- 1 -              I Kž 646/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 646/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. B., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog I. B., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 24. rujna 2020. broj K-18/2019-20, u sjednici održanoj 19. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Prihvaća se djelomično žalba optuženog I. B., preinačuje se pobijana presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da se optuženom I. B., na temelju članka 72. stavaka 1. i 3. KZ/11., izriče sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju koje je tri godine dulje od izrečene kazne zatvora.

 

II. Žalba optuženog I. B. u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Vukovaru optuženi I. B. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine, u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 31. ožujka 2018. do 01. travnja 2018.

 

Na temelju članka 72. KZ/11. optuženiku I. B. izrečena je sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju četiri godine.

 

Na temelju članka 158. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 121/21., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) oštećena S. S. upućena je imovinskopravni zahtjev ostvarivati u parnici.

 

Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08. optuženiku je naloženo naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08., i to na ime troškova obdukcije iznos od 2.962,70 kuna, na ime troškova toksikološkog vještačenja iznos od 1.500,00 kuna, na ime troškova psihijatrijskog vještačenja iznos od 2.500,00 kuna, na ime troškova prometnog vještačenja iznos od 1.875,00 kuna, te na ime paušala iznos od 2.000,00 kuna, sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude.

 

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi I. B. po branitelju E. M. zbog odluke o kazni te odluke o sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne primjerena, blaža kazna zatvora kao i da mu se ublaži trajanje sigurnosne mjere, podredno da se pobijana presuda ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik sa prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

 

Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženika djelomično je osnovana.

 

Prvenstveno, a protivno žalbenim navodima optuženika u pogledu izrečene kazne, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti koje, u skladu s odredbom članka 47. KZ/11., utječu na izbor vrste i mjere kazne, pa blaže kažnjavanje za koje se zalaže optuženik u žalbi, nije osnovano.

 

Naime, prvostupanjski sud je optuženiku, polazeći od stupnja njegove krivnje i svrhe kažnjavanja, pravilno olakotnim cijenio iskreno i potpuno priznanje kaznenog djela, izraženo žaljenje i kajanje zbog istog, njegovu dosadašnju neosuđivanost, kao i činjenicu da se radi o obiteljskoj osobi, ocu dvoje djece, dok otegotnih okolnosti na strani optuženika nije našao. Na temelju svih tako ispravno utvrđenih okolnosti, pravilno je sud prvog stupnja optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju tri godine, koja je kazna na granici zakonskog minimuma za kazneno djelo za koje je oglašen krivim. Pri tome, suprotno tvrdnjama žalbe optuženika, nije bilo mjesta primjeni odredaba o ublažavanju kazne iz članka 48. i 49. KZ/11., imajući u vidu da je optuženik kazneno djelo iz članka 227. stavak 4. u vezi sa st. 1. KZ/11., počinio kršenjem više odredbi Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/08., 48/10. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 74/11., 80/13., 158/13. - Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 92/14. i 64/15., 108/17. i 70/19. - dalje: ZOSPC). Između ostalog, optuženik je prekršio i odredbu članka 38. stavak 1. ZOSPC kojim se nalaže vozačima da obrate pozornost na pješake koji se nalaze na kolniku ili stupaju na kolnik, pri čemu je u stavku 3. istog članka propisana dužnost vozača da na dijelu ceste po kojem se kreću starije i nemoćne osobe, a što pokojna oštećenica stara 77 godina svakako jest, vozi s posebnim oprezom, takvom brzinom da vozilo može pravodobno zaustaviti u slučaju potrebe.

 

Stoga su neprihvatljive žalbene tvrdnje optuženika kako je oštećenica djelomično i sama odgovorna za nastanak štetnog događaja jer je, usprkos činjenici da je mogla vidjeti nailazak vozila optuženika, odlučila prijeći cestu na mjestu na kojem nema obilježenog pješačkog prijelaza.

 

Slijedom svega navedenoga, žalba optuženika u pogledu izrečene kazne nije osnovana. No, ovaj drugostupanjski sud nalazi kako je žalba optuženika osnovana u pogledu duljine trajanja sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom iz članka 72. KZ/11.

 

Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je optuženik počinitelj kaznenog djela protiv sigurnosti prometa te da postoji opasnost da će upravljajući motornim vozilom ugroziti sigurnost prometa, upravo zbog vožnje pod utjecajem alkohola. Pri tome se prvostupanjski sud ispravno pozvao na nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka da je optuženik tek djelomično kritičan spram konzumacije alkohola sa čime ima problema unatrag više godina, pa mu je opravdano izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom iz članka 72. KZ/11.

 

Unatoč tome, i to obzirom na činjenicu da optuženik ranije nije kazneno osuđivan niti prekršajno kažnjavan te imajući u vidu optuženikovu potrebu za korištenjem vozila zbog posla od kojeg ostvaruje prihode za sebe i svoju obitelj, Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio je pobijanu presudu u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da je, na temelju članka 72. stavak 1. i 3. KZ/11., optuženom I. B. izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od tri godine dulje od izrečene kazne zatvora, umjesto ranije izrečenih četiri godine. Ovaj drugostupanjski sud drži da će se ovako izrečenom sigurnosnom mjerom u trajanju od tri godine u cijelosti ispuniti svrha sigurnosnih mjera iz članka 66. KZ/11., a osim toga ista je razmjerna s težinom kaznenog djela i kaznenih djela koja se mogu očekivati, kao i sa stupnjem počiniteljeve opasnosti, kako to predviđa članak 67. KZ/11.

 

Slijedom navedenog, budući da je žalba optuženika djelomično osnovana, a ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede na koje ovaj žalbeni sud u smislu članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08. presuditi kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 19. siječnja 2021.