1                            Poslovni broj: Gž-1913/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1913/2020-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Verice Franić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. C. K. Gradskog društva C. K., S. iz S., kojeg zastupa punomoćnik H. Č. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Općine P., P., koju zastupa punomoćnik G. L., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. B. i G. L., iz S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru, poslovni broj P-811/2020 od 27. listopada 2020., u sjednici održanoj 14. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

Uvažava se žalba tužitelja kao osnovna i preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru, poslovni broj P-811/2020 od 27. listopada 2020. u pobijanom dijelu pod točkom I.1. izreke, na način da se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

 

Nalaže se tuženiku Općini P., P., OIB: …, da tužitelju H. C. K., Gradskom društvu C. K., S. iz S., OIB: … isplati iznos od 202.450,06 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama:

- na iznos od 13.328,37 kn tekućim od 01.01.2006. godine pa do isplate,
- na iznos od 17.031,88 kn tekućim od 01.01.2007. godine pa do isplate,
- na iznos od   8.330,73 kn tekućim od 01.01.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 16.676,13 kn tekućim od 01.01.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 25.335,50 kn tekućim od 01.01.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 19.987,30 kn tekućim od 01.01.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 18.653,20 kn tekućim od 01.01.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 20.076,24 kn tekućim od 01.01.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od   9.010,00 kn tekućim od 01.01.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 17.815,15 kn tekućim od 01.01.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 21.809,02 kn tekućim od 01.01.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 14.396,54 kn tekućim od 01.01.2017. godine pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05.), za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, prema stopi propisanoj odredbom članka 29. stavkom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se zahtjev tužitelja za više zatražene kamate, odbija kao neosnovan.

 

II. Preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana pod točkama I.2. i II. izreke, presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru, poslovni broj P-811/2020 od 27. listopada 2020., pa se sudi:

1. Nalaže se tuženiku Općini P., P., OIB: …, da tužitelju H. C. K., Gradskom društvu C. K., S. iz S., OIB: … nadoknadi parnični trošak u iznosu 50.812,50 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 27. listopada 2020. do isplate, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima koja je izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se zahtjev za više zatražene kamate od 1. siječnja 2006. do 27. listopada 2020., odbija kao neosnovan.

2. Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 202.450,06 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na točno određene iznose od dospijeća do isplate za 2005., 2006., 2007., 2008., 2009., 2010., 2011., 2012., 2013., 2014., 2015. i 2016., kao što je odbijen i zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove postupka, a kako je sve to navedeno u izreci presude (točka I.1. i I.2. izreke).

Istom presudom naloženo je tužitelju da na ime parničnog troška tuženiku isplati iznos od 31.250,00 kuna u roku od 15 dana (točka II. izreke).

Protiv te presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 – ispra., 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, dalje u tekstu: ZPP), koji se Zakon u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19.) s prijedlogom da se preinači tako što će se prihvatiti tužbeni zahtjevi, podredno, da drugostupanjski sud sam provede postupak i donese odluku kojom će prihvatiti tužbeni zahtjev uz dosudu tužitelju troškova postupka.

Odgovori na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Predmet ovoga spora je potraživanje tužitelja da mu tuženica isplati ukupan iznos od 202.450,06 kuna, skupa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Tužitelj svoje potraživanje temelji na tvrdnji da je udruga koja je registrirana za obavljanje djelokruga svoje djelatnosti koja proizlazi iz Zakona H. C. K. („Narodne novine“, broj 71/10) i Zakona o H. C. K. („Narodne novine“, broj 92/01 i 28/03), i da je na temelju odredbi članka 12. i 14. toga Zakona, tuženik kao jedinica lokalne i područne samouprave u obvezi mu iz sredstava svoga proračuna plaćati 0,7 % sredstava, a koju obvezu da za utužene godine nije ispunio.

Iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjski sud proizlazi sljedeće:

- da je rješenjem Republike Hrvatske, Splitsko-dalmatinske županije, Ureda za opću upravu, Ispostave Supetar, Klasa: UP-I-230-01/05-01/0003, Ur. broj: 2181-06/08-01-05 0002 od 4. ožujka 2005. odobren upis H. C. K. Gradsko društvo C. K., S, sa sjedištem u S., u Registar udruga Republike Hrvatske,
- da je tužitelj registriran kao udruga,

- da je tužitelj prema Zakonu o H. C. K. ovlašten promicati humanitarne ciljeve, provoditi akcije od opće koristi na području zaštite i unapređenja zdravlja, socijalne skrbi, zdravstvenog i humanitarnog odgoja,

- da je tuženik bio u obvezi uplatiti tužitelju 0,7% od visine prihoda, kao jedinica lokalne i područne samouprave,

- da tuženik nije osigurao sredstava za rad tužitelja za sporne godine u zatraženim iznosima,

- da iz Statuta tužitelja proizlazi da djeluje i na području tuženika,

- da tužitelj nije dostavljao program rada i financijski plan tuženiku za sljedeću godinu,

- da iz pismenog nalaza i mišljenja i pismenog očitovanja stalne sudske vještakinje za knjigovodstvo i financije M. T. proizlazi kako razlika između obveze tuženika I uplaćenih sredstava za razdoblje od 2005. do 2016. iznosi 202.450,06 kuna,
- da tužitelj taj iznos potražuje tužbenim zahtjevom.

S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužitelja iz razloga što je smatrao da tužitelj nije dostavio program rada svoje udruge, kao niti financijski plan za slijedeću godinu tuženiku, pa kako je taj sud utvrdio da nisu bili ni izrađeni za nijednu godinu počevši od 2005., i kako je odredbom člankom 18. Zakonom o udrugama, propisano da Skupština udruge, pored ostalog usvaja plan rada i financijski plan za sljedeću kalendarsku godinu i izvješće o radu za prethodnu kalendarsku godinu, te usvaja godišnje financijsko izvješće, te kako i Statut tužitelja, odredbom članka 31. propisuje da se prihodi i rashodi ustanovljuju financijskim planom, to je prvostupanjski sud zaključio da bi obveza tuženika nastala tek ispunjenjem obveze druge strane, odnosno udruge koja je dužna dostavit plan rada i financijski plan i da bi tek nakon toga tuženik kao jedinica lokalne samouprave bio dužan sudjelovati u financiranju djelatnosti tužitelja.

Nadalje je prvostupanjski sud naveo, i to kako u situaciji kada je utvrđeno da tužitelj u utuženom razdoblju od 2005. do 2016. nije postupao sukladno pozitivnim propisima (Uredbi o računovodstvu neprofitnih organizacija Vlade Republike Hrvatske „Narodne novine“, broj 10/2008. i Zakon o financijskom poslovanju i računovodstvu neprofitnih organizacija
„Narodne novine“, broj 212/2014.), koji nalažu da se poslovanje neprofitne organizacije treba temeljiti na načelu dobrog financijskog upravljanja i kontrola te načelu javnosti I transparentnosti te da su financijsko upravljanje i kontrola sustav unutarnjih kontrola kojima se osigurava razumna sigurnost da će se u ostvarivanju ciljeva neprofitne organizacije sredstva koristiti namjenski, etično, ekonomski, djelotvorno i učinkovito, da bi se prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u zatraženoj visini od 202.450,06 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 1. siječnja 2006., onemogućio postupak kontrole financijskog postupanja tužitelja u označenom razdoblju.

Navedeni zaključak prvostupanjskog suda ne prihvaća ovaj sud, a i žalbenim razlozima tužitelja doveden je u sumnju.

Naime, odredbom članka 12. Zakona o H. C. K., propisano je da za ostvarivanje svojih ciljeva i izvršavanje zadaća H. C. K. stječe sredstva, između ostalih i iz državnog proračuna Republike Hrvatske, te iz proračuna svih jedinica lokalne I područne (regionalne) samouprave, dok je odredbom članka 14. stavkom 1. toga Zakona, propisano da se sredstva koja se izdvajaju iz proračuna svih jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te iz državnog proračuna Republike Hrvatske osiguravaju financiranje javnih ovlasti iz članka 8. i 9. te zadaća i poslova iz članka 11. ovoga Zakona I to: za rad i djelovanje službe traženja na razini općine, grada i županije izdvaja se 0,2% sredstava iz proračuna te općine, grada i županije, a za javne ovlasti i redovne djelatnosti izdvaja se od 0,5% do 1,8% sredstava iz proračuna općine, grada i županije.

Prema odredbi članka 14. stavku 2. H. C. K. obvezuje se izvješćivati o svom financijskom poslovanju sukladno propisima o izvršenju proračuna.

Odredbom članka 25. istoga Zakona, propisano je da se na sve odnose koji nisu uređeni ovim Zakonom primjenjuju odredbe Zakona o udrugama.

 

Prema odredbi članka 34. Zakona o udrugama ("Narodne novine", broj 88/01 i 11/02), propisano je da su udruge dužne voditi poslovne knjige i sastavljati financijska izvješća prema propisima kojima se uređuje način vođenja računovodstva neprofitnih organizacija, dok je prema odredbi članka 34. stavku 1. Zakona o udrugama ("Narodne novine", broj 74/14), koji je stupio na snagu 1. listopada 2014., i kojim je Zakonom prestao važiti prethodno navedeni Zakona o udrugama, propisano je da udruga koja provodi programe i projekte od interesa za opće dobro, financirane iz javnih izvora najmanje jedanput godišnje o svome radu, opsegu, načinu stjecanja i korištenja sredstava izvještava davatelja sredstava, a putem mrežne stranice ili na drugi odgovarajući način obavještava i širu javnost, a prema stavku 2. istoga članka udruga je obvezna sredstva iz stavka 1. ovog članka koristiti isključivo za provedbu odobrenih programa ili projekata.

Odredbom članak 18. Zakona o udrugama iz 2014., propisano je da Skupština udruge, između ostalog, usvaja plan rada i financijski plan za sljedeću kalendarsku godinu i izvješće o radu za prethodnu kalendarsku godinu i usvaja godišnje financijsko izvješće.

Imajući na umu citirane zakonske odredbe, kao i odredbu članka 31. Statuta tužitelja, kojom je propisano da se prihodi i rashodi tužitelja ustanovljuju financijskim planovima, i da financijski plan svake godine donosi Skupština na osnovi godišnjeg programa rada prije početka godine u kojoj će se financijski plan primjenjivati, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se prihodi i rashodi tužitelja ustanovljuju financijskim planovima i da financijski plan svake godine donosi Skupština na osnovi godišnjeg programa rada prije početka godine u kojoj će se financijski plan primjenjivati.

Isto tako, iz navedenog proizlazi da je pravilno prvostupanjski sud zaključio i da tužitelj nije dokazao da je za svaku utuženu godinu izradio godišnji program rada prije početka svake godine, odnosno da je Skupština tužitelja donijela financijski plan na osnovi tog godišnjeg programa.

Međutim, prema stavu ovoga suda, a što osnovano u žalbi tvrdi i tužitelj, izrada godišnjeg financijskog plana na osnovi godišnjeg programa nije preduvjet za obvezu tuženika prema tužitelju na temelju citiranih odredbi jer iz navedenih Zakona ne proizlazi da je bilo kojom odredbom propisano da je uvjet za izdvajanjem sredstva iz proračuna jedinica lokalne i područne samouprave izrada financijskog plana tužitelja. Činjenica što tužitelj nije ustanovio financijski plan na osnovi godišnjeg programa za utužene godine i činjenica što tuženik nije sačinio oblik i sadržaj izvješća prema Pravilniku, povlači eventualno druge odgovornosti i nadzore rada istih, ali to ne isključuje obvezu tuženika kao jedinice lokalne jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave da prema odredbama članka 12. i 14. Zakona o H. C. K., izdvaja godišnje iz svog proračuna točno određenja sredstva udrugama koje su osnovane na temelju toga Zakona, a što je tužitelj u ovom slučaju i koji djeluje na području tuženika.

Stoga, nije pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, a na pravilno utvrđeno činjenično stanje, kada nije obvezao tuženika da za utuženo razdoblje tužitelju isplati 0,7% prihoda iz njegovog proračuna na temelju odredbi članku 12. i 14. Zakona o H. C. K., kao i odredbi članka 27. i 30. Zakona o H. C. K., jer obveza tuženika u ovom slučaju proizlazi iz zakona, a ne iz odnosa stranka, pa taj odnos nije moguće promatrati u smislu uzajamnih davanja kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud.

Kako tuženik tijekom postupka nije dokazao da je sporno potraživanje podmirio niti je dokazao da ga nije u obvezi podmiriti, kao što nije dokazao da tužitelj nije djelovao na području tuženika, to je osnovano potraživanje tužitelja koje proizlazi iz zakona, slijedom čega su osnovani žalbeni navodi tužitelja kada tvrdi da je tuženik u obvezi isplatiti mu iznos koji potražuje.

Budući da iz pismenog nalaza i mišljenja, kao i pismenog očitovanja stalne sudske vještakinje za knjigovodstvo i financije M. T. proizlazi da za razdoblje od 2005. do 2016. potraživanje tužitelja prema tuženiku iznosi 202.450,06 kuna, koji iznos tužitelj i potražuje tužbenim zahtjevom, to mu je taj iznos valjalo dosuditi skupa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate na točno označene godišnje iznose, sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, u vezi s odredbom članka 183. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO).

Naime, odredbom članka 183. stavka 1. ZOO-a propisano je da dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje, dok je odredbom članka 29. stavka 1. ZOO-a propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, a stavkom 2. ovoga članka, propisano je da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

Odredbom članka 30. stavka 3. Zakona o H. C. K., propisano je da će način i rokove plaćanja sredstava iz stavka 1. tog članka utvrditi pravilnikom ministar nadležan za zdravstvo uz suglasnost ministra financija.

Člankom 2. stavkom 2. Pravilnika o načinu i rokovima plaćanja sredstava iz prihoda jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave za rad ustrojstvenih oblika H. C. K. („Narodne novine“, broj 18/11, dalje u tekstu: Pravilnik) propisano je da se pod prihodima iz stavka 1. podstavka 1. i 2. tog članka smatraju prihodi poslovanja jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ostvareni u prethodnoj poznatoj godini umanjeni za dodatni udio u porezu na dohodak za decentralizirane funkcije, pomoći izravnanja za decentralizirane funkcije, a kod općina i gradova na otocima udio u porezu na dohodak za zajedničko financiranje kapitalnog projekta od interesa za razvoj otoka, vlastite prihode i namjenske prihode.

Prema tome, obveze tuženika za utužene godine 2005., 2006., 2007., 2008., 2009., 2010., 2011., 2012., 2013., 2014., 2015. i 2016. dospijevaju 1. siječnja 2006., 1. siječnja 2007., 1. siječnja 2008., 1. siječnja 2009., 1. siječnja 2010., 1. siječnja 2011., 1. siječnja 2012., 1. siječnja 2013., 1. siječnja 2014., 1. siječnja 2015., 1. siječnja 2016. i 1. siječnja 2017., a kako je to tužitelj i naveo, zbog čega je valjalo tuženika obvezati da tužitelju plati iznos 202.450,06 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos od dana dospijeća pa do isplate, sve na način kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude.

Dakle, na dosuđeni iznos glavnice tužitelju su dosuđene zatezne kamate koje teku od dospijeća svake pojedinačne tražbine tužitelja pa do isplate, sukladno članku 29. stavku 1. ZOO-a, po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a koja se primjenjuje na ostale obveze jer se radi o zakonskoj obvezi na koju se primjenjuje stopa zatezne kamate do 31. srpnja 2015. koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Ističe se da o pravnoj osobnosti subjekata i odnosu između njih, ovisi primjena pojedinog propisa u pogledu stope zatezne kamate. Odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a, odvojeni su odnosi iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava te ostali odnosi, dok se Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi odnosi samo na odnose između poduzetnika i između poduzetnika i osoba javnog prava kada je osoba javnog prava dužnik novčane obveze u poslovnim transakcijama koje rezultiraju dobavom robe ili pružanjem usluga.

Slijedom navedenog, ovaj sud stava je da nije osnovan zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je zahtijevao zatezne kamate po stopi za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, jer se radi o ostalim obvezama (obvezi utvrđenoj zakonom), kao što nije osnovan ni zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate od 30. lipnja 2013. pa do isplate, prema članku 12.a stavku 2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, po referentnoj stopi uvećanoj za osam postotnih poena, iz razloga što se odredbe toga Zakona odnose samo na odnose između poduzetnika te između poduzetnika i osoba javnog prava, a stranke u ovom postupku nisu poduzetnici.

Tužitelj je kao neprofitna pravna osoba upisan u registar udruga i isti se ne smatra poduzetnikom niti trgovcem pa je tužitelju valjalo priznati zakonske zatezne kamate sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a koja je propisana za ostale odnose. Stoga je ovaj sud izvršio specifikaciju kamatne stope sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a i tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate po stopi koja je propisana za ostale odnose, a ne za trgovačke ugovore jer se u konkretnom slučaju ne radi o trgovačkom ugovoru niti o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Kako zahtjev tužitelja nije osnovan za više zatraženu stopu zakonskih zateznih kamata od dosuđenih, to je zahtjev tužitelja u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovan, a sve na način kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude.

Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka, pa je odlučujući o parničnom trošku na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP- a, u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a, tužitelju valja dosuditi njegov ukupni parnični trošak u smislu odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a jer je u cijelosti uspio u odnosu na glavnicu, a samo neznatno u odnosu na sporedno potraživanje.

Troškovi tužitelja odnose se na zastupanje po punomoćniku, odvjetniku i iznose za sastavljanje na tužbe prema Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje u tekstu: Tarifa) 250 bodova, za zastupanje na tri ročišta (9. lipnja 2016., 24. lipnja 2020. i 1. listopada 2020.) prema Tbr. 9. točki 1. Tarife po 250 bodova, za zastupanje na tri ročišta (30. studenoga 2011., 1. travnja 2016. i 6. listopada 2016.) prema Tbr. 9. točki 2. Tarife po 125 bodova, za sastavljanje četiri podneska (30. studenoga 2011., 13. travnja 2012. 11. ožujka 2014. i 9. listopada 2018.) prema Tbr. 8. točki 1. Tarife po 250 bodova, za sastavljanje jednog podneska (30. ožujka 2017.) prema Tbr. 8. točki 3. Tarife 62,5 bodova, za sastavljanje žalbe od 25. svibnja 2015. prema Tbr. 10. točki 5. Tarife 125 bodova i za sastavljanje dviju žalbi (23. travnja 2019. i 11. studenoga 2020.) prema Tbr. 10. točki 1. Tarife po 312,5 bodova, ukupno 3187,5 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda i uvećano za pripadajući PDV daje iznos troška prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka od 47.812,50 kuna. Tom iznosu valjalo je pribrojiti iznos od 3.000,00 kuna na ime plaćenog predujma na ime troškova financijskog vještačenja koji su tužitelju priznati u cijelosti, tako da ukupan trošak postupka tužitelja iznosi 50.812,50 kuna, zbog čega je naloženo tuženiku da naknaditi tužitelju trošak tom iznosu skupa s pripadajućim kamatama na temelju odredbe članka odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16), u vezi s odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a. Zahtjev tužitelja za više traženim troškom u iznosu od 25.503,13 kuna valjalo je odbiti jer mu isti ne pripadaju na temelju odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, kao što ne pripadaju ni troškovi tuženiku jer nije uspio u sporu.

Za navesti je i to, da je ovaj sud pravilno označio tužitelja u uvodu ove presude ispuštajući znak "-" između riječi "… k. i Gradskog" jer je tijekom postupka tužitelj naveo kako je došlo promjene imena tužitelja u tom dijelu (u kojem je ispuštena crtica "-"), a činjenica što je u tom dijelu došlo do promjene u imenu stranke ne znači da je došlo i do bitne povrede odredbe postupka kada je presuda donesena prema stranci koja je u tom dijelu promijenjena.

S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe članka 373. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 380. točke 3. ZPP-a i 381. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 14. siječnja 2021.