenata koji su ispitani kao svjedoci, potkrijepljenih financijskom dokumentacijom, utvrdio koje to transakcije na njihovim računima nisu provedene po njihovim nalozima a grafološko vještačenje ne bi dovelo do drukčijeg razjašnjenja načina poslovanja optuženice kao niti novčanih transakcija koje je ona poduzimala na računima klijenata „Z. … “ d.d., kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Osim toga, ove okolnosti nisu od utjecaja na utvrđenje prvostupanjskog suda o visini pribavljene koristi, što se osporava žalbom, naročito kad se ima u vidu da je sav novac s njezinog tekućeg računa podignut. Što više i uz zadnju uplatu na taj račun od 13. kolovoza 2005. u iznosu 3.400,00 kuna na tom računu ostao je minus od 14.838,11 kuna, dakle sav novac je bio isplaćen, odnosno optuženica je prisvojila i više od utvrđenog iznosa protupravne imovinske koristi pa nema govora da bi se radilo o „odokativno“ utvrđenom iznosu, kako tvrdi optuženica. Iskazom svjedoka Igora Samardžije, na kojeg se upire u žalbi, „da bi se moglo pristupiti temeljem naloga za isplatu klijent mora osobno potpisati nalog“, potvrđuje se utvrđenje da je upravo optuženica prisvojila sav novac koji se nalazio na njezinom tekućem računu kao klijenta banke pa tako i iznos od 1.460.484,35 kuna koji nema osnova u redovitim primanjima niti drugim zakonitim radnjama, što je pravilno utvrdio i prvostupanjski sud. Osnovano je prvostupanjski sud odbio provođenje novog knjigovodstvenog vještačenja s obzirom na to da je vještak imao na raspolaganju cjelokupnu poslovnu dokumentaciju „Z. … “ d.d. koja je vezana za transakcije koje su optuženoj stavljene na teret, a uzeo je u obzir i dokumentaciju koju su naknadno dostavili neki od oštećenih klijenata. S obzirom na činjenicu da nije ponuđena bilo kakva nova dokumentacija koju bi trebalo obraditi, a vještaku je bila stavljena na raspolaganje cjelokupna poslovna dokumentacija „Z. … “ d.d. kao i ona prikupljena od klijenata banke te cijeneći činjenicu da je optuženici, odnosno obrani tijekom postupka omogućeno neposredno ispitivanje vještaka, pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako nema osnova za novo knjigovodstveno vještačenje.

Cijeneći sve navedeno, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno u odnosu na visinu iznosa pribavljene protupravne imovinske koristi pa nije počinjena povreda kaznenog zakona koja bi bila posljedica pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Međutim, nakon počinjenja kaznenog djela za koje je optuženica proglašena krivom izmijenjen je kazneni zakon te je od 01. siječnja 2013. u primjeni KZ/11 u kojem je održan pravni kontinuitet kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. KZ/97 u članku 246. KZ/11. U skladu s odredbom članka 3. stavak 2. KZ/11 ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je najblaži za počinitelja. Stoga, iako su zakonski okviri zapriječene kazne i za kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. KZ/79 i za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. KZ/11 isti (kazna zatvora od jedne do deset godina), cijeneći pravno shvaćanje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. prosinca 2012. prema kojem je neodređena vrijednost „znatna imovinska korist“ odnosno „znatna šteta“ iz članka 246. stavak 2. KZ/11 definirana u iznosu koji prelazi 60.000,00 kuna, dok je kod kaznenog djela iz članka 337. KZ/97 za ostvarenje kvalificiranog oblika tog djela iz stavka 4. KZ/97 imovinska korist morala prelaziti 30.000 kuna, odredba članka 246. stavak 2. KZ/11 je nedvojbeno blaža. Naime, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem koje je sadržano i u kasnijoj izmjeni članka 87 KZ/11, za ostvarenje težeg oblika osnovnog kaznenog djela potrebna je veća kriminalna količina koja se očituje u iznosu znatne imovinske koristi iznad 60.000,00 kuna. Stoga je ovaj sud, a zbog povrede Kaznenog zakona, po službenoj dužnosti povodom obje žalbe, preinačio prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci inkriminiranog djela i optuženicu osudio za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. KZ/11 i na temelju iste odredbe izrekao kaznu zatvora.

U odnosu na odluku o kazni

Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi navodi da je kazna preblaga te ne može postići svrhu kažnjavanja, smatrajući da je prvostupanjski sud podcijenio otegotne okolnosti. Protivno navodima žalbe prvostupanjski sud je otegotnim cijenio upravo one okolnosti na koje ukazuje državni odvjetnik, izuzetnu upornost, razdoblje od nekoliko godina kroz koje je djelo počinjeno, ukupnu vrlo visoku imovinsku korist koju je ostvarila kaznenim djelom i veliku financijsku štetu koju je time prouzročila oštećenoj „Z. … “ d.d. Navedenim je okolnostima dan primjereni značaj a okolnost da optuženica još nije naknadila štetu treba cijeniti vezano uz činjenicu da je nakon počinjenja djela ostala bez zaposlenja, da nema imovine te da živi s roditeljima. Stoga kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) godine, iako sada izrečenu na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11, kao blažem djelu, i ovaj sud smatra primjerenom počinjenom kaznenom djelu i podobnom za utjecaj na optuženicu ali i druge osobe da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijest o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja. Optuženica u žalbi nije navela razloge za pobijanje prvostupanjske presude u dijelu odluke o kazni, međutim žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja uključuje i ispitivanje okolnosti o kojima ovisi kazna pa je drugostupanjski sud žalbu optuženice razmatrao i iz ove žalbene osnove. Kako je već navedeno u odnosu na žalbu državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti značajne za kaznu zatvora pa je tako olakotnim cijenio raniju neosuđivanost, dob i izraženo kajanje. Stavljajući u odnos ove okolnosti i naprijed istaknute otegotne kaznu je odmjerio u primjerenom trajanju jer će njome biti postignuta svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. Stoga žalbe stranaka zbog odluke o kazni nisu mogle biti prihvaćene.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u skladu s odredbom članka 379. stavak 1. ZKP/97, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti da je na drugi način povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženice, na što je dužan paziti po službenoj dužnosti.

Slijedom navedenog je na temelju članka 390. i članka 387. ZKP/97 presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 8. studenog 2016.