- 1 -              III Kr 59/2019-5

 

 

 

 

Broj: III Kr 59/2019-5

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog N. G.-Š., zbog kaznenog djela iz članka 292. stavka 1. alineje 4. i stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08. - dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 25. svibnja 2018. broj K-58/2016-33 i presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 30. travnja 2019. broj I Kž-169/2018., u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se zahtjev osuđenog N. G.-Š. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 25. svibnja 2018. broj K-58/2016-33 i presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 30. travnja 2019. broj I Kž-169/2018. N. G.-Š. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz članka iz članka 292. stavka 1. alineje 4. i stavka 2. KZ/97. pod točkom 1. izreke za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca te zbog kaznenog djela iz članka 248. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17. - dalje: KZ/11.) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci pa je uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

 

Protiv te presude osuđeni N. G.-Š. podnio je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) po branitelju, odvjetniku P. H., zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08., povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. koje se tiču prava na pravično suđenje te povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, što je utjecalo na presudu, s prijedlogom da se pravomoćna presuda preinači na način da se osuđenik oslobodi optužbe ili da se ista ukine i predmet uputi na ponovno suđenje i odluku, uz prijedlog da mu se odgodi izvršenje kazne zatvora.

 

Sukladno članku 518. stavku 4. Zakona o kaznenom Državno odvjetništvo Republike Hrvatske odgovorilo je na zahtjev osuđenika.

 

Odgovor na zahtjev dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan.

 

U odnosu na povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08., osuđenik ističe da je kod opisa kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 1. alineje 4. KZ/97. odlučna namjera pribavljanja protupravne koristi za svoje ili tuđe trgovačko društvo, a kod kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. KZ/11. je li okrivljenik s namjerom da potpuno ili djelomično izbjegne plaćanje poreza dao nadležnim tijelima netočne ili nepotpune podatke. Smatra da navedeno kazneno djelo iz članka 292. stavka 1. točke 4. KZ/97. više nije sadržano u kaznenom djelu iz članku 256. KZ/11., odnosno ne postoji pravni kontinuitet između ta dva kaznena djela, zbog čega da je sud počinio povredu kaznenog zakona u pogledu pitanja je li djelo zbog kojeg je podnositelj pravomoćno osuđen uopće kazneno djelo. Također, napominje da njegovo društvo nije steklo protupravnu imovinsku korist niti je neplaćanje poreza rezultat netočnih ili nepotpunih podataka o prihodima i rashodima društva, a sudovi nisu utvrdili je li osuđenik samo propustio uplatiti novac Poreznoj upravi, što bi onda značilo da se više ne radi o kaznenom djelu.

 

Nije u pravu osuđeni N. G.-Š. kada tvrdi da je pravomoćnom presudom povrijeđen kazneni zakon na njegovu štetu jer da djelo za koje je osuđen nije kazneno djelo.

 

Naime, kazneno djelo zbog kojeg je podnositelj osuđen je počinjeno u vrijeme kada je na snazi bio KZ/97., a prema kojem je postupanje osuđenika, činjenično opisano u izreci prvostupanjske presude, pravno označeno kao kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 1. alineja 4. u vezi sa stavkom 2. KZ/97., pri čemu je pravnim opisom precizirano da je tada optuženi N. G.-Š. „kao odgovorna osoba u pravnoj osobi s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoju pravnu osobu pri izvršavanju obveza prema proračunu uskratio sredstva koja mu pripadaju, a djelom je pribavljena znatna imovinska korist i počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve imovinske koristi“.

 

Točno je da novi KZ/11. koji je na snagu stupio 1. siječnja 2013. više ne predviđa kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, kako je to obrazložio drugostupanjski sud u svojoj odluci. No, odgovarajući na žalbene prigovore osuđenika koji je isticao povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08. drugostupanjski je sud pravilno zaključio da navedena povreda nije ostvarena jer postoji pravni kontinuitet između tog kaznenog djela te kaznenog djela utaje proreza i carine iz članka 256. stavaka 3. i 1. KZ/11., jer je radnja počinjenja oba kaznena djela identična i sastoji se u davanju netočnih i nepotpunih podataka s ciljem izbjegavanja plaćanja porezne obveze. Naime, člankom 256. stavak 1. KZ/11. propisano je i kažnjavanje osobe koja u cilju potpunog ili djelomičnog izbjegavanja plaćanja poreza ne prijavi prihod ili druge činjenice koje su od utjecaja na utvrđivanje porezne obveze pa dođe do smanjenja ili neutvrđenja porezne obveze, time da se u stavku 3. tog članka radi o poreznoj obvezi velikih razmjera, što je osuđeniku inkriminirano pod točkom 1. izreke pobijane presude jer nije obračunao porez na dohodak od kapitala te porez na prirez, dakle onemogućio je utvrđivanje porezne obveze u iznosu od 2.051.697,17 kuna jer nije davao točne i potpune podatke o porezu na dohodak od kapitala i prireza, što je jedan od načina izvršenja ovog kaznenog djela iz KZ/11.

 

Nadalje, prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, dakle prema KZ/97., do ostvarenja težeg oblika kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 4. KZ/97., za koje je propisana kazna zatvora do osam godina, dolazilo je ako je vrijednost imovinske koristi prelazila 30.000,00 kuna. Međutim, zakonsko obilježje smanjenja ili neutvrđenja porezne obveze velikih razmjera, prema ranijem pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. prosinca 2012. (kao i važećoj odredbi članka 87. stavka 27. KZ/11.) ostvareno je kada vrijednost te porezne obveze prelazi 600.000,00 kuna. Prema tome, budući da se za ostvarenje kaznenog djela iz članka 256. stavka 3. KZ/11. traži veća kriminalna količina od one koja je bila potrebna za počinjenje kaznenog djela iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 4. KZ/97., to se i pravno označavanje kaznenog djela po članku 256. stavku 3. KZ/11. ukazuje blažim za počinitelja.

 

No, kao što je već istaknuto, rukovodeći se činjeničnim opisom djela pravilno je sud drugog stupnja utvrdio da postoji kontinuitet kaznenog djela iz članka 292. stavka 1. alineje 4. KZ/97. sa kaznenim djelom iz članka 256. stavka 3. KZ/11., ali je pogrešno ocijenio da je za osuđenika blaži KZ/97., što bi predstavljalo povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08., koji osuđenik ni sada ne ističe u svom zahtjevu.

 

Pri odlučivanju o ovom izvanrednom pravnom lijeku Vrhovni sud Republike Hrvatske se, sukladno članku 519. u vezi s člankom 511. stavkom 1. ZKP/08., dužan ograničiti samo na ispitivanje povreda i razloga istaknutih u zahtjevu, te, osim primjene načela beneficium cohaesionis, nema ovlasti ispitati pravomoćnu presudu po službenoj dužnosti. Budući da je osuđeni N. G.-Š. istaknuo samo povredu iz članka 517. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 469. točkom 1. ZKP/08. koju je obrazložio takvim razlozima koji ne daju ovlaštenje ovom sudu da predmetno kazneno djelo pravilno pravno označi po KZ/11. jer bi u suprotnom prekoračio svoje zakonske ovlasti propisane u članku 511. stavku 1. ZKP/08., njegov zahtjev je ispitan samo u odnosu na istaknutu povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08. u vezi s člankom 517. stavkom 1. točkom 1. ZKP/08. za koju je utvrđeno da nije počinjena.

 

Osuđenik ističe povredu odredbe članka 468. stavka 2. ZKP/08. jer je na njegovu štetu teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U obrazloženju svog zahtjeva poziva se i na članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14.) i članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.), pojašnjavajući da sudovi nisu pojasnili odakle na njegovom trgovačkom društvu iznos od 3,9 milijuna kuna koje je on navodno podigao sa žiro računa društva te bankomata te da se nisu očitovali na navode njegove obrane je li taj iznos pozajmljen od svjedoka J. Č. koji je onda osuđenik trebao vratiti. Zbog toga je sud postupio arbitrarno i samovoljno, dajući nedostatno obrazloženje. Navedene povrede, prema tvrdnjama osuđenika, počinjene su i u drugostupanjskom postupku, jer sud drugog stupnja nije ocijenio njegove žalbene navode pa je na taj način ostvarena i povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08.

 

Da bi u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osuđenik mogao isticati povredu iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP/08. potrebno je da su te povrede bile istaknute u žalbi protiv prvostupanjske presude, što osuđenik nije učinio jer u žalbi nije isticao postupovnu povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., već ih je isticao kroz žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U odnosu na daljnje tvrdnje osuđenog N. G.-Š. o nedostatnom obrazloženju prvostupanjske i drugostupanjske presude i arbitrarnoj i samovoljnoj ocjeni njegove obrane, treba navesti da se ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. u odnosu na prvostupanjsku presudu, već se može podvesti samo pod povredu iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08. (povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku).

 

Protivno tim navodima, drugostupanjski sud je sukladno članku 487. stavku 1. ZKP/08. ispitao presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija. Iz sadržaja drugostupanjske odluke proizlazi da je drugostupanjski sud odgovorio na istaknutu povredu odredaba kaznenog zakona iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08. kada je obrazložio da kazneno djelo iz članka 292. stavka 1. alineja 4. u vezi sa stavkom 2. KZ/97. ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz članka 256. stavku 3. KZ/11. te žalbene prigovore u odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje te posljedično, po službenoj dužnosti i odluku o kazni. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sud drugog stupnja nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka ni povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

 

Naime, dužnost drugostupanjskog suda da odgovori na žalbene prigovore ne treba shvatiti tako da je taj sud obavezan analizirati svaki navod žalbe, već samo one koje ocijeni relevantnima. Takvo stajalište zauzeto je u brojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ali i odlukama Europskog suda za ljudska prava na koje se zahtjevom ukazuje. Stoga, razmotrivši navode iz zahtjeva te sadržaj drugostupanjske presude, kao i žalbu osuđenika podnesenu protiv prvostupanjske presude, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao osnovanim zamjerke o nedostatnosti obrazloženja u mjeri da odluka suda ukazuje na arbitrarnost i proizvoljnost osude, pa nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog manjkavosti obrazloženja, a nije ostvarena ni povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08. Prigovorima o povredi prava na pravično suđenje zbog izostanka valjanog obrazloženja osuđenik i dalje ustvari izražava nezadovoljstvo ocjenom dokaznog materijala što je prigovor činjenične naravi i nije predmet ispitivanja ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

Slijedom navedenog, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.) trebalo je zahtjev osuđenika odbiti kao neosnovan, pa nije bilo ni osnove za rješavanje njegova prijedloga za odgodu izvršenja pravomoćne presude.

 

Zagreb, 14. siječnja 2021.