- 1 -              Revt 162/2015-4

 

 

 

 

 

Broj: Revt 162/2015-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. banka d.o.o., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici dr. sc. D. P. i K. P., odvjetnici u O. društvu P. i partneri j.t.d. u S., protiv tuženika O. b.Š.-k. županije, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik B. B., odvjetnik u O. društvu H., R. i partneri u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2990/11-3 od 17. prosinca 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalna služba u Šibeniku poslovni broj P-39/11-17 od 10. veljače 2011., u sjednici održanoj 13. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbijaju se revizije tužitelja kao neosnovane.

 

              Odbija se tuženik sa zahtjevom za dosudu troškova odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja ukinut je platni nalog Trgovačkog suda u Šibeniku poslovni broj Pl-15/10 od 19. travnja 2010., te je odbijen tužbeni zahtjev na isplatu 969.290,00 kn s pripadajućim troškovima ovršnog postupka, te je ujedno odlučeno o troškovima parničnog postupka.

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je tužiteljeva žalba kao neosnovana glede glavne stvari dok je preinačena u odluci o troškovima postupka.

 

              Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu uvažiti reviziju, preinačiti pobijanu presudu u cijelosti i održati na snazi platni nalog Trgovačkog suda u Šibeniku.

 

Tužitelj je podnio reviziju protiv pobijane presude i putem svojih punomoćnika, odvjetnika, zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske uvažiti reviziju i pobijane presude preinačiti na način da se u cijelosti održi na snazi platni nalog Trgovačkog suda u Šibeniku i obveže tuženika na snašanje parničnog troška.

 

              U svom odgovoru na reviziju tužitelja, tuženik predlaže odbiti reviziju tužitelja u cijelosti traži trošak odgovora na reviziju.

 

              Revizije su neosnovane.

 

Zahtjev za naknadu troška odgovora na reviziju nije osnovan.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392 a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima iz revizije u postupcima pred sudom prvog i drugog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju citiranog ugovora i samog ugovora o ustupanju potraživanja (ugovoru o cesiji koji prileži listu 1a spisa). Isto tako u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom postupku. Svojim revizijskim navodima, u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, tužitelj u biti stavlja materijalnopravne prigovore kojima osporava zaključak sudova o predmetu spora.

 

Dakle nije ostvaren revizijski navod bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora u ovoj parnici je pravilnost i zakonitost platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave kojim je tuženiku naloženo platiti 969.290,00 kn.

 

U revizijskom stadiju postupka sporno je, u okviru ugovora kojeg su sklopile stranke, je li tuženik kao cesus ispunio svoju obvezu plativši navedeni iznos cedentu, ili je to trebao izvršiti cesionaru. Konkretnije sporno je, je li u ovom slučaju riječ o redovitoj cesiji ili ustupanju radi ispunjenja iz odredbe čl. 88. st. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 - dalje: ZOO).

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da su stranke sklopile ugovor o ustupanju potraživanja od 1. listopada 2008., a u svezi računa broj 072/08-B. Navedeni ugovor sklopljen je između H. d.o.o. Z. kao cedenta, O. b. Š. kao cesusa i I. banke d.d. S. kao cesionara. Člankom 1. tog Ugovora utvrđuje se da cedent ima potraživanje prema cesusu u iznosu od 969.290,00 kn na temelju specifikacije računa, a da cesionar ima potraživanje prema cedentu u iznosu od 969.290,00 kn na temelju ugovora o kratkoročnom kreditu broj 507-0100-5070001415 od 1. listopada 2008. Prema čl. 4. Ugovora o cesiji, cedent odgovara cesionaru za postojanje i naplativost ustupljenog potraživanja, a njegove obveze iz ugovora navedenog u čl. 1. st. 2. prestaju tek ako cesus o dospijeću u cijelosti isplati ustupljeno potraživanje. Ukoliko cesus o dospijeću ne ispuni svoju obvezu iz čl. 3. tog Ugovora, cedent ostaje u obvezi vratiti iznos odobrenog kredita po ugovoru iz čl. 1. st. 2. tog Ugovora. Iz izjave H. d.o.o. Z. ovjerene kod javnog bilježnika M. B. iz Z. poslovni broj OV-15914/10 od 24. lipnja 2010. proizlazi da je H. d.o.o. Z. izjavio da je O. b. Š. u cijelosti izvršila obvezu sukladno cesiji od 1. listopada 2008. a navedena uplata također je vidljiva iz izvoda OTP banke od 4. prosinca 2008. (list 55 spisa).

 

              U postupku koji je prethodio reviziji sudovi su pravilno zaključili da se radi o posebnom slučaju ustupanja tražbine i to ustupanju radi ispunjenja iz odredbe čl. 88. st. 2. ZOO u kojem slučaju prema odredbi čl. 88. st. 4. ZOO je dužnik, u ovom slučaju tuženik, imao mogućnost svoju obvezu ispuniti ili ranijem vjerovniku ili novom vjerovniku. Dakle, tužena je valjano mogla svoju obvezu podmiriti ranijem vjerovniku i time se osloboditi obveze plaćanja cedirane obveze novom vjerovniku. Naime, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da se radi o cesiji radi ispunjenja jer to proizlazi iz odredaba čl. 2. i 4. Ugovora. Pri tome, okolnost da ugovor sadrži odredbu kojom se cesus obvezuje platiti ustupljenu tražbinu novom vjerovniku iz čl. 3. Ugovora ne mijenja pravnu prirodu ugovora ni njegovo ovlaštenje da sukladno čl. 4. tog Ugovora bira kome će, novom ili starom vjerovniku, ispuniti tražbinu. Da su ugovorne stranke željele isključiti mogućnost ispunjenja obveze starom vjerovniku ne bi svoja međusobna prava i obveze uredili na način na koji su to učinile, odnosno ne bi ugovorile uglavak u čl. 4. iz koje proizlazi da se radi o ustupanju radi ispunjenja.

 

              Pri tome, kod ustupanja tražbine radi ispunjenja, ustupljena tražbina ostaje u imovini ustupitelja sve do trenutka naplate od dužnika, pa zbog toga dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju i onda kada je obaviješten o ustupu (čl. 88. st. 4. ZOO) što mu nije dopušteno kod redovitog ustupa (čl. 82. i čl. 83. ZOO).

 

              Slijedom navedenog, valjalo je pozivom na odredbu čl. 393. ZPP revizije tužitelja odbiti kao neosnovanim.

 

              Također, neosnovan je i zahtjev za naknadu troška odgovora na reviziju, jer isti trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka (argumentum a contrario odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 13. siječnja 2021.