- 1 -              Revt 266/2013-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 266/2013-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. K. iz O., kojeg zastupa punomoćnik Z. Z. odvjetnik u S., protiv tuženika M. B. iz S., kojeg zastupa punomoćnik Z. P. odvjetnik u S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4520/12-4 od 14. svibnja 2013., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-1775/10 od 15. veljače 2012., u sjednici vijeća održanoj 19. siječnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„1. Odbija se zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništavosti Predugovora o prijenosu poslovnog udjela ovjeren u potpisu po prisjedniku u javno bilježničkom uredu javnog bilježnika S. Z. u S. dana 07. travnja 2020. godine pod br. OV-2846/2000. u odredbi čl. 1. toč.1., 2., 3., 4., 5. i 6. Predugovora.

 

2. Ništav je navedeni Predugovor u prijenosu poslovnog udjela od 07. travnja 2000. godine u dijelu koji počinje od prvog pasusa na str. 3. Predugovora i završava na prvom pasusu zaključno s alinejom 5 na str. 4. Predugovora o prijenosu poslovnog udjela.

 

3. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju iznos od 6.135,50 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zateznom kamatom koja teče od 15. veljače 2012. godine do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućom polugodištu uvećano za pet postotnih poena.

 

4. Odbija se podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

4a). „Predugovor o prijenosu poslovnog udjela koji su sklopili P. K. i M. B. i na kojem je njihove potpise ovjerio g. S. Z., javni bilježnik u S., dana 07.travnja 2000. godine pod br. OV-2846/2000. tužitelja ne obvezuje.

4b). Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 549.261,53 eura u protuvrijednosti kunama po srednjem tečaju Hrvatske Narodne Banke na dan isplate sa pripadajućom zateznom kamatom koju na oročeni devizni štedni ulog građana daje S. b. d.d. počev od podnošenja tužbe pa do isplate.“

4c). Dužan je tuženik u roku od 8 dana  i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka.“

 

5. Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku iznos od 714.630,00 kn po osnovu troškova postupka u roku od 8 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom i rješenjem suđeno je:

 

„I. Djelomično se odbija tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1775/10 od 15. veljače 2012. u dijelu točke 1. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništavosti Predugovora o prijenosu poslovnog udjela ovjeren u potpisu po prisjedniku u javnobilježničkom uredu javnog bilježnika S. Z. u S. 7. travnja 2000. pod poslovnim brojem OV-2846/00 u odredbi čl. 1. t. 1., 2., 3., 4., 5. i dijela čl. 6. Predugovora na stranici 2. istoga, točke 4. izreke, kao i dijelu točke 5. izreke kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 408.360,00 kn.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1775/10 od 15. veljače 2012. u dijelu točke 5. izreke kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od306.270,00 kn i taj dio zahtjeva odbija kao neosnovan.“

 

Drugostupanjskim rješenjem je odlučeno:

 

„I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1775/10 od 15. veljače 2012. u dijelu točke 1. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništavosti Predugovora o prijenosu poslovnog udjela ovjeren u potpisu po prisjedniku u javnobilježničkom uredu javnog bilježnika S. Z. u S. 7. travnja 2000. pod poslovnim brojem OV-2846/00 u dijelu čl. 6. Predugovora na stranicama 3. i 4. istoga bez potrebe vraćanja na ponovno suđenje.

 

II. Odbija se žaliteljev zahtjev za naknadu troška žalbe u iznosu od 51.875,00 kn kao neosnovan.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj, navodeći da istu podnosi radi pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13,– dalje: ZPP). Predlaže da revizijski sud pobijanu odluku preinači.

 

Tuženik u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode te predlaže reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, u obje nižestupanjske presude navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni činjenicama koje proizlaze iz dokaza provedenih tijekom trajanja postupka, a drugostupanjski sud ocijenio je sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja te ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2.toč. 11. ZPP niti iz čl. 354. st. 2. ZPP na koju ukazuje revident.

 

Premda tužitelj revizijom pobija presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, u obrazloženju tog revizijskog razloga u bitnome osporava činjenična utvrđenja sudova prvog i drugog stupnja. Stoga slijedi da tužitelj pobija drugostupanjsku presudu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet spora je utvrđenje ništavosti Predugovora o prijenosu poslovnog udjela kojim su se tužitelj kao udjeličar i zakonski zastupnik društva M. d.o.o. i tuženik kao udjeličar i predsjednik nadzornog odbora u društvu M. d.o.o. dogovorili da će sklopiti Ugovor o prijenosu poslovnog udjela ukoliko tužitelj podmiri dugovanja, odnosno obveze kako je to regulirano odredbama čl. 1.- 6. Predugovora o prijenosu poslovnog udjela.

 

Iz predmetnog predugovora je vidljivo da se tužitelj obvezao tuženiku: 1- podmiriti sve obroke M. B. prema D. b. d.d. Z. na osnovu ugovora broj …, 2 – preuzeti na sebe otvoreni kredit za M. B. od A. J. b. d.d. S. i to sve obveze po kreditu i to sam kredit zaključno do proglašenja dospjelim tog kredita od strane banke, 3 – da će riješiti dug prema A. B. na način da ishoduje ugovor o prodaji stana… – Točkom 4. predugovora stranke su utvrdile da sve obveze uplate kredita dospjele s 1. travnja 2000. za automobil JEEP će podmiriti M. d.o.o. zaključno do 15. travnja 2000., da će nakon uplate cjelokupnog iznosa M. d.o.o. i A. H. d.o.o. zaključiti ugovor o prijenosu vozila JEEP na A. H. bez naknade uz obvezu M. da se izvrši prijenos ugovora s H. l. na A. H. d.d. kao korisnika kredita. Točkom 5. se tužitelj obvezao da će izvršiti prijenos otplaćenih dionica A. H. s M. kao vlasnika istih na tuženika M. B. po utvrđenoj cijeni najkasnije do 1. prosinca 2000. Prema točki 6. predugovora – kao uvjet sklapanja konačnog ugovora tužitelj se obvezao tuženiku uplatiti 963.000,00 DEM u ratama, s tim da ako ne uplati sve rate za ugovorne obveze u ugovoreno vrijeme i ukoliko ne ispuni sve točke predugovora – tuženik M. B. nema obvezu pristupiti sklapanju ugovora o prijenosu udjela, jer ga na to više predugovor ne obvezuje. Prema daljnjim odredbama ovog predugovora na strani 3, tuženik M. B. se obvezao da će prenijeti na tužitelja P. K. sve poslovne udjela (32,411%) društva M. d.o.o. za cijenu od 750.000,00 DEM, s tim da će mu cijenu poslovnih udjela otplaćivati u 10 polugodišnjih rata počev od 1. siječnja 2001. do 31. prosinca 2005.

 

U postupku koji je prethodio revizijskom utvrđeno je da predmetni Predugovor o prijenosu poslovnih udjela nije sačinjen u obliku javno bilježničke isprave odnosno solemnizirane privatne isprave kako je to određeno čl. 412. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99., 121/99., 52/2000., 118/2003. - dalje ZTD).

 

Nižestupanjski sudovi zaključili su da predmetni Predugovor i to od točke 1. do dijela točke 6. predstavlja zapravo Ugovor o nagodbi iz čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 9/94, 7/96, 112/99 dalje: ZOO) kojim su se stranke dogovorile o rješavanju međusobnih dugovanja koja proizlaze iz višegodišnjeg partnerstva stranaka kao fizičkih osoba, dakle da dug uređen točkama 1.- 6. Predugovora predstavlja raniji dospjeli dug tužitelja prema tuženiku, koji je neovisan o cijeni poslovnog udjela. Stoga sudovi odbijaju tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništavosti Predugovora o prijenosu poslovnog udjela u toč. 1., 2., 3., 4., 5. i dijela 6., te prihvaćaju tužbeni zahtjev i utvrđuju ništavim Predugovor u prijenosu poslovnog udjela od 7. travnja 2000. u dijelu od prvog odlomka na str. 3. Predugovora do prvog dijela zaključno s alinejom 5. na str. 4. Predugovora.

 

              Navedeno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova prihvaća i revizijski sud.

 

              Odredba sadržana u čl. 1089. ZOO-a propisuje:

 

„Ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, s pomoću uzajamnih popuštanja, prekidaju spor odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze. Postoji neizvjesnost i kad je ostvarenje određenog prava nesigurno.“

Člankom 1090. propisano je da se popuštanje može sastojati, među ostalim, u djelomičnom ili potpunom priznavanju nekog zahtjeva druge strane. Ili u odricanju od nekog svog zahtjeva, u uzimanju na sebe neke nove obveze, u smanjenju kamatne stope, u produljenju roka, u pristajanju na djelomične otplate, u davanju prava na odustatninu.

              Spornim točkama 1.- 6. Predugovora o prijenosu poslovnih udjela tužitelj i tuženik zapravo uređuju svoje obveze kako jedan prema drugome, tako i prema trećim osobama, te se navedene odredbe odnose na ispunjenje obveza koje tužitelj i tuženik imaju kako jedan prema drugome tako i prema trećim osobama. Stoga se kod točke 1.-6. Predugovora o prijenosu poslovnih udjela zapravo radi o dvostrano obvezujućem ugovoru o nagodbi iz čl. 1089. ZOO-a kako ispravno navode nižestupanjski sudovi.

 

              Pravilno sudovi nadalje zaključuju da su se Predugovorom o prijenosu poslovnih udjela stranke mogle samo obvezati na sklapanje Ugovora o prijenosu poslovnih udjela, definirajući pritom bitne elemente ugovora, količinu poslovnih udjela, cijenu, eventualno način i rok plaćanja. Stranke su međutim točkama 1.-6. Predugovora odredile ispunjenje svojih uzajamnih prava i obveza što i potvrđuju točkom 7. Predugovora kada navode „potpisom ovog Predugovora stranke potvrđuju da jedna prema drugoj nemaju nikakvih potraživanja osim ovih definiranih Predugovorom“, a što je upravo smisao sklapanja ugovora o nagodbi.

 

              Stoga ovaj dio Predugovora (točka 1.-dijela točke 6.) o prijenosu poslovnih udjela, a koji sadržajno predstavlja Ugovor o nagodbi, nije ništav u smislu odredbe čl. 47. ZOO kako to tijekom postupka tvrdi tužitelj, obzirom da predmet obveze navedenog Ugovora o nagodbi nije nemoguć, nedopušten, neodređen niti neodrediv.

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci i odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

 

Zagreb, 19. siječnja 2021.

 

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.