- 1 -              Revt 99/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 99/2014-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća,  Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. C. d.o.o. Z., OIB: ..., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik H. J., odvjetnik u Z., protiv tuženika L. B. d.o.o. OIB: ..., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik Ž. B., odvjetnik u Z., radi isplate 2,692.780,20 kn, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2909/12-6 od 13. studenoga 2013., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3382/09 od 17. veljače 2011., u sjednici vijeća održanoj 13. siječnja 2021.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tuženika se prihvaća i ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2909/12-6 od 13. studenoga 2013. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3382/09 od 17. veljače 2011., uključujući i odluku o troškovima postupka i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika V. Č. iz Z. poslovni broj Ovrv-107/09 od 6. travnja 2009., kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 2,692.780,20 kn sa zateznim kamatama od 31. kolovoza 2007. do isplate i troškovima ovršnog postupka u iznosu od 6.173,20 kn sa zateznim kamatama.

 

Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu 104.363,58 kn.

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda tako što je navedeni platni nalog sadržan u imenovanom rješenju o ovrsi održan na snazi. Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju troškove postupka u iznosu 132.495,60 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13 i 89/14 – dalje: ZPP) izjavio je tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj je predložio da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženika tužitelj je predložio da se reviziju tuženika odbije kao neosnovanu.

 

Revizija je osnovana.

 

Suglasno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je bio ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U postupku koji je prethodio reviziji  nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP, na koju odredbu se podnositelj revizije pozvao, navodeći da je u drugostupanjskom postupku sudjelovao sudac koji sukladno čl. 71. st. 1. toč. 1. ZPP treba biti izuzet.

 

Prema odredbi čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako je u donošenju presude sudjelovao sudac koji se po zakonu mora izuzeti (čl. 71. st. 1. toč. 1.-6. ZPP), odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet, ili ako je u donošenju presude sudjelovala osoba koja nema svojstvo suca.

 

U ovom predmetu podnositelj revizije ni ne tvrdi da bi sudac bio sam stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, da je sa strankom u odnosu suovlaštenika, suobveznika ili regresnog obveznika ili da je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak, odnosno da bi postojali drugi razlozi za izuzeće iz čl. 71. st. 1. toč. 1.-6. ZPP).

 

Također, u ovom predmetu nije sudjelovao sudac koji je  rješenjem suda bio izuzet ili je prigodom donošenja presude sudjelovala osoba koja nema svojstvo suca.

 

Zbog navedenog ne može biti riječ o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP.

 

Glede nastavnog pozivanja podnositelja revizije na relativni razlog za izuzeće propisan čl. 71. st. 1. toč. 7. ZPP, čime se pozvao na postojanje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, obrazlažući to na način da sudac koji je sudio u drugostupanjskom vijeću stanuje u istoj, manjoj stambenoj zgradi sa zakonskim zastupnikom tužitelja na adresi ..., dok je od bivšeg zakonskog zastupnika kupio stan u zgradi u kojoj stanuje i sadašnji zakonski zastupnik tužitelja, što bi moglo upućivati na pristranost, treba odgovoriti da prema okolnostima predmetnog slučaja, odnosno za sada prikupljenoj procesnoj građi, revizijski sud ne nalazi da bi bila  riječ o navedenoj relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka.

 

Naime, suglasno čl. 73. st. 7. ZPP zahtjev za izuzeće suca višeg suda, stranka može staviti u pravnom lijeku ili odgovoru na pravni lijek, a tuženik u odgovoru na žalbu nije podnio zahtjev za izuzeće navedenog suca višeg suda. Pritom posebice treba istaknuti da tuženik u reviziji niti ne tvrdi da je razlog za izuzeće na kojeg se pozvao saznao tek nakon donošenja drugostupanjske presude, što bi opravdalo nepostupanje po odredbi čl. 73. st. 7. ZPP, pa u takvim okolnostima po shvaćanju revizijskog suda nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 71. toč. 7. ZPP.

 

Pritom je revizijski sud imao na umu da odredbe ZPP-a kojima je uređen procesni institut izuzeća svakoj stranci omogućuju dovoljnu zaštitu te njima nije povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje pred zakonom ustanovljenim nepristranim sudom.

 

U odnosu na odredbu čl. 73. toč. 7. ZPP, prema kojoj zahtjev za izuzeće suca višeg suda stranka može staviti u pravnom lijeku ili odgovoru na pravni lijek, još treba dodati da polazeći od mjerodavnog Sudskog poslovnika je stranka u mogućnosti saznati podatke o uredujućem sucu, odnosno sucu kojem je dodijeljen njezin predmet u radu, pa samim time i u pravnom lijeku ili odgovoru na pravni lijek može navesti ime suca čije izuzeće zahtijeva.

 

              Tako npr. i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-1109/2005.

 

To sve pod pretpostavkom, kako je već prethodno rečeno, da stranka razlog za izuzeće nije saznala nakon toga, a što podnositelj revizije, kako je već prije obrazloženo, niti ne tvrdi.

 

Dakle, razmatrano i po subjektivnom, kao i po objektivnom kriteriju, a imajući na umu i značajan vremenski odmak od sklapanja predmetnog ugovora o kupoprodaji u odnosu na ugovor o kupnji stana u kojem je kupac bio sudac član vijeća suda drugog stupnja, prema shvaćanju revizijskog suda nije počinjena navedena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora u revizijskoj stupnju postupka je novčani zahtjev koji potječe iz ovrhe pokrenute na osnovu vjerodostojne isprave i to novčane isplate kupoprodajne cijene iz ugovora o kupoprodaji stana od 17. srpnja 2007. sklopljenim između tužitelja kao prodavatelja i tuženika u svojstvu kupca.

 

Polazeći od toga da su se ugovorne strane u samom ugovoru o kupoprodaji usuglasile da će cijena stana biti isplaćena kompenzacijom između pet društava te da je, dakle, kompenzacija sastavni dio ugovora, da je u vrijeme sklapanja ugovora već bila sastavljena isprava o kompenzaciji, da su navedenu ispravu obje stranke smatrale valjanim i obvezujućim dokumentom, prvostupanjski sud je odbio predmetni tužbeni zahtjev za isplatu kupovne cijene kao neosnovan nalazeći da je ugovor od strane kupca ispunjen.

 

Za razliku od prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud je samo na osnovu stanja spisa, pozivom na odredbu čl. 373. toč. 1. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu i održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi nalazeći u bitnome da su stranke samo ugovorile da će kupovna cijena biti isplaćena višestrukom kompenzacijom, ali da tuženik u parnici nije dokazao postojanje i provedbu takvog ugovora, odnosno kompenzacije, zbog čega je dužan ispuniti svoju obvezu namirenja kupovne cijene isplatom.

 

Revizijski sud prihvaća načelna shvaćanja drugostupanjskog suda o pravnoj naravi višestruke kompenzacije, odnosno da je po svojoj pravnoj naravi riječ o ugovoru i to neimenovanom ugovoru suglasno mjerodavnom Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/05 – dalje: ZOO/05).

 

Riječ je, dakle, u vrsti ugovorne, a ne jednostrane kompenzacije kod koje nije potrebna neposredna uzajamnost i istorodnost obveza. Potrebno je da tri ili više sudionika dobrovoljno daju izjave o kompenzaciji svojih tražbina.

 

Međutim, one to ne moraju učiniti istodobno, niti potpisivanjem iste izjave odnosno isprave.

 

Zbog toga, činjenica što u ispravi koja je priložena kupoprodajnom ugovoru, lanac – krug između svih sudionika nije zatvoren, jer nedostaje potpis jednog sudionika (prema navodima podnositelja revizije upravo vjerovnika tužitelja), ne mora značiti da ugovor o višestrukom prijeboju ne postoji.

 

Naime, do višestrukog prijeboja dolazi u trenutku kada su svi sudionici prijeboja suglasili svoju volju o bitnim sastojcima takvog ugovora, pri čemu nije uvjet da to bude na istoj ispravi i u isto vrijeme, pa nije nužno kako je već rečeno da sve ugovorne strane izjavu volje potvrde svojim potpisom na istoj ispravi.

 

Budući da je riječ o neimenovanom ugovoru, takav ugovor ne može imati ni zakonom propisani oblik.

 

Ali, da bi se moglo između poslovnih subjekata obaviti neko obračunsko plaćanje, u što ulazi i plaćanje kompenzacijom, obzirom da su oni dužni voditi račune kod banaka i sva plaćanja obavljati preko banaka, potrebno je postojanje naloga za plaćanje, a riječ je o obrascu platnog prometa, što bi upućivalo na to da je za provedbu takvog prijeboja potrebna pisana forma.

 

Međutim, kada je ugovoreno da kupovna cijena stana bude ispunjena kompenzacijom, dakle da obveza kupca bude ispunjena bez uporabe novca, tada nije jasno na osnovu čega je prodavatelj stekao ovlaštenje da jednostrano takvu ugovornu obvezu druge ugovorne strane pretvori u obvezu koja treba biti ispunjena novčanom isplatom.

 

Naime, ako je pobuda kupca da pristupi kupnji stana bila upravo u tome da svoju obvezu ispuni kompenzacijom (npr. jer gotovog novca za kupnju stana nema, a ima tražbinu prema trećoj osobi koju će kompenzacijom naplatiti), što je razlogom takve stipulacije u ugovoru o prodaji stana, tada se, ako za to nije postojala zajednička volja ugovornih strana da se ugovor podredno ispuni isplatom, takva obveza ne može jednostrano pretvoriti u novčanu obvezu koja bi mogla biti ispunjena isplatom.

 

Naime, obveze se  ispunjavaju u svemu kako one glase, odnosno ispunjenje se sastoji u izvršenju onog što čini sadržaj obveze te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo (čl. 166. st. 1. ZOO/05).

 

Na osnovu svega prethodno rečenog, pred sudovima u postupku koji je prethodio reviziji, radi pogrešnog pravnog pristupa, nisu raspravljene sve odlučne činjenice i to u bitnome o tome postoji li očitovanje o suglasnosti volje sudionika prijeboja koje na priloženom obrascu nedostaje, eventualno na neki drugi način odnosno u nekoj drugoj ispravi.

 

Isto tako, nije raspravljeno jesu li stranke pristale da se podredno ugovor o prodaji u slučaju neuspjeha kompenzacije na strani kupca ispuni novčanom isplatom.

 

Također se na strani prvostupanjskog suda za sada ne može uzeti da je obveza tuženika kao kupca po ugovoru o kupoprodaji prestala na osnovu višestruke kompenzacije budući da prema sadašnjem stanju spisa lanac sudionika nije zatvoren.

 

Zbog toga valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti obje presude u postupku koji je prethodio reviziji, uključujući i odluku o troškovima postupka, i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Zagreb, 13. siječnja 2021.