Baza je ažurirana 04.03.2026. zaključno sa NN 150/25 EU 2024/2679

 

Pristupanje sadržaju

              1                            Poslovni broj: R-18/2021-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

 

Poslovni broj: Gž R-18/2021-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Denis Pancirov Parcen, u pravnoj stvari tužitelja J. K. iz S. B., OIB:.., kojeg zastupa A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske za Ministarstvo obrane, Zagreb, OIB:.., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-622/2017-30 od 29. rujna 2020., 19. siječnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-622/2017-30 od 29. rujna 2020. u točki I. njene izreke.

 

2. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja i preinačuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-622/2017-30 od 29. rujna 2020. u točki II. njene izreke kojom je tužitelj odbijen sa isplatom na žiro račun punomoćnika tužitelja i sudi:

 

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana pravomoćno dosuđen parnični trošak u točki izreke isplatiti na žiro račun punomoćnika tužitelja, odvjetnika A. P. iz Z., IBAN: .

 

3. Djelomično se odbija žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-622/2017-30 od 29. rujna 2020. u točki II. njene izreke u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu glavnice i zatezne kamate na žiro račun tužitelja.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom pobijanom presudom točkom I. izreke naloženo je tuženiku Republici Hrvatskoj - za Ministarstvo obrane, da tužitelju J. K. na ime neisplaćenih dodataka na plaću, isplati bruto iznos od 35.458,41 kunu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja u visini i za vrijeme teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka pa do isplate, kao i da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 14.250,00 kuna sa odgovarajućom kamatom sve u roku od 15 dana.

 

Točkom II. izreke odbijen je dio zahtjeva za isplatom glavnice, zatezne kamate i troškova postupka na žiro račun punomoćnika tužitelja A. P., odvjetnika u Z.

 

Pravovremeno podnesenim žalbama tu presudu pobijaju:

 

a) tužitelj u odnosu na točku II. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), te i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlaže da se pobijana presuda preinači u točki II. izreke i dosudi isplata glavnice i kamate troškova parničnog postupka i kamata na trošak na žiro račun punomoćnika tužitelja, podredno ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

b) tuženik u odnosu na točku I. izreke presude zbog bitne povrede parničnog postupka, pogrešnog i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i odluke suda o troškovima postupka, predlaže da se usvoji žalba, presuda preinači i odbije tužitelja tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnog troška tuženiku, odnosno da se ukine pobijana presuda i predmet vrati u tom dijelu sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na žalbu tuženika, tužitelj poriče navode žalbe i predlaže istu odbiti kao neosnovanu, te potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

 

Žalba tuženika nije osnovana.

 

Žalba tužitelja djelomično je osnovana.

 

Predmet spora je pravo tužitelja kao zaposlenika da mu tuženik kao poslodavac isplati razliku s osnova prekovremenog rada na terenu, rada noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i smjenama, u utuženom razdoblju od 23. studenog 2011. do 1. lipnja 2014. odnosno prema specificiranom tužbenom zahtjevu za mjesec travanj, lipanj, listopad i prosinac 2012., veljaču, ožujak, svibanj, lipanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni i prosinac 2013., te veljaču, ožujak, travanj i svibanj 2014.

 

Tužena vlastitom ocjenom dokaza ne može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke (članak 8. ZPP-a) a osobito ne kada zanemaruje odlučnu činjenicu da je tijekom postupka saslušao svjedoke koji imaju neposrednih saznanja o radu tužitelja u spornom razdoblju a kojima sud nije imao razloga ne vjerovati, niti njihovim iskazima tuženik argumentirano prigovara, iz kojih iskaza proizlazi da je tužitelj u utuženom vremenskom razdoblju radio prekovremeno, da tuženik nije pravovremeno evidentirao u svojim evidencijama te posljedično tome niti obračunao pri isplati plaće.

 

Polazeći od utvrđenja da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao djelatna vojna osoba u Ministarstvu obrane, hrvatska kopnena vojska, sa sjedištem zapovjedništva u K., da je u tom razdoblju tužitelj obavljao službene poslove i zadaće na terenu na način da je bio radno angažiran prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama, da iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka Z. S. i J. B., čije je iskaze sud prihvatio proizlazi da je tužitelj u predmetnom razdoblju ostvario prekovremene sate o čemu tužena nije vodila precizne evidencije, da mu za taj rad dodaci za plaću nisu isplaćeni, da iz četvrte varijante iskazane u nalazu i mišljenju financijskih vještaka, koji je sud prvog stupnja ocijenio stručnim i objektivnim, u kojem obračun prekovremenih sati prema podacima tužitelja o broju odrađenih prekovremenih sati, umanjenih za iskorištene slobodne dane proizlazi da tužena tužitelju nije isplatila rad na terenu - dodatke na plaću u iznosu od 35.458,41 kunu, sud prvog stupnja utvrdio je, da s obzirom da tužena nije vodila precizne evidencije radnog vremena a da iz neposredno suglasnih iskaza svjedoka i tužitelja, nedvojbeno proizlazi da je tužitelj ostvario prekovremene sate obavljajući svoje zadatke na terenu, tužitelju pripadaju dodaci za prekovremeni rad, sukladno izvješću vještaka prema kojemu je tužitelj konačno i specificirao svoj zahtjev, te posljedično tome prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Ne stoji dakle, žalbeni razlog pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U odnosu na žalbene navode tužene za istaći je da je odredbom članka 131. stavka 4. ZR/09 odnosno odredbom članka 135. stavka 4. ZR/14 normirano da u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz odredbe članka 4. stavka 1. i 2. ZR/09, odnosno članka 5. stavka 1. i 2. ZR/14. Teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu, pa kako tužena tijekom postupka nije na pravno relevantan način dokazala da je precizno vodila evidenciju radnog vremena u vezi s odrađenim prekovremenim radom, to je pravilno prvostupanjski sud odlučio kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u onom dijelu u kojem je naknada za prekovremeni rad obračunata po podacima tužitelja, koji su potvrdili saslušani svjedoci, specificirao tužbeni zahtjev (članak 219. i 221. ZPP-a) radi čega su žalbeni navodi tužene bez činjeničnog i pravnog uporišta i kao takvi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

 

O troškovima postupka prvostupanjski sud je pravilno odlučio temeljem odredbe članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a s obzirom na vrijednost predmeta spora te Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14 i 118/14; dalje u tekstu: Tarifa).

 

Zbog iznesenog žalba tuženika nije osnovana kao takva je odbijena, a prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanom dijelu u točki I. njene izreke, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

Pogrešno tužitelj u žalbi ističe da je prvostupanjski sud trebao kamatu na glavnicu, troškove parničnog postupka sa kamatom na parnični postupak dosuditi i naložiti da se isti dostave na žiro račun punomoćnika tužitelja.

 

Ugovor koji je protivnom prisilnim propisima ništetan (članak 322. stavak 1. ZOO-a) pa iako opseg punomoći određuje stranka (tužitelj je ovlastio punomoćnika da primi novac i da o tome izda potvrdu) isti ne može biti protivnom imperativnom propisu.

 

Prema odredbi članka 2. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 115/16 i 106/18; dalje u tekstu: ZPD), porezni obveznik je fizička osoba koja ostvaruje dohodak, a prema odredbi članka 86. istog Zakona tijela državne uprave i pravosudna tijela i druga državna tijela, tijela i službe jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zavodi, neprofitne organizacije, poduzetnici – pravne osobe, obavljaju isplate primitka koji se smatraju dohotkom, odnosno na koje se ne plaća porez na dohodak fizičkim osobama na njihov žiro račun kod banke, a iznimno na njihov tekući račun sukladno posebnim propisima te u gotovom novcu na propisan način, s tim da ministar financija pravilnikom propisuje isplate primitaka koje se mogu izvršiti na tekući račun, odnosno u gotovom novcu.

 

Pravilnik o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 10/17, 128/17, 106/18, 1/19 i 80/19; dalje u tekstu: Pravilnik o porezu) u odredbi članka 92. razrađuje citiranu odredbu članka 86. ZPD-a tijela državne uprave i sudbene vlasti te druga državna tijela i službe jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, zavodi, neprofitne organizacije, poduzetnici – pravne i fizičke osobe obavljaju isplate primitka fizičkim osobama, na njihov žiro račun kod banke osobno nerezidentima na njihov račun; iznimno od stavka 1. ovog članka naveden tijela, organizacije odnosno osobe mogu obveznicima poreza na dohodak, odnosno fizičkim osobama isplatiti na njihov tekući račun kod banke primitke, među ostalim, o osnovi nesamostalnog rada iz članka 21. Zakona.

 

Imajući u vidu kogentni narav odredbe članka 86. ZPD-a, a kada se ima u vidu i odredba članka 433. ZPP-a to proizlazi da nije moguće isplatu razlike plaće izvršiti na žiro račun punomoćnika tužitelja, već isključivo na račun tužitelja osobno.

 

S druge pak strane, u pogledu načina isplate troškova parničnog postupka ograničenje ne postoji u nekoj kogetnoj normi, a kako iz priložene punomoći proizlazi da je punomoćnik ovlašten primati novac, to proizlazi da je isti ovlašten primiti i parnični trošak.

 

Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. i 373. točka 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

Tužitelju nije priznat sastav troškova odgovora na žalbu, jer je prema utvrđenju ovog suda ta postupovna radnja u ovoj fazi postupka nije bila neophodna.

 

U Splitu 19. siječnja 2021.

Sutkinja:

Denis Pancirov Parcen, v. r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu