1                   Poslovni broj: 2 UsI-1291/2020-9

                                                                                           Poslovni broj: 2 UsI-1291/2020-9

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja D. M., iz R., B., kojeg zastupa opunomoćenica D. M., odvjetnica u R., A. S., protiv tuženika I. povjerenstva za žalbe, Zagreb, Ilica 335, radi odobrenja privremenog boravka, 14. siječnja 2021.,

p r e s u d i o   j e

I.               Poništava se rješenje I. povjerenstva za žalbe, KLASA: UP/II-217-02/19-06/25, URBROJ: 317-19-2 od 19. lipnja 2020. godine.

II.               Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Sektora upravnih i inspekcijskih poslova, broj: 511-09-19/4-UP/I-3713/6-2018. od 11. siječnja 2019. godine.

III.               Nalaže se prvostupanjskom tijelu da predmetnu upravnu stvar riješi polazeći od toga da je tužitelj D. M. dokazao svrhu privremenog boravka (spajanje obitelji). Prvostupanjsko tijelo je o tom zahtjevu dužno odlučiti u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude u ovome upravnom sporu.

r i j e š i o   j e

I.               Odbija se prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere zabranom tuženiku da postupa po osporavanim rješenjima.

II.               Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe u ovome upravnom sporu.

Obrazloženje

              Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Sektora upravnih i inspekcijskih poslova, broj: 511-09-19/4-UP/I-3713/6-2018. od 11. siječnja 2019. odbijen je zahtjev tužitelja (makedonskog državljanina, tj. državljanina treće zemlje), podnesen 22. kolovoza 2018. za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj, uz prateće naloge vezane uz dužnost napuštanja Europskoga gospodarskog prostora.

Rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-217-02/19-06/25, URBROJ: 317-19-2 od 19. lipnja 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja.

Tužitelj u tužbi i kasnije tijekom spora osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da ispunjava svrhu boravka radi održavanja odnosa sa svojom maloljetnom kćerkom D. M., hrvatskom državljankom, koja živi u R. Tužitelj predlaže da Sud poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje.

              Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u osnovi, kod navoda osporenog rješenja, te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

              Sud je odlučio ovaj spor riješiti bez rasprave (čl. 36. t. 4. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS, vezano uz čl. 8. toga Zakona), utvrdivši da je tužbeni zahtjev osnovan.

              U osporavanim rješenjima citirane su mjerodavne odredbe Zakona o strancima („Narodne novine“, broj  130/11 , 74/13, 69/17 i 46/18). Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate.

              Jedna od kumulativnih pretpostavki za odobravanje privremenog boravka državljaninu treće zemlje jest dokazanost neke od propisanih svrha privremenog boravka (čl. 54. st. 1. t. 1. Zakona o strancima, vezano uz čl. 55. i čl. 56. toga Zakona).

              Među strankama je sporna pravna interpretacija, tj. odgovor na pitanje je li spajanje obitelji, kao svrhu boravka, dokazao državljanin treće zemlje izaslan na rad u inozemstvo (ovdje: u Nj.), koji, u skladu s radnim obvezama, svoju maloljetnu kćer, hrvatsku državljanku, u Republici Hrvatskoj godinama posjećuje jednog vikenda mjesečno.

              Tuženikovu interpretaciju konkretne situacije Sud ocjenjuje pretjerano formalističkom, te protivnom smislu i svrsi odobravanja privremenog boravka radi spajanja obitelji. Nasuprot tome, predmetna životna situacija, koja nije ni neuobičajena ni rijetka (privremeni rad u inozemstvu, s povremenim viđanjem maloljetnog djeteta nakon razvoda braka s drugim roditeljem), obuhvaćena je zaštitom ustavnoga i konvencijskog prava na poštovanje privatnoga i obiteljskog života (čl. 35. Ustava Republike Hrvatske, „Narodne novine“, broj 59/90, 135/97, 8/98 – proč. tekst, 113/00, 124/00 – proč. tekst, 28/01, 41/01 – proč. tekst, 55/01 – ispr., 76/10, 85/10 – proč. tekst i 5/14; čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda). Ostvarivanje tog prava ovdje nije zbiljski moguće bez odobravanja privremenog boravka, pri čemu tuženik ne argumentira da postoji neka od osnova za ograničavanje spomenutoga ustavnog i konvencijskog prava uz njenu nužnu primjenu u demokratskom društvu. Nerazmjernosti ograničavanja prava u ovom predmetu naročito doprinosi nametanje dužnosti napuštanja Europskoga gospodarskog prostora roditelju djeteta koje boravi na tom Prostoru, istodobno legalnom zaposleniku u državi obuhvaćenoj Prostorom. Tumačenje zakonskih normi, uključujući odredbe Zakona o strancima, ne može biti takvo da u pitanje dovede bit ostvarivanja ustavnih i konvencijskih prava.

              Sukladno prethodnom, Sud je, u skladu sa člankom 58. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS), poništio osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, te je naložio prvostupanjskom tijelu da predmetnu upravnu stvar riješi polazeći od toga da tužitelj ispunjava svrhu privremenog boravka (spajanje obitelji). U tom pogledu, tj. u dijelu obuhvaćenom točkom III. izreke presude, predmet, dakle, nije vraćen na ponovni postupak, već je o tome odlučeno sudskom presudom. Naime, iz šire ovlasti upravnog suda da u cijelosti sam riješi stvar, proizlazi i njegova uža ovlast da to učini djelomice. Netom navedeno u skladu je s razvojem prakse formuliranja izreka presuda upravnih sudova, na tragu solucija poznatih u usporednim upravnosudskim sustavima kontinentalnoga pravnog kruga. Usto, ovakve sudske odluke, koje sadržavaju i interpretaciju pravnih normi, prikladnije je provesti reformacijskom negoli kasacijskom presudom (potonja vrsta presude u pravilu ne podliježe žalbenom preispitivanju). S druge strane (iz pozicije tužitelja), vezanost javnopravnog tijela izrekom presude ima jače pravne učinke od vezanosti stajalištima iznesenima u obrazloženju presude (u pogledu izvršenja presude, kaznenopravne odgovornosti i dr.).

Ova presuda tuženiku ostavlja samo prostor da utvrdi jesu li ispunjene ostale pretpostavke za usvajanje tužiteljeva zahtjeva, vodeći računa prije svega o obveznosti izreke presude, ali i o vezanosti pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda (čl. 10. st. 1. ZUS-a i čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima, „Narodne novine“, broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18 i 126/19, odnosno čl. 81. st. 1. i 2. ZUS-a).

Rok za donošenje novog rješenja o zahtjevu tužitelja temelji se na odredbi članka 81. stavka 2. ZUS-a.

Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbi članka 22. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18).

Sud je ovom presudom riješio spor, pa su odbijeni prijedlozi tužitelja za izdavanje privremene mjere zabranom tuženiku da postupa po osporavanim rješenjima, odnosno za određivanje odgodnog učinka tužbe. Uz to, privremena mjera ne može biti izdana, bez obzira na to kako je formulirana, ako bi se njezin zbiljski učinak sastojao u odgodi izvršenja osporavanog rješenja (potonje može biti učinjeno samo određivanjem odgodnog učinka tužbe, u tom pogledu specijalnog instituta).

U Rijeci 14. siječnja 2021.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko, v.r.