Poslovni broj: 55 Pž-758/2019-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 55 Pž-758/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H   R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lidije Tomljenović, predsjednice vijeća, Mirne Maržić, sutkinje izvjestiteljice i Marine Veljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E.-S. d.o.o., S. B., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik u N., protiv tuženika M. d.o.o. D. L. (G. V. G.), OIB …, kojeg zastupa punomoćnik I. G., odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 688.616,25 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-77/2018-23 od 28. prosinca 2018., u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu poslovni broj P-77/2018-23 od 28. prosinca 2018. u točkama I. i IV. izreke.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim dijelom presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-77/2018-23 od 28. prosinca 2018., u točki I. izreke, naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 22.290,43 kn sa zateznom kamatom koja na:

- iznos od 4.259,97 kn teče od 26. lipnja 2012. u visini od 15% godišnje od 26. lipnja 2012. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 10,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30 lipnja 2016. po stopi od 10,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 9,88 % godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 9,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 9,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 9,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 8,82% godišnje, a od 1. lipnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu s uvećanjem za 5% poena, i to:

- na iznos od 900,00 kn počevši od 26. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 900,00 kn počevši od 26. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 900,00 kn počevši od 26. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 900,00 kn počevši od 26. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 659,97 kn počevši od 26. listopada 2012. do isplate u roku od osam dana.;

- iznos od 18.030.46 kn teče od 1. srpnja 2012. u visini 12% godišnje do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1.1.2016. do 30.6.2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, a od 1. siječnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu s uvećanjem za 3% poena, i to:

- na iznos od 3.809,28 kn počevši od 1. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 3.809,28 kn počevši od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 3.809,28 kn počevši od 1. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 3.809,28 kn počevši od 1. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 2.793,34 kn počevši od 23. listopada 2012. do isplate.

Pobijanom odlukom o troškovima postupka (točka IV. izreke) je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 30.315,80 kn.

 

Iz obrazloženja proizlazi da tužitelj potražuje od tuženika isplatu naknade za korištenje poslovnog prostora u vlasništvu tužitelja za razdoblje od 31. svibnja 2012. do 22. listopada 2012. Na temelju utvrđenja da je tuženik u spornom razdoblju bio u posjedu poslovnog prostora u vlasništvu tužitelja bez plaćanja naknade, s time da je poslovni prostor površine 130m2 korišten temeljem valjane pravne osnove i to temeljem Ugovora o zakupu poslovnog prostora zaključenog između ranijeg vlasnika kao zakupodavca i tuženika, a koji ugovor obvezuje i tužitelja kao kupca sukladno čl. 30. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj 12/11; dalje: ZZKPP) u kojem je propisano da zakup ne prestaje kada treća osoba (ovdje tužitelj) kupnjom ili po drugoj osnovi stekne pravo vlasništva od zakupodavca, pa u tom slučaju treća osoba stupa u prava i obveze zakupodavca, dok je dio poslovnog prostora u vlasništvu tužitelja u površini od 116,30 m2 i dio vanjskog skladišta na kč.br. …/…, …/…i …/…, k.o. S. B., korišten bez valjane pravne osnove, ocjena je prvostupanjskog suda da je tuženik u obvezi platiti tužitelju ugovorenu zakupninu u iznosu od 900,00 kn/mj (odnosno iznos od 659,97 kn za 22 dana korištenja u mjesecu listopadu 2012.) za korištenje površine od 130 m2 poslovnog prostora koja je navedena u Ugovoru, dok za onaj dio prostora koji je korišten bez valjane pravne osnove tužitelju sa osnova stjecanja bez osnove pripada pravo na zahtjev u visini tržišne vrijednosti mjesečne zakupnine takvog poslovnog prostora, a što prema nalazu i mišljenju vještaka ukupno iznosi 3.809,28 kn/mj (odnosno 2.793,34 kn za 22 dana korištenja u mjesecu listopadu 2012.). Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud za cjelokupno utuženo razdoblje dosuđuje tužitelju po osnovi ugovorene zakupnine ukupni iznos od 4.259,97 kn sukladno čl. 16. st. 1. ZZKPP-a, te po osnovi stjecanja bez osnove sukladno čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) ukupni iznos od 18.030,46 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. U preostalom iznosu od 666.325,82 kn je tužbeni zahtjev odbijen. Odluku o parničnim troškovima sud je utemeljio na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku imajući u vidu razmjerni uspjeh stranaka u sporu.

 

Tuženik je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude iz čijeg sadržaja proizlazi da je pobija u točkama I. i IV. njezine izreke, odnosno u dijelu u kojem nije uspio u sporu, zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud izveo pogrešan činjenični, a posljedično i pravni zaključak o veličini prostora kojeg je tuženik koristio, jer je nejasno temeljem čega je prvostupanjski sud utvrdio što je i koliko koristio tuženik. U odnosu na visinu dosuđenog dijela tužbenog zahtjeva, tuženik navodi kako iznos utvrđen od strane vještaka je iznos koji ne predstavlja štetu na strani tužitelja, već samo iznos zakupnine na mjesečnoj bazi. Od takvog iznosa je potrebno umanjiti iznos troškova- porezna davanja i drugo, pa bi tek tako dobiven iznos eventualno predstavljao eventualnu štetu za tužitelja. Posljedično tome, pobija i odluku o troškovima postupka, te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Prvostupanjska presuda je ispitana u pobijanom dijelu na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Ocjena je ovog suda da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje je ovaj sud dužan paziti po službenoj dužnosti, a žalitelj navodima žalbe određeno i konkretno ne ukazuje na postojanje koje od bitnih povreda odredaba parničnog postupka koje bi utjecale na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo prihvaćanjem osnovanim tužbenog zahtjeva kao u pobijanoj točki I. izreke.

 

Predmet spora, u žalbenoj fazi postupka, je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 22.290,43 kn s osnove zakupnine i naknade koristi koju je tuženik ostvario u utuženom razdoblju korištenjem poslovnog prostora u vlasništvu tužitelja bez valjane pravne osnove.

 

Na temelju utvrđenja da je tuženik u utuženom razdoblju koristio poslovni prostor u vlasništvu tužitelja u površini od 130 m2 na temelju valjanog Ugovora o zakupu poslovnog prostora bez plaćanja ugovorene zakupnine u iznosu od 900,00 kn/mj, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 16. st. 1. ZZKPP-a ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zakupnine u iznosu od 4.259,97 kn. Pri tom je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 30.
ZZKPP-a kad je zaključio da je tužitelj kupnjom predmetnog poslovnog prostora stupio u prava i obveze ranijeg zakupodavca iz Ugovora o zakupu poslovnog prostora.

 

Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je valjanom ocjenom dokaza (čl. 8. ZPP-a) utvrdio površinu i prosječnu (tržišnu) cijenu zakupnine poslovnog prostora koju je tuženik koristio izvan ugovorom zakupljene površine.

 

Tako je na temelju provedenog vještačenja po vještaku G. I., dipl. ing. građ. (list 59-61 spisa) koji je na licu mjesta izvršio tlocrtno mjerenje pokazanih (po zaposleniku tuženika) korištenih površina i na temelju provedenog vještačenja po vještaku E. B., ing. građ. (P. I. d.o.o. - list 152.-168. spisa), utvrđena površina poslovnog prostora koju je tuženik koristio u tužiteljevom poslovnom objektu koji je predmet ovog postupka. Iz nalaza i mišljenja imenovanih vještaka proizlazi da je tuženik u poslovnom objektu tužitelja koristio ukupno korisnu površinu od 246,30 m2 što predstavlja 116,30 m2 više nego što je navedeno u ugovoru o zakupu poslovnog prostora od čega se 6,94 m2 odnosi na uredski prostor; 109,36m2 na skladišno/proizvodni pogon, a uz to je tuženik koristio i vanjsko skladište /parkiralište tužitelja u površini 3.090,00 m2.

 

Prema vještačkom nalazu i mišljenu vještaka E. B., ing. građ. (P. d. o. o. S. B.), prosječna tržišna vrijednost zakupa za uredski prostor korisne površine od 6,94 m2 iznosi 537,38 kn/mjesečno; za skladišni prostor korisne površine od 109,36 m2 iznosi 1.535,95 kn/mjesečno, a za vanjsko skladište/parkiralište iznosi 1.735,95 kn/mjesečno.

 

Slijedom navedenog, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud izveo pogrešan činjenični, a posljedično i pravni zaključak o veličini prostora kojeg je tuženik koristio, kao što su i neosnovani žalbeno navodi da je nejasno temeljem čega je prvostupanjski sud utvrdio što je i koliko koristio tuženik, budući da iz obrazloženja proizlazi da je navedena utvrđenja prvostupanjski sud pravilno izveo iz rezultata provedenih vještačenja koje tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije doveo u sumnju.

 

Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je sukladno čl. 1111. ZOO-a tuženik obvezan platiti tužitelju naknadu za korištenje njegovog poslovnog prostora što znači da je tuženik koji se bez naknade koristio dijelom nekretnine tužitelja bez valjane pravne osnove, neosnovano stekao korist u visini zakupnine koju bi morao plaćati. Stoga je obvezan platiti naknadu u visini te koristi i to u nominalnom iznosu zakupnine kako bi ona dospijevala na naplatu.

 

Neosnovano tuženik smatra kako je od iznosa utvrđenog od strane vještaka potrebno umanjiti iznos troškova (porezna davanja i drugo), smatrajući da bi samo taj iznos predstavljao eventualnu štetu za tužitelja, budući da se u ovom sporu ne radi o naknadi štete već o stjecanju bez osnove u kojoj situaciji je tužitelj samo trebao dokazati da je tuženik koristio njegov poslovni prostor i stečenu korist tuženika. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio tu korist u visini prosječne (tržišne) mjesečne zakupnine za poslovni prostor iste namjene na području Sl. Broda na kojem području se nalazi i poslovni prostor tužitelja.

 

Osim što žalbom osporava i odluku o parničnim troškovima kojom je djelomično odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova, tuženik obrazloženo i konkretno ne navodi zbog čega bi ova odluka bila nepravilna i nezakonita. S obzirom na djelomični uspjeh stranaka u sporu, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a kad je sukladno uspjehu u sporu utvrdio opravdane troškove tuženika; opravdane troškove tužitelja, međusobno ih prebio i razliku dosudio u korist tuženika, a preostali dio neosnovanog tuženikovog zahtjeva pobijanom točkom III. izreke odbio kao neosnovan. Stoga se i u tom dijelu tuženikova žalba ukazuje neosnovanom.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 368. st. 2. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

 

Zagreb, 14. siječnja 2021.

 

Predsjednica vijeća

Lidija Tomljenović