1              Poslovni broj: 6 UsIpor-263/20-5

 

 

 

 

REPUBLIKA  HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

       Split, Put Supavla 1

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga Suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Zrinke Pivac, u upravnom sporu tužitelja M. V. sa O. Š., G. .., S., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreza na promet nekretnina, bez održavanja glavne rasprave, dana 13. siječnja 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I     Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-410-20/19-01/1974, Urbroj: 513-04-20-2 od 30. lipnja 2020. i rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda S., Ispostave S., Klasa: UP/I-410-20/16-01/4540, Urbroj: 513-007-17-01-2019-24 od 08. srpnja 2019.

              II     Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

 

 

 

Obrazloženje

 

Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-410-20/19-01/1974, Urbroj: 513-04-20-2 od 30. lipnja 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda S., Ispostave S., Klasa: UP/I-410-20/16-01/4540, Urbroj: 513-007-17-01-2019-24 od 08. srpnja 2019., kojim je zamijenjeno rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda S., Ispostave S., Klasa: UP/I-410-20/2016-001/4540, Urbroj: 513-007-17-01-19-11 od 29. ožujka 2019. kojim je tužitelju utvrđen porez u iznosu od 4.723,12 kuna na osnovicu od 94.462,50 kuna, te je tužitelju utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 85.016,25 kuna i na tu osnovicu porez na promet nekretnina u iznosu 4.250,81 kuna.

Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, u bitnom navodi kako smatra da tuženik pogrešno tumači odredbu članka 11. točku 8. ZOPPN-a. Tvrdi kako navedena odredba u niti jednom dijelu ne navodi da se oslobođenje ne može ostvariti u slučaju kad se ugovorom o razvrgnuću uređuju imovinskopravni odnosi unutar više nekretnina i da porezni obveznik može ostvariti oslobođenje samo i isključivo u slučaju ako se razvrgnuće provodi u odnosu na jednu nekretninu. Poziva se na mišljenje Porezne uprave od 27. lipnja 2017. Nadalje, ističe kako je stav poreznog tijela protivan i odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji Zakon uređuje pitanje razvrgnuća suvlasništva. Poziva se odredbu članka 49. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Prigovara kako je povrijeđena odredba članka 6. stavka 2. Općeg poreznog zakona, jer porezno tijelo nije vodilo računa o činjenicama koje idu u prilog poreznom obvezniku. Tužbenim zahtjevom traži poništenje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.              

              Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

Budući je među strankama sporna samo primjena materijalnog prava, a stranke nisu izričito zatražile održavanje rasprave, Sud je temeljem članka 36. stavka 3. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu ZUS-a) spor riješio bez rasprave.

              Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je predmet oporezivanja stjecanje nekretnine na temelju Ugovora o razvrgnuću suvlasničke zajednice sklopljenog dana 8. rujna 2016. između P. V. s jedne strane i M. V. (ovdje tužitelj), I. V. i D. V., s druge strane, kojim ugovorne strane razvrgavaju suvlasništvo na nekretninama navedenim u članku 1. Ugovora, način da je M. V., ovdje tužitelju, u vlasništvo pripala kčbr. 2625/420 upisano u zk. ul. 1067 k.o. G., za cijelo.

      Porezno tijelo je utvrdilo kako je tužitelj prije sklapanja Ugovora o razvrgnuću suvlasničke zajednice bio suvlasnik na predmetnoj čestici sa V. P., svaki za 1/2 dijela, a nakon predmetnog Ugovora postaje vlasnikom iste čestice za cijelo. Kako nije bilo protučinidbe s njegove strane, porezno tijelo utvrđuje kako ovaj promet u naravi predstavlja priznavanje prava vlasništva tužitelju za 1/2 dijela k.č.br. 2625/420 k.o. G..

Porezno tijelo je osnovicu poreza na promet nekretnina utvrdilo u skladu sa odredbom članka 9. stavka 8. Zakona o porezu na promet nekretnina, procjenom tržišne vrijednosti nekretnine na temelju usporednih podataka u iznosu od 33,75 kuna/m2, te je osnovicu poreza na promet nekretnina utvrdilo u iznosu od 85.016,25 kuna, na koju osnovicu je utvrdilo porez na promet nekretnina po stopi od 5% u iznosu od 4.250,81 kuna.

              Odredbom članka 4. stavkom 1. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“, broj: 69/97., 26/00., 127/00., 153/02., 22/11. i 143/14., dalje u tekstu Zakona) propisano je da je predmet oporezivanja promet nekretnina, a prometom nekretnina, u smislu ovoga Zakona smatra se svako stjecanje vlasništva nekretnine.

              Stavkom 2. istog članka propisano je da stjecanjem nekretnine smatra se kupoprodaja, zamjena, nasljeđivanje, darovanje, unošenje i izuzimanje nekretnina iz trgovačkog društva, stjecanje dosjelošću, stjecanje nekretnina u postupku likvidacije ili stečaja, stjecanje na temelju odluka suda ili drugog tijela, stjecanje temeljem zakona te ostali načini stjecanja nekretnina od drugih osoba.

              Odredbom članka 6. stavka 1. Zakona propisano je da je obveznik poreza na promet nekretnina stjecatelj nekretnine.

              Odredbom članka 9. stavka 1. Zakona propisano je da je osnovica poreza na promet nekretnina tržišna vrijednost nekretnine u trenutku nastanka porezne obveze.

              Stavkom 2. istog članka propisano je da pod tržišnom vrijednosti nekretnine podrazumijeva se cijena nekretnine koja se postiže ili se može postići na tržištu u trenutku nastanka porezne obveze.

              Stavkom 4. istog članka propisano je da Porezna uprava utvrđuje osnovicu poreza na promet nekretnina kao tržišnu vrijednost nekretnine, u pravilu, iz isprave o stjecanju ako je ukupan iznos naknade koju daje ili isplaćuje stjecatelj približno jednak cijenama koje se postižu ili se mogu postići na tržištu.

              Stavkom 7. istog članka propisano je da je Porezna uprava ovlaštena procjenom utvrditi tržišnu vrijednost nekretnine ako je ukupan iznos naknade iz stavaka 4. i 6. ovoga članka manji od cijena koje se postižu ili se mogu postići na tržištu u trenutku nastanka porezne obveze, odnosno ako se nekretnine u financijskim izvještajima vrednuju po modelu troška.

              Stavkom 8. istog članka propisano je da je procjenu tržišne vrijednosti nekretnine iz stavka 7. ovoga članka utvrđuje službenik Porezne uprave na temelju usporednih podataka o kretanju tržišnih vrijednosti sličnih nekretnina s približno istog područja u približno isto vrijeme.

              Odredbom članka 11. stavka 1. točke 8. Zakona propisano je da porez na promet nekretnina ne plaćaju osobe koje razvrgnućem suvlasništva ili pri diobi zajedničkog vlasništva na nekretnini stječu posebne dijelove te nekretnine pri čemu omjer stečenog posebnog dijela odgovara omjeru idealnog suvlasničkog dijela na toj cijeloj nekretnini prije razvrgnuća suvlasništva ili diobe zajedničkog vlasništva.

              Prema stajalištu ovog Suda, pravilno je porezno tijelo ocijenilo kako Ugovor o razvrgnuću suvlasničke zajednice sklopljen 8. rujna 2016. predstavlja valjanu osnovu za oporezivanje, u smislu citirane odredbe članka 4. stavka 1. i 2. Zakona, obzirom da je tužitelj prije sklapanja Ugovora o razvrgnuću suvlasničke zajednice na predmetnoj čestici bio suvlasnik sa V. P., svaki za 1/2 dijela, a nakon predmetnog Ugovora postaje vlasnikom iste čestice za cijelo, kako pravilno tuženo tijelo utvrđuje.

              Iz sadržaja Ugovora o razvrgnuću suvlasničke zajednice sklopljenog 8. rujna 2016. proizlazi kako su P. V., D. V. i I. V., u pravilu, suvlasnici nekretnina navedenih u članku 1. Ugovora koje su predmet diobe, te između sebe „dijele“ nekretnine koje su u njihovom suvlasništvu (članak 3. Ugovora).

              Međutim, iz sadržaja Ugovora o razvrgnuću suvlasničke zajednice proizlazi kako je tužitelj suvlasnik 1/2 dijela kčbr. 2625/420 upisano u zk. ul. 1067 k.o. G., dok je P. V. suvlasnik druge 1/2 dijela kčbr. 2625/420 upisano u zk. ul. 1067 k.o. G.. Dakle, tužitelj predmetnim ugovorom  ne „dijeli“ nekretnine, kao ostali suvlasnici navedeni u članku 1. Ugovora, već od P. V. dobiva 1/2 dijela k.č.br. 2625/420 k.o. G., i time je njegov omjer stečenog posebnog dijela veći od omjera idealnog suvlasničkog dijela na toj cijeloj nekretnini prije razvrgnuća suvlasništva, jer je prije razvrgnuća na predmetnoj čestici imao 1/2 dijela, a nakon razvrgnuća je u vlasništvo dobio nekretninu za cijelo, slijedom čega nije ispunjen uvjet za oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina u smislu odredbe članka 11. stavka 1. točke 8. Zakona.

              Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Sud ocjenjuje osporeno rješenje zakonitim, te se prigovori tužitelja otklanjaju kao neosnovani.

              Slijedom navedenoga, prema ocjeni suda osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je valjalo na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i  odlučiti kao pod točkom I izreke presude.

              Kako tužitelj nije uspio u sporu, a nije imao niti trošak koji propisuje odredba članka 79. stavka 1. ZUS-a, trebalo je temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, odbiti zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan i  odlučiti kao pod točkom II izreke presude.

 

 

U Splitu, 13. siječnja 2021.

 

                                                                                                                                              S U T K I N J A

 

                                                                                                                                     Nela Mešin, v.r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).

 

 

 

 

 

 

Za točnost otprvaka-ovlašteni službenik

Zrinka Pivac