- 1 -              Poslovni broj: Usž-4924/20-2

 

Poslovni broj: Usž-4924/20-2

 

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Ante Galića, članova vijeća te sudskog savjetnika Tomislava Jukića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja L. H. iz K., vlasnika obrta za trgovinu L. K., kojeg zastupaju opunomoćenici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu G. L. i M. R. u R., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi nadzora fiskalizacije, izdavanja računa i evidentiranja prometa, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-667/2020-10 od 28. rujna 2020., na sjednici održanoj 14. siječnja 2021. 

 

p r e s u d i o   j e 

 

I.              Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-667/2020-10 od 28. rujna 2020.

              II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-471-01/18-01/359, URBROJ: 513-04/20-3 od  20. travnja 2020. i rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda R., Carinskog ureda R., KLASA: UP/I-471-01/18-20/114, URBROJ: 513-02-7067/43-18-1 od 17. rujna 2018. te je odbijen zahtjev tužitelju za naknadu troškova upravnog spora.

Rješenjem tuženika od  20. travnja 2020., odbijena je žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 17. rujna 2018., kojim je tužitelju, obvezniku fiskalizacije obrta za trgovinu L. K., zabranjen daljnji rad obavljanja djelatnosti u poslovnom prostoru štand obrta L. K., na rok od 30 dana jer nije izdavao račune sukladno članku 62. stavku 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, 115/16., dalje: OPZ) i pred carinskim službenicima je usklađivao stanje blagajne s naknadno fiskaliziranim računima. Istim rješenjem utvrđeno je da mjera zabrane daljnjeg rada počinje teći od 9. rujna 2018., kada je izvršeno pečaćenje poslovnih prostorija, a traje do 9. listopada 2018.

Protiv prvostupanjske presude tužitelj je ovom Sudu podnio žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 66. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., - dalje:  ZUS). U žalbi u bitnome ističe da je u postupku pogrešo utvrđeno činjenično stanje te posebno naglašava da u trenutku donošenja osporavanog rješenja nije bila donesena pravomoćna odluka kojom bi bilo utvrđeno da tužitelj nije izdao račun za prodanu robu, odnosno da je postupio protivno članku 62. stavku 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, 115/16., - dalje: OPZ). Smatra da je u konkretnom slučaju bilo potrebno najprije donijeti prekršajni nalog na koji bi stranka imala pravo na pravni lijek te bi se tek naknadno mogla donijeti mjera privremene zabrane rada. Predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, preinači prvostupanjsku presudu i usvoji tužbeni zahtjev te potražuje trošak sastava žalbe.

Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1.  ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

Iz dokumentacije spisa predmeta proizlazi da su ovlašteni carinski službenici 9. rujna 2018. obavili nadzor rada tužitelja, između ostalog, i u provođenju postupka fiskalizacije, izdavanja računa i evidentiranja prometa te je utvrđeno da 9. rujna 2018. za kupljenu robu (1 par cipela za plažu) tužitelj nije izdao račun, a prodanu robu je naplatio osam eura. Tužitelj je račun izdao tek nakon što su se carisnki službenici predstavili, a naknadno je, tijekom provođenja nadzora izdavao i dodatne račune kako bi se utvrđeno stanje gotovine u blagajnama podudaralo s izdanim računima. Sve navedeno je detaljno opisano i utvrđeno u zapisniku o obavljenom nadzoru od 9. rujna 2018.

Iz navedenog je pravilno izveden zaključak da tužitelj nije izdao račun za kupljenu robu, čime je postupio suprotno odredbi članka 62. stavka 1. OPZ-a, zbog čega mu je određena mjera zabrane obavljanja djelatnosti sukladno članku 124. OPZ-a.

Odredbama članka 62. stavka 1. i stavka 4. OPZ-a propisano je da su porezni obveznici dužni izdavati račune te voditi poslovne knjige i evidencije radi oporezivanja prema propisima kojima se uređuje pojedina vrsta poreza te da su porezni obveznici koji isporuku dobara ili obavljanje usluga naplaćuju u gotovini obvezni promet iskazivati putem naplatnih uređaja ili na drugi odgovarajući način.

Odredbom članka 124. stavka 1. OPZ-a propisano je da porezno tijelo može rješenjem zabraniti daljnji rad poreznom obvezniku kada ne izdaje račune prema članku 62. stavku 1. i 5. toga Zakona, a stavkom 2. istog članka je propisano da zabrana rada može trajati od 15 dana do šest mjeseci. Stavkom 3. članka 62. OPZ-a je propisano da žalba izjavljena protiv rješenja iz stavka 1. toga članka ne zadržava izvršenje rješenja te je stavkom 4. propisano da se zabrana iz stavka 2. toga članka izvršava pečaćenjem poslovnih prostorija u kojima porezni obveznik obavlja djelatnost, kao i pečaćenjem opreme i sredstava koja mu služe za rad.

Polazeći od mjerodavnih odredaba OPZ-a, ovaj Sud smatra da tužiteljevi navodi da činjenično stanje nije pravomoćno utvrđeno u prekršajnom postupku i da je postupanje carinskih službenika preuranjeno, nisu odlučni jer je rješenje koje se osporava u ovom upravnom sporu doneseno na podlozi činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku, a koje tužitelj svojim paušalnim navodima nije doveo u sumnju.

Slijedom navedenog, ovaj Sud smatra da su prigovori tužitelja neosnovani te bez utjecaja na drugačije rješenje predmetne stvari, a osobito jer se radi o istim prigovorima koje je isticao i tijekom prvostupanjskog upravnog spora, o kojima se prvostupanjski sud očitovao, a s tim zaključcima je u bitnome suglasan i ovaj Sud.

Budući da je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, kao niti razlozi na koje Visoki upravni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 73. stavak 1. ZUS-a), na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Odluka o trošku žalbenog postupka je donesena na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a.

 

U Zagrebu 14. siječnja 2021.

                           

Predsjednica vijeća:

Sanja Štefan