- 1 -              I Kž 238/2020-9

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 238/2020-9

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća, te Damira Kosa i Perice Rosandića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. L., zbog kaznenog djela iz članka 112. stavka 1. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog I. L., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 16. siječnja 2020. broj K-16/18, u sjednici održanoj 19. siječnja 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice zz branitelja optuženika, odvjetnika S. Š.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog I. L. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom optuženi I. L. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela - usmrćenja u pokušaju iz članka 112. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11. i na temelju tih zakonskih odredaba osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom I. L. je u ovu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru od 13. svibnja 2017. do 24. kolovoza 2017. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.), oštećenik D. M. je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu. Na temelju članka 148. stavaka 1. i 6. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. i 6. ZKP/08. optuženi I. L. djelomično je oslobođen dužnosti naknade troškova postupka na ime provedenih vještačenja i troškova paušala, tako da je dužan naknaditi jednu polovinu troškova provedenih vještačenja u iznosu od 23.235,00 kuna, u roku od 60 dana od pravomoćnosti presude.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

 

Državni odvjetnik žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Optuženi I. L. žalbu je podnio po branitelju, odvjetniku K. K., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavka 3. ZKP/08., pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te podredno zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. U žalbi je zamoljena obavijest o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

 

Optuženi I. L. je podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika predloživši da se ta žalba odbije kao neosnovana.

 

Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su na njihovo traženje optuženi I. L. i njegov branitelj, odvjetnik K. K. te državni odvjetnik. Navedene osobe, koje su sve uredno pozvane, sjednici vijeća nisu pristupile, tako da je ista održana u njihovoj odsutnosti na temelju članka 474. stavka 4. ZKP/08. Na sjednicu vijeća pristupio je zamjenik branitelja optuženika, odvjetnik S. Š. koji je izjavio da ostaje kod podnesene žalbe i odgovora na žalbu državnog odvjetnika te je iznio njihov sadržaj, ostavši kod prijedloga iz žalbe i odgovora optuženika na žalbu državnog odvjetnika.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika osim zbog odluke o kazni

 

U okviru žalbene osnove zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ovaj žalitelj ističe da je optuženiku optužnicom stavljeno na teret kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., no da je prvostupanjski sud izmijenio činjenični opis umetnuvši riječi „optuženik se u stanju jake razdraženosti i prepasti“, a sukladno tome i zakonski opis te pravnu kvalifikaciju, proglasivši ga krivim za kazneno djelo usmrćenja u pokušaju iz članka 112. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11. Takva je izmjena, po stanovištu državnog odvjetnika, utemeljena na pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda, koji je utemeljen na pogrešnim zaključcima vještaka psihijatra, dr. Ž. M. Žalitelj, naime, smatra da vještak nije dao valjane razloge zbog čega se po njegovom mišljenju optuženik nalazio u stanju jake razdraženosti i prepasti koje bi po tom vještaku postojale i kod prosječne osobe. Dajući svoju ocjenu psihičkog stanja optuženika tempore criminis, državni odvjetnik zaključuje da sama dinamika događaja onako kako to proizlazi iz obrane optuženika ne govori u prilog činjenici da se radilo o takvom intenzitetu afekta da on nije mogao kontrolirati svoje ponašanje uslijed čega je ispalio dva hica. Žalitelj smatra da se vještak općenito izjasnio da ovisno o nekoj situaciji prosječne osobe također mogu biti razdražene i afektivno promijenjene, pri čemu nije do kraja obavio objektivnu procjenu stanja optuženika jer nije odgovorio na pitanje zašto smatra da bi ranije iskustvo optuženika s negativnim i nasilnim ponašanjem oštećenika, i to s razmakom od deset godina, moglo na reakciju optuženika djelovati na način da on oprezno i razložno postupa u konfliktnim situacijama prema oštećeniku, slijedom čega ne bi izazvalo iznenadnu prepast i reakciju za ispaljivanjem hica direktno u glavu oštećenika. Ističe da je prijeteće ponašanje oštećenika u odnosu na optuženika prestalo puno prije negoli je optuženik ispalio dva hica od kojih je jednim pogodio oštećenika u glavu. Nadalje, da se stanje uzbuđenosti u kojemu se zatekao optuženik kritične zgode, a za koje je u svojoj obrani dao objašnjenje vezano uz događaje s oštećenikom od prije deset godina, ne može tumačiti kao stanje razdraženosti. Zaključno ističe da iz cjelokupnog razvoja i dinamike događaja proizlazi da su svi sudionici bili svjesni da čine nešto protuzakonito pa da je već i sama ta situacija dovoljno signifikantna da bi se optuženik osjećao pod povećanom tenzijom.

 

Istaknutim žalbenim navodima državnog odvjetnika, međutim, nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda utemeljenog na zaključcima vještaka psihijatra u pogledu psihičkog stanja optuženika tempore criminis i, posljedično tome, izmjena činjeničnog i zakonskog opisa te pravne kvalifikacije optuženog kaznenog djela izvršena po prvostupanjskom sudu.

 

Državni odvjetnik, naime, preuzima ulogu psihijatrijskog vještaka dajući svoju ocjenu psihičkog stanja optuženika u vrijeme inkriminiranog događaja i neposredno prije toga. Međutim, takvu ocjenu može dati jedino vještak psihijatar kao za to ovlaštena i stručna osoba. U konkretnom slučaju vještak psihijatar, dr. Ž. M. izradio je pisani nalaz i mišljenje u skladu s pravilima struke i svog dugogodišnjeg profesionalnog iskustva te je u dva navrata ispitan na raspravi, kojim prilikama je odgovorio na sva postavljena mu pitanja. Pri tome nijedna od stranaka u postupku, dakle, ni državni odvjetnik, nije imala primjedbi na tako dani nalaz i mišljenje vještaka, što je i konstatirano na raspravnim zapisnicima od 26. studenog 2019. i 16. siječnja 2020., niti je predlagano provođenje psihijatrijskog vještačenja optuženika po drugom vještaku.

 

U svom pisanom nalazu i mišljenju vještak psihijatar, dr. Ž. M. naveo je da je sam događaj za optuženika bio neočekivan i iznenadan, pri čemu je zbog fizičkog napada na njega od strane oštećenika, koji je zapravo bio ponovljeni napad jer da je sličan događaj doživio deset godina ranije, došlo do promjene na psihičkom planu praćene osjećajem nesigurnosti, anksioznosti i straha, kako za sebe, tako i za sina koji je bio sudionik događaja. To je rezultiralo jakom promjenom na afektivnom planu u smislu povišenja afektivne tenzije, s kumuliranjem emocionalne energije i osjećaja. Kroz dinamiku događaja i situacione uvjete u kojima se nalazio, došlo je do rasta afektivne tenzije i izbijanja potisnutog anksioznog naboja, s manifestiranjem impulzivnih i agresivnih postupaka, koji su završili učinom kaznenog djela.

 

Prilikom ispitivanja na raspravi vještak je pojasnio da je samo događanje imalo svoju vremensku terminiranost i, kako je događaj tekao, tako je dolazilo i do jačanja afektivne tenzije koja je dovela do probijanja snažnog anksioznog naboja i realizacije samog kaznenog djela, a u pozadini postupanja optuženika se nalazila kombinacija i jake razdraženosti i prepasti. Afektivni angažman i intenzitet razdraženosti i straha kod optuženika u vrijeme događaja su bili snažni, a osobe koje se nalaze u takvom stanju mogu teško kontrolirati svoje reakcije, pri čemu su na ukupno ponašanje optuženika utjecala i njegova ranija neugodna događanja s oštećenikom na način da su ga dodatno opteretila. Vještak je, naime, pojasnio da je sam optuženik u svojoj obrani naveo da mu je nakon događaja bilo slabo, da je povraćao te se nije dobro osjećao, što upućuje na to da se vjerojatno radi o jednoj jednostavnijoj neurotski strukturiranoj ličnosti koja na takve situacije reagira psihovegetativnim simptomima.

 

Na poseban upit predsjednice vijeća bi li u okolnostima dinamike događaja u kojem najprije oštećenik verbalno vrijeđa optuženika i njegovu obitelj, potom fizički napada optuženika, a onda fizički napada njegovog sina udarajući ga palicom, kod većine ljudi došlo do pojave prepasti, straha i jake razdraženosti, vještak je odgovorio da bi se kod većine ljudi na sličan način pojavili strah odnosno prepast i jaka razdraženost kao reakcija na opisano ponašanje oštećenika.

 

Polazeći od izloženih utvrđenja psihijatrijskog vještaka koja, kao što je već ranije navedeno, državni odvjetnik u postupku pred prvostupanjskim sudom nije osporavao, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da se optuženik tempore criminis nalazio u stanju jake razdraženosti i prepasti u koje je bio doveden bez svoje krivnje oštećenikovim napadom i teškim vrijeđanjem, a za takav svoj zaključak dao je jasne, iscrpne i logične razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, tako da se na iste, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje i ovoga žalitelja (stranica 14. do stranica 16., pasus 2. pobijane presude).

 

Slijedom toga, prvostupanjski je sud pravilno postupio i kada je izmijenio činjenični opis, zakonski opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela za koje je optuženi I. L. terećen optužnicom državnog odvjetnika proglasivši ga krivim za kazneno djelo usmrćenja u pokušaju iz članka 112. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11.

 

U odnosu na žalbu optuženika osim zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka

 

Optuženik u svojoj žalbi ističe da je prvostupanjski sud u tijeku rasprave i pri donošenju presude nepravilno primijenio odredbu članka 450. stavka 1. u vezi s člankom 431. stavkom 2., člankom 419. stavkom 3. i člankom 420. stavkom 2. ZKP/08. zbog nemogućnosti obrane da svjedoke ispita na raspravi i neposredne ocjene dokaza, a to da je utjecalo na presudu. Tako ističe da je prvostupanjski sud na temelju iskaza svjedoka T. H. i Ž. P. otklonio istinitost njegove obrane da je kritične zgode postupao u nužnoj obrani, odnosno eventualno u prekoračenju iste, a ti su dokazi na raspravi izvedeni sukladno članku 431. stavku 1. točki 6. ZKP/08., odnosno njihovi su iskazi na raspravi pročitani. Tvrdi da je iskaz svjedokinje T. H. iz prethodnog postupka u bitnim dijelovima kontradiktoran, zbog čega da ju je trebalo detaljno ispitati na okolnosti udaljenosti optuženika i oštećenika u trenutku ispaljenja drugog hica, zatim koliko je vremena prošlo od kada je čula prvi hitac do drugog hica, kao i predočiti joj iskaz svjedoka Ž. P. koji tvrdi da je vidio bljesak i čuo zvuk ispaljenog metka, a dvije tri sekunde nakon toga da je vidio još jedan bljesak.

 

Istaknuti žalbeni navodi optuženika, kojima se upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., nisu osnovani.

 

Naime, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je na raspravi 17. listopada 2019. zamjenica državnog odvjetnika predložila da se, između ostaloga, pročitaju zapisnici o ispitivanju svjedoka T. H. i Ž. P., na što je oštećeni D. M. izjavio da je Ž. P. preminuo u prometnoj nesreći ..., dok je branitelj optuženika izjavio da je suglasan s dokaznim prijedlozima zamjenice državnog odvjetnika. Prvostupanjski sud je potom na raspravnom zapisniku donio rješenje da se prihvaćaju dokazni prijedlozi stranaka te će se u dokaznom postupku pročitati, između ostalih, i zapisnik o ispitivanju svjedoka Ž. P., dok će se neposredno ispitati svjedokinja T. H. Međutim, na sljedećoj raspravi 6. studenog 2019. stranke su se suglasile da se i iskaz te svjedokinje pročita.

 

Iako, dakle, navedeni svjedoci doista nisu neposredno ispitani na raspravi pred prvostupanjskim sudom, već su njihovi iskazi pročitani, valja istaknuti da sama obrana optuženika nije predlagala da se oni neposredno ispitaju. Naprotiv, bila je suglasna s dokaznim prijedlogom zamjenice državnog odvjetnika da se zapisnici o njihovim iskazima iz prethodnog postupka pročitaju.

 

Osim toga, iskazi svjedoka H. i P. nisu jedini dokazi na temelju kojih je prvostupanjski sud otklonio obranu optuženika o postupanju u nužnoj obrani, odnosno eventualnom prekoračenju iste. Naime, prvostupanjski je sud iskaze tih svjedoka doveo u vezu i s drugim izvedenim dokazima u postupku, prije svega, s nalazom i mišljenjem stalne sudskomedicinske vještakinje, dr. M. B., no o tome će više riječi biti u dijelu obrazlaganja žalbenih tvrdnji optuženika istaknutih u okviru žalbene osnove iz članka 470. ZKP/08.

 

Citirajući navode prvostupanjskog suda sa stranice 8., pasusa 8. pobijane presude (kojima prvostupanjski sud otklanja obranu optuženika o postupanju u nužnoj obrani prihvaćanjem u tim dijelovima iskaza svjedoka H. i P.), optuženik u svojoj žalbi nadalje ističe da je očita kontradiktornost tog dijela obrazloženja pobijane presude i pročitanih iskaza svjedoka H. i P. jer je ostalo nejasno kako su oni nešto mogli vidjeti ako su bili u kući i obratili pažnju tek nakon što su čuli prvi hitac. Žalitelj stoga smatra da je prvostupanjski sud, temeljeći pobijanu presudu na iskazima tih svjedoka, počinio i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

Istaknutim žalbenim prigovorima optuženik zapravo osporava pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda o tome što proizlazi iz iskaza svjedoka H. i P., odnosno izražava svoje nezadovoljstvo zaključcima do kojih je došao prvostupanjski sud iz tih dokaza. Međutim, time nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju upire ovaj žalitelj, već je riječ o osporavanju pravilnosti činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, konkretno onih kojima je prvostupanjski sud otklonio obranu optuženika o postupanju u nužnoj obrani. Međutim, i o tome će više riječi biti u kasnijem dijelu obrazloženja ove odluke, odnosno kod obrazlaganja onih žalbenih navoda optuženika istaknutih u okviru žalbene osnove iz članka 470. ZKP/08.

 

Naposljetku, ne mogu se prihvatiti ni uopćene, ničime argumentirane žalbene tvrdnje optuženika o pristranosti svjedokinje T. H. i svjedoka Ž. P. s obzirom na njihov odnos s oštećenikom tempore criminis. Osim toga, valja istaknuti da prvostupanjski sud njihove iskaze ni nije prihvatio kao vjerodostojne u cijelosti, već samo u onim dijelovima u kojima su isti bili u skladu s ostalim izvedenim dokazima, a sve to je i valjano obrazložio.

 

Daljnji vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., prema stanovištu optuženika, sastoji se u tome što je u činjeničnom opisu djela iz izreke pobijane presude navedeno da je optuženik, uočivši, između ostaloga, da oštećenik D. M. palicom udara D. L. po tijelu i glavi, prišao imenovanima te s udaljenosti od najviše 50 cm ispalio jedan hitac u njegovu glavu, a to da je u suprotnosti s tezom prvostupanjskog suda iz obrazloženja pobijane presude da je protupravni napad prestao te da nije bilo mjesta za nužnu obranu. Žalitelj, naime, smatra da, ako oštećenik udara D. L., to znači da protupravni napad i dalje traje te da optuženik puca tijekom napada. Naime, kako to ističe ovaj žalitelj, da je napad prestao, u činjeničnom bi opisu bilo navedeno da je D. M. udario D. L.

 

Optuženik potpuno pogrešno interpretira izričaj „udara“ u činjeničnom opisu djela iz izreke pobijane presude dovodeći ga u vezu sa zaključkom prvostupanjskog suda o nepostojanju uvjeta koji bi mu davali pravo na nužnu obranu, a sve s očitim nastojanjem da svoje postupanje prikaže kao ono koje je poduzeto u nužnoj obrani. Međutim, bez uspjeha. Naime, za zaključak o tome je li optuženik imao pravo na nužnu obranu bilo je odlučno odgovoriti na pitanje je li neposredno prije nego što je optuženik u oštećenikovu glavu ispalio hitac iz pištolja trajao protupravni napad oštećenika na optuženikovog sina, D. L. Prvostupanjski je sud pravilno zaključio i valjano obrazložio da nije, odnosno da je protupravni napad oštećenika prestao u trenutku kada mu je D. L. uspio oduzeti drvenu palicu kojom ga je ovaj prethodno udarao i odbaciti je. Prema tome, nema govora o tome da bi izričaj „udara“ u činjeničnom opisu djela iz izreke pobijane presude bio u suprotnosti s obrazloženjem zaključka prvostupanjskog suda o isključenju prava na nužnu obranu zbog nepostojanja protupravnog napada.

 

U okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. optuženik nadalje ističe da u pobijanoj presudi postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima pobijane presude o sadržaju iskaza i samih iskaza. Ovo stoga što su, kako to ističe žalitelj, optuženik i D. L. u svojim iskazima naveli da je D. M. D. L. uhvatio u zahvat tzv. „kravata“ te ga povlačio prema dolje, dok prvostupanjski sud govori o „pritiskanju vrata na ogradu.“ Žalitelj ističe da u položaju tzv. „kravata“ nema mogućnosti pritiskanja vrata na ogradu iz jednostavnog razloga što je vrat u cijelosti okružen rukom presavijenom u laktu, zbog čega je obrazloženje pobijane presude u suprotnosti s iskazima optuženika i svjedoka D. L. s rasprave.

 

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba reći da je prvostupanjski sud  obranu optuženika reproducirao upravo onako kako je on i iskazivao (stranica 5., pasus 1. pobijane presude). Jednako tako je i svoje zaključke o tome što proizlazi iz iskaza svjedoka D. L. u pogledu te okolnosti utemeljio na onome što je naveo taj svjedok, a on je, kako to jasno proizlazi iz njegovog iskaza s rasprave održane 19. studenog 2019., govorio i o pritiskanju vrata na ogradu. Druga je stvar što je žalitelj nezadovoljan takvim zaključcima prvostupanjskog suda. Međutim, time nije ostvarena bitna postupovna povreda na koju on upire.

 

Kako, dakle, ne postoji proturječnost, a kamoli ne znatna, između onoga što je navedeno u obrazloženju pobijane presude o sadržaju obrane optuženika i iskaza svjedoka D. L. i same te obrane odnosno svjedočkog iskaza, u pobijanoj presudi nije ostvaren ni taj u žalbi optuženika istaknut vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., a ni ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08. nije utvrđena ni koja od povreda na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U okviru žalbene osnove iz članka 470. ZKP/08. optuženik osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da on nije postupao u nužnoj obrani jer nije bilo istodobnog ili izravno predstojećeg protupravnog napada. Žalitelj, naime, tvrdi da je takav zaključak u suprotnosti s izvedenim dokazima. Tako navodi da je prema mišljenju sudskomedicinske vještakinje, dr. M. B. s rasprave od 16. prosinca 2019. iskaz svjedoka D. L. u pogledu dinamike njegovog ozljeđivanja od strane oštećenika u bitnome u skladu s ozljedama koje su vidljive na fotoelaboratu u odnosu na udarce zadobivene palicom, na navlačenje svjedoka od strane oštećenika i pritiskanje tijela svjedoka na ogradu. Pri tome da je vještakinja također navela da je moguće da vanjske ozljede na vratu svjedoka koje nisu opisane u medicinskoj dokumentaciji, ako je vrat svjedoka bio pritisnut rukom, ne budu vidljive. Nadalje, da je balistički vještak M. M. na istoj raspravi potvrdio obranu optuženika da je osoba koja je pucala mijenjala položaj ruke i da je jedan hitac ispaljen u zrak s podignutom rukom prema gore, što se uklapa u nalaz položaja čahura. Žalitelj smatra da navedeno treba dovesti u vezu s iskazom svjedoka D. L. da ga je: „oštećenik svojom desnom rukom stiskao za vrat u položaju „kravata“, a svojom lijevom rukom je uhvatio šaku svoje desne ruke i vukao prema dolje…mogu reći da mi je zakrenuo glavu dosta jako tako da mi je gornji dio tijela bio bočnom stranom okrenut ogradi.“, kao i s obranom optuženika: „…oštećenik je uhvatio mog sina rukom oko vrata u položaju tzv. „kravata“ te ga je počeo okretati na bok i gurati prema dolje.“

 

Prije svega, optuženik je već samim time što je zbog napada i vrijeđanja od strane oštećenika D. M. izašao iz sigurnosti svoje kuće (kao i njegov sin D. L.) i pri tome sa sobom ponio pištolj napunjen streljivom pristao na obračun s oštećenikom. Dakle, već takvo postupanje optuženika i njegovog sina D. L. svojim izlaskom iz kuće, u kojoj su bili potpuno zaštićeni od oštećenika, u dvorište gdje se nalazio D. M. isključuje pravo optuženika da se poziva na nužnu obranu s obzirom na to da je njihov izlazak bio očito s namjerom fizičkog obračuna s oštećenim D. M.

 

Nadalje, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, neposredno prije nego što je optuženik iz pištolja ispalio hitac u glavu oštećenika nije trajao protupravni napad oštećenika na optuženikovog sina D. L. jer je isti prestao u trenutku kada je sin optuženika, D. L. oštećeniku D. M. uspio oduzeti drvenu palicu kojom ga je ovaj prethodno udarao i odbaciti je.

 

Naime, iz suglasnih iskaza svjedoka T. H. i Ž. P., koje je u tim dijelovima prvostupanjski sud s pravom ocijenio vjerodostojnima, proizlazi da je oštećenik D. M. u trenutku kada je optuženik u njegovu glavu ispalio hitac iz pištolja stajao na cesti te nije bio u fizičkom kontaktu s optuženikovim sinom D. L. Navedeno je prvostupanjski sud pravilno doveo u vezu s drugim izvedenim dokazima u postupku, prije svega, s nalazom i mišljenjem stalne sudskomedicinske vještakinje, dr. M. B. koja je u svom pisanom nalazu i mišljenju navela da je oštećenik u vrijeme zadobivanja prostrijelne ozljede glave najvjerojatnije bio u uspravnom položaju tijela te se nalazio uz dvorišnu ogradu optuženika, dok je nakon ozljeđivanja ležao na cesti. Prvostupanjski sud je, osim toga, uzeo u obzir i to da iz medicinske dokumentacije za D. L. nisu bile vidljive ozljede u području vrata. U odnosu na navedeno za istaknuti je da je stalna sudskomedicinska vještakinja, dr. M. B. na raspravi 16. prosinca 2019. navela da je, ukoliko osoba bude pritisnuta rukom za vrat, moguće da ne budu vidljive neke vanjske ozljede, no da bi kod nekog pritiskanja jačeg intenziteta na ogradu kakva je prikazana u fotoelaboratu, ukoliko je to pritiskanje bilo u području kože vrata neprekrivene odjećom, bilo za očekivati da se vide neki površinski tragovi odnosno ozljede u vidu oguljotina kože vrata.

 

Uzevši u obzir i međusobno povezujući sve izloženo, prvostupanjski sud je, i prema ocjeni ovoga suda, pravilno otklonio kao vjerodostojne u tom dijelu obranu optuženika i iskaz svjedoka D. L. da je u trenutku kada je optuženik ispalio u glavu oštećenika hitac iz pištolja trajao protupravni napad oštećenika na sina optuženika, D. L. u vidu toga da ga je oštećenik gušio. Naime, osim što optuženik i svjedok D. L. o tim bitnim činjenicama tog dijela inkriminiranog događaja nisu iskazivali istovjetno, njihovi navodi nisu potvrđeni nijednim drugim dokazom, kako je to pravilno zaključio i valjano obrazložio prvostupanjski sud (stranica 8., pasus 5. i 6. pobijane presude). Naposljetku, potpuno je neuvjerljivo i životno nelogično da bi, kako su to tvrdili optuženik i svjedok D. L., oštećenik D. M. D. L. u položaju tzv. "kravata" zaokretao glavu i vratom ga pritiskao na ogradu, pri tome rotirajući svoje tijelo u stranu i zaokrečući svoju glavu, kada se imaju u vidu visina ograde od 110 cm i visina tijela oštećenika D. M. od 185 cm.

 

Nije sporno da je sin optuženika, D. L. u inkriminiranom događaju zadobio sve one ozljede koje su opisane u medicinskoj dokumentaciji, a o kojima je govorila i stalna sudska vještakinja sudske medicine, dr. M. B. Međutim, interpretirajući što je ta vještakinja navela u pogledu možebitnih ozljeda na vratu D. L., žalitelj se poziva samo na onaj dio njezinog iskaza koji njemu odgovara, očito svjesno zanemarujući navesti sve ono što je ta vještakinja navela u pogledu cjeline svega toga.

 

Potpuno su neprihvatljive i žalbene tvrdnje optuženika da upravo oguljotine kože desne strane trbuha D. L. potvrđuju iskaz svjedoka D. L. o zahvatu tzv. „kravata“. Naime, prema utvrđenju sudskomedicinske vještakinje te su ozljede najvjerojatnije nastale pritiskom i povlačenjem dijelova tijela uz neku hrapavu površinu, što može biti i ograda koja je prikazana na predočenim joj fotografijama, a to, i prema ocjeni ovoga suda, isključuje istinitost navoda svjedoka D. L. o zadobivanju tih ozljeda u zahvatu tzv. „kravata“.

 

S obzirom na navedeno, potpuno su neprihvatljive i žalbene tvrdnje optuženika kojima se, ukazujući na položaj optuženika u trenutku ispaljena hica u oštećenika prema utvrđenju balističkog vještaka, ustraje u tvrdnjama obrane o postojanju protupravnog napada oštećenika na sina optuženika u tom trenutku.

 

Optuženik u svojoj žalbi nadalje ističe da je potpuno zanemarena njegova obrana u dijelu da je oštećenik bio dobro poznat kao vrlo neugodan susjed, kao što nisu uzeti u obzir ni karakter i narav oštećenika utvrđeni psihijatrijskim vještačenjem, zaključujući da je sve to trebalo cijeniti kod utvrđivanja činjenice je li napad prestao ili je trajao odnosno je li oštećenik odustao od napada.

 

Karakter i narav oštećenika potpuno su neodlučni za ocjenu postojanja i trajanja protupravnog napada oštećenika na sina optuženika i s tim povezanog odgovora na pitanje je li optuženik zbog toga imao pravo na nužnu obranu. Međutim, navedeno je u kontekstu međusobnog odnosa optuženika i oštećenika, kako u inkriminirano vrijeme, tako i od ranije, uzeto u obzir prilikom utvrđivanja psihičkog stanja u kojemu se nalazio optuženik tempore criminis i ocjenu kako je ono utjecalo na njegovo postupanje kritične zgode, što je u konačnici rezultiralo time da je prvostupanjski sud, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka psihijatra, dr. Ž. M., optuženika proglasio krivim za kazneno djelo usmrćenja u pokušaju iz članka 112. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11. jer je zaključio da je on bio u stanju jake razdraženosti i prepasti zbog napada i teškog vrijeđanja od  strane oštećenika.

 

Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona, optuženik ističe da postoje okolnosti koje isključuju njegovu krivnju. Tvrdi, naime, da je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno da je oštećenikov napad na njega i njegovog sina kod njega rezultirao jakim strahom, što prvostupanjski sud nije uzeo u obzir kvalificirajući njegovo ponašanje kao pokušaj usmrćenja. Žalitelj smatra da je, suprotno tome, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja i nalaz psihijatrijskog vještaka, a posebno trajanje napada i progresivni rast u stupnju agresije (verbalna pa fizička), prvostupanjski sud trebao utvrditi da on nije kriv za kazneno djelo.

 

S obzirom na to da je o psihičkom stanju u kojemu se optuženik nalazio u vrijeme inkriminiranog događaja već detaljno odgovoreno u dijelu ove odluke koji se odnosi na žalbu državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik se upućuje na taj dio obrazloženja ove odluke. Ovdje još samo valja reći da je, upravo prihvaćajući utvrđenje vještaka psihijatra da je oštećenikov napad na optuženika i njegovog sina kod optuženika rezultirao jakim strahom, prvostupanjski sud i izmijenio činjenični opis, a slijedom toga i zakonski opis te pravnu kvalifikaciju kaznenog djela, proglasivši optuženika krivim za lakše kazneno djelo od onoga za koje je optužen. Budući da je prema utvrđenju vještaka psihijatra, koje optuženik u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom ničime nije dovodio u pitanje, odnosno općenito nije imao primjedbi na tako dane nalaz i mišljenje, optuženik bio bitno smanjeno ubrojiv, ne može se prihvatiti ni njegova paušalna i neargumentirana žalbena tvrdnja da postoje okolnosti koje isključuju njegovu krivnju. Naime, da bi mogla doći u primjenu odredba članka 21. stavka 4. KZ/11. prvenstveno je potrebno utvrditi da je postupanje optuženika u prekoračenju granica nužne obrane. Ovdje, međutim, kako je već ranije isticano, optuženik i njegov sin su izašli iz kuće, i to optuženik naoružan s očiglednom namjerom obračuna s oštećenikom, koja okolnost isključuje, kako nužnu obranu, tako i prekoračenje granica nužne obrane. Nastavno, vještaci su isticali da je njegovo ponašanje rezultat razdraženosti i prepasti, pa stoga kako se nije radilo o isključivo prepasti tijekom prekoračenja granica nužne obrane, koja je isključena, to predstavlja daljnju okolnost koja isključuje mogućnost primjene odredbe članka 21. stavka 4. KZ/11.

 

Prema tome, u pobijanoj presudi nije ostvarena povreda kaznenog zakona na koju upire optuženik u svojoj žalbi, a ni ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08. nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Optuženik u svojoj žalbi nadalje ističe da je vezano za isti događaj ovdje oštećeni D. M. presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-551/2018 proglašen krivim zbog kaznenih djela prijetnje i teške tjelesne ozljede u pokušaju počinjenih na štetu D. L., a u tom činjeničnom opisu mu je, između ostaloga, stavljeno na teret da bi rukom presavinutom u laktu stezao za vrat D. L. i potiskivao ga uz gornji rub željezne ograde tako da ga je gušio. Međutim, da je u ovom predmetu u optužnici državnog odvjetnika taj dio ispušten iz činjeničnog opisa te je djelo od strane državnog odvjetnika kvalificirano kao pokušaj ubojstva, što da ukazuje na nedosljednost u prikazivanju istog događaja u optužnici te je i u pobijanoj presudi izvršena preinaka na štetu optuženika.

 

U odnosu na istaknute žalbene navode treba reći da kazneni sud nije vezan činjeničnim opisom djela iz optužnice podignute u drugom predmetu kod drugoga suda, kao niti utvrđenjima toga suda. Naime, odredba članka 18. ZKP/08. izrijekom propisuje da kazneni sud nije vezan odlukama suda u drugom postupku te je sud u ovom predmetu potpuno samostalno utvrđivao činjenice važne za zakonitost odluke.

 

Potpuno je neprihvatljiva i tvrdnja ovog žalitelja da je i u pobijanoj presudi izvršena preinaka na njegovu štetu budući da je upravo prvostupanjski sud, izmijenivši činjenični i zakonski opis te pravnu kvalifikaciju kaznenog djela za koje je optuženik terećen optužnicom ovlaštenog tužitelja, istoga proglasio krivim za lakše kazneno djelo od onoga za koje je optužen.

 

U odnosu na odluku o kazni i troškovima kaznenog postupka

 

Državni odvjetnik smatra da je kazna zatvora na koju je optuženik osuđen preniska i neadekvatna težini kaznenog djela i načinu njegova počinjenja imajući u vidu da je život oštećenika spašen hitnom liječničkom intervencijom i operativnim zahvatom na glavi i moždanoj strukturi lubanje.

 

Optuženik, naprotiv, smatra da mu je kazna zatvora prestrogo odmjerena.

 

Protivno ovako suprotstavljenim stanovištima žalitelja, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne, kao i da im je potom dao pravilni značaj. Tako su olakotnim okolnostima na strani optuženika cijenjene njegova dosadašnja neosuđivanost, zrela životna dob, da je obiteljski čovjek, oženjen,  da su s njim u vrijeme inkriminiranog događaja živjela njegova djeca i unuci, da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, da je izostala najteža posljedica, bitno smanjena ubrojivost tempore criminis, kao i okolnost da je počinjenju kaznenog djela u bitnome doprinio oštećenik svojim postupanjem u vidu verbalnog i fizičkog napada. Otegotnim okolnostima na strani optuženika cijenjene su okolnost da je kazneno djelo počinio pištoljem koji je ilegalno posjedovao te okolnost da je oštećeniku pucao u glavu s vrlo male udaljenosti od najviše 50 cm s koje je gotovo nemoguće promašiti osobu u koju se ispaljuje hitac. Uzevši u obzir i propisanu kaznu za kazneno djelo za koje ga je proglasio krivim (kazna zatvora od jedne do deset godina), prvostupanjski sud je optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine u koju mu je uračunao vrijeme oduzimanja slobode sukladno članku 54. KZ/11. Upravu takvu kaznu i ovaj drugostupanjski sud smatra primjerenom okolnostima počinjenog kaznenog djela i osobi konkretnog optuženika te je za očekivati da će se njome ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja iz članka 41. i članka 47. KZ/11.

 

Stoga nije mogla biti prihvaćena žalba državnog odvjetnika izjavljena zbog osnove iz članka 471. stavka 1. ZKP/08. kojom se zalaže za strože kažnjavanje, a ni žalba optuženika koji takvu kaznu smatra prestrogom. Naime, državni odvjetnik u svojoj žalbi ne navodi nijednu novu okolnost koja bi postupanju optuženika davala teži značaj, a koja već nije bila obuhvaćena ocjenom prvostupanjskog suda. Jednako tako, ni u žalbi optuženika ne ukazuje se na bilo koju okolnost koja bi imala značaj olakotne okolnosti, a koja već nije cijenjena od strane prvostupanjskog suda.

 

Naposljetku, ne može se prihvatiti ničime argumentirana, uopćena žalbena tvrdnja optuženika da troškove kaznenog postupka nije u mogućnosti podmiriti bez ugroze egzistencije. Naime, prvostupanjski je sud, upravo stoga što je smatrao da bi obvezivanjem optuženika da podmiri troškove postupka u cijelosti bila dovedena u pitanje njegova egzistencija, istoga djelomično oslobodio dužnosti naknade tih troškova, tako da ga je obvezao da naknadi samo polovinu troškova provedenih vještačenja u iznosu od 23.235,00 kn.

 

No, neovisno o tome valja istaknuti da, sukladno odredbi članka 148. stavka 6. ZKP/08., predsjednik vijeća prvostupanjskog suda može i nakon pravomoćnosti odluke o troškovima posebnim rješenjem odlučiti o prijedlogu optuženika za oslobađanje od obveze naknade troškova kaznenog postupka.

 

Slijedom svega izloženoga, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 19. siječnja 2021.