- 1 -              Rev 1086/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1086/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. P. iz I., L. S., kojeg zastupa punomoćnik R. S., odvjetnik u P., protiv tuženika O. M., M., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik R. Đ., odvjetnik u P., radi predaje nekretnine u posjed i dr., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola broj Gž - 2190/15-2 od 18. siječnja 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli - Pola broj P - 64/14-65 od 29. lipnja 2015., u sjednici održanoj 13. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja na predaju u posjed nekretnine označene kao čest. zem. 317/3 z.u. 489 k.o. P., te zahtjev na isplatu 291.343,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku 56.250,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu, te predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju uz prijedlog da se ista odbaci kao nedopuštena, odnosno odbije kao neosnovana.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući činjenična utvrđenja kao i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji. Pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

 

Revizijskim prigovorom tužitelja istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Predmet spora je vlasnički zahtjev tužitelja na predaju nekretnine u posjed, te eventualno kumulirani zahtjev na isplatu tržišne vrijednosti iste nekretnine.

 

Nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužitelja nakon što su u provedenom postupku utvrdili: - da je tužitelj u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. 317/3 z.u. 489 k.o. P., - da je predmetna nekretnina bila vlasništvo majke tužitelja K. M., te je prešla u društveno vlasništvo temeljem odluke Skupštine općine P. o prijenosu zemljišta u društveno vlasništvo 01-393/1-1985 od 12. srpnja 1985., dok je u zemljišnim knjigama ostalo upisano pravo korištenja prednice tužitelja, - da pravnoj prednici tužitelja nije isplaćena naknada za podruštvovljeno zemljište, - da je predmetna nekretnina građevinsko zemljište koje je privedeno namjeni na način da je na njemu još 70-tih godina prošlog stoljeća na cijeloj površini izgrađena cesta, - da je prednica tužitelja 1999. godine u zemljišnim knjigama ishodila brisanje društvenog vlasništva i upis svog prava vlasništva u skladu s odredbom čl. 361. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP), - da je izgradnjom prometnice i podruštvovljenjem predmetne nekretnine prestalo pravo vlasništva prednice tužitelja nad predmetnom nekretninom (zemljište koje je podruštvovljeno i koje je faktično privedeno namjeni do stupanja na snagu Zakona izmjenama i dopunama Zakona o građevinskom zemljištu /"Narodne novine" broj 53/90/), tako da nije bilo osnova za upis prava vlasništva prednice tužiteljice nad predmetnom nekretninom u smislu odredbe čl. 361. ZV-a, - da predmetna nekretnina predstavlja nerazvrstanu cestu koja je u uporabi prije 1. siječnja 1997. i tako predstavlja javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu tuženika, te – da je pravo vlasništva prednice tužitelja nad predmetnom nekretninom prestalo, a obveznopravni zahtjev za isplatu temeljem neosnovanog stjecanja tuženika predmetne nekretnine dospio izgradnjom prometnice nad predmetnom nekretninom (od kada tužitelj više nije mogao zahtijevati povrat nekretnine, jer je na zemljištu tužitelja izgrađena cesta), tako da je do utuženja prošlo više od pet godina, čime je osnovan istaknuti prigovor zastare tuženika po eventualno kumuliranom zahtjevu na isplatu.

 

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenta kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.

 

Temeljem prethodno utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja. Naime, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, predmetna nekretnina predstavlja nerazvrstanu cestu koja je u uporabi prije 1. siječnja 1997. Prema odredbi čl. 131. st. 7. Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14 i 110/19 – dalje: Zakon o cestama), nekretnine koje su prema ovom Zakonu nerazvrstane ceste i bile su u uporabi kao nerazvrstane ili javne ceste prije 1. siječnja 1997., javno su dobro u općoj uporabi u neotuđivom vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalaze. Dakle, pravo vlasništva tužitelja nad predmetnom nekretninom je prestalo, dok temeljem prethodno citiranih odredbi Zakona o cestama nekretnina predstavlja javno dobro u općoj uporabi kao neotuđivo vlasništvo jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi, tj. tuženika. U tom smislu, kako to pravilno cijene nižestupanjski sudovi, nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 161. i čl. 162. st. 1. ZVDSP-a u kojima bi tužitelj osnovano mogao zahtijevati predaju posjeda predmetne nekretnine od strane tuženika.

 

Neosnovano se u reviziji tužitelj poziva da njegova vlasnička ovlaštenja proizlaze iz provedenog upisa prava vlasništva u zemljišnim knjigama, te tako da je pobijanom presudom došlo do povrede jamstva vlasništva. Naime, upisom prava vlasništva u zemljišne knjige nastaje oboriva predmnijeva da upisano pravo postoji, tj. da je upisana osoba doista i nositelj upisanog knjižnog prava, a tko tvrdi suprotno, mora to i dokazati. U konkretnom slučaju tuženik je dokazao da je pravo vlasništva tužitelja prestalo, te da je upravo tuženik vlasnik predmetne nekretnine.

 

S obzirom na eventualno kumulirani zahtjev tužitelja temeljem stjecanja bez osnove (čl. 210. – 219. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/ kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18/), treba reći da je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova pravo vlasništva prednice tužitelja nad predmetnom nekretninom prestalo, a obveznopravni zahtjev za isplatu temeljem neosnovanog stjecanja tuženika predmetne nekretnine dospio izgradnjom prometnice nad predmetnom nekretninom (od kada tužitelj više nije mogao zahtijevati povrat nekretnine, jer je na zemljištu tužitelja izgrađena cesta), tako da je do utuženja prošlo više od pet godina. Tako je do utuženja prošlo više od pet godina, u kojem roku zastarijeva zahtjev temeljem stjecanja bez osnove (čl. 371. ZOO-a).

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 13. siječnja 2021.