Baza je ažurirana 18.06.2026. zaključno sa NN 43/26 EU 2024/2679
- 1 - Revr 11/2017-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz S., OIB:..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda E. K. B. i M. B. P. iz S., protiv tuženika L. d.d. S., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik I. Š., odvjetnik iz S., radi isplate, rješavajući o reviziji tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžp-1121/2014 od 4. studenoga 2015., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda i rješenje Općinskog suda u Trogiru broj P-588/10 od 12. rujna 2014., u sjednici održanoj 13. siječnja 2021.,
p r e s u d i o j e :
I. Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžp-1121/2014 od 4. studenoga 2015. u dijelu pod točkom I.1. izreke, odbija se kao neosnovana.
II. Prihvaća se revizija tuženika, preinačuje se presuda Županijskog suda u Splitu broj Gžp-1121/2014 od 4. studenoga 2015. u dijelu pod točkom II.1. izreke i sudi:
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Trogiru broj P-588/10 od 12. rujna 2014. u dijelu pod točkom III. izreke.
r i j e š i o j e :
Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžp-1121/2014 od 4. studenoga 2015. u dijelu pod točkom III.1. izreke, odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:
„I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:
Dužan je tuženik, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju plaću/razliku plaće kako slijedi:
- za siječanj 2002. iznos od 28.742, 11 kn,
- za veljaču 2002. iznos od 28.195,13 kn,
- za ožujak 2002. iznos od 28. 047,08 kn,
- za travanj 2002. iznos od 28.018, 96 kn,
- za svibanj 2002. iznos od 24.305,80 kn,
- za lipanj 2002. iznos od 16.530,68 kn,
- za srpanj 2002. iznos od 17.655,15 kn,
- za kolovoz 2002. iznos od 18.064,74 kn,
- za rujan 2002. iznos od 18.366,01 kn,
- za listopad 2002. iznos od 18.126,29 kn,
- za studeni 2002. iznos od 18. 742, 24 kn,
- za prosinac 2002. iznos od 17.917,62 kn,
- za siječanj 2003. iznos od 17. 732,09 kn,
- za veljaču 2003. iznos od 23.835,49 kn,
- za ožujak 2003. iznos od 11.650, 56 kn,
- za travanj 2003. iznos od 11.130,91 kn,
- za svibanj 2003. iznos od 11.044,14 kn,
- za lipanj 2003. iznos od 10.887,88 kn,
- za srpanj 2003. iznos od 11.023,69 kn,
- za kolovoz 2003. iznos od 10.676,11 kn,
- za rujan 2003. iznos od 11.147,80 kn,
- za listopad 2003. iznos od 11.815,59 kn,
- za studeni 2003. iznos od 12.059,79 kn,
- za prosinac 2003. iznos od 5.286, 50 kn,
- za svibanj 2005. iznos od 5.561,81 kn,
- za lipanj 2005. iznos od 7.837,10 kn,
- za srpanj 2005. iznos od 7.837,10 kn,
- za kolovoz 2005. iznos od 7.837,10 kn,
- za rujan 2005. iznos od 8.898,28 kn,
- za listopad 2005. iznos od 7.854,53 kn,
sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog mjesečnog potraživanja- petnaesti dan slijedećeg mjeseca za protekli mjesec po stopi koja je određena čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate po stopi koje je određena čl. 29. st.2. ZOO-a, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.
II./1. Prihvaća se podredni tužbeni zahtjev kako glasi:
Nalaže se tuženiku, u roku od 8 dana , isplatiti tužitelju naknadu plaće u bruto iznosu kako slijedi;
- za veljaču 2002. iznos od 12.009,29 kn,
- za ožujak 2002. iznos od 12.013,07 kn,
- za travanj 2002. iznos od 12.002,45 kn,
- za svibanj 2002 iznos od 8.386,71 kn,
- za lipanj 2002 iznos od 834,65 kn,
- za srpanj 2002.iznos od 1. 652,59 kn,
- za kolovoz 2002. iznos od 2. 153, 89 kn,
- za rujan 2002 iznos od 2.613,58 kn,
- za listopad 2002. iznos od 948,80 kn,
- za studeni 2002. iznos od 2.109,34 kn,
- za prosinac 2002. iznos od 2.179,17 kn,
- za veljaču 2003. iznos od 2. 894,88 kn,
- za svibanj 2005. iznos od 5.561,81 kn,
- za lipanj 2005. iznos od 7.837, 10 kn,
- za srpanj 2005. iznos od 7. 837,10 kn,
- za kolovoz 2005. iznos od 7.837,10 kn,
- za rujan 2005. iznos od 4.449,14 kuna. kn,
sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog mjesečnog potraživanja- petnaesti dan slijedećeg mjeseca za protekli mjesec po stopi koja je određena čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine , a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate po stopi koja je određena čl. 29. st.2. ZOO-a, a koja se određuje , za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.
II./2. U preostalom dijelu za više zatraženi iznos od 24.327,46 kuna podredni tužbeni zahtjev se odbija.
III. Odbija se preostali tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
Dužan je tuženik, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe , isplatiti tužitelju iznos od ukupno 252.593,17 kn sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:
- 3.252,03 kn od 15. ožujka 2002. pa do isplate,
- 6.504,06 kn od 15. travnja 2002. pa do isplate,
- 6.504,06 kn od 15. svibnja 2002. pa do isplate,
- 6.504,06 kn od 15. lipnja 2002. pa do isplate,
- 6.504,06 kn od 15. srpnja 2002. pa do isplate,
- 6.504,06 kn od 15. kolovoza 2002. pa do isplate,
- 6.504,06 kn od 15. rujna 2002. pa do isplate,
- 6.504,06 kn od 15. listopada 2002. pa do isplate,
- 6.504,06 kn od 15. studenog 2002. pa do isplate,
- 6.504,06 kn od 15. prosinca 2002. pa do isplate,
- 8.130,08 kn od 15. siječnja 2003. pa do isplate,
- 8.130,08 kn od 15. veljače 2003. pa do isplate,
- 8.130,08 kn od 15. ožujka 2003. pa do isplate,
- 8.130,08 kn od 15. travnja 2003. pa do isplate,
- 8.130,08 kn od 15. svibnja 2003. pa do isplate,
- 8.130,08 kn od 15. lipnja 2003. pa do isplate,
- 8.130,08 kn od 15. srpnja 2003. pa do isplate,
- 8.130,08 kn od 15. kolovoza 2003. pa do isplate,
- 8.130,08 kn od 15. rujna 2003. pa do isplate,
- 8.130,08 kn od 15. listopada 2003. pa do isplate,
- 8.130,08 kn od 15. studenog 2003. pa do isplate,
- 8.130,08 kn od 15. prosinca 2003. pa do isplate,
- 8.130,08 kn od 15. siječnja 2004. pa do isplate,
- 8.130,08 kn od 15. veljače 2004. pa do isplate,
- 8.130,08 kn od 15. ožujka 2004. pa do isplate,
- 8.130,08 kn od 15. travnja 2004. pa do isplate,
- 8.130,08 kn od 15. svibnja 2004. pa do isplate,
- 4.065,04 kn od 15. lipnja 2004. pa do isplate,
- 4.065,04 kn od 15. srpnja 2004. pa do isplate,
- 4.065,04 kn od 15. kolovoza 2004. pa do isplate,
- 4.065,04 kn od 15. rujna 2004. pa do isplate,
- 4.065,04 kn od 15. listopada 2004. pa do isplate,
- 4.065,04 kn od 15. studenog 2004. pa do isplate,
- 4.065,04 kn od 15. prosinca 2004. pa do isplate,
- 3.448, 28 kn od 15. siječnja 2005. pa do isplate,
- 3.448, 28 kn od 15. veljače 2005. pa do isplate,
- 3.448, 28 kn od 15. ožujka 2005. pa do isplate,
- 3.448, 28 kn od 15. travnja 2005. pa do isplate,
- 3.448, 28 kn od 15. svibnja 2005. pa do isplate,
- 3.448, 28 kn od 15. lipnja 2005. pa do isplate,
- 3.448, 28 kn od 15. srpnja 2005. pa do isplate,
po kamatnoj stopi koja je određena čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine, pa do isplate po stopi koja je određena čl. 29. st.2. ZOO-a, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.
IV. Prihvaća se preostali tužbeni zahtjev u dijelu kako glasi:
Nalaže se tuženiku, u roku od 8 dana, isplatiti tužitelju iznos od 26.703,24 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 13.202,13 kn teče od 1. siječnja 2003. godine, pa do isplate, te na iznos od 13.501,11 kn teče od 1. siječnja 2004. godine, pa do isplate, sve po kamatnoj stopi koja je određena čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine, pa do isplate, po stopi koja je određena čl. 29. st.2. ZOO-a, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.“
Rješenjem suda prvog stupnja je odlučeno:
„I - Odbija se prijedlog tužitelja za osiguranje novčane tražbine, predloženom privremenom mjerom koji glasi:
1. Određuje se privremena mjera i zabranjuje tuženiku svako raspolaganje i opterećenje nekretnina označenih kao čest. zem. 5678/1, čest. zem. 5682/2, čest. zem. 5678/2 i čest. zem. 5614, ZU 12690 KO S.
2. Zabilježbu ove privremene mjere zabranom raspolaganja nekretninom, provesti će Zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Splitu.
3. Privremena mjera ima trajati do pravomoćnog okončanja ove parnice.
II - Svaka stranka snosi svoje troškove ovog parničnog postupka.“
Presudom suda drugog stupnja je odlučeno:
„I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužitelja, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Trogiru broj P-588/10 od 12. rujna 2014. godine:
1/ u dijelu kojim je odbijen glavni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade, odnosno razlike plaće pod točkom I. izreke, te
2/ u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 4.449,14 kuna pod točkom II./2 izreke.
II. Djelomično se prihvaća kao osnovana žalba tužitelja, pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Trogiru broj P-588/10 od 12. rujna 2014. godine u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 252.593,17 kuna sa zatraženom kamatom pod točkom III. izreke i sudi:
1/ Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
Dužan je tuženik, u roku od 8 dana isplatiti tužitelju iznos od ukupno 252.593,17 kuna sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:
-3.252,03 kuna od 15. ožujka 2002. godine do isplate,
-6.504,06 kn od 15. travnja 2002. do isplate,
-6.504,06 kn od 15. svibnja 2002. do isplate,
-6.504,06 kn od 15. lipnja 2002. do isplate,
-6.504,06 kn od 15. srpnja 2002. do isplate,
-6.504,06 kn od 15. kolovoza 2002. do isplate,
-6.504,06 kn od 15. rujna 2002. do isplate,
-6.504,06 kn od 15. listopada 2002. do isplate,
-6.504,06 kn od 15. studenog 2002. do isplate,
-6.504,06 kn od 15. prosinca 2002. do isplate,
-8.130,08 kn od 15. siječnja 2003. do isplate,
-8.130,08 kn od 15. veljače 2003. do isplate,
-8.130,08 kn od 15. ožujka 2003. do isplate,
-8.130,08 kn od 15. travnja 2003. do isplate,
-8.130,08 kn od 15. svibnja 2003. do isplate,
-8.130,08 kn od 15. lipnja 2003. do isplate,
-8.130,08 kn od 15. srpnja 2003. do isplate,
-8.130,08 kn od 15. kolovoza 2003. do isplate,
-8.130,08 kn od 15. rujna 2003. do isplate,
-8.130,08 kn od 15. listopada 2003. do isplate,
-8.130,08 kn od 15. studenog 2003. do isplate,
-8.130,08 kn od 15. prosinca 2003. do isplate,
-8.130,08 kn od 15. siječnja 2004. do isplate,
-8.130,08 kn od 15. veljače 2004. do isplate,
-8.130,08 kn od 15. ožujka 2004. do isplate,
-8.130,08 kn od 15. travnja 2004. do isplate,
-8.130,08 kn od 15. svibnja 2004. do isplate,
-4.065,04 kn od 15. lipnja 2004. do isplate,
-4.065,04 kn od 15. srpnja 2004. do isplate,
-4.065,04 kn od 15. kolovoza 2004. do isplate,
-4.065,04 kn od 15. rujna 2004. do isplate,
-4.065,04 kn od 15. listopada 2004. do isplate,
-4.065,04 kn od 15. studenog 2004. do isplate,
-4.065,04 kn od 15. prosinca 2004. do isplate,
-3.448, 28 kn od 15. siječnja 2005. do isplate,
-3.448, 28 kn od 15. veljače 2005. do isplate,
-3.448, 28 kn od 15. ožujka 2005. do isplate,
-3.448, 28 kn od 15. travnja 2005. do isplate,
-3.448, 28 kn od 15. svibnja 2005. do isplate,
-3.448, 28 kn od 15. lipnja 2005. do isplate,
-3.448, 28 kn od 15. srpnja 2005. do isplate,
po kamatnoj stopi koja je bila određena do 31. prosinca 2007. godine Uredbom o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 19/95, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04), a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11), po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine prema odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.
2. Odbija se zahtjev tužitelja u dijelu kojim je na dosuđeni iznos iz točke 1/ zatražena veća zatezna kamata za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do isplate.
III./1. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Trogiru broj P-588/10 od 12. rujna 2014. godine u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 26.703,24 kuna sa zateznom kamatom koja na iznos od 13.202,13 kuna teče od 01. siječnja 2003. godine, a na iznos od 13.501,11 kuna teče od 01. siječnja 2004. godine, po kamatnoj stopi koja je bila određena do 31. prosinca 2007. godine Uredbom o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 19/95, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04), a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11), po stopi koja je bila određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate prema odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.
2. Djelomično se prihvaća kao osnovana žalba tuženika, pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Trogiru broj P-588/10 od 12. rujna 2014. godine, u dijelu kojim je na dosuđeni iznos iz točke 1/ priznata tužitelju zatezna kamata za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do isplate u većem iznosu, na način da se tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.“
Rješenjem suda drugog stupnja je odlučeno:
„I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja, pa se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Trogiru broj P-588/10 od 12. rujna 2014. godine u dijelu kojim je odbijen prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere.
II. Ukidaju se:
1. presuda Općinskog suda u Trogiru broj P-588/10 od 12. rujna 2014. godine u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade, odnosno razlike plaće pod točkom II./1. izreke te u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev pod točkom II./2. izreke za iznos od 12.023,79 kuna,
2. rješenje Općinskog suda u Trogiru broj P-588/10 od 12. rujna 2014. godine u dijelu pod točkom II. izreke u kojemu je sadržana odluka o parničnom trošku,
pa se u tom dijelu predmet vraća Općinskom sudu u Trogiru na ponovno suđenje.
III. O troškovima žalbenog postupka stranaka, odlučit će se u konačnoj odluci.“
Protiv presude suda drugog stupnja pod točkom I.1. izreke, tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i presudu suda drugog stupnja u pobijanom dijelu (točka I.1. izreke) ukinuti i vratiti na ponovno suđenje.
Protiv presude suda drugog stupnja pod točkom II.1. i III.1. izreke, tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti presudu suda drugog stupnja u pobijanom dijelu (točka II.1. i III.1. izreke), podredno ukinuti i predmet u tom dijelu vratiti na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.
Odgovor na revizije nije podnesen.
Revizija tužitelja nije osnovana. Revizija tuženika je djelomično osnovana, a djelomično nedopuštena.
U smislu odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud, u slučaju kada je podnesena revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tužitelj i tuženik ukazuju revizijom, jer se pobijana presuda može ispitati. Obrazloženje presude sadrži razloge o činjenicama odlučnim za donošenje odluke. Suprotno revizijskim navodima stranaka ovaj sud nije našao da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
Revizijski navodi tuženika da presuda suda drugog stupnja nema razloga o odlučnim činjenicama u pogledu istaknutog prigovora zastare od strane tuženika, nisu osnovani. Naime, sud drugog stupnja je u obrazloženju svoje odluke naveo da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženikov prigovor zastare odbio kao neosnovan i zaključio da zastara novčane tražbine radnika, u slučaju nezakonitog prestanka radnog odnosa, počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je odluka o prestanku radnog odnosa utvrđena nezakonitom. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.
Tuženik je u reviziji naveo i da protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnosi i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP koju je počinio sud drugog stupnja. Međutim, tuženik u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio koju bi to relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka počinio sud drugog stupnja, odnosno u čemu bi se ta bitna povreda odredaba parničnog postupka ogledala, što je bio dužan učiniti prema odredbi članka 386. ZPP. S obzirom da tuženik u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio razloge podnošenja revizije protiv presude suda drugog stupnja zbog revizijskog razloga relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP počinjene u postupku pred sudom drugog stupnja, to revizijski sud postupajući po ovlaštenju iz odredbe članka 386. ZPP tuženikov neobrazložen revizijski razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka počinjene u postupku pred sudom drugog stupnja, nije uzeo u obzir.
Tužitelj je tužbenim zahtjevom tražio isplatu razlike naknade plaće koju bi bio ostvario da je ostao na radu kod tuženika (na radnom mjestu direktora do isteka mandata 17. prosinca 2003., a nakon toga na radnom mjestu na koje je trebao biti raspoređen) i naknade plaće koju je tužitelj primao dok je bio zaposlen kod drugog poslodavca – S. d.d.
Tužitelj je postavio i podredni tužbeni zahtjev, zahtijevajući isplatu razlike naknade plaće koju bi ostvario na radnom mjestu na kojemu je prema njegovoj tvrdnji trebao biti raspoređen nakon Odluke o raskidu Ugovora od 17. prosinca 1999. i plaće koju je primao dok je radio kod drugog poslodavca - S. d.d.
Ujedno je tužitelj zahtijevao od tuženika i isplatu s naslova naknade štete zbog izmakle koristi, koju je pretrpio jer je razriješen članstva u Upravnom vijeću L. u. S.
Tužitelj je od tuženika tražio i isplatu po osnovu neuplaćenih premija od strane tuženika po polici osiguranja života, a koje da je tuženik trebao uplatiti za 2002. i 2003., unatoč raskidu Ugovora od 17. prosinca 1999.
U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:
- da je tužitelj s tuženikom imao zaključen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 29. ožujka 1996. za radno mjesto direktora,
- da je tužitelj s tuženikom imao zaključen i Ugovor o pravima, obvezama i plaći direktora od 17. prosinca 1999. za radno mjesto direktora, na vrijeme od četiri godine,
- da je odredbom članka 4. stavak 1. Ugovora o pravima, obvezama i plaći direktora od 17. prosinca 1999. bilo propisano da direktoru pripada osnovna (neto) plaća u cijelosti oslobođena od poreznih tereta na dohodak od nesamostalnog rada i drugih mogućih neposrednih tereta ili davanja iz dohotka u zajamčenom iznosu za neposrednu isplatu u visini od 4.000,00 DEM plativo u kunama po srednjem tečaju HNB-a za DEM na dan plaćanja ili, po izboru direktora, osam prosječnih neto plaća po zaposleniku poduzeća prethodnog obračunskog mjeseca,
- da je odredbom člankom 20. stavak 1. Ugovora o pravima, obvezama i plaći direktora od 17. prosinca 1999. bilo propisano da Upravni odbor poduzeća može jednostrano, pisanim putem raskinuti ovaj Ugovor, a stavkom 2. istog članka da se Ugovor može raskinuti na temelju posebne odluke Upravnog odbora poduzeća, utemeljene na pozitivnim propisima,
- da je odredbom članka 21. stavak 1. Ugovora o pravima, obvezama i plaći direktora bilo propisano da u slučaju raskida ovog Ugovora, osim njegove dokazane krivnje pravomoćnom sudskom odlukom ili javno ovjerene izjave o priznanju krivnje, direktor će se rasporediti na radno mjesto sukladno njegovoj stručnosti, iskustvima i znanjima stečenim radom i osobnim sposobnostima, da je stavkom 2. istog članka bilo propisano da u slučaju raskida Ugovora temeljem odredbe članka 20. stavak 1. ima pravo na plaću po članku 4. ovog Ugovora, do isteka Ugovora ili kod odlaska iz poduzeća u slučaju raskida ovog ugovora temeljem članka 20. stavak 2. ovog ugovora ima pravo na otpremninu u visini svojih dvanaest mjesečnih osnovnih plaća, dok je stavkom 3. bilo propisano da se poduzeće obvezuje otpremninu isplatiti u roku od trideset dana od dana prestanka obavljanja funkcije temeljem ovog Ugovora,
- da je Ugovor o pravima, obvezama i plaći direktora od 17. prosinca 1999. raskinuo Upravni odbor, Odlukom o raskidu od 22. studenoga 2001.,
- da je u Odluci o raskidu Ugovora o pravima, obvezama i plaći direktora od 17. prosinca 1999. navedeno da se raskida po članku 20. Ugovora, i to zbog negativnog rezultata poslovanja za razdoblje I. - IX. 2001., ne provođenja Odluka Upravnog odbora koje su mogle doprinijeti boljem poslovanju poduzeća, te zbog utvrđenih nepravilnosti u revizorskom izvješću,
- da tužitelj nije osporavao Odluku o raskidu,
- da je tužitelju isplaćena otpremnina,
- da je tuženik 5. prosinca 2001. donio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelja od 29. ožujka 1996.,
- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu broj P-15/02 od 16. prosinca 2004. utvrđeno da je izvanredni otkaz nedopušten i da radni odnos tužitelja nije prestao,
- da je tužitelj izabran kao član Upravnog vijeća L. u. S., u koje članstvo je izabran 1. srpnja 2001., na mandat od četiri godine, da je sa te funkcije razriješen 15. veljače 2002. iz razloga što mu je prestao radni odnos kod tuženika,
- da je Odlukom H. g. k. tužitelj kao direktor L. S., imenovan u Upravno vijeće L. u. S., broj I-2745/1-2001 od 20. lipnja 2001., a na prijedlog U. l. pri H. g. k.,
- da je Upravni odbor tuženika na sjednici 7. veljače 2002., donio Odluku da se iz članstva u Lučkom vijeću L. u. S. razriješi tužitelj iz razloga što isti više nije zaposlenik kod tuženika, te da Odluka Upravnog odbora predstavlja i prijedlog tuženika, H. g. k. za razrješenje tužitelja iz članstva Upravnog vijeća L. u. S.,
- da je Odlukom H. g. k., broj I-438/1-2002 od 15. veljače 2002. tužitelj razriješen dužnosti člana Upravnog vijeća L. u. S., iz razloga što mu je prestao radni odnos kod tuženika,
- da iz potvrde L. u. S. o isplaćenim dohocima, uplaćenom porezu po odbitku i prirezu od 3. veljače 2003., proizlazi da je tužitelj primao naknadu od L. u. S. za članstvo u Upravnom vijeću,
- da je odredbom članka 9. stavka 1. i 2. Ugovora od 17. prosinca 1999. tuženik se obvezao nastaviti plaćati ugovorenu premiju osiguranja sve do isteka Ugovora od 17. prosinca 1999., tj. do kraja 2003., čak i u slučaju raskida Ugovora od 17. prosinca 1999., osim ako se dokaže pravomoćnom sudskom odlukom ili javno ovjerenom izjavom tužitelja da je za raskid odgovoran tužitelj.
Odlučujući o zahtjevu tužitelja za isplatu razlike naknade plaće, sud prvog stupnja je zaključio da u nedostatku izričite odredbe (jer je u Odluci o raskidu Ugovora o pravima, obvezama i plaći direktora od 17. prosinca 1999. navedeno da se raskida po članku 20. Ugovora), raskid ugovora treba tumačiti sukladno odredbama članka 20. stavak 1. i članka 21. stavka 1. Ugovora od 17. prosinca 1999. Odredbom članka 21. stavak 1. je propisano da će se direktor, osim njegove dokazane krivnje pravomoćnom sudskom odlukom ili javno ovjerovljenom ispravom o priznanju krivnje, rasporediti na radno mjesto sukladno njegovoj stručnosti, iskustvima i znanjima stečenim radom i osobnim sposobnostima, pa kako krivnja tužitelja nije dokazana, sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik, nakon donošenja Odluke o raskidu, trebao tužitelja rasporediti na radno mjesto sukladno njegovim stručnim kvalifikacijama i osobnim svojstvima i sposobnostima.
Radi navedenoga tužitelj ima pravo na naknadu plaće radnog mjesta koje odgovara njegovim stručnim kvalifikacijama i osobnim svojstvima i sposobnostima, to je tuženik bio u obvezi isplatiti tužitelju naknadu plaće koja odgovara takvom radnom mjestu. Stoga zaključuje sud prvog stupnja da je neosnovan zahtjev tužitelja koji je postavljen s osnova potraživanja naknade plaće u visini koja je propisana člankom 4. Ugovora o pravima, obvezama i plaći direktora (glavni tužbeni zahtjev), ali zaključuje da je osnovan zahtjev tužitelja s osnova potraživanja razlike naknade plaće za ono radno mjesto na koje je tužitelj trebao biti raspoređen kod tuženika prema članku 21. stavak 1. Ugovora (podredni tužbeni zahtjev). Pri tome je sud prvog stupnja smatrao neodlučnom okolnost što tužitelj nije osporavao Odluku o raskidu Ugovora od 17. prosinca 1999., te što je tužitelju isplaćena otpremnina.
Kako je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu broj P-15/02 od 16. prosinca 2004. utvrđeno da je nedopušten izvanredni otkaz kojeg je tuženik donio Odlukom od 5. prosinca 2001., te da tužitelju radni odnos nije prestao, sud prvog stupnja je zaključio da tužitelju pripada razlika naknade plaće do 15. rujna 2005., kada je postala pravomoćna presuda Općinskog suda u Splitu broj P-15/02 od 16. prosinca 2004.
Ujedno je sud prvog stupnja odbio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare tužiteljevog potraživanja, smatrajući da zastara novčane tražbine radnika, za vrijeme nezakonitog prestanka radnog odnosa, počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je odluka o prestanku radnog odnosa utvrđena nezakonitom. Kako je u konkretnom slučaju presuda Općinskog suda u Splitu broj P-15/02 od 16. prosinca 2004. postala pravomoćna 15. rujna 2005., dok je tužba podnesena prvostupanjskom sudu 14. veljače 2006., to je sud prvog stupnja zaključio da je tužba podnesena u okviru trogodišnjeg zastarnog roka iz članka 131. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05).
Suprotno zaključku suda prvog stupnja, sud drugog stupnja je zaključio da je Ugovor o pravima, obvezama i plaći direktora od 17. prosinca 1999. raskinut sukladno odredbi članka 20. stavka 2. Ugovora. U prilog tome ide i činjenica što je tužitelj zahtijevao od tuženika isplatu otpremnine i istu je naplatio, što znači, da se i sam tužitelj opredijelio, odnosno prihvatio raskid po članku 20. stavku 2. Ugovora od 17. prosinca 1999.
Odluku o raskidu Ugovora od 17. prosinca 1999. tužitelj nije pobijao i ista je postala pravomoćna i konačna, što znači da nakon raskida Ugovora od 17. prosinca 1999. tužitelj više nema pravo na plaću po članku 4. toga Ugovora, a niti na plaću drugog radnog mjesta po članku 21. stavku 1. Ugovora od 17. prosinca 1999., jer je Ugovor raskinut po članku 20. stavku 2. istoga, u kojem slučaju zaključuje sud drugog stupnja tužitelju pripada otpremnina, a koju je i ostvario.
U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog gubitka naknade koju je primao kao član Upravnog vijeća L. u. S., u koje članstvo je izabran 1. srpnja 2001. na mandat od četiri godine, a s te funkcije je razriješen 15. veljače 2002. iz razloga što mu je prestao radni odnos kod tuženika, sud prvog stupnja je pošao od sadržaja odredbe članka 35. stavka 1. točka d) Zakona o morskim lukama ("Narodne novine" broj 108/95), kojom odredbom je propisano da Upravno vijeće kao tijelo lučke uprave čini uz ostale članove i jedan predstavnik djelatnika svih trgovačkih društava koje obavljaju lučke djelatnosti u lukama otvorenima za javni promet. Prema odredbi članka 35. stavak 3. Zakona o morskim lukama predstavnika trgovačkih društava koje obavljaju lučke djelatnosti u lukama otvorenima za javni promet člana Upravnog vijeća kao tijela lučke uprave imenuje H. g. k. na prijedlog strukovnih udruženja odgovarajućih trgovačkih društava koja obavljaju djelatnost u luci. Sukladno odredbi stavka 5. istog članka mandat članova Upravnog vijeća traje četiri godine.
Stoga sud prvog stupnja zaključuje da je diskrecijsko pravo svakog trgovačkog društva koje obavlja lučke djelatnosti u lukama otvorenim za javni promet, što je ovdje tuženik da predloži ovlaštenom tijelu za imenovanje osobu za člana Upravnog vijeća kao tijela nadležne lučke uprave. Kako tuženik ima diskrecijsko ovlaštenje, temeljem navedenih odredbi, za predložiti nečije imenovanje, tako ima i ovlaštenje predložiti njegovo razrješenje. U svakom slučaju, odluka o imenovanju i razrješenju sukladno odredbi članka 35. stavak 3. Zakona o morskim lukama jeste na ovlaštenom tijelu, ovdje H. g. k., a ne na tuženiku kao trgovačkom društvu koje obavlja tu strukovnu djelatnost. Ujedno, sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj kao član Upravnog vijeća L. u. S. protiv odluke o razrješenju za člana nema prava na izjavljivanje pravnog lijeka, ali je tužitelj, ukoliko je smatrao da nije bio poštovan zakonom propisan postupak razrješenja njega kao člana Upravnog vijeća L. u. S., mogao pobijati odluku u postupku pred stvarno nadležnim sudom ili pred drugim nadležnim tijelom, što nije učinio, niti je dostavio dokaz o tome da bi odluka o razrješenju tužitelja sa dužnosti člana Upravnog vijeća L. u. S. bila nezakonita, pa sud prvog stupnja zaključuje da je njegov zahtjev u tom dijelu neosnovan.
Međutim, sud drugog stupnja je u tom dijelu preinačio presudu suda prvog stupnja (članak 373. točka 3. ZPP) i prihvatio zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 252.593,17 kuna na ime naknade štete zbog gubitka naknade. Sud drugog stupnja je naveo da je u Odluci H. g. k. od 15. veljače 2002. navedeno da je tužitelj razriješen članstva u Upravnom vijeću iz razloga što mu je prestao radni odnos s tuženikom. Dakle, sud drugog stupnja je zaključio da je tužitelj razriješen članstva obzirom da je tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelja. S obzirom da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu broj P-15/02 od 16. prosinca 2004. utvrđeno da je otkaz nedopušten, te da radni odnos tužitelja nije prestao, prema tome, zaključuje sud drugog stupnja da tužitelj ima pravo na naknadu izmakle koristi (odredba članka 189. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) jer se dobitak u visini mjesečne naknade za članstvo, osnovano mogao očekivati prema redovnom tijeku stvari, a čije je ostvarenje spriječeno tuženikovim nedopuštenim otkazom Ugovora o radu tužitelja. S obzirom da je visina naknade utvrđena temeljem nalaza i mišljenja vještaka u bruto iznosu od 252.593,17 kuna za razdoblje od 15. veljače 2002. do 30. lipnja 2005., sud drugog stupnja je obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju.
Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvog stupnja u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja na naknadu uplaćenih premija osiguranja života koje je uplatio za 2002. i 2003. u iznosu od 26.703,24 kuna, obzirom da se odredbom članka 9. stavka 1. i 2. Ugovora od 17. prosinca 1999. tuženik obvezao nastaviti plaćati ugovorenu premiju osiguranja sve do isteka Ugovora od 17. prosinca 1999., tj. do kraja 2003., pa čak i u slučaju raskida Ugovora od 17. prosinca 1999., osim ako se dokaže pravomoćnom sudskom odlukom ili javno ovjerenom izjavom tužitelja da je za raskid odgovoran tužitelj, a koja činjenica nije dokazana, pa je pravilno sud prvog stupnja naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 26.703,24 kune sa pripadajućim zateznim kamatama, zaključuje sud drugog stupnja.
Pravne zaključke suda drugog stupnja, ovaj revizijski sud samo djelomično prihvaća.
Naime, tužitelj je s tuženikom imao zaključen Ugovor o radu od 29. ožujka 1996. na neodređeno vrijeme, za radno mjesto direktora, ali je tužitelj s tuženikom imao i zaključen Ugovor o pravima, obvezama i plaći direktora od 17. prosinca 1999. na vrijeme od četiri godine, isto za radno mjesto direktora.
Iz sadržaja odredbi Ugovora o pravima, obvezama i plaći direktora od 17. prosinca 1999. proizlazi da je riječ o ugovoru koji ima značaj menadžerskog ugovora (članak 247. Zakona o trgovačkim društvima). Menadžerski ugovor se zbog svoje pravne prirode sklapa samo na određeno vrijeme i prestaje istekom vremena na koji je sklopljen. Taj ugovor se ne temelji na odredbama Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95 i 102/98 - dalje: ZR), već na odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO).
Kod sklapanja menadžerskog ugovora prava i obveze ugovornih stranaka nisu ograničena odredbama ZR, pa se takvim ugovorom i pitanje plaće može ugovoriti drugačije nego što je to propisano odredbama ZR.
Ugovor o pravima, obvezama i plaći direktora od 17. prosinca 1999. je raskinut Odlukom o raskidu kojeg je Upravni odbor tuženika donio 22. studenoga 2001. U Odluci o raskidu Ugovora od 17. prosinca 1999. je navedeno:„..da se raskida po članku 20. Ugovora ...“
Odredbom članka 20. stavka 1. Ugovora od 17. prosinca 1999. je propisano da Upravni odbor poduzeća može jednostrano, pisanim putem raskinuti taj Ugovor, a prema stavku 2. istoga članka Ugovor se može raskinuti i na temelju posebne odluke Upravnog odbora poduzeća, utemeljene na pozitivnim propisima.
Nadalje, odredbom članka 21. Ugovora od 17. prosinca 1999. je propisano:
„U slučaju raskida ovog Ugovora, osim njegove dokazane krivnje pravomoćnom sudskom odlukom ili javno ovjerene izjave o priznanju krivnje, direktor će se rasporediti na radno mjesto sukladno njegovoj stručnosti, iskustvima i znanjima stečenim radom i osobnim sposobnostima“ (stavak 1.).
„U slučaju raskida Ugovora temeljem članka 20. stavka 1. ovog Ugovora direktor ima pravo na plaću po članku 4. ovog Ugovora do isteka Ugovora ili kod odlaska iz Poduzeća u slučaju raskida ovog Ugovora temeljem članka 20. stavka 2. ovog Ugovora, na otpremninu u visini svojih dvanaest mjesečnih osnovnih plaća“ (stavak 2.).
Kako u Odluci o raskidu Ugovora od 17. prosinca 1999. nije definirano je li ugovor raskinut po odredbi članka 20. stavka 1. ili odredbi stavka 2. toga članka, suprotno revizijskim navodima tužitelja, pravilan je zaključak suda drugog stupnja da je Ugovor raskinut sukladno odredbi članka 20. stavka 2. Ugovora, jer je tužitelj zahtijevao isplatu otpremnine od tuženika, što znači, da je i sam tužitelj prihvatio raskid po članku 20. stavku 2. Ugovora od 17. prosinca 1999.
S obzirom da Odluku o raskidu Ugovora od 17. prosinca 1999. tužitelj nije pobijao i ista je postala pravomoćna i konačna, pravilan je zaključak suda drugog stupnja da nakon raskida Ugovora od 17. prosinca 1999. tužitelj više nema pravo na plaću po članku 4. toga Ugovora, a niti na plaću drugog radnog mjesta po članku 21. stavku 1. Ugovora od 17. prosinca 1999., jer je Ugovor raskinut po članku 20. stavku 2. istoga, u kojem slučaju mu pripada otpremnina, a koju je i ostvario.
Slijedom iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija tužitelja izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP reviziju tužitelja u odnosu na točku I.1.izreke presude odbiti kao neosnovanu.
U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu štete u vidu izmakle koristi, u visini mjesečne naknade za članstvo u Upravnom vijeću L. u. S., u koje članstvo je izabran 1. srpnja 2001. na mandat od četiri godine, a s te funkcije je razriješen 15. veljače 2002. iz razloga što mu je prestao radni odnos kod tuženika, sud drugog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo.
Naime, prema odredbi članka 154. stavak 1. ZOO koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05) propisano je da tko drugom uzrokuje štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Materijalna šteta je prema odredbi članka 155. ZOO umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakle koristi).
Prema odredbama ZOO nastanak štete (članak 155. ZOO) je jedno od osnovnih pretpostavki za prihvaćanje zahtjeva za nastanak štete.
Odredbom članka 189. stavak 1. ZOO propisano je da oštećenik ima pravo na naknadu obične štete tako i na naknadu izmakle koristi, dok će se prema stavku 3. istog članka, pri ocjeni visine izmakle koristi uzeti u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Tužitelj je u Upravno vijeće L. u. S. kao član imenovan od strane H. g. k. na prijedlog U. l. pri H. g. k., a isti je razriješen dužnosti člana Upravnog vijeća L. u. S. od strane H. g. k., na prijedlog Upravnog odbora tuženika (članak 35. stavak 3. Zakona o morskim lukama ("Narodne novine" broj 108/95).
Tužitelj bi u konkretnom slučaju mogao ostvariti svoja prava po Ugovoru od 29. ožujka 1996., koji je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu broj P-15/02 od 16. prosinca 2004. utvrđen nedopuštenim.
Međutim, tužitelj ne može tražiti prava po Odluci H. g. k. o imenovanju tužitelja za člana Upravnog vijeća L. u. S., iz razloga što je donesena Odluka o razrješenju tužitelja za člana Upravnog vijeća, a istu odluku tužitelj nije pobijao pred nadležnim sudom, te je ona kao takva postala pravomoćna i konačna.
Stoga, iako je otkaz utvrđen nedopuštenim, ne može se smatrati protupravnom radnjom tuženika razrješenje tužitelja iz članstva u Upravnom vijeću L. u. S., jer odluku o tome donosi H. g. k., a ne tuženik, a k tome tužitelj takvu odluku nije niti pobijao u zato predviđenom postupku. Slijedom toga nema pretpostavki za odštetnu odgovornost tuženika za gubitak u prihodima tužitelja po osnovi naknade za članstvo u Upravnom vijeću L. u. S. Stoga je sud prvog stupnja pravilno odlučio kada je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio kao neosnovan.
Utoliko je sud drugog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio u tom dijelu presudu suda prvog stupnja, pa je na temelju odredbe članka 395. stavak 1. ZPP pobijanu presudu suda drugog stupnja u tom dijelu valjalo preinačiti i presuditi kao u izreci (točka II. izreke).
U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu uplaćenih premija osiguranja života koje je uplatio za 2002. i 2003. u iznosu od 26.703,24 kuna, revizija tuženika nije dopuštena.
Naime, prema odredbi članka 382. stavak 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna (članak 382. stavak 1. točka 1. ZPP), ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (članak 382. stavak 1. točka 2. ZPP), ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b toga zakona (članak 382. stavak 1. točka 3. ZPP).
U smislu odredbe članka 37. stavak 2. ZPP ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.
Kako tužitelj svoj zahtjev za isplatu naknade uplaćenih premija osiguranja života, temelji na Ugovoru od 17. prosinca 1999. (menadžerskom ugovoru), ne radi se u konkretnom slučaju o sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, a niti je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a ili članka 373.b ZPP (članak 382. stavak 1. točka 2. i 3. ZPP). Kako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u odnosu na istaknuti zahtjev tužitelja ne prelazi vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije (200.000,00 kuna), nije dopuštena ni revizija iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP.
Stoga, protiv presude suda drugog stupnja nije dopuštena revizija iz odredbe članka 382. stavak 1. ZPP, ali prema odredbi članka 382. stavak 2. ZPP može se podnijeti tzv. izvanredna revizija pod pretpostavkom da odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP).
Međutim, predmetna revizije ne sadrži osnovne elemente takve (izvanredne revizije), pa ovaj sud ocjenjuje kako se ne radi se o izvanrednoj reviziji iz članka 382. stavak 2. ZPP.
Kako revizija tuženika ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama članka 382. stavak 2. i 3. ZPP za dopuštenost tzv. izvanredne revizije, te s obzirom na to da nije dopuštena ni tzv. redovna revizija prema odredbi članka 382. stavak 1. ZPP, valjalo je reviziju tuženika protiv presude suda drugog stupnja odbaciti u tom dijelu i odlučiti kao u izreci ovoga rješenja (primjenom odredbe članka 392. stavak 1., te odredbe članka 392.b stavak 2. ZPP).
Mirjana Magud, v.r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.