- 1 -              Poslovni broj: Usž-4350/19-3

 

Poslovni broj: Usž-4350/19-3

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Arme Vagner Popović, predsjednice vijeća, Ane Berlengi Fellner i Mirjane Čačić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Glorjane Čičak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja G. I. M. d.o.o., B., kojeg zastupaju opunomoćenici Odvjetničkog društva A. i K. d.o.o., odvjetnici u Z., protiv tuženika Istarske županije, Upravnog odjela za decentralizaciju, lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu, prostorno uređenje i gradnju, P., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Općine B., B., u predmetu radi komunalnog doprinosa, odlučujući o žalbi protiv presude i rješenja Upravnog suda u Rijeci, broj: UsI-1021/17 od 12. srpnja 2019., na sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Žalba se odbija i potvrđuje se presuda i rješenje Upravnog suda u Rijeci, broj: UsI-1021/17 od 12. srpnja 2019.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog dijela upravnog spora.

 

Obrazloženje

             

Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-363-03/13-01/175, urbroj: 2163/1-18-09/04-17-16 od 24. svibnja 2017. Istom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora te mu je naloženo da tuženiku naknadi trošak spora u iznosu od 191,54 kn u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude. Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je zahtjev tužitelja za izvršenje presude tog suda, broj: UsI-1935/13 od 4. travnja 2017. Rješenjem tuženika poništeno je rješenje Jedinstvenog upravnog odjela Općine B., klasa: UP/I-415-03/12-30/38, urbroj: 2105/04-04/06-13-13 od 29. srpnja 2013., kojim je tužitelju određen komunalni doprinos za izgradnju složene građevine – igrališta za golf s pratećim sadržajem F. š. (R1) unutar obuhvata u k.o. B., prva faza: golf igralište s krajobraznim uređenjem na k.č.br. 1938/7 k.o. B., za golf igralište površine 25.071,00 m² (12.288,00 m² tee + 12.783,00 m² green) u iznosu 82,97 kn/m² (138,28 x 0,60 kn/m²), odnosno ukupno 2.080.140,87 kn, za pumpnu stanicu PS2 obujma 580,32 m³ u iznosu 132,28 kn/m³, odnosno ukupno 80.246,65 kn te dvije prepumpne šahte ukupnog obujma 83,31 m³ u iznosu od 138,28 kn/m³, odnosno ukupno 11.520,11 kn, odnosno u sveukupnom iznosu od 2.171.907,63 kn.

Protiv navedene presude i rješenja tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Poziva se na presudu prvostupanjskog suda, broj: UsI-1935/13 od 4. travnja 2017., kojom je sud izrazio stajalište da se komunalni doprinos ne može obračunati za zelenu površinu i da je visinu komunalnog doprinosa potrebno utvrditi sukladno članku 31. Zakona o komunalnom gospodarstvu i Pravilniku o načinu utvrđenja obujma građevine za obračun komunalnog doprinosa u pogledu kojeg dijela među strankama ne postoji spor. Smatra da je tom presudom nedvojbeno zauzeto pravno shvaćanje o pitanju obračuna komunalnog doprinosa za površinu namijenjenu terenu za golf, koju ne smatra građevinom u smislu otvorene građevine. Pobijanom presudom, suprotno ranijoj presudi, sud dijametralno suprotno tumači pitanje osnovanosti obračuna komunalnog doprinosa u pogledu površine namijenjene terenu za golf uz obrazloženje prema kojem je odluka tuženika u skladu s pravnim shvaćanjima ranije presude tog suda, što je dovelo do situacije da je prvobitno određen komunalni doprinos koji je utvrđen kao nezakonit iznosio 2.171.907,63 kn, a u ponovljenom postupku utvrđuje se u iznosu od 11.001.575,03 kn. Smatra da je pravna zaštita koju je tužitelj ostvario ranijom presudom istog suda tužitelja dovela u poziciju ponovnog određivanja komunalnog doprinosa u višestrukom iznosu, sve na štetu tužitelja, što ne odgovara zahtjevima pravne sigurnosti i jamstva načela zabrane reformatio in peius u upravnom postupku i upravnom sporu. Navodi da je tijekom spora dostavio mišljenje Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja od 6. lipnja 2014., prema kojem se komunalni doprinos ne može obračunati za zelenu površinu namijenjenu terenu za golf jer se ne radi o građevini u smislu otvorene građevine iz članka 31. stavka 10. Zakona o komunalnom gospodarstvu. Ističe da ovo mišljenje prvostupanjski sud uopće nije cijenio niti dao obrazloženje o prihvaćanju ili neprihvaćanju iskazanog pravnog mišljenja Ministarstva. Također navodi da su tuženik i zainteresirana osoba osporavali ustavnost odredbi Zakona o komunalnom gospodarstvu i ustrajali na tumačenju golf igrališta kao otvorene građevine, pri čemu nije pokrenut postupak ustavnosti niti je tuženik protiv ranije presude pokrenuo izvanredni pravni lijek u smislu odredbe članka 78. Zakona o upravnim sporovima. Navodi da se prvostupanjski sud poziva, kao i tuženik, na Zakon o golf igralištima koji je prestao važiti prije pokretanja predmetnog upravnog postupka, zbog čega presudu smatra nezakonitom. Predlaže da Sud poništi prvostupanjsku presudu i tužitelju utvrdi komunalni doprinos u iznosu od 91.766,76 kn i tuženiku naloži da tužitelju podmiri troškove upravnog spora uvećane za trošak žalbenog postupka, podredno da usvoji zahtjev tužitelja za izvršenje pravomoćne presude prvostupanjskog suda, broj: UsI-1935/13 od 4. travnja 2017. i poništi presudu prvostupanjskog suda, broj: UsI-1021/17 od 12. srpnja 2019., kao i rješenje tuženika te tuženiku naloži izvršenje ranije pravomoćne presude prvostupanjskog suda uz naknadu troškova upravnog spora. Potražuje trošak žalbenog dijela upravnog spora u iznosu od 3.906,25 kn.

Tuženik je dostavio odgovor na žalbu kojim se u cijelosti protivi žalbenim navodima.

Žalba nije osnovana.

Presudom prvostupanjskog suda potvrđena je pravilnost stajališta tuženika koji je u izvršenju presude tog suda, broj: UsI-1935/13 od 4. travnja 2017. donio osporeno rješenje kojim je usvojio žalbu tužitelja, poništio rješenje prvostupanjskog tijela od 29. srpnja 2013. i naložio prvostupanjskom tijelu da u ponovnom postupku izračuna iznos komunalnog doprinosa koji je tužitelj dužan podmiriti za izgradnju golf igrališta u skladu s lokacijskom dozvolom I. županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, klasa: UP/I-350-05/09-02/259, urbroj: 2163/1-1/01/2-09-32 od 30. rujna 2009. Rješenje tuženika, kao i presuda prvostupanjskog suda, pozivaju se na odredbu članka 2. stavka 1. točke 36. Zakona o prostornom uređenju i gradnji (Narodne novine, broj: 76/07., 38/09., 55/11., 90/11., 50/12. i 55/12.) te na odredbu članka 31. stavka 10. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj: 26/03.-pročišćeni tekst, 82/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11. i 144/12.).

Odredbom članka 2. stavka 1. točke 36. Zakona o prostornom uređenju i gradnji propisano je da je građevina, između ostalog, i s tlom povezan sklop koji nije nastao građenjem ako se njime mijenja način korištenja prostora. Prema odredbi članka 31. stavka 10. Zakona o komunalnom gospodarstvu propisano je da se za otvorene građevine komunalni doprinos obračunava po m² tlocrtne površine te građevine, pri čemu je jedinična vrijednost komunalnog doprinosa za obračun njezine površine po m² izražena u kn jednaka jediničnoj vrijednosti komunalnog doprinosa za obračun po m³ građevine u toj zoni.

Presudom prvostupanjskog suda ocijenjeno je da je tuženik postupio u skladu s ranijom presudom istog suda kada je predmet vratio prvostupanjskom tijelu s uputom da komunalni doprinos obračuna sukladno navedenim zakonskim odredbama i pravilno utvrdi koje sve površine predmetnog zahvata u prostoru predstavljaju građevinu u smislu odredbe članka 2. stavka 1. točke 36. Zakona o prostornom uređenju i gradnji.

Iako se presuda prvostupanjskog suda, kao i rješenje tuženika, dijelom pozivaju na Zakon o igralištima za golf (Narodne novine, broj: 152/08. i 80/10.), koji je prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o igralištu za golf (Narodne novine, broj: 130/11.) s obzirom na naprijed navedene pravno relevantne zakonske propise pozivanjem na definicije sadržane u Zakonu koji je prestao važiti nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Tužitelj žalbom navodi da je postupajući po uputi tuženika prvostupanjsko tijelo donijelo novo rješenje kojim je utvrdilo komunalni doprinos tužitelju u znatno većem iznosu nego ranijim rješenjem. Navedeno proizlazi i iz obrazloženja prvostupanjske presude iz koje je razvidno da je pred tim sudom tužitelj pokrenuo spor protiv rješenja tuženika kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv novodonesenog rješenja o komunalnom doprinosu. Prema obrazloženju osporene presude u upravnom sporu koji se pred tim sudom vodi pod brojem UsI-1021/17 postupak je prekinut do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora.

S obzirom na novi izračun tužitelj u žalbi ističe povredu načela zabrane reformatio in peius. Navedeni žalbeni razlog, međutim, nije osnovan. Do povrede navedenog načela dolazi u situacijama kada, rješavajući o žalbi, tuženik izmijeni rješenje prvostupanjskog tijela na štetu žalitelja. U konkretnom slučaju, rješavajući o žalbi tužitelja, tuženik je žalbu usvojio i predmet vratio na ponovno odlučivanje prvostupanjskom tijelu, iz čega proizlazi da tuženik rješenjem donesenim u izvršenju presude prvostupanjskog suda od 4. travnja 2017. nije povrijedio načelo zabrane reformatio in peius.

Također je neosnovano pozivanje tužitelja na mišljenje Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja, klasa: 363-01/14-02/40, urbroj: 531-04-1-2-14-2 od 6. lipnja 2014., kojim se to tijelo očitovalo na upit tužitelja vezano za pitanje obračuna komunalnog doprinosa. Naime, mišljenje Ministarstva smjernica je za rad upravnih tijela, a takva mišljenja nisu obvezujuća za sudove.

Žalbenim navodima tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost stajališta prvostupanjskog suda prema kojem se za golf igralište u dijelu u kojem predstavlja građevinu kojom se mijenja način korištenja prostora (članak 2. stavak 1. točka 36. Zakona o prostornom uređenju i gradnji) komunalni doprinos obračunava kao za otvorene građevine, sukladno odredbi članka 31. stavka 10. Zakona o komunalnom gospodarstvu.

Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom u ovom upravnom sporu, to je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora neosnovan.

Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog Suda, ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda žalbom pobija, zbog čega je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 153/12., 152/14., 94/16. i 29/17.), odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok se odluka pod točkom II. temelji na odredbi članka 79. stavka 4. istog Zakona.

 

U Zagrebu 14. siječnja 2021.

 

Predsjednica vijeća

Arma Vagner Popović, v.r.