- 1 -              Rev 21/2021-2

Broj: Rev 21/2021-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. L. iz K. L., OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u S., protiv tuženika Osnovne škole O., K. L., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica A. K. Č., odvjetnica u T., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R - 668/2019-2 od 31. listopada 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr - 830/18 od 15. srpnja 2019., u sjednici održanoj 13. siječnja 2021.,

p r e s u d i o   j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužiteljice na utvrđenje da zaposlena kod tuženika obavlja poslove vrtlara, a koji poslovi predstavljaju poslove iz čl. 7. podstavka d) t. 10. radnog mjesta III. vrste – radnik u školskim radionicama i na školskim dobrima, suradnik u odgoju u učeničkom domu (noćni pazitelj) s koeficijentom 0,776. Odlukom o troškovima postupka obvezana je tužiteljica naknaditi tuženiku iznos od 2.000,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud istu preinači shodno navodima iznesenim u reviziji, odnosno ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu, te predmet vrati na ponovno suđenje. Podredno, ako revizijski sud cijeni da nije riječ o sporu iz čl. 382. a st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), tužiteljica podnosi prijedlog za dopuštenje revizije u smislu odredbe čl. 387. ZPP-a.

U konkretnom slučaju riječ je o sporu iz čl. 382. a st. 1. t. 1. ZPP-a u kojem stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju bez prethodnog dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa je pobijana presuda ispitana samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji u skladu s odredbama čl. 391. st. 2. i 3. ZPP-a.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužiteljica. Naime, suprotno tvrdnji tužiteljice, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. U skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, izvedene dokaze sud prosuđuje prema svom uvjerenju, dok pobijana presuda sadrži uvjerljive i logične razloge kojima se može provjeriti ima li takvo uvjerenje osnovu u provedenim dokazima u postupku. Naime, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a ako ocjenjuje provedene dokaze drukčije nego što to smatra revidentica da bi trebalo i ako izvodi drukčije činjenične zaključke nego to čini revidentica. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući relevantna činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revidentica ukazuje u reviziji. Revizijskim prigovorom tužiteljice istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stupnju postupka nije dopušteno raspravljati.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da kod tuženika obavlja poslove vrtlara koji predstavljaju poslove iz čl. 7. podstavka d) t. 10. radnog mjesta III. vrste – radnik u školskim radionicama i na školskim dobrima, suradnik u odgoju u učeničkom domu (noćni pazitelj) s koeficijentom 0,776.

Pobijanom odlukom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužiteljice na utvrđenim činjenicama:

-              da je tužiteljica temeljem ugovora o radu sklopljenog s tuženikom 4. ožujka 2010. zaposlena kod tuženika na radnom mjestu pomoćnog tehničkog radnika na neodređeno vrijeme,

-              da se tužiteljici obračunom plaće priznaje koeficijent 0,601, odnosno koeficijent složenosti IV. vrste iz čl. 7. Uredbe o nazivima radnog mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama („Narodne novine“ broj 25/13, 72/13, 151/13, 9/14, 40/14, 51/14, 77/14, 83/14, 87/14, 120/14, 147/14, 151/14, 11/15, 32/15, 38/15, 60/15, 83/15, 112/15, 122/15, 10/17, 39/17, 40/17, 74/17, 122/17, 9/18 i 57/18 - dalje: Uredba) kojom su utvrđeni jedinstveni nazivi radnih mjesta i koeficijenti složenosti poslova u javnim službama, te

-              da tuženik obračunava plaću tužiteljici i priznaje joj koeficijent 0,601, odnosno koeficijent složenosti IV. vrste iz čl. 7. Uredbe shodno sklopljenom ugovoru o radu, dok tuženik nije niti ovlašten samostalno rasporediti tužiteljicu na radno mjesto koje kao takvo nije predviđeno provedbenim propisima koje donosi ministar u skladu s Državnim pedagoškim standardom osnovnoškolskog sustava odgoja i obrazovanja („Narodne novine“ broj 63/08 i 90/10).

Kako revidentica dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 386. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidentice kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.

U prethodno navedenom utvrđenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužiteljice. Naime, tuženik obračunava plaću tužiteljici i priznaje joj koeficijent 0,601, odnosno koeficijent složenosti IV. vrste iz čl. 7. Uredbe shodno sklopljenom ugovoru o radu (čl. 10. st. 1. Zakona o radu /„Narodne novine“ broj 93/14 i 127/17- dalje: ZR/), dok su odredbe o plaći (čl. 7. i čl. 15. ZR-a) bitni elementi ovog ugovora.

Neosnovano se pritom tužiteljica poziva na odredbu čl. 9. st. 3. ZR-a, prema kojoj se (ako zakonom nije drukčije uređeno) primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo u okolnostima kada je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom. Naime, kako to pravilno cijene i nižestupanjski sudovi, Uredba se primjenjuje u skladu sa sklopljenim ugovorom o radu, pa u okolnostima kada je tužiteljica zasnovala radni odnos s tuženikom za radno mjesto pomoćnog tehničkog radnika, priznaje joj se koeficijent složenosti poslova iz Uredbe koji odgovara tom radnom mjestu.

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. st. 2. ZPP-a odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 13. siječnja 2021.