Poslovni broj: 28 Pž-4471/2020-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 28 Pž-4471/2020-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Marina Veljak, u pravnoj stvari tužitelja Z. R. T. N., ustanova za zapošljavanje osoba s invaliditetom – O. P. L. T. T. N., E. per il collocamento al lavoro dei disabili iz P., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica Ž. Č. L., odvjetnica u P., protiv tuženika R. d.o.o. iz R., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik F. D., odvjetnik u R., radi isplate iznosa od 5.960,00 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-500/2019-13 od 21. kolovoza 2020., 14. siječnja 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-500/2019-13 od 21. kolovoza 2020. u točkama I. i II. njene izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 1.137,50 kn.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika V. P. iz R. poslovni broj Ovrv-7866/19 od 12. studenoga 2019. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.960,00 kn s pripadajućim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do isplate i to po stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude kao i za ovršni trošak u iznosu od 1.231,63 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 12. studenoga 2019. do isplate (točka I. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud obvezao tuženika da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.543,75 kn (točka II. izreke presude) dok je zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.031,25 kn odbio (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka utvrdio da su stranke bile u poslovnom odnosu proizašlom iz ugovora o kupoprodaji u smislu odredbe članka 376. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) na temelju kojeg je tužitelj isporučio tuženiku kao kupcu stvari koje su bile predmetom prodaje dok tuženik nije platio ugovorenu cijenu; pri tome, sud je utvrdio da iz dopisa Porezne uprave, Područnog ureda R., Klasa ..., Ur. broj ... od 16. ožujka 2020. proizlazi da je tuženik utužene račune iskazao u svojim poslovnim knjigama i iskoristio pravo na odbitak pretporeza slijedom čega je u smislu članka 221.b Zakona o parničnom postupku na tuženiku bio teret dokazivanja da utuženo potraživanje ne postoji, no tuženik to nije dokazao. Nadalje, prvostupanjski je sud ocijenio da je tužitelj ustanova za zapošljavanje osoba s invaliditetom, te da u vrijeme nastanka tuženikove obveze nije imao svojstvo trgovca pa se stoga poslovni odnos između stranaka ne temelji na trgovačkom ugovoru u smislu članka 14. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima – zbog navedenog, kao i zbog toga što tužitelj nije osoba javnog prava, utuženo tužiteljevo potraživanje zastarijeva u petogodišnjem zastarnom roku koji od dospijeća svakog pojedinačnog potraživanja pa do utuženja nije protekao slijedom čega je neosnovan tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja. Odluke o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

 

Protiv te presude u točkama I. i II. njene izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude izostavio navesti bitnu činjenicu da je tužitelj kao predlagatelj osiguranja predložio 15. siječnja 2020. određivanje prethodne mjere po članku 501.a Zakona o parničnom postupku te je prvostupanjskim rješenjem poslovni broj R1-5/2020 od 19. veljače 2020. sud prvog stupnja taj prijedlog odbio uz obrazloženje da se „s obzirom na tuženikovo svojstvo trgovca pa time i postojanje trgovačkog ugovora u smislu članka 14. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima” na predmetni poslovni odnos primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz članka 228. stavaka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima. Povodom tužiteljeve žalbe Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž-1834/2020 od 29. travnja 2020. odbio žalbu tužitelja (kao predlagatelja osiguranja) prihvativši pri tome pravno shvaćanje da se s obzirom na tuženikovo svojstvo trgovca primjenjuje trogodišnji zastarni rok za međusobne tražbine proizašle iz trgovačkih ugovora o prometu roba i usluga iz članka 228. Zakona o obveznim odnosima. Zbog navedenog, prvostupanjski je sud donošenjem pobijane presude odstupio od prethodno zauzetog stajališta Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske čime je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava ističući posve suprotan novi stav prema kojem tužitelj nema svojstvo trgovca zbog čega predmetni pravni odnos ne predstavlja trgovački ugovor te da se tužitelj ne smatra osobom javnog prava pa se na predmetni pravni odnos ima primijeniti petogodišnji zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Zbog navedenog, žalitelj smatra da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka jer je izreka presuda nerazumljiva i proturječi sama sebi i razlozima presude te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Žalitelj se poziva i na presude Europskog suda u kojima je taj sud zauzeo stav kako odstupanje od dosljednosti sudske prakse koje nema objektivno i razumno opravdanje može rezultirati povredom članka 14. (neke) Konvencije. Žalitelj stoga predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske prihvati tuženikovu žalbu, preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove uključujući i troškove žalbenog postupka u iznosu od ukupno 1.137,50 kn, podredno da ukine pobijanu presudu i vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak radi donošenja zakonite odluke.

 

Žalba je dostavljena tužitelju na odgovor. Tužitelj u odgovoru na tuženikovu žalbu u bitnom navodi da tužitelj u žalbi polemizira o različitim stajalištima iznesenim u postupku radi određivanja prethodne mjere i u ovom postupku, iako to zapravo nije ni bitno za ovosudni postupak. Tužitelj ističe da se radi o dva potpuno drugačija postupka (parničnom postupku i postupku radi određivanja prethodne mjere) te da nije riječ o trgovačkom ugovoru budući da obje ugovorne strane moraju nastupati kao trgovci, a u konkretnom sporu tužitelj nije trgovac već ustanova. Dakle, tužitelj ima organizacijski oblik ustanove i nije usmjeren na ostvarenje dobiti te posljedično tome nema značaj trgovca, a tužitelj nije ni osoba javnog prava iz članka 26. stavka 6. Zakona o obveznim odnosima. Zbog navedenog, tužiteljevo potraživanje nije u zastari. Tužitelj predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da odbije tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu uz daljnje troškove sastavljanja odgovora na žalbu i sudske pristojbe u ukupnom iznosu od 1.137,50 kn.

 

Tuženikova žalba nije osnovana.

 

Ispitavši prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama I. i II. izreke temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4.,

8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

 

Iz spisa proizlazi nespornim da su ovdje parnične stranke bile u poslovnom odnosu proizašlom iz ugovora o kupoprodaji u smislu odredbe članka 376. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da se tim ugovorom prodavatelj obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu. Nadalje, s obzirom na to da tuženik tijekom cijelog postupka nije osporio činjenicu da mu je tužitelj kao prodavatelj predao u vlasništvo stvari koje su bile predmetom prodaje po utuženim računima 87/CPP/214 i 131/CPP/2014, između stranaka ni ta činjenica nije sporna. Osim toga, prvostupanjski je sud po prijedlogu tužitelja iz podneska od 20. prosinca 2019. dopisom od 20. veljače 2020. zatražio od Ministarstva P. uprave, Područnog ureda I., H. primorje, G. kotar i L., Ispostava R. podatak o tome je li tuženik po navedenim tužiteljevim računima koristio odbitak pretporeza te je navedena ispostava P. uprave dopisom Klasa ..., Ur. broj ... od 16. ožujka 2020. sa str. 42. spisa obavijestila sud da je tuženik iskazao u svojim poslovnim knjigama i iskoristio pravo na odbitak pretporeza po tim računima; uostalom tuženik je i na ročištu održanom 27. svibnja 2020. izjavio da je predmetne račune knjižio u poslovnoj dokumentaciji i da je po njima koristio odbitak pretporeza (str. 43. spisa). Slijedom navedenog, na tuženiku je sukladno odredbi članka 221.b stavka 1. Zakona o parničnom postupku bio teret dokazivanja da utuženo tužiteljevo potraživanje ne postoji, no radi dokazivanja te činjenice tuženik nije predložio izvođenje ni jednog dokaza. Upravo zbog navedenog, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da tužiteljevo potraživanje postoji.

 

Međutim, s obzirom na to da je tuženik još u prigovoru protiv rješenja o ovrsi (odgovoru na tužbu) istaknuo materijalno pravni prigovor zastare utuženog potraživanja, između stranaka je samo sporno da li to potraživanje zastarijeva u trogodišnjem ili u petogodišnjem zastarnom roku. Naime, s obzirom na to da zastara tužiteljeva potraživanja sukladno odredbi članka 215. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima započela teći 7. ožujka

2015. odnosno 9. travnja 2015., a tužitelj je ovaj spor pokrenuo 11. studenoga 2019. podnošenjem prijedloga za ovrhu Javnom bilježniku V. P., između stranaka je sporno je li prije pokretanja spora nastupila zastara utuženog potraživanja prema članku 216. Zakona o obveznim odnosima i, povezano s time, je li nastupanjem zastare prestalo tužiteljevo pravo zahtijevati ispunjenje tuženikove obveze isplate cijene u smislu članka 214. stavka 1. tog Zakona.

 

Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da tužiteljevo potraživanje prije pokretanja ovog spora nije zastarjelo (a pokretanjem spora je došlo do prekida zastare prema članku 241. Zakona o obveznim odnosima) budući da to potraživanje zastarijeva u petogodišnjem zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima, a ne u trogodišnjem roku iz članka 228. stavaka 1. i 2. tog Zakona kako to pogrešno smatra žalitelj.

 

Odredbom članka 228. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano da međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu roba i usluga, odnosno ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu roba i usluga te tražbina naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine.

 

Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da se mora raditi o potraživanju iz trgovačkih ugovora o prometu roba i usluga, ili o potraživanju iz ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava prometu roba i usluga, ili o tražbinama naknada za izdatke učinjene u vezi s navedenim ugovorima. U konkretnom predmetu, ugovor o kupoprodaji kojeg su sklopili tužitelj i tuženik je nesporno ugovor o prometu roba i usluga, no taj ugovor nije ni trgovački ugovor ni ugovor kojeg je sklopio trgovac i osoba javnog prava, a što je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

 

Naime, prema odredbi članka 14. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima trgovački ugovori, prema tom Zakonu, jesu ugovori što ih sklapaju trgovci među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednog od njih ili su u vezi s obavljanjem tih djelatnosti.

 

Prema tome, da bi određeni ugovor bio trgovački ugovor u smislu članka 14. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima moraju kumulativno biti ispunjene dvije zakonske pretpostavke i to: da su obje stranke tog ugovora trgovci (subjektivna pretpostavka) i da je ugovor sklopljen u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jedne od stranaka (objektivna pretpostavka). U konkretnom predmetu, između stranaka nije sporno da je predmetni ugovor sklopljen u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja tuženika čime je ispunjena objektivna pretpostavka iz članka 14. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, no subjektivna pretpostavka iz te zakonske odredbe nije ispunjena.

 

Naime, tuženik jeste trgovačko društvo i kao takav trgovac u smislu ranijeg članka 2. stavka 5. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine” broj: 152/11 – pročišćeni tekst, 111/12 i 68/13) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora odnosno u smislu članka 3. stavka 6. Zakona o trgovačkim društvima (prema posljednjim izmjenama tog Zakona – „Narodne novine” broj 40/19). Međutim, da bi se radilo o ispunjenju subjektivne pretpostavke za trgovački ugovor iz članka 14. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima potrebno je da su obje stranke ugovora trgovci, a ne samo jedna stranka kako to pogrešno smatra žalitelj. U ovom sporu tužitelj nije trgovac već je on ustanova što je vidljivo iz izvoda iz sudskog registra sa str. 20. spisa. Naime, tužitelj nije osnovan radi ostvarivanja dobiti, već je on sukladno odredbi članka 1. stavka 2. Zakona o ustanovama („Narodne novine” broj: 76/93, 29/97, 47/99 i 35/08) ustanova osnovana radi obavljanja djelatnosti skrbi o invalidima odnosno o zapošljavanju osoba s invaliditetom pa zato nema svojstvo trgovca u smislu članka

1. stavka 1. (odnosno nakon posljednjih izmjena članka 3. stavka 1.) Zakona o trgovačkim društvima.

 

Dakle, tužitelj nije trgovac zbog čega ni ugovor kojeg je on sklopio s tuženikom nije trgovački ugovor budući da obje stranke trgovačkog ugovora moraju biti trgovci, a ne samo jedna od njih – tuženik. Prema tome, iako je tuženik nesporno trgovac, trgovac nije (i) tužitelj pa zato nije ispunjena subjektivna pretpostavka iz članka 14. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima da bi ugovor kojeg su ovdje parnične stranke sklopile bio trgovački ugovor.

 

Nadalje, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da tužitelj nije ni osoba javnog prava u smislu članka 26. stavka 6. Zakona o obveznim odnosima slijedom čega tužiteljevo potraživanje ne zastarijeva u trogodišnjem zastarnom roku ni prema dijelu odredbe članka 228. stavka 1. tog Zakona koji propisuje taj rok zastarijevanja za tražbine proizašle iz ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu roba i usluga. Naime, prema članku 26. stavku 6. Zakona o obveznim odnosima osobe javnog prava su osobe koje su obvezne postupati po propisima o javnoj nabavi, osim trgovačkih društava. Međutim, tužitelj nije osoba javnog prava, a da je tome tako proizlazi iz očitovanja Ministarstva, Klasa ..., Ur. broj ... od 31. listopada 2018. sa str. 33. - 34. spisa prema kojem u odnosu na tužitelja nije ispunjen uvjet iz članka 6. stavka 4. točke 2. Zakona o javnoj nabavi („Narodne novine” broj 120/16). Osim toga, prema članku 5. stavku 2. ranijeg Zakona o javnoj nabavi („Narodne novine” broj: 90/11, 83/13, 143/13 i 13/14) popis javnih naručitelja propisuje ministar nadležan za gospodarstvo Pravilnikom o popisu obveznika primjene Zakona o javnoj nabavi, a uvidom u Pravilnik o popisu obveznika primjene Zakona o javnoj nabavi („Narodne novine” broj 19/12) proizlazi da tužitelj nije naveden u tom Pravilniku. Prema tome, budući da tužitelj nije obvezan postupati po propisima o javnoj nabavi, on nije osoba javnog prava pa se stoga za potraživanje proizašlo iz ugovora kojeg je on sklopio s trgovcem (tuženikom) ne primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz članka 228. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, već opći (petogodišnji) zastarni rok propisan člankom 225. tog Zakona što pravilno smatra i prvostupanjski sud.

 

U odnosu na pozivanje žalitelja na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1834/2020 od 29. travnja 2020. i odluku Trgovačkog suda u Rijeci iz izvanparničnog predmeta (postupka osiguranja) poslovni broj R1-5/2020 od 19. veljače

2020., ovaj sud napominje da ni prvostupanjski ni drugostupanjski sud nisu vezani pravnim shvaćanjem sud(ov)a donesenim u drugim postupcima. Naime, (pravomoćne) sudske odluke donesene u pojedinim postupcima djeluju na postupanje sudova u drugim postupcima isključivo snagom svoje argumentacije, no za razliku od zemalja common law sustava u Republici Hrvatskoj ne vrijedi sistem presedana što znači da niži sudovi nisu vezani pravnim shvaćanjima viših sudova (iznimke su propisane odredbama članka 394.a i 502.n stavka 1. Zakona o parničnom postupku). Prema tome, neovisno od pravnog shvaćanja izraženog u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1834/2020 od 29. travnja 2020. (radi se o izdvojenoj odluci koja je divergentna drugim odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o pravnom shvaćanju što je trgovački ugovor), tužiteljevo potraživanje zastarijeva u petogodišnjem zastarnom roku jer tužitelj nije trgovac pa upravo zbog toga ugovor o kupoprodaji kojeg je on sklopio s tuženikom nije trgovački ugovor prema članku 14. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima neovisno od toga što je trgovac druga stranka tog ugovora (tuženik).

 

Prema tome, s obzirom na to da je rok zastarijevanja tužiteljeva potraživanja započeo teći 7. ožujka 2015. (u odnosu na potraživanje iz računa broj 87/CPP/214) odnosno 9. travnja

2015. (u odnosu na potraživanje iz računa broj 131/CPP/214), a tužitelj je ovaj spor pokrenuo

11. studenoga 2019. od dospijeća svakog tužiteljeva potraživanja pa do pokretanja spora nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Stoga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim tuženikov materijalno pravni prigovor zastare utuženog potraživanja. Nadalje, budući da je tuženik parnična stranka koja je u cijelosti izgubila spor, to je sukladno odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku tuženik u obvezi naknaditi tužitelju parnični trošak potreban za vođenjem spora kojeg je odmjerio prvostupanjski sud, a s čijom se visinom i načinom obračuna ovaj sud u potpunosti slaže.

 

Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu izjavljenu protiv točaka I. i II. izreke pobijane presude je valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu na temelju odredbe članka 368. stavka

1. Zakona o parničnom postupku potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na žalbu i sudske pristojbe na taj odgovor je valjalo odbiti kao neosnovan jer postupovna radnja davanja odgovora na žalbu nije bila potrebna za vođenjem spora (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 155. Zakona o parničnom postupku).

 

Zagreb, 14. siječnja 2021.

 

Sudac

Marina Veljak, v.r.