- 1 -              I Kž 331/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 331/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika R. P., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 25. veljače 2020. broj K-25/2019-32, u sjednici vijeća održanoj 19. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da se optuženiku R. P., na temelju članka 72. stavaka 1. i 3. KZ/11., izriče sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju 4 (četiri) godine.

 

II. Odbija se žalba optuženika R. P. kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu od 25. veljače 2020. broj K-25/2019-32 optuženik R. P. proglašen je krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4. KZ/11. i na temelju te zakonske odredbe osuđen je na kaznu zatvora u trajanju 4 godine.

 

Na temelju članka 72. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju 2 godine s tim da se vrijeme provedeno u zatvoru ne uračunava u vrijeme trajanja mjere.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) optuženik je obvezan na plaćanje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08. u iznosu od 6.745,27 kuna, troškove iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08. u iznosu od 1.000,00 kuna kao i naknade nužnih izdataka oštećenika te nagrade i nužnih izdataka njegova opunomoćenika.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu u tom dijelu preinači te da optuženiku izrekne sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom u duljem trajanju. Žalbu je, također, podnio i optuženik po braniteljici N. P. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu P.&Š. d.o.o. sa sjedištem u V., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

 

Optuženik u žalbi navodi da je „glavni uzrok prometne nesreće“ izazvan od strane djelatnika prometne policije te da je optuženik „na takvu brzu vožnju potaknut“. Smatra da je prvostupanjski sud tim svjedocima pogrešno poklonio vjeru jer se radi o svjedocima koji će „na svaki način nastojati izbjeći da ih se dovede u vezu s nastankom prometne nesreće i koji su, imajući u vidu obranu optuženika i iskaz V. L., zapravo zainteresirani za ishod ovog kaznenog postupka.“

 

Protivno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da optuženik na „takvu brzu vožnju“ nije bio „potaknut“ od strane djelatnika policije jer iz suglasnih i uvjerljivih iskaza djelatnika policije, kojima je sud s pravom poklonio vjeru, proizlazi da optuženik kritične zgode nije ni bio zaustavljen od strane policije na benzinskoj postaji, kako on to tvrdi u svojoj obrani. Upravo suprotno, svjedoci suglasno navode da je pored njih za vrijeme dok su bili zaustavljeni na benzinskoj postaji velikom brzinom prošlo vozilo kojim je upravljao optuženik i u nastavku vožnje sletjelo s kolnika i udarilo u stup javne rasvjete nekih 200 do 300 metara od mjesta gdje su se oni nalazili te da su djelatnici policije na mjestu prometne nesreće, prema iskazu svjedoka D. K., bili nakon 10 do 15 sekundi.

 

Vjerodostojnost iskaza navedenih svjedoka ne dovodi u sumnju ni iskaz svjedokinje V. L., na koji iskaz se optuženik poziva u žalbi, jer se radi o svjedokinji koja nije bila neposredni očevidac događaja, već je samo iskazivala o onome što je vidjela nakon što se, čuvši udarac, digla iz kreveta i pogledala kroz prozor u smjeru mjesta prometne nesreće, navodeći da je vidjela dva policijska vozila jedan blizu drugog koji su joj zaklanjali pogled na vozilo optuženika, pri čemu je u prvom navratu navela da je od trenutka kad je čula udarac pa dok nije pogledala kroz prozor prošlo dvije do tri sekunde, da bi u nastavku dopustila mogućnost da se radilo i o desetak sekundi jer se radi o njenoj slobodnoj procjeni.

 

Sadržaj takvog iskaza svjedokinje pa ni sadržaj njene komunikacije na društvenim mrežama nakon inkriminiranog događaja, na što se optuženik također poziva u žalbi, ni na koji način ne dovode u sumnju vjerodostojnost iskaza svjedoka djelatnika policije, tim više što navedeni svjedoci, kao službene osobe, ni na koji način nisu zainteresirani za ishod kaznenog postupka, kako to optuženik neosnovano tvrdi u žalbi.

 

Kada se iskazi svjedoka djelatnika policije povežu s rezultatima provedenog prometnog i toksikološkog vještačenja, sadržajem nalaza obdukcije mrtvog tijela I. M., sadržajem medicinske dokumentacije za oštećenicu E. K. te ostalim materijalnim dokazima koji prileže spisu, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, stoji na stanovištu da je prvostupanjski sud, nasuprot žalbenim prigovorima, potpuno i točno utvrdio sve odlučne činjenice, valjano ocijenio sve izvedene dokaze i iz njih izveo pravilan zaključak da je optuženik načinom postupanja označenim u izreci presude ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4. KZ/11. na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom.

 

Stoga nije ostvarena žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U odnosu na žalbu optuženika zbog odluke o kazni treba reći da je prvostupanjski sud, određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, uzeo u obzir i pravilno cijenio okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela pa je tako kao otegotno pravilno cijenjena okolnost da je, pored nastupanja smrtne posljedice, u konkretnoj prometnoj nesreći jedna osoba teško tjelesno ozlijeđena, dok su ranija neosuđivanost optuženika, izraženo kajanje zbog počinjenog djela, isprika roditeljima pokojnog I. M. i dulji protek vremena od počinjenja kaznenog djela koji nije skrivljen ponašanjem optuženika, pravilno cijenjene kao olakotne okolnosti.

 

Pri tome treba reći da optuženik u žalbi potpuno neosnovano tvrdi da je kao olakotnu okolnost trebalo cijeniti i „mogući odnosno vjerojatni doprinos policijskih službenika nastanku cijele inkriminirane situacije“, jer, kao što je već rečeno, nije postojao bilo kakav doprinos policijskih djelatnika nastanku ove prometne nesreće.

 

Uvažavajući naprijed iznijeto ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske da će se izrečenom kaznom zatvora u trajanju 4 godine u konkretnom slučaju ispuniti zahtjevi specijalne i generalne prevencije te će kaznom zatvora u navedenom trajanju  biti ostvarena svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

Slijedom iznijetoga neosnovana je žalba optuženika i zbog odluke o kazni pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

 

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom iz članka 72. KZ/11. izrečena u prekratkom trajanju.

 

Naime, cijeneći okolnosti i način počinjenja kaznenog djela, odnosno činjenicu da je optuženik, upravljajući motornim vozilom prekršio dvije blanketne norme Zakona o sigurnosti prometa na cestama, na način da je upravljao vozilom pod utjecajem alkohola pri koncentraciji od najmanje 1,00 g/kg te brzinom od najmanje 118 km, dakle, dvostruko višom brzinom od one dopuštene u naseljenom mjestu, što je prouzročilo smrtno stradavanje  jedne osobe i teško tjelesno ozljeđivanje druge osobe, ovaj sud je mišljenja da je optuženiku potrebno izreći sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju 4 godine, a koje vrijeme je u konkretnom slučaju primjereno svrsi prevencije daljnjeg ugrožavanja sigurnosti prometa.

 

Slijedom iznijetoga, odlučeno je kao pod točkom I. izreke.

 

Budući da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. i članka 486. stavka 1. ZKP/08.

 

Zagreb, 19. siječnja 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.