- 1 -              Rev 1453/2019-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1453/2019-5

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. I. iz P., OIB ..., koga zastupa punomoćnik Ž. Š. a ovaj po punomoćniku S. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika Grada Knina, OIB ..., koga zastupa punomoćnik Ž. Č., odvjetnik u Š., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika, protiv presude Županijskog suda u Šibeniku, br. Gž-122/18-2 od 17. prosinca 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu, broj P-1520/15 od 12. listopada 2017., u sjednici od 19. siječnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Ukida se presuda Županijskog suda u Šibeniku, br. Gž-122/18-2 od 17. prosinca 2018., i presuda Općinskog suda u Šibeniku, Stalne službe u Kninu, broj P-1520/15 od 12. listopada 2017., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              O troškovima postupka odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate 613.330,82 kn s naslova stečenog bez valjane pravne osnove (zakupnine za njegove nekretnine u razdoblju od 15. prosinca 1996. do 15. prosinca 2000.) sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa zakupnine do konačne isplate (toč. I izreke), te je naloženo tužitelju da naknadi parnični trošak tuženiku od 188.167,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana prvostupanjske presude do isplate (toč. II izreke), dok je u preostalom dijelu ovaj zahtjev tuženika odbijen kao neosnovan (toč. III izreke).

 

              Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska na način da je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i da je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak od 195.420,77 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od prvostupanjske presude pa do isplate. Odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa mjesečne zakupnine do 15. prosinca 1999. Naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak žalbenog postupka od 9.593,75 kn.

 

              Tuženik je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je osnovana.

 

              Sukladno čl. 392.a st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr., 57/11, 148/11 i 25/1325/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), ovaj revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom 613.330,82 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Svoj zahtjev obrazlaže navodima da nije bio u mogućnosti dati u zakup svoje poslovne prostore radi toga što ih je tuženik neovlašteno dao u zakup trećim osobama. Pritom se u tužbi ne definira jasno činjenična osnova zahtjeva.

 

Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužitelj nije dokazao da bi po redovnom tijeku stvari osnovano mogao očekivati da će ostvariti korist u iznosu koji potražuje od tuženika, a čije ostvarenje je spriječeno tuženikovom radnjom. Dakle, polazi od toga da je osnova zahtjeva šteta, odnosno izmakla korist.

 

Drugostupanjski je sud u pobijanoj presudi, polazeći od činjenice da je tužitelj vlasnik predmetnih poslovnih prostora, a da je tuženik bez valjane ovlasti s trećim osobama zaključio ugovore o zakupu tog prostora u prosincu 1996., zaključio da tužitelj ima pravo na zatraženu isplatu glavnice sa zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja zahtjeva tuženiku. Dakle, polazi od toga da je osnova zahtjeva stjecanje bez osnove.

 

Tuženik u reviziji polazi od toga da se u ovom postupku potražuje isplata naknade štete pa u tom smislu ističe da u pobijanoj presudi nije utvrđeno da postoji uzročno-posljedična veza između čina i propusta tuženika i štete koja bi nastupila tužitelju, budući da je tuženik postupao prema odredbama Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju napuštenom imovinom ("Narodne novine", broj 73/95, 7/96 i 100/97) i to isključivo kao nalogoprimac po nalogu Republike Hrvatske kao nalogodavca. Navodi, da se radilo o napuštenom prostoru jer je tužitelj napustio Republiku Hrvatsku, nije se u roku od 90 dana vratio u Republiku Hrvatsku i zatražio njeno vraćanje u posjed kako bi Komisija ukinula rješenje o dodjeli trećim osobama, a da je prostor bio devastiran (čak nije imao ni vrata, prozore, stakla) pa ga je trebalo obnoviti kako bi se uopće mogao koristiti već su ga zakupci morali urediti u dovesti u stanje da se uopće može koristiti.

 

Kraj takvog stanja stvari, u ovoj fazi revizijskog postupka ostaje nejasno koja je činjenična osnova zahtjeva za navedenom isplatom, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući da pobijane odluke imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

 

Naime, ako je riječ o naknadi štete, tada sukladno odredbama Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju napuštenom imovinom tuženik ne može biti pasivno legitimiran u ovom postupku i u tom smislu je ovaj sud već izrazio shvaćanje u odluci Rev-742/2005 od 12. veljače 2005.

 

Međutim, ako je riječ o stjecanju bez osnove, tada tuženik koji je predmetne poslovne prostore dao u zakup i ubirao zakupninu (što nije bila intencija Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju napuštenom imovinom) jest pasivno legitimiran u ovom postupku.

 

Stoga je na temelju čl. 394. st. 1. ZPP valjalo ukinuti pobijane presude i predmet vratiti na ponovno suđenje kako bi se otklonile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka kao i prigovori tuženika da je drugostupanjskom presudom tužitelju priznata naknada i za poslovni prostor koji nije bio u njegovom vlasništvu.

 

Na temelju čl. 166. st. 3. ZPP ostavljeno je da se o troškovima postupka odluči konačnom odlukom.

 

Zagreb, 19. siječnja 2021.