Poslovni broj: Gž R-1093/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-1093/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Verici Franić, u pravnoj stvari tužitelja P. M. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. L., odvjetniku u Z., protiv tuženika Bolnice, Z. OIB: ..., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 13 Pr-6189//2018-28 od 26. lupnja 2020., dana 13. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 13 Pr-6189/2018-28 od 26. lipnja 2020., u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom I. izreke kao i u odluci o trošku pod točkom III. izreke.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju na ime razlike plaće za razdoblje od 1. prosinca 2013. do 31. prosinca 2018. bruto iznos od 84.955,32 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, osim zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak kako je to navedeno u točki I. izreke presude. Pod točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u bruto iznosu od 84.955,32 kuna. Odlukom o trošku obvezan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 13.450,00 kuna, sa pripadajućom zateznom kamatom tekućim od dana donošenja presude pa do isplate ( točka III. izreke).

 

Žali se tuženik pobijajući navedenu presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev kao i odluku o trošku i to zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje u tekstu: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje u tekstu: ZIDZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno, da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja ba ponovno suđenje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za razdoblje od 1. prosinca 2013. do 31. prosinca 2018. s naslova dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada temeljem odredbe članka 57. stavak 1. i 2. i članka 51. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13, koji je bio u primjeni od 1. prosinca 2013. do 1. ožujka 2018.; dalje u tekstu: KU/2013), kojom je određeno da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, i to za vrijeme prekovremenog rada jer je taj dodatak tužitelju isplaćen za redovni rad, kao i dodatak za znanstveni stupanj na koji je tužitelj ostvario pravo.

 

Nadalje, predmet spora je i zahtjev s naslova dodatka na plaću za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenta u visini od 10% temeljem odredbe članka 59. KU/2013, kojom je određeno da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10% od osnovne plaće, i to za vrijeme prekovremenog rada jer je taj dodatak tužitelju isplaćen za redovni rad.

 

S tim u vezi, odredba članka 59. izmijenjena je Dodatkom I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 96/15; dalje u tekstu: Dodatak I. KU), koja se primjenjuje od 1. listopada 2015. na način da se brojka "10" zamjenjuje brojkom "12".

 

Konačno, predmet spora je i zahtjev s naslova razlike naknade manje isplaćene bruto plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i naknade za bolovanje za navedeno razdoblje, zbog pogrešno obračunatih dodataka na plaću.

 

Novi Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja sklopljen je 26. ožujka 2018. („Narodne novine“, broj 29/18; dalje u tekstu: KU/2018), a primjenjuje se od 1. ožujka 2018. te sadrži identične odredbe kao KU/2013., odnosno odredba članka 55. KU/2018., sadržajno je ista kao i odredba članka 57. KU/2013, dok je odredba članka 57. KU/2018., sadržajno ista kao odredba članka 59. KU/2013.

 

Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev smatrajući da se na rad tužitelja ima primijeniti odredba članka 51., 57. i 59. KU/2013. i Dodatka I. KU, te članka 86. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13. koji je bio u primjeni od 1. siječnja 2010. do 6. kolovoza 2014. – u daljnjem tekstu: ZR/09.), kojom je propisano da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću. Identična je odredba članka 94. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 i 127/17 koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2014.; dalje u tekstu: ZR/14.).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Iz rezultata provedenoga postupka proizlazi:

 

- da je tužitelj zaposlenik tuženika na radnom mjestu liječnik specijalist kirurg,

- da je tužitelju tuženik platio naknadu za obavljeni prekovremeni rad ali ne i dodatak zbog otežanih uvjeta rada koji dodatak je obračunao na obavljeni redovni rad,

- da je tužitelju tuženik platio naknadu za obavljeni prekovremeni rad ali ne i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje pacijenata u visini od 10%, odnosno nakon 1. listopada 2015. od 12%, koji dodatak je obračunao na obavljeni redovni rad,

-da tužitelju nije plaćen dodatak za znanstveni stupanj koji dodatak je obračunat na obavljeni redovni rad,

- da je tužitelju tuženik zbog pogrešno obračunatih dodataka na plaću isplatio manju naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad,

- da je vještačenje visine tužbenog traženja obavila vještakinja P. B.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud zaključio je da tuženik nije tužitelju platio utužene iznose, a što je bio obvezan prema citiranim odredbama KU/2013, Dodatka I. KU, KU/2018 te TKU/12 i TKU/17.

 

Prema stavu prvostupanjskog suda, koji prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužitelju pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada, na iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i dodatak na znanstveni stupanj neovisno o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad.

 

Naime, tumačenje tuženika da tužitelju taj dodatak pripada samo za redovan rad nije prihvatljivo kod nesporne činjenice da otežani uvjeti rada i iznimna odgovornost za život i zdravlje pacijenata postoje i pri redovnom i pri prekovremenom radu.

 

Iz podataka dostavljenih od strane tuženika te rezultata vještačenja proizlazi da je obračun dodataka izvršen u odnosu na redovni rad tužitelja, iako je kao radne sate u cilju utvrđenja osnovice za izračun dodataka trebalo računati i platiti dodatak i na sate provedene na prekovremenom radu, a što je tuženik propustio učiniti. Tako je zbog pogrešno obračunatih dodataka na plaću za utuženo razdoblje, tuženik tužitelju isplatio i manju naknadu bruto plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja, kako to sve proizlazi iz rezultata vještačenja.

 

Pri tome valja istaknuti da tužitelj (kojem kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka), ima pravo na isplatu kumulativno tih dodataka po osnovi članka 51., 57. i 59. KU/2013. i Dodatka I. KU te članka 55. i 58. KU/2018., zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Jedini izuzetak je zabrana kumuliranja položajnog dodatka iz odredbe članka 58. KU/2013. s dodacima iz odredbe članka 57. KU/2013., ali to ovdje i nije slučaj.

 

Ujedno je sud prvog stupnja u pogledu naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora pravilno primijenio odredbu članka 81. ZR/14, kao i odredbe članka 36. stavak 2. KU 143/13 i članka 34. stavka 2. KU 29/18.

 

Konačno u pogledu ovog spornog pitanja na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 143/13 i 96/15; dalje u tekstu: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu."

 

Stoga je sud prvog stupnja, nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise te o svemu dao jasne razloge, pa žalbeni navodi ne dovode u pitanje zakonitost pobijane presude.

 

Tuženik drugačijom interpretacijom materijalnog prava nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. Suprotno navodima iz žalbe sud prvog stupnja je jasno definirao pojam osnovne plaće i dodataka koje je tužitelju trebao isplatiti tuženik.

 

Pravilna je i odluka o trošku a ista je i ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 3. ZPP-a, te odredbi članka 155. ZPP-a.

 

U izloženom je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 13. siječnja 2021.