- 1 -              Poslovni broj: Usž-1781/20-3

 

 

Poslovni broj: Usž-1781/20-3

 

 

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, mr.sc. Inge Vezmar Barlek i Eveline Čolović Tomić, članica vijeća, te sudske savjetnice Dijane Bađure, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja B. V. iz Z., protiv tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske iz Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Z., Stručne službe gradonačelnika, Sektora za zastupanje Grada, Službe za zastupanje u upravnim postupcima, Z., radi komunalne naknade, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1534/19-12 od 22. siječnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1534/19-12 od 22. siječnja 2020.

II. Poništava se rješenje Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-363-03/19-03/20, URBROJ: 531-05-2-2-19-4 od 27. ožujka 2019.

III. Poništava se rješenje Grada Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za komunalne poslove i zelenilo, Odsjeka za komunalne poslove, KLASA: UP/I-363-03/16-003/1309, URBROJ: 251-13-31-1/007-16-7 od 07. veljače 2017.

                           

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Upravnog suda u Zagrebu poništeno je rješenja tuženika, KLASA: UP/II-363-03/19-03/20, URBROJ: 531-05-2-2-19-4 od 27. ožujka 2019. (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku da u roku od 30 dana od dostave pravomoćne presude donese novo rješenje o žalbi tužitelja (točka II. izreke).

              Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za komunalne poslove i zelenilo, Odsjeka za komunalne poslove, KLASA: UP/I-363-03/16-003/1309, URBROJ: 251-13-31-1/007-16-7 od 07. veljače 2017., a kojim je tužitelju određena komunalna naknada za poslovni prostor površine 56 m² u Z., V. ulica 90, po cijeni od 5,79 kn/m², što ukupno iznosi 324,24 kune mjesečno, pod uvjetima i na način određen točkama II. i III. izreke navedenog rješenja.

              Upravni sud u Zagrebu ocijenio je rješenje tuženika nezakonitim pozivom na odredbu članka 27. stavka 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 36/95., 109/95. - Uredba, 21/96., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. – pročišćeni tekst, 82/04., 110/04. - Uredba, 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., 144/12., 56/13., 94/13. i 153/13., dalje: ZoKG).

              Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu jer navedeni razlozi za poništenje rješenja tuženika nisu osnovani, odnosno predstavljaju povredu materijalnog prava, povredu pravila postupka te su utemeljeni na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. U žalbi u bitnom navodi da je u postupku utvrđeno da se radi o poslovnom prostoru koji se nalazi u Z., V. 90, te da je tužitelj dužan plaćati komunalnu naknadu za predmetni poslovni prostor u iznosu od 5,79 kuna po m², što ukupno iznosi 324,00 kune. Sukladno članku 22. Odluke o komunalnoj naknadi („Službenik glasnik Grada Zagreba“, broj: 19/01., 23/03., 22/09., 18/10., 25/13. i 6/16., dalje: Odluka o komunalnoj naknadi) koeficijent namjene (Kn) za poslovni prostor u kojem se ne obavlja djelatnost iznosi 7,00 kn, te sukladno članku 1. Odluke o vrijednosti boda za izračun komunalne naknade („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 16/07.) iznosi 0,87 kn po m². Nadalje navodi da se predmetni poslovni prostor nalazi na gradskom području bivše mjesne zajednice P. koja se prema članku 14. Odluke o komunalnoj naknadi nalazi u II. zoni za koju prema članku 15. navedene odluke koeficijent zone (Kz) iznosi 0,95. Prema članku 26. Odluke o komunalnoj naknadi iznos komunalne naknade po m² obračunske površine nekretnine utvrđuje se množenjem vrijednosti obračunske jedinice – boda (B), koeficijenta zone (Kz) i koeficijenta namjene (Kn). Nadalje navodi da iz podataka spisa predmeta proizlazi da je predmetni poslovni prostor prazan i da se u njemu ne obavlja nikakva poslovna djelatnost. Stoga je prilikom obračuna komunalne naknade primijenjen članak 22. Odluke o komunalnoj naknadi uz obrazloženje da je poslovni prostor bez obavljanja poslovne djelatnosti te zato što nema utvrđenu namjenu, a nalazi se u II. zoni. U konkretnom slučaju ne radi se situaciji da se odredbom o određivanju koeficijenata namjene u slučaju nekorištenja poslovnog prostora u Odluci o komunalnoj naknadi derogira članak 27. stavak 3. ZoKG-a kojim je propisano umanjenje za 50% koeficijenta namjene u slučaju neobavljanja poslovne djelatnosti više od 6 mjeseci u kalendarskoj godini. Navedeno stoga što je odredbom članka 10. stavka 1. Odluke o komunalnoj naknadi propisana mogućnost umanjenja komunalne naknade za prostor u kojem se ne obavlja poslovna djelatnost, odnosno koji ne služi obavljanju poslovne djelatnosti, te nema namjenu. Odredbom članka 27. stavka 3. ZoKG-a, odnosno članka 10. stavka 4. Odluke o komunalnoj naknadi propisana je mogućnost umanjenja koeficijenta namjene za 50% za poslovni prostor i građevinsko zemljište koje služi u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti u slučaju kada se poslovna djelatnost ne obavlja više od 6 mjeseci u kalendarskoj godini. Dakle, u slučaju kada je riječ o prostoru u kojem se ne obavlja poslovna djelatnost, odnosno koji ne služi obavljanju poslovne djelatnosti te nema namjenu (o kakvoj je situaciji u konkretnom slučaju riječ), nema niti mogućnosti umanjenja koeficijenta namjene, odnosno nema mogućnosti primjene umanjenja koeficijenta namjene od 50% u smislu odredbe članka 27. stavka 3. ZoKG-a, odnosno članka 10. stavka 4. Odluke o komunalnoj naknadi. Tuženik stoga predlaže poništiti prvostupanjsku presudu.

              Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da su žalbeni razlozi tuženika u cijelosti neosnovani. Rješenjem o komunalnoj naknadi određena je obveza tužitelju da za prostor u njegovom vlasništvu od 1. veljače 2016. pa nadalje plaća komunalnu naknadu na temelju koeficijenta naknade 7,0 bez prava na umanjenje što je protivno članku 27. stavku 3. ZoKG-a. Ističe da se umanjenje primjenjuje bez dodatnih uvjeta, te nije propisana mogućnost neprimjene umanjenja. Navodi da je Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke o komunalnoj naknadi („Službeni glasnik Grada Zagreba“, 25/13.) derogirana odredba članka 27. stavka 3. ZoKG-a što tužitelj smatra neustavnim jer odluka Gradske skupštine Grada Z. ne može ukinuti zakonsku odredbu. Nadalje navodi da tuženik u žalbi nije obrazložio vezu između neimanja namjene prostora i primjene članka 27. stavka 3. ZoKG-a budući da o tome u zakonu nema odredbi. Nadalje ističe da tuženik nije označio konkretno materijalno pravo i pravila postupka koja su pobijanom presudom povrijeđena niti je objasnio koju konkretnu činjenicu sud nije utvrdio. Stoga je žalba nepotpuna u smislu članka 69. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17., dalje: ZUS). Nadalje, tužitelj navodi da njegov prostor nema namjenu, koju niti ne može imati jer nema uporabnu dozvolu, nema rješenje o obavljanju djelatnosti i ne zadovoljava minimalne uvjete ni za koju registriranu poslovnu djelatnost u Republici Hrvatskoj. Stoga postavlja pitanje po čemu se prostor tužitelja smatra poslovnim ukoliko mu se ne može utvrditi namjena. Utvrđenja javnopravnih tijela o namjeni prostora kao poslovnog bez obzira na visinu prostora smatra nezakonitim, što je ujedno protivno i mjerodavnim propisima o zaštiti na radu. Navodi kako je u nekoliko navrata zatražio poništenje akta kojim mu se nalaže plaćanje komunalne naknade te odgovore javnopravnih tijela smatra nezakonitima. Navodi da nezakonito korištenje prostora u siječnju 2016. godine kao poslovnog nije pravo na temelju kojeg se navedeni prostor može smatrati poslovnim te shodno tome i odrediti komunalnu naknadu za poslovni prostor. Predlaže Sudu odbaciti ili odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu.

              U naknadno dostavljenom podnesku od 15. rujna 2020. tužitelj navodi kako se ovdje radi o postupku u kojem se odlučuje o zakonitosti rješenja o komunalnoj naknadi za dvorišnu zgradu kao poslovni prostor s time da prethodno nije utvrđeno može li se ista koristiti kao poslovni prostor s obzirom na građevinsko stanje, visinu stropa te okolnost da prostor nema uporabnu dozvolu za poslovni prostor. Ističe da je u odnosu na 1/2 dijela iste zgrade, u vlasništvu Ž. V., vođen identičan postupak koji je okončan presudom ovog Suda poslovni broj: Usž-3759/19 od 23. siječnja 2020. za koju predlaže da se uzme u obzir budući da se radi o istim okolnostima i istom prostoru.

Zainteresirana osoba u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da je u konkretnom slučaju pravilno utvrđeno činjenično stanje te prema tome i pravilno obračunat iznos komunalne naknade kao što je to navedeno u obrazloženjima rješenja javnopravnih tijela. Stoga predlaže Sudu poništiti prvostupanjsku presudu.

              Žalba je osnovana.

              Prema odredbi članka 66. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

              Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi u smislu odredbe članka 73. stavka 1. ZUS-a, Sud nalazi pobijanu presudu nezakonitom.

              Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je osporenim rješenjem tuženika, donesenim u izvršenju presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2713/17 od 27. prosinca 2018., odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela kojim je utvrđena komunalna naknada tužitelju za poslovni prostor površine 56 m² u Z., V. ulica 90.

Prvostupanjski sud je pobijanom presudom poništio rješenje tuženika iz razloga da se odredba članka 27. stavka 3. ZoKG-a, kojom je propisano da za poslovni prostor i građevno zemljište koje služi u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti, u slučaju kad se poslovna djelatnost ne obavlja više od 6 mjeseci u kalendarskoj godini, koeficijent namjene umanjuje za 50%, ali ne može biti manji od koeficijenta namjene za stambeni prostor, odnosno neizgrađeno građevinsko zemljište, ima primijeniti i u slučaju kada se poslovni prostor uopće ne koristi.

Međutim, ovaj Sud nalazi kako je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo čemu tuženik osnovano prigovara.

Naime, člankom 10. Odluke o komunalnoj naknadi regulirane su dvije situacije: kada se poslovnim prostorom prethodno nije koristilo ili se ne koristi u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti (stavci 1. i 2. navedenog članka Odluke) i kada se poslovna djelatnost ne obavlja više od šest mjeseci u kalendarskoj godini (stavak 4. istog članka Odluke, koji je istovjetan članku 27. stavku 3. ZoKG-a).

U konkretnom slučaju radi se o situaciji kada se poslovni prostor uopće ne koristi, odnosno kada se poslovna djelatnost u tom poslovnom prostoru uopće ne obavlja i koja je uređena člankom 10. stavcima 1. i 2. Odluke o komunalnoj naknadi. Radi navedenog se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba članka 27. stavka 3. ZoKG-a (odnosno članak 10. stavak 4. Odluke), koja podrazumijeva da se radi o djelatnosti koja se u poslovnom prostoru obavlja s prekidom u propisanom trajanju.

Sud ujedno nalazi kako javnopravna tijela nisu pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje pa je tužbeni zahtjev osnovan.

To stoga što iz spisa predmeta proizlazi kako je u postupku izvršen očevid na licu mjesta kojom prilikom je sačinjen zapisnik od 12. prosinca 2016. Na očevidu je utvrđeno da se radi o prostoru na adresi u Z., V. 90, u dvorištu, veličine 112 m2, koji je devastiran, otpala žbuka, urušen strop, popucali zidovi, dignuti i strunuti parketi, visina stropa je 2,30 m te da je objekt izgrađen 1930. godine za namjenu spremišta vlasnika stambenih prostora (zgrade), da se u prostoru ne obavlja nikakva poslovna djelatnost od kada ga je tvrtka B. prestala koristiti, a to je prvi mjesec 2016. godine. Zapisniku su priložene i fotografije predmetnog objekta.

Stoga iz naprijed navedenog zapisnika i priloženih fotografija proizlazi kako je dovedeno u sumnju utvrđenje javnopravnih tijela da se radi o objektu, poslovnom prostoru, kojeg je u smislu posebnih propisa moguće koristiti, a bez poduzimanja opsežnih građevinskih radova, odnosno da se radi o znatno oštećenom objektu, a time i nesigurnom za korištenje kao poslovni prostor.

Osnovanost ovakvih utvrđenja dodatno potvrđuju i žalbeni prigovori tuženika iz kojih proizlazi da se radi o prostoru u kojem se ne obavlja poslovna djelatnost, odnosno koji ne služi obavljanju poslovne djelatnosti te koji nema namjenu.

Stoga je u ponovnom postupku potrebno pravilno utvrditi činjenice koje su odlučne za utvrđivanje obveze tužitelja, odnosno utvrditi radi li se o poslovnom prostoru koji je kao takav, s obzirom na njegovo građevinsko stanje, moguće koristiti te tek nakon tako upotpunjenog postupka donijeti odgovarajuću odluku pravilnom primjenom mjerodavnog prava.

              Slijedom iznesenog, Sud je na temelju odredbe članka 74. stavka 2. ZUS-a, odlučio kao u izreci.

 

U Zagrebu 15. siječnja 2021.

 

                                                                                                                      Predsjednica vijeća

                                                                                                  Marina Kosović Marković, v.r.