- 1 -              Rev 1235/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1235/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. Đ. iz S., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u S., protiv tuženika P. d.o.o. u stečaju, S., OIB: ..., kojeg zastupa stečajni upravitelj Z. K. iz Z., OIB: ..., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-451/2017-2 od 30. kolovoza 2018., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-316/14 od 27. veljače 2017., u sjednici održanoj 13. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice kojim traži da se utvrdi da je nedopuštena odluka tuženika od 28. ožujka 2014. o izvanrednom otkazu ugovora o radu te da njezin radni odnos kod tuženika nije prestao (stavak I. točka 1. izreke); zahtjev za isplatu plaće za travanj 2014. u iznosu od 20.681,70 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 15. svibnja 2014. do isplate te razmjeran dio plaće za svibanj 2014. (16 radnih dana) u iznosu od 15.041,23 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 15. lipnja 2014. do isplate (stavak II. točka 2. izreke); zahtjev za sudski raskid radnog odnosa tužiteljice kod tuženika s danom 22. svibnja 2014. (stavak I. točka 3. izreke); zahtjev za naknadu štete zbog nezakonitog otkaza u iznosu od 186.833,34 kn s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (stavak I. točka 4. izreke); kao i zahtjev za nadoknadom troškova parničnog postupka (stavak I. točka 4. izreke). Ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 42.187,50 kn (stavak II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u odluci o glavnoj stvari (stavak I. izreke); djelomično je preinačena prvostupanjska presuda u odluci o troškovima postupka na način da je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 2.500,00 kn, dok je u preostalom dijelu (za iznos od 39.687,50 kn) odbijen, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova (stavak II. izreke). Ujedno je odbijen, kao neosnovan, zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka  (stavak III. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je odbijena njezina žalba i potvrđena prvostupanjska presuda, reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, a podredno predlaže ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenom Odluka tuženika od 28. ožujka 2014. kojom je tužiteljici izvanredno otkazan ugovor o radu, zahtjev za isplatu plaće za razdoblje od 2. travnja 2014. do 22. svibnja 2014., sudski raskid ugovora o radu, te posljedično tome i zahtjev za naknadu štete u iznosu od 186.833,34 kn.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

-          da je tužiteljica, na temelju Ugovora o radu od 31. prosinca 2002.,  bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu voditelja prodajnog centra u prodavaonici P.-d., a od 1. listopada 2010., na temelju sklopljenog Aneksa ugovora o radu, da je obavljala poslove radnog mjesta poslovođe-koordinatora u regiji D.,

-          da je tužiteljica, na temelju Odluke tuženika od 11. veljače 2014., raspoređena na radno mjesto voditelja prodajnog centra,

-          da je Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu, koju je tuženik donio 28. ožujka 2014., tužiteljici otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa (izvršavanje neopravdanih i lažnih povrata robe, zadržavanje cipela do početka popusta, manipulacija robom koja je na reklamaciji, vraćanje u prodaju nošenih cipela),

-          da je tužiteljica počinila povrede koje joj  se stavljaju na teret,

-          da je poslodavac za te povrede doznao 20. ožujka 2014. iz izjava radnica prodavaonice tuženika S. 3,

-          da su te radnice nepravilnosti u radu tužiteljice uočile daleko prije nego što su to prijavile poslodavcu (oko godinu i pol prije podnošenja prijave), a da je razlog takvom vremenskom odmaku činjenica što im je tužiteljica bila nadređena i u dobrim odnosima s ranijim direktorom tuženika, pa da su strahovale zbog otkaza,

-          da je tuženik prije donošenja Odluke o izvanrednom otkazu proveo postupak savjetovanja s Radničkim vijećem u skladu s odredbom članka 149. Zakona o radu („Narodne novine” broj 149/09, 61/11 i 73/13 – dalje: ZR), koje se nije protivilo otkazu,

-          da je tužiteljica pravovremeno uložila zahtjev za zaštitu prava, kao što je pravovremeno zatražila i sudsku zaštitu,

-          da je tužiteljici Odluka o otkazu dostavljena 2. travnja 2014., kada je ista odjavljena s mirovinskog osiguranja i kada joj je prestao radni odnos kod tuženika,

-          da je tužiteljici plaća za travanj isplaćena u iznosu od 1.614,34 kn,

-          da je tužiteljica 23. svibnja 2014. zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca.

 

Na temelju tih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su ocijenili da postoje pretpostavke za primjenu odredbe čl. 108. stavak 1. ZR, jer se radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa, zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa nije moguć. Slijedom navedenog utvrđenja (o dopuštenosti otkaza), neosnovan je i zahtjev tužiteljice za sudski raskid ugovora o radu u smislu odredbe članka 117. stavak 1. ZR, a time i zahtjev za naknadu štete, kao što je neosnovan zahtjev za isplatom plaće za razdoblje nakon što je tužiteljici, po dopuštenoj odluci o otkazu ugovora o radu, prestao radni odnos kod tuženika.

 

Suprotno navodima revizije, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima svjedoka i samih tih isprava i zapisnika.

 

Utvrđenje sudova da je tužiteljica 31. prosinca 2002. s tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto voditelja prodajnog centra u prodavaonici P.-d. nije proturječno sadržaju isprava u spisu, jer spisu prileži takav Ugovor o radu (list 5-6 spisa), a i sam sadržaj Odluke o otkazu ugovora o radu od 28. ožujka 2014. (list 9 spisa) potvrđuje navedenu činjenicu, s obzirom na to da je tom odlukom tužiteljici otkazan upravo Ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme 31. prosinca 2002. (list 9 spisa). Stoga činjenica, na koju tužiteljica revizijom ukazuje - da je kod tuženika bila zaposlena i prije sklapanja ugovora o radu iz 2002. – nije odlučna činjenica, pa propust suda da iznese razlog o takvoj (neodlučnoj) činjenici ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

Analizirajući iskaze svjedokinja I. A., I. B., J. B. J., R. T. i I. M., tužiteljica u reviziji  ističe kako postoji proturječnost između onoga što su navedene svjedokinje iskazivale u pogledu vremena kada su uočile nepravilnosti u radu tužiteljice i onoga što sud u razlozima pobijane presude navodi o tom vremenu.

 

S tim u vezi također valja reći da činjenica kada su te svjedokinje saznale za nepravilnosti u radu tužiteljice, za koje je utvrđeno da predstavljaju teže povrede obveze iz radnog odnosa, nije odlučna činjenica u primjeni odredbe članka 108. stavak 2. ZR, s obzirom na to da je u smislu te odredbe odlučan samo trenutak kada je poslodavac saznao za činjenicu na kojoj temelji otkaz.

 

U konkretnom slučaju, sudovi su, cijeneći sadržaj prijave i iskaze svjedokinja koje su tu prijavu podnijele, utvrdili da je tuženik za povrede obveze iz radnog odnosa na kojima je utemeljio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu saznao 20. ožujka 2014., slijedom čega je  Odluka o otkazu od 28. ožujka 2014. donesena u roku propisanom odredbom članka 108. stavak 2. ZR.

 

Okolnost što je jedna od saslušanih svjedokinja u svom iskazu navela da je o nepravilnostima u radu putem maila obaviješten i bivši direktor tuženika ne upućuje sama po sebi na zaključak da je tuženik ranije saznao za te nepravilnosti. Sudovi su, u skladu s odredbom članka 8. ZPP, cijeneći sve dokaze zasebno, ali i u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, utvrdili da je tuženik za nepravilnosti u radu tužiteljica saznao tek iz prijava radnica, zaposlenih u njegovoj prodavaonici S. 3, 20. ožujka 2014.

 

Revizijskim navodima kojima daje svoju ocjenu dokaza, suprotstavljajući je ocjeni koju je dao prvostupanjski, a prihvatio drugostupanjski sud, tužiteljica u bitnome osporava utvrđeno činjenično stanje, a što nije dopušten revizijski razlog (članak 385. stavak 1. ZPP).

 

U postupku koji je prethodio reviziji sudovi su, cijeneći iskaze svjedokinja (8 radnica tuženika, koje su u relevantnom razdoblju radile s tužiteljicom u istom dućanu), utvrdili da je tužiteljica kroz dulje vremensko razdoblje vršila neopravdane i lažne povrate roba, zadržavala cipele do početka popusta, manipulirala robom na reklamaciji te vraćala iznošene cipele u prodaju, što sve opravdava zaključak sudova da takvo kontinuirano ponašanje nedvojbeno predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa. Okolnost je li takvo ponašanje potkrijepljeno s jednim ili više računa je potpuno neodlučno, jer su sve svjedokinje suglasno iskazivale o nepravilnostima u radu tužiteljice, koje su potkrijepljene vrlo detaljnim primjerima.

 

S obzirom na sve tako utvrđene nepravilnosti i njihov kontinuitet, prihvaća se shvaćanje nižestupanjskih sudova o postojanju takvih okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od tuženika da tužiteljici prije otkazivanja omogući iznošenje obrane (članak 111. stavak 2. ZR).

 

Nije stoga ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Iako je u pravu tužiteljica kada navodi da je tuženik očitovanje (mišljenje) Radničkog vijeća na odluku o namjeravanom otkazu ugovora o radu dostavio nakon zaključenja prethodnog postupka,  koje mišljenje je sud prihvatio kao dokaz na ročištu za glavnu raspravu održanom 15. rujna 2016. (list 235 spisa), ovaj sud ne nalazi da je time počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 299. stavak 2. ZPP, s obzirom na to da postupak savjetovanja s radničkim vijećem prije otkazivanja ugovora o radu nije ni bio sporan do zaključenja prethodnog postupka, pa nije bilo nikakve potrebe tu činjenicu dokazivati (utvrđivati).

 

Naime, tužiteljica je pobijajući Odluku o otkazu ugovora o radu osporavala njezinu pravovremenost i postojanje opravdanog razloga za otkaz, ukazujući istovremeno na propust tuženika da joj prije otkazivanja omogući iznošenje obrane, dok je propust tuženika da se prije otkazivanja savjetuje s radničkim vijećem kao razlog nedopuštenosti Odluke o otkazu istaknula tek kasnije, koju činjenicu sud, primjenom odredbe članka 299. stavak 2. ZR, nije smio uzeti u obzir.

 

Drugim riječima, takvu (nespornu) činjenicu nije trebalo ni dokazivati, što je razlog zbog kojeg je prvostupanjski sud, unatoč tome što je kao dokaz prihvatio mišljenje radničkog vijeća, u razlozima svoje presude tu činjenicu uzeo kao nespornu.

 

Stoga nije bila od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke činjenica prihvaćanja spornog dokaza nakon zaključenja prethodnog postupka.

 

Slijedom svega navedenoga, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP, reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 13. siječnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.