- 1 -              Revt 354/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 354/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I.-G. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa A. P. odvjetnik u Z., protiv 1. tuženika A. T. d.o.o., OIB ..., V. G., i 2. tuženika T. Š., OIB ..., iz S., kojeg zastupa punomoćnik M. R. odvjetnik u S., radi isplate iznosa 538.191,78 kn, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-8710/12-7 od 12. studenoga 2015., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sisku broj P-4544/11 od 19. prosinca 2011. u sjednici vijeća održanoj 19. siječnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev 2. tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

r i j e š i o  j e:

 

Odbacuje se revizija tužitelja u odnosu na troškove postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom odlukom suđeno je:

 

"A. Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"I. Nalaže se tuženicima A. T. d.o.o. (OIB ...) sa sjedištem u V. G., i T. Š. (OIB ...) iz S., solidarno platiti tužitelju I.-G. d.o.o. (OIB ...) sa sjedištem u Z., iznos od 538.191,78 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 20. travnja 2011. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, u roku od 8 dana.

 

II. Nalaže se tuženicima  A. T. d.o.o. (OIB ...) sa sjedištem u V. G., i T. Š. (OIB ...) iz S., solidarno naknaditi tužitelju I.-G. d.o.o. (OIB ...) sa sjedištem u Z., trošak parničnog postupka 57.022,90 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, u roku od 8 dana."

 

B) Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

 

I. Tužitelj-protutuženik dužan je I-tuženiku-protutužitelju isplatiti iznos od 65.060,49 kn sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena počev od 4.10.2011. godine pa do isplate kao i naknaditi trošak parničnog postupka sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

II. Nalaže se protutužitelju A. T. d.o.o. (OIB ...) sa sjedištem u V. G., naknaditi protutuženiku I.-G. d.o.o. (OIB ...) sa sjedištem u Z., trošak parničnog postupka 4.190,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, u roku od 8 dana."

 

r i j e š i o    j e:

 

Usvaja se prijedlog za određivanje privremene mjere koji glasi:

 

Radi osiguranja novčane tražbine tužitelja-predlagatelja koju ima prema I tuženiku- protivniku osiguranja u iznosu od 538.191,78 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana 20. travnja 2011. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu

 

određuje se privremena mjera

 

a) zabranom otuđenja i opterećenja vozila te oduzimanjem knjižica vozila i povjeravanjem na čuvanje Ministarstvu unutarnjih poslova RH kako slijedi:

 

1) N3-TERETNI AUTOMOBIL marke VOLVO FH 12 420, godina proizvodnje 1998.

Broj  šasije ..., registarske oznake ...

2) 04-PRIKLJUČNO VOZILO marke MOESSBAUER SKM 2316 C90394, godina proizvodnje 1980., broj šasije ..., reg. oznake ...

3) N3-TERETNI AUTOMOBIL, marke MAN 35.403 VFK 146 8X4, godina proizvodnje 1998. , broj šasije ..., reg. oznake ...

4) 04-PRIKLJUČNO VOZILO, marke KOGEL ZK 18, godina proizvodnje 1995, broj šasije ..., reg. oznake ...,

5) M1-OSOBNI AUTOMOBIL, marke AUDI A6 3.0 V6, QUATTRO.TDI, godina proizvodnje 2004, broj šasije ..., reg.oznake ...

6) M1-OSOBNI AUTOMOBIL, marke TOYOTA YARIS 1,33 VVT-I, godina proizvodnje 2010., broj šasije ..., reg. oznake ...

7) M1-osobni automobil, marke BMW X5 3.0 D, godina proizvodnje 2003. broj šasije ..., REG. OZNAKE ...

8) N3-TERETNI AUTOMOBIL, marke DAF FAT 85CF.430 C-122258, godina proizvodnje 2002, broj šasije ..., reg. oznake ...

 

b) nalaže se RH, Ministarstvu unutarnjih poslova da zabranu otuđenja i opterećenja vozila upiše u knjižice vozila te u registru vozila koji vodi Ministarstvo unutarnjih poslova, kao i u sve druge evidencije vozila koje Ministarstvo unutarnjih poslova vodi po službenoj dužnosti.

 

c) zabrana otuđenja i opterećenja smatrat će se provedenom dostavom rješenja o određivanju privremene mjere I. tuženiku – protivniku osiguranja.

 

d) ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja postupka P-4544/11 koji se vodi kod Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Sisku.

 

e) nalaže se Financijskoj agenciji upisati ovu privremenu mjeru u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima.“

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, stalne službe u Sisku poslovni broj P-4544/11 od 19. prosinca 2011. u točki A. I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku T. Š. platiti tužitelju iznos od 538.191,78 kn s pripadnom zakonskom kamatom od 20. travnja 2011. do isplate i u točki A. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku T. Š. naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 57.022,90 kn s pripadnom zakonskom zateznom kamatom te sudi:

 

1.                 Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži da se naloži tuženiku T. Š. platiti tužitelju iznos od 538.191,78 kn s pripadnom zakonskom zateznom kamatom od 20. travnja 2011. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena.
2.               Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku T. Š. trošak parničnog postupka u iznosu od 19.114,84 kn (devetnaesttisućastočetrnaest kuna osamdesetčetiri lipe), u roku od osam dana.

 

r i j e š i o  j e:

 

1.     Odbacuje se žalba tuženika T. Š. podnesena protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, stalne službe u Sisku poslovni broj P-4544/11 od 19. prosinca 2011. u točki B. izreke kao nedopuštena.
2. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, stalne službe u Sisku poslovni broj P-4544/11 od 19. prosinca 2011. u točki A.I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku A. T. d.o.o. platiti tužitelju iznos od 538.191,78 kn s pripadnom zakonskom zateznom kamatom od 20. travnja 2011. do isplate, u točki A.II. u dijelu kojim je naloženo tuženiku A. T. d.o.o. naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 57.022,90 kn s pripadnom zakonskom zateznom kamatom te u točki B. izreke i predmet se u tom dijelu vraća Trgovačkom sudu u Zagrebu na ponovni postupak.
3. O troškovima žalbenog postupka tužitelja i tuženika A. T. d.o.o. odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud uvaži reviziju, te preinači pobijanu odluku u odnosu na 2. tuženika.

 

U odgovoru na reviziju 2. tuženik osporava revizijske navode tužitelja, te predlaže reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu. Traži trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz st. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu 538.191,78 kn s zakonskim zateznim kamatama prema 1. tuženiku po osnovi stečenog bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO), a prema 2. tuženiku po osnovi naknade štete na temelju odredbe čl. 252. st. 5. u vezi s čl. 430. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 113/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09 dalje ZTD).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:

-          da su tužitelj i 1. tuženik bili u ugovornom odnosu na temelju kojeg je tužitelj od 1. tuženika kupovao robu za izvođenje radova,

-          da je 2. tuženik bio direktor 1. tuženika,

-          da je kao osiguranje naplate tužitelj izdao 1. tuženiku bjanko zadužnicu,

-          da je tužitelj svu naručenu robu uredno platio 1. tuženiku,

-          da je 1. tuženik dao FINI na naplatu bjanko zadužnicu, te je sa računa tužitelja FINA zaplijenila utuženi iznos,

-          da je žiro račun 1. tuženika u vrijeme pokretanja postupka bio u blokadi.

 

Na temelju ovako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev te naložio tuženicima solidarno platiti utuženi iznos smatrajući da je 2. tuženik kao član uprave grubo povrijedio dužnost primjene pažnje urednog i savjesnog gospodarstvenika u smislu odredbe čl. 430. u vezi čl. 252. ZTD.

 

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku odluku u odnosu na 2. tuženika i odbio tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 2. tuženika smatrajući da tužitelj nije mogao istovremeno tražiti isplatu svoje tražbine od društva i od člana uprave.

 

Odredba čl. 252. st. 5. ZTD glasi:

 

„Zahtjev za naknadu štete mogu postaviti i vjerovnici društva ako ne mogu svoje tražbine podmiriti od društva. To vrijedi u slučajevima osim onih iz stavka 3. ovoga članka samo onda ako član uprave grubo povrijedi dužnost da primijeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika. U odnosu na vjerovnike društva obveza da se nadoknadi šteta ne može se otkloniti tako da se društvo odrekne zahtjeva ili da o zahtjevu sklopi nagodbu niti time što se radnja temeljila na odluci glavne skupštine. Ako je nad društvom otvoren stečajni postupak, za vrijeme trajanja tog postupka pravo vjerovnika društva protiv članova uprave ostvaruje stečajni upravitelj.“

 

Odredbom čl. 430. ZTD propisano je da se na dužnu pozornost i odgovornost članova uprave na odgovarajući način primjenjuju odredbe članka 252., 273. i 273.a ovoga Zakona.

 

Iz navedenih odredaba ZTD proizlazi da u parnici protiv člana uprave vjerovnik mora dokazati svoju tražbinu prema društvu, a koju tražbinu nije mogao i nije uspio naplatiti od društva, da je šteta čiju naknadu potražuje od člana uprave nastala time što mu tražbina nije podmirena od društva, radnju člana uprave, uzročnu vezu između te radnje i nastale štete, te krivnju člana uprave.

 

U slučaju primjene odredbe iz čl. 252. st. 5. ZTD vjerovnik ostvaruje pravo društva na naknadu štete prema članu uprave zbog njegove odgovornosti za štetu koju je počinio društvu i traži da mu član uprave podmiri iznos tražbine koju vjerovnik ima prema društvu, a koju vjerovnik nije mogao naplatiti od društva.

 

Tužitelj nije pokušao svoje potraživanje naplatiti od 1. tuženika odnosno od društva, već je samo od FINE dobio obavijest da je račun 1. tuženika u blokadi, te na temelju toga smatra da je ispunio uvjet propisan odredbom čl. 252. st. 5. ZTD da ne može podmiriti svoje potraživanje od 1. tuženika.

 

Tužitelj je tek ovim postupkom tražio naplatu svoje tražbine prema 1. tuženiku, a koju temelji na stjecanju bez osnove, te istovremeno na temelju odredbe čl. 252. st. 5. ZTD od 2. tuženika solidarno potražuje isti iznos smatrajući da je ostvario pravo društva (dakle 1. tuženika) na naknadu štete prema 2. tuženiku zbog njegove odgovornosti za štetu koju je počinio društvu te stoga traži da mu 2. tuženik podmiri utuženi iznos a koji nije mogao naplatiti od 1. tuženika. Navedeno međutim ne proizlazi iz provedenog dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima obzirom tužitelj do ovog postupka svoju tražbinu nije niti pokušao naplatiti od 1. tuženika.

 

Stoga pravilno drugostupanjski sud zauzima pravno shvaćanje da u ovom slučaju tužitelj nije predmetnom tužbom mogao istovremeno tražiti isplatu svoje tražbine i od društva i od člana uprave, odnosno istovremeno od 1. i 2. tuženika.

 

Pravilno drugostupanjski sud navodi da osim što vjerovnik ne može istovremeno tražiti isplatu svoje tražbine i od društva i od člana uprave, društvo i član uprave nisu niti solidarni dužnici. Ukoliko bi društvo imalo više članova uprave oni bi solidarno odgovarali društvu odnosno u slučaju primjene čl. 252. st. 5. ZTD svi članovi uprave bi solidarno odgovarali vjerovniku za naknadu štete, međutim društvo prema kojem vjerovnik ima potraživanje temeljeno na stjecanju bez osnove, i član uprave društva prema kojem vjerovnik u slučaju nemogućnosti naplate svoje tražbine od društva ima pravo tu tražbinu potraživati od njega, nisu solidarni dužnici prema vjerovniku.

 

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-636/03 od 18. studenog 2003. na koju se tužitelj poziva u svojoj reviziji temelji se na drugačijoj činjeničnoj i pravnoj osnovi od predmetne. Naime, u navedenoj odluci sudovi su utvrdili da je tuženik svojim djelovanjem zloupotrijebio okolnost da ne odgovara za obveze društva, te je stoga primjenom odredbe čl. 10. st. 3. ZTD (koja propisuje da onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze društva ne može se pozvati na to da po zakonu ne odgovara za te obveze), sud obvezao tuženika da kao jedini član i osnivač društva odgovara za obveze društva prema tužiteljici, i u tom slučaju član društva odgovara za obveze društva solidarno sa društvom. Navedeno međutim nije istovjetno s ovim predmetom, u kojem kao što je već više puta rečeno vjerovnik ostvaruje zahtjev za naknadu štete od člana uprave ako ne može svoje potraživanje naplatiti od društva i ako je član uprave grubo povrijedio dužnost da primijeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika.

 

Iz svega navedenog proizlazi da je pravilno drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženika, zbog čega je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja kao neosnovana odbijena.

 

U odnosu na dio revizije tužitelja koji se odnosi na troškove postupka valja napomenuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje  litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja u odnosu na taj dio odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

 

Odbijen je zahtjev 1. tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 19. siječnja 2021.