Pristupanje sadržaju
- 1 - III Kr 43/2020-6
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog L. K., zbog kaznenog djela iz članka 119. stavka 1. u vezi članka 118. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – ispravak, dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Šibeniku od 26. travnja 2019. broj Kmp-2/2017. te presuda i rješenje Županijskog suda u Bjelovaru od 18. prosinca 2019. broj Kžmp-9/2019-5, u sjednici održanoj 14. siječnja 2021.,
p r e s u d i o j e :
Utvrđuje se da je zahtjev osuđenog L. K. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osnovan.
Ukidaju se točka I. i III. izreke drugostupanjske presude i rješenja Županijskog suda u Bjelovaru od 18. prosinca 2019., broj Kžmp-9/2019-5 u odnosu na osuđenog L. K. te se predmet u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Obrazloženje
Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Šibeniku od 26. travnja 2019. broj Kmp-2/2017. te presuda i rješenje Županijskog suda u Bjelovaru od 18. prosinca 2019. broj Kžmp-9/2019-5 osuđen je L. K. zbog kaznenog djela osobito teške tjelesne ozljede iz članka 119. stavka 1. u vezi članka 118. stavka 1. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.
Osuđenik, po branitelju V. M., odvjetniku iz Z., podnosi zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude s dopunom, zbog povrede kaznenog zakona, povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08.) te povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu u cijelosti i predmet vrati na ponovnu odluku prvostupanjskom sudu „pred potpuno izmijenjeno vijeće“.
Nadalje, predlaže, primjenom članka 518. stavka 5. ZKP/08., odgoditi izvršenje kazne zatvora.
Provjerom kod suca izvršenja Županijskog suda u Šibeniku utvrđeno je da osuđenik nije stupio na izdržavanje kazne, jer mu je odobrena odgoda iz zdravstvenih razloga do 2. svibnja 2021.
Na temelju članka 518. stavka 4. ZKP/08., Državni odvjetnik Republike Hrvatske je odgovorio na zahtjev osuđenika koji je odgovor dostavljen osuđeniku i njegovom branitelju, na znanje.
Zahtjev je osnovan.
U pravu je podnositelj zahtjeva kada tvrdi da je drugostupanjski sud u žalbenom postupku povrijedio odredbu članka 487. stavka 1. ZKP/08., time što je odlukom propustio ocijeniti relevantan žalbeni prigovor kojim je podnositelj osporavao pravilnost prvostupanjske presude. Iako obvezu žalbenog suda, sukladno kojoj on mora ocijeniti žalbene razloge ne treba tumačiti na način da je sud dužan detaljno odgovoriti na svaki navod žalbe, međutim na suštinske je žalbene prigovore svakako obavezan dati jasne i konkretne razloge.
Naime, u konkretnoj je situaciji, osuđenik prvostupanjsku presudu žalbom pobijao zbog žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Između ostalog, tvrdio je da je, u odnosu na subjektivan element djela, izreka prvostupanjske presude proturječna njenim razlozima. Pri tome, žalbom je precizno i argumentirano naznačeno da je sukladno izreci presude, razmatranjem činjeničnog i zakonskog opisa te pravne kvalifikacije djela, podnositelj osuđen za kazneno djelo osobito teške tjelesne ozljede iz članka 119. stavka 1. u vezi članka 118. stavka 1. KZ/11., dakle za osobito tešku tjelesnu ozljedu kod koje je postupanje u odnosu na težu posljedicu obuhvaćeno nehajnom sviješću počinitelja, dok da je razlozima odluke prvostupanjski sud subjektivan element djela u odnosu na težu posljedicu (konkretno dovođenje u opasnost života oštećenika) obrazložio kao postupanje s neizravnom namjerom koje čini bitan element kaznenog djela osobito teške tjelesne ozljede iz članka 119. stavka 3. u vezi članka 118. stavka 1. KZ/11., a ne onog djela za koje je podnositelj proglašen krivim, te je, nadalje, taj dio obrazloženja prvostupanjske presude žalbom i citirao („…svjestan da udarcem oštećenika u glavu oštećeniku može zadati osobito tešku tjelesnu ozljedu…unatoč tomu poduzeo radnju ozljeđivanja i pristao dovesti u opasnost život oštećenika…).
Iz izloženog proizlazi da žalitelj nije tek paušalno isticao ranije citirani vid bitne povrede odredaba kaznenog postupak iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., već je detaljno i opširno obrazložio u čemu se proturječnost izreke i razloga pobijane odluke konkretno sastoji.
Razmatranjem drugostupanjske odluke jasno je da, iako je žalbeni sud odgovarao na više žalbenih prigovora iz članka 468. ZKP/08., i to ovog osuđenika i državnog odvjetnika, u odnosu na konkretan vid žalbom isticane bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije dao nikakav odgovor, slijedom čega proizlazi da ovaj žalbeni navod podnositelja drugostupanjski sud doista nije ocijenio. Naime, zbog karaktera žalbenog pobijanja prvostupanjske presude, sve vezano uz bitan, konstitutivan element kaznenog djela za koje je podnositelj proglašen krivim, nije bilo dostatno samo na kraju drugostupanjskog ispitivanja žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka (str. 4. odlomak 1.) ustvrditi da „…ovaj sud smatra da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje se pozivaju žalitelji, niti koju drugu postupovnu povredu iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP-a, na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti,“, već je trebalo zasebno razmotriti postojanje povrede koja se ističe u žalbi i žalitelju odgovoriti na ovaj konkretan žalbeni prigovor.
Zbog toga, izloženo paušalno obrazloženje žalbenog suda ne može se smatrati dostatnim odgovorom na suštinski i argumentirani prigovor žalbe pa je u pravu podnositelj kada pravomoćnu presudu pobija na temelju članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08. Naime, drugostupanjskom presudom je počinjena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 487. stavka 1. ZKP/08., koja je utjecala na presudu, s obzirom da bi, u slučaju osnovanosti žalbenih navoda, to moglo dovesti do ukidanja prvostupanjske presude u odnosu na žalitelja.
Ostali razlozi iz zahtjeva osuđenika nisu osnovani.
Naime, nije u pravu podnositelj kada ističe da je žalbeni sud propustio odgovoriti na činjenične prigovore istaknute u žalbi protiv prvostupanjske presude, čime da je također počinio povredu iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08. Drugostupanjskom odlukom dani su razlozi zbog kojih taj sud, jednako kao i sud prvog stupnja, ne nalazi da bi se u konkretnoj situaciji radilo o nužnoj obrani ili pak njenom prekoračenju, kao i zbog čega za tu ocjenu nije odlučno prethodno postupanje oštećenika i podnositelja zahtjeva, slijedom čega nije osnovan navod podnositelja da bi taj dio njegove žalbe bio zanemaren.
Jednako tako, nije u pravu podnositelj kada tvrdi da je drugostupanjski sud, zanemarujući načelo beneficium cohaesionis iz članka 479. ZKP/08., počinio daljnju povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koja je bila od utjecaja na presudu. Točno je da je drugostupanjskim rješenjem žalbeni sud ukinuo prvostupanjsku presudu u odnosu na optuženog K. A., međutim nije u pravu podnositelj kada tvrdi da je, uslijed činjenice što se podnositelju i K. A. kao suoptuženicima sudilo za učin jednog kaznenog djela te što su bili obuhvaćeni jedinstvenim činjeničnim opisom, drugostupanjski sud „prvostupanjsku presudu morao ukinuti u odnosu na obojicu optuženika“. Naime, načelo beneficium cohaesionis ne primjenjuje se automatski i bezrezervno u svakoj situaciji kada žalbeni sud ukida prvostupanjsku presudu u odnosu na jednog od suoptuženika povezanih jedinstvenim činjeničnim opisom, već samo onda kada su razlozi zbog kojih donosi odluku u korist optuženika od koristi i za kojeg od suoptuženika. U konkretnoj situaciji, a imajući u vidu da je suoptuženi K. A., sukladno prvostupanjskoj odluci, u djelu sudjelovao kao pomagatelj sa opisanim svojim konkretnim radnjama, u kojima drugostupanjski sud, za sada, nije našao ostvarenje svih elemenata namjernog pomaganja počinitelju u izvršenju kaznenog djela, to ovdje nije moguće govoriti o načelu iz članka 479. ZKP/08., jer se, naime, razlozi zbog kojih je drugostupanjski sud ukinuo presudu u odnosu na suoptuženog K. A. doista odnose samo na njega i njegovu konkretnu, eventualnu ulogu u ovom kaznenom djelu.
Tvrdnja zahtjeva osuđenika da djelo koje je opisano činjeničnim opisom ne odgovara zakonskoj oznaci kaznenog djela iz izreke presude za koje je podnositelj proglašen krivim, zbog čega da je primijenjen zakon koji se ne može primijeniti i time da je pravomoćnom presudom počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08., nije točna.
Naime, razmatranjem činjeničnog i zakonskog opisa te pravne kvalifikacije kaznenog djela iz izreke prvostupanjske presude jasno je da je podnositelj proglašen krivim za kazneno djelo osobito teške tjelesne ozljede iz članka 119. stavka 1. u vezi članka 118. stavka 1. KZ/11., kod kojeg je teža posljedica, konkretno dovođenje u opasnost života oštećenika, obuhvaćena podnositeljevim nehajem. Naime, protivno navodu osuđenika, činjenični opis ovog kaznenog djela (za razliku od kaznenog djela iz članka 119. stavka 3. u vezi članka 118. stavka 1. KZ/11.), ne mora nužno sadržavati oznaku subjektivnog postupanja počinitelja u odnosu na nastupjelu težu posljedicu. Dostatno je da činjenični supstrat sadrži opis subjektivnog elementa, odnosno svijesti i volje počinitelja, na učin osnovnog oblika djela (konkretno neizravna namjera na tešku tjelesnu ozljedu) uz daljnju naznaku da su radnjom počinitelja prouzročene ozljede koje predstavljaju težu posljedicu (konkretno doveden je u opasnost život ozlijeđenog), koja, da bi se radilo o kaznenom djelu iz članka 119. stavka 1. u vezi članka 118. stavka 1. KZ/11., sve sukladno odredbi članka 27. stavka 2. KZ/11., mora biti obuhvaćena počiniteljevim nehajem.
Budući da je kazneno djelo izrekom prvostupanjske presude činjenično jasno i ispravno opisano, a bez proturječja zakonskom opisu i pravnoj kvalifikaciji te je nedvojbeno da se u konkretnoj situaciji radi o kaznenom djelu osobito teške tjelesne ozljede iz članka 119. stavka 1. u vezi članka 118. stavka 1. KZ/11., to nije u pravu podnositelj kada tvrdi da je pravomoćnom presudom glede kaznenog djela koje je bilo predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.
Konačno, ponavljajući, sada zbirno i u ukupnosti, sve već ranije zahtjevom iznesene i ovom odlukom obrazložene povrede („…proturječnosti…u pogledu odlučnih činjenica, te nerazumljivosti izreke…, …pravo na obrazloženu sudsku odluku…povreda prava na djelotvorno pravno sredstvo) podnositelj smatra kako mu je pravomoćnom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Protivno ovom navodu zahtjeva, a nastavno na sve ranije rečeno, ovaj sud nalazi izloženu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. neosnovanom. Naime, točno je da je bitan žalbeni navod podnositeljeve žalbe protiv prvostupanjske presude ostao neocijenjen zbog čega je, kako je to ranije u ovoj odluci obrazloženo, njegov zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude prihvaćen. Međutim, ta okolnost, sama za sebe, a uz izostanak ostalih povreda, nikako ne može predstavljati tešku povredu prava na pravičnost postupka u cjelini.
Slijedom svega navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatio je zahtjev osuđenog L. K. te u odnosu na njega ukinuo drugostupanjsku odluku, a predmet vratio Županijskom sudu u Bjelovaru na ponovno odlučivanje o njegovoj, kao i o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj u odnosu na ovog osuđenika, sve na temelju članka 519. u vezi članka 513. stavka 1. („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.).
Zagreb, 14. siječnja 2020.
Ranko Marijan, v.r.