- 1 -              Rev 612/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 612/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B. iz S. Đ., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik K. H., odvjetnik u Đ., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ... , koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Našicama, Stalna služba u Đakovu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2005/2014-3 od 12. studenog 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-470/11-29 od 8. travnja 2014., u sjednici održanoj 13. siječnja 2021.

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tuženice protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tuženice protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o parničnim troškovima odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:

 

„Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj tužitelju J. B. na ime naknade štete isplatiti iznos od 291.734,04 kn (slovima:dvijestodevedesetijednu tisuću sedamstotrideseti četiri kune i četiri lipe) sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 28. studenog 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi u visini od 15%, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5% poena, kao i da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 55.580,00 kn, sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 8. travnja 2014. godine pa do isplate po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5% poena, sve u roku od 15 dana.“

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te je predložila revizijskom sudu da istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, a podredno da pobijanu presudu preinači tako da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova tuženiku. Osim navedenog, tuženica je izjavila i reviziju prema odredbi čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 28/13, 89/14, dalje: ZPP), bez postavljanja konkretnog pitanja, pozivajući se pritom na praksu ovoga suda i Ustavnog suda RH.

 

Tužitelj je u odgovoru na reviziju predložio da ovaj sud reviziju odbije kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Pobijanu presudu ovaj je sud ispitao u cijelosti jer je tuženica u cijelosti revizijom i pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 28/13, 89/14, dalje: ZPP), uzevši u obzir da je propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir (čl. 386. ZPP). Tuženica je s obzirom na vrijednost pobijanog dijela presude u iznosu od 291.734,04 kn bila ovlaštena protiv pobijane presude uložiti (redovnu) reviziju prema odredbama čl. 382. st. 1. ZPP. Zato nije dopuštena (izvanredna) revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer iz te odredbe proizlazi da ovu reviziju stranke mogu izjaviti u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti (redovnu) reviziju iz odredbe st. 1. toga članka.

 

Stoga je ovaj revizijski sud predmetnu reviziju cijenio kao (redovnu) reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP i ispitao je s obzirom na razloge zbog kojih se takva revizija može izjaviti (čl. 385. st. 1. ZPP).

 

Neosnovano tuženica u reviziji ističe postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koje su počinjene pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom, ukazujući na to da „prvostupanjska, niti drugostupanjska presuda ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da su isti razlozi nejasni i proturječni“. Suprotno ovoj tvrdnji, za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva nižestupanjski su sudovi iznijeli jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama. Također, tuženica osim paušalnog navoda da je pred nižestupanjskim sudovima došlo i do povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP., ne obrazlaže u čemu bi se navedena povreda sastojala te na koji način je to utjecalo ili je moglo utjecati na donošenje zakonite i pravilne presude.

 

Stoga nižestupanjske presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja za naknadom štete pozivom na odredbu čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine br. 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, dalje: ZSDU), prema kojem propisu štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska. Tužitelj svoj zahtjev temelji na činjenici da su mu kao investitoru izdane konačne i pravomoćne lokacijska i građevna dozvola, nakon čega je isti izveo znatne građevinske radove u skladu s izdanim dozvolama, da bi mu naknadno, nakon presude Upravnog suda RH, predmetne dozvole od strane Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske bile ukinute, te je uslijed navedenog nepravilnog rada državnih tijela pretrpio štetu koja se očituje kroz uložena financijska sredstva u predmetnu nekretninu.

 

U predmetnom postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće odlučne pravno relevantne činjenice:

 

- da je tužitelju J. B. kao investitoru izdana lokacijska i građevna dozvola za izgradnju motela sa pratećim sadržajima u S. Đ.,

- da iz lokacijske dozvole Republike Hrvatske, Županije Osječko-baranjske, Ureda za prostorno uređenje, stambeno komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša O., Ispostava Đ. od 29. lipnja 2001. proizlazi da je povodom zahtjeva J. B. donesena lokacijska dozvola za građenje jednokatne poslovne građevine s podrumom i potkrovljem – motel s pratećim sadržajima na kč. br. 713 S. Đ., a uz državnu cestu ... N. – Đ., a u skladu s točkom 12. izdana dozvola važi dvije godine od dana njene pravomoćnosti,

- da iz građevne dozvolu istog tijela od 24. siječnja 2002. proizlazi da je investitoru J. B. dopušteno izgraditi jednokatnu poslovnu građevinu s podrumom i potkrovljem – motel s pratećim sadržajima veličine 24,45 x 18,45 metara BRGP 1.301 m2 u S. Đ. prema glavnom projektu usklađenom s lokacijskom dozvolom koja je sastavi dio građevne, a točkom 5. obvezan je investitor u roku od dvije godine započeti s radovima jer u suprotnom građevna dozvola prestaje važiti,

- da su lokacijska i građevna dozvola postale pravomoćne i konačne, i temeljem tih dozvola tužitelj je s ranijim drugotužiteljem V. d.o.o. otpočeo gradnju motela s pratećim sadržajima,

- da iz Ugovora o poslovnoj suradnji proizlazi kako su tužitelj J. B. s V. d.o.o. (raniji drugotužitelj) ugovorili zajedničko ulaganje za izgradnju jednokatne poslovne građevine s podrumom i potkrovljem po namjeni motel s pratećim sadržajem te se tužitelj obvezao uložiti nekretninu, a raniji drugotužitelj V. d.o.o. novčana sredstva za izgradnju i opremu objekta prema građevnoj dozvoli,

- da su nakon upravnog spora koji je tužbom pred Upravnim sudom pokrenula tuženica, u ponovljenom postupku poništene i lokacijska (2006.) i građevna dozvola (2007),

- da je raniji drugotužitelj V. d.o.o. na temelju  sporazuma o preuzimanju naknade štete od 4. veljače 2009. tijekom trajanja ovoga postupka prenio svoje potraživanje na ime naknade štete na tužitelja J. B. koji je bio investitor projekta.

- da iz provedenog financijsko-knjigovodstveno vještačenja, a na koje niti jedna stranka nije imala primjedbi, proizlazi da je u nekretninu – jednokatnu poslovnu građevinu s podrumom i potkrovljem – motel s pratećim sadržajima na kč. br. 713 k.o. S. Đ. do 15. veljače 2002., kojeg dana je i građevna dozvola postala konačna u upravnom postupku, uloženo 291.734,04 kn bez poreza na dodanu vrijednost, da su svi račun plaćeni, te da navedeni iznos predstavlja iznos štete koji je tužitelju nastao uslijed nezakonitog izdavanja lokacijske i građevne dozvole.

 

S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud usvojio je tužbeni zahtjev za iznos od 291.734,04 kn s pripadajućim zateznim kamatama s obrazloženjem da je za postojanje javnopravne odgovornosti države za štetu u smislu odredbe članka 13. ZSDU u konkretnom slučaju potrebno da budu ispunjene kumulativno tri pravne pretpostavke, i to nezakoniti ili nepravilan rad tijela države uprave, postojanje štete, te uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete. Prvostupanjski sud smatra da je Ured državne uprave nepravilnim radom izdao tužitelju lokacijsku i građevnu dozvolu, da je tužitelj temeljem istih počeo gradnju objekta, pa je istome nastala šteta koja je neposredna posljedica nepravilnog rada tijela državne uprave, odnosno da šteta ne bi nastala da izdanih dozvola, koje su kasnije poništene, nije bilo. Samu štetu, u skladu s odredbom čl. 155. ZOO., predstavlja visina ulaganja tužitelja u objekt čija je izgradnja počela po konačnosti lokacijske i građevne dozvole, a što je dovelo do umanjenja imovine tužitelja.

 

Drugostupanjski sud prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda navodeći kako je tužitelj bio dužan u skladu s izdanim dozvolama započeti gradnju jer bi u suprotnom građevna dozvola u roku od dvije godine prestala važiti, a što je i učinio, te se izložio troškovima, da bi naknadno dozvole bile poništene, pa mu je nastala šteta.

 

Prema odredbi čl. 13. ZSDU štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska. Iz navedene odredbe proizlazi da je tužitelj bio dužan dokazati nezakoniti ili nepravilni rad tijela državne uprave, postojanje štete koja mu je nastala te uzročnu vezu između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete, tj. da šteta ne bi nastala da takvog rada nije bilo.

 

Za odgovornost države nije odlučno na kojoj razini tijela državne uprave je nastala štetna radnja. Nepravilan rad tijela državne uprave u predmetnom slučaju ogleda se u činjenici izdavanja lokacijske i građevne dozvole koje su stekle svojstvo pravomoćnosti, da bi naknadno bile ukinute. Tužitelj je pristupio izvođenju građevinskih radova na temelju izdane lokacijske i građevne dozvole od strane tuženice te je isti po redovitom tijeku stvari imao pravo pouzdati se u legalnost prvotno izdanih dozvola koje su stekle svojstvo pravomoćnosti te započeti gradnju, a sve s obzirom i na činjenicu da mu je u izdanoj pravomoćnoj građevnoj dozvoli određen i rok od dvije godine od izdavanja iste, unutar kojega treba započeti s radovima, jer bi u suprotnom građevna dozvola prestala važiti. S obzirom na navedeno, u predmetnom slučaju radi se o nepravilnom radu prvostupanjskog tijela državne uprave koje je izdalo lokacijsku i građevnu dozvolu, pa su samim time neosnovani revizijski razlozi tuženika o nepostojanju uzročne veze između postupanja tuženika i počinjenje štete tužitelju. Također, ne može se prihvatiti revizijski navod tuženika „da se ovdje radi o tumačenju pravne norme koja nije decidirana, nego podložna tumačenju ovlaštene osobe (uprave i suda) koju istu primjenjuju.“ U skladu s činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova, tužitelj je dokazao štetu kao posljedicu protupravnog obavljanja službe od strane djelatnika tuženika te isti ne mora dokazivati krivnju službene osobe, a isto proizlazi i iz odluke Europskog sud za ljudska prava po zahtjevu broj 39307/11, I. S. protiv Hrvatske od 23. kolovoza 2016.

 

U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, kao i utvrđenja visine potraživanja tužitelja, ovaj sud navodi da stranke u reviziji iz članka 382. stavka 1. ZPP-a mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može podnijeti. Kako proizlazi iz stanja spisa, tuženica u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije osporavala gore navedene činjenice, već je i u žalbi navela da je „prvostupanjski sud na dobro utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo“, pa samim time ista u reviziji iznosi nove činjenice što je protivno odredbi iz članka 387. ZPP. Slijedom navedene zakonske odredbe, takvi su revizijski razlozi nedopušteni i stoga ih revizijski sud nije uzeo u obzir.

 

Podredno, revizijski sud navodi da aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz činjenice da je isti kao podnositelj ishodio izdavanje lokacijske i građevne dozvole, da mu je raniji drugotužitelj V. d.o.o. na temelju sporazuma o preuzimanju naknade štete od 4. veljače 2009. tijekom trajanja ovoga postupka prenio svoje potraživanje na ime naknade štete te da je i sam tužitelj imao svoje troškove prilikom izgradnje predmetne nekretnine.

 

S obzirom na navedeno, ne postoji ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP., u dijelu u kojem je podnesena protiv drugostupanjske presude u odnosu na glavnu stvar odbiti kao neosnovanu te je presuđeno kao u izreci presude.

 

Glede odluke o naknadi parničnih troškova, koju tuženica također pobija, ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija, jer odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.).

 

Stoga je u tom dijelu reviziju valjalo odbaciti kao nedopuštenu te je odlučeno kao u izreci rješenja.

Zagreb, 13. siječnja 2021.