- 1 -              Revr 317/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 317/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. G. iz K., OIB ..., koju zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u O., protiv tuženika H. O. d. s. d.o.o., E. O., OIB ..., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1488/17-2 od 14. studenog 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-101/2017-11 od 19. srpnja 2017., u sjednici održanoj 19. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev da se nedopuštenom utvrdi odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 2. prosinca 2016. kojom je tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu (točka I. izreke), tuženiku je naloženo da tužiteljicu vrati na posao (točka II. izreke), kao i da se tužiteljici prizna kontinuitet rada i sva prava koja proizlaze iz radnog odnosa u razdoblju od 6. prosinca 2016. do povratka na posao (točka III. izreke), te da joj nadoknadi parnični trošak u iznosu od 3.125,00 kuna (točka IV. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja preinačena je prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud pobijanu presudu preinači na način da odbije žalbu tuženika kao neosnovanu, podredno da predmet vrati prvostupanjskom sud na ponovni postupak.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - u nastavku teksta: ZPP) revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Protivno revizijskim navodima, pobijana presuda se može ispitati jer sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama koji su utemeljeni na izvedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju ovog spora. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

Tužiteljica revizijom osporava činjenično utvrđenje i zaključak drugostupanjskog suda o tome da je s mjernih mjesta na kojima je postojala pretplata i koja su odjavljena, preknjižavala uplate na mjerna mjesta članova svoje obitelji, iznoseći svoje viđenje činjenične situacije, te analizirajući i preocjenjujući provedene dokaze. Budući da su ti revizijski prigovori u najvećem dijelu činjenične naravi, to takvi prigovori u smislu odredbe članka 385. ZPP-a od strane revizijskog suda nisu uzeti u razmatranje.

 

U odnosu na ocjenu provedenih dokaza u reviziji se navodi da je pogrešna uz tvrdnju da odlučna činjenica u ovom sporu (da je tužiteljica preknjižavala uplate) nije dokazana ponajprije zbog toga što tuženik nije ni predložio provođenje kombiniranog informatičko-knjigovodstvenog vještačenja kojim da je jedino moguće utvrditi jesu li uopće uplate proknjižene i na čiji račun, tko je to radio i kada.

 

Međutim, izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, a zaključci drugostupanjskog suda o dokazanosti odlučnih činjenica su i za ovaj revizijski sud uvjerljivi i logični budući su utemeljeni na stanju spisa. Zbog toga u konkretnom slučaju nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a na koju revidentica opisno upire.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, te zahtjev za vraćanje na posao.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica od 2012. bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu „referent ekonomski“ u Odjelu za mjerenje i obračun,

- da je tužiteljici odlukom tuženika od 2. prosinca 2016. otkazan ugovor o radu zbog teške povrede radne obaveze zlouporabom položaja i ovlasti jer je prilikom obavljanja poslova svog radnog mjesta koristila aplikaciju H. B., te s radnih mjesta koja su odjavljena, a na kojima je postojala pretplata, preknjižavala uplate na mjerna mjesta članova svoje obitelji (šifra kupca ...-M. G., šifra kupca ... S. G., šifra kupca ... I. G.) i to kontinuirano u razdoblju od 2012. do 2016., čime je pribavila protupravnu imovinsku korist od 15.080,82 kn,

- da je tužiteljica na Odluku o otkazu 15. prosinca 2016. uložila zahtjev za zaštitu prava, te da je tuženik odlukom od 29. prosinca 2016. odbio njezin zahtjev kao neosnovan,

- da je tužiteljica Hrvatskoj udruzi za mirenje predložila pokretanje postupka mirenja s tuženikom radi mirnog rješenja spora, koji tuženik nije prihvatio (potvrda od 18. siječnja 2017.),

- da je dopisom od 23. studenog 2016. tuženik pozvao tužiteljicu da iznese obranu vezano za povrede koje joj se stavljaju na teret odnosno preknjižavanje novca s pojedinih korisničkih računa,

- da se radničko vijeće suglasilo s namjerom izvanrednog otkazivanja ugovora o radu tužiteljici (očitovanje od 1. prosinca 2016.).

 

Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zaključuje da tuženik, na kojem je u smislu odredbe članka 135. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19. - u nastavku teksta ZR) bio teret dokazivanja nije dokazao da je tužiteljica u razdoblju od 2012. do 2016. preknjižavala uplate na mjerna mjesta članova svoje obitelji, zbog čega joj je otkazan ugovor o radu. Ovo zato jer je tužiteljica već u iznošenju obrane, a potom i tužbi osporila počinjenje povrede obveze iz radnog odnosa za koju je tuženik tereti, tvrdeći da je netko pod njezinom lozinkom vršio promjene u računalnom programu u kojem je radila. U tom smislu, prvostupanjski sud ističe da tuženik nije predložio konkretne dokaze, pogotovo računovodstveno vještačenje kojim bi se nedvojbeno utvrdilo da nitko osim tužiteljice nije mogao vršiti promjene pod njezinim imenom. Stoga prihvaća tužbeni zahtjev.

 

Drugostupanjski sud na temelju ovlaštenja iz članka 373.a ZPP-a utvrđuje:

 

- da je tužiteljica u pisanoj obrani navela da je, iako nije kriva, spremna snositi posljedice u vidu plaćanja,

 

- da je za ulaz u H. B. aplikaciju tužiteljici dodjeljivana tajna zaporka i to tijekom razdoblja kroz koje je vršila protupravna preknjižavanja ukupno 16 puta jer se zaporka mijenjala svakih 110 dana, što je tužiteljica potvrdila u iskazu navodeći da je imala svoju zaporku koju je samostalno određivala svaka tri mjeseca,

 

- da je odredbom članka 9. Pravilnika o korištenju informacijskog sustava propisano da je korisnik odgovoran za izbor i čuvanje svih svojih zaporki za pristup informacijskom sustavu, da korisnik zaporku ne smije otkriti drugim osobama, držati ju na mjestu koje je vidljivo drugim osobama, niti ju slati e-mailom ili pohraniti nezaštićeno u memoriji računala,

 

- da je Pravilnik objavljen u tiskanom izdanju B. H. broj ..., kao i u elektronskom obliku na I. p. te je, kao takav, svakodnevno dostupan svim radnicima,

 

- da iz iskaza saslušanih svjedoka P. Ć.-V. i Z. D. proizlazi da je tužiteljica imala svoju zaporku za ulazak u aplikaciju, u kojoj je radila te da druge osobe tu zaporku nisu znale, s time da je svjedokinja D. navela da se u programu vidi ime osobe koja je obavila određenu radnju u programu što se ne može naknadno mijenjati,

 

- da su sve transakcije izvršene u korist mjernih mjesta članova obitelji tužiteljice i obavljene pod imenom tužiteljice iz čega proizlazi da nije istinita tvrdnja tužiteljice da je neka druga osoba koristila njezinu zaporku za ulazak u aplikaciju H. B. s ciljem da joj nanese štetu.

 

Polazeći od tako utvrđenih činjenica, drugostupanjski sud ocjenjuje da je pravilnom primjenom odredbe članka 8. ZPP-a, trebalo zaključiti da je tužiteljica počinila povrede iz radnog odnosa koje joj se odlukom o izvanrednom otkazu stavljaju na teret.

 

Odluku drugostupanjskog suda prihvaća i ovaj revizijski sud.

 

Prema odredbi članka 135. stavak 3. ZR-a u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je radnik ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

 

Imajući na umu sve utvrđene i važne činjenice, pogotovo okolnost da su sve transakcije vršene u korist članova obitelji tužiteljice i pod njezinom lozinkom, koja je tajna i tužiteljica ju je sama mijenjala svaka tri mjeseca, jedini logični i uvjerljivi zaključak jest onaj drugostupanjskog suda - da je navedene transakcije izvršila upravo tužiteljica.

 

Slijedom navedenog, s obzirom da je tuženik u smislu odredbe članka 135. stavak 3. ZR-a dokazao odlučnu okolnost - da je tužiteljica u ovom slučaju počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa (jer je u razdoblju od 2012. do 2016. preknjižavala uplate s mjernih mjesta na kojima je postojala pretplata i koja su odjavljena na mjerna mjesta članova svoje obitelji), ne preostaje ništa drugo nego zaključiti da je pravilna i zakonita ocjena drugostupanjskog suda o dopuštenosti izvanrednog otkaza tužiteljičinog ugovora o radu.

 

Prema tome, revizijski sud bez daljnjega prihvaća razloge koje je u obrazloženju pobijane odluke u odnosu na dopuštenost otkaza istaknuo drugostupanjski sud jer je pravilno ispitao i razmotrio, te odgovorio na sva bitna činjenična i pravna pitanja ovog spora.

 

Stoga nisu osnovani revizijski navodi tužiteljice da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 135. stavak 3. ZR-a.

 

Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 19. siječnja 2021.