- 1 -              Revd 3980/2020-2

Broj: Revd 3980/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. V. iz K. S., J. 35, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tužene Republike H., OIB …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S., radi isplate, odlučujući o prijedlozima tužitelja i tužene za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž R-86/2020-2 od 27. veljače 2020., ispravljene rješenjem toga suda poslovnog broja Gž R-86/2020-4 od 27. listopada 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog suda Splitu poslovnoga broja Pr-158/17 od 18. studenog 2019., ispravljene rješenjem toga suda poslovnog broja Pr-158/17 od 18. studenog 2019., u sjednici vijeća održanoj 19. siječnja 2021.

r i j e š i o   j e :

1. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje.

2. Prijedlog tužene za dopuštenje revizije se odbacuje.

3. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog tužene za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

              Tužitelj i tužena su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.

Tužitelj je podnio i odgovor na prijedlog tužene, predlažući njezin prijedlog odbaciti,  zahtijevajući trošak sastava tog podneska.

              Postupajući sukladno odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije postavljeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz praksu, jer je u tom smislu pravno shvaćanje u pobijanoj odluci podudarno sa pravnim shvaćanjem koje je revizijski sud zauzeo u nizu svojih odluka (tako npr. u onim poslovnih brojeva Revr 648/14, Revr 131/13, Revr 635/13, Revr 1119/13).

Pravno pitanje tužene počiva na premisi da u vremenu koje su nižestupanjski sudovi vrjednovali kao prekovremeno (dakle, u onih osam sati koje je uslijedilo poslije osam sati nespornog rada, a prije osam sati spornog odmora) tužitelj nije radio, tj. da je samo boravio („proveo“) na brodu zbog faktične nemogućnosti odlaska s plovila. U tom smislu i u odlukama revizijskog suda na koje se tužena poziva, kao na razloge važnosti (Revr 131/2013, Revr 648/2014, Revr 635/2013, Revr 1119/2013, Revr 1831/2015, Revr 546/2015, Revr 183/2016), također se izražava pravno shvaćanje o nemogućnosti plaćanja vremena odmora tj. neaktivnosti. No, ta neaktivnost u tom konkretnom razdoblju nije utvrđena po nižestupanjskim sudovima, te sud u pobijanoj odluci nije ni na koji način honorirao vrijeme odmora tj. neaktivnosti.

Doduše, prvostupanjski je sud, osim nespornog radnog vremena od 8 sati, kao prekovremeno radno vrijeme kvalificirao sljedećih osam sati, dok je vremenom u kojem je dolazilo do djelomičnih odmora (po nekoliko sati) kvalificirao daljnjih osam sati i također ih vrjednovao kao rad; međutim drugostupanjski je sud (samo) potonje razdoblje (zadnjih osam sati unutar kojih bi dolazilo do spornih prekida rada i nastanka djelomičnih odmora) odlučio neobračunavati i za taj dio tužbeni zahtjev odbio. Dakle, pobijanom se odlukom nije honoriralo razdoblje neaktivnosti/odmora. Stoga to pitanje nema utjecaja na odluku u sporu jer se činjenična utvrđenja koja se tim pitanjem impliciraju ne podudaraju sa činjeničnim utvrđenima nižestupanjskih sudova.

Valja nadodati da se tuženica pozvala i na odluke ovoga suda poslovnih brojeva Revr 466/2007 i Revr 753/2009, te navela da je u njima izraženo pravno shvaćanje o potrebi postojanja više sile, izvanrednog povećanja opsega rada, prijeke potrebe odnosno izvanrednosti i privremenosti situacije za kvalifikaciju rada prekovremenim. No, u tom smislu tužena nije adekvatno i određeno artikulirala pravno pitanje koje bi svojim sadržajem problematiziralo te aspekte kvalificiranja rada prekovremenim.

Slijedom svega navedenog, nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje podnošenja revizije određene odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP-a, pa je valjalo, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i čl. 387. st. 5. ZPP-a, riješiti kao u izreci ovoga rješenja, pod točkom I. i II.

Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona, da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom prijedloga.

Zagreb, 19. siječnja 2021.