- 1 -              Rev 444/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 444/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz Z., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici I. Š. i B. V., odvjetnici u Z., protiv tuženika P. Z. d.d., OIB: …, kao pravnog sljednika V. B. d.d., Z., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. C., odvjetnik u Z., radi nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-784/18-2 od 24. srpnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1813/17-12 od 28. ožujka 2018., u sjednici vijeća održanoj 13. siječnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I.              Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

II.              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se da je Odluka tuženika o otkazu Ugovora o radu od 19. svibnja 2017. godine kojom odlukom je tužiteljici M. M. otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 17. siječnja 2011. godine zbog poslovno uvjetovanih razloga nezakonita slijedom čega se tuženiku nalaže vratiti tužiteljicu na ranije radno mjesto na kojem je radila prije donošenja te Odluke ili pak na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn u roku od 8 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 400,00 kn.“

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se, kao neosnovana, žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1813/17-12 od 28. ožujka 2018. pod stavcima I. i II. izreke.

 

II. Tužiteljica se odbija sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe.

 

III. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troška sastava odgovora na žalbu. “

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. t. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija prihvati i drugostupanjska presuda preinači, podredno da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik osporava istaknute navode tužiteljice, s prijedlogom da se revizija odbaci kao nedopuštena odnosno odbije kao neosnovana. Traži trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tužiteljice je neosnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima tužiteljice, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se pobijana presuda ne bi mogla ispitati, razlozi presude su jasni i razumljivi te ne postoji kontradiktornost između razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude i samih navoda. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, u cijelosti prihvaćajući činjenična utvrđenja te pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revidentica sadržajem istaknutih navoda ukazuje u reviziji.

 

 

Nadalje, a kako tužiteljica dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka (poglavito utvrđenje da je tužiteljica obavljala poslove osobnog bankara, a ne višeg osobnog bankara), valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidentice kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopustivosti Odluke tuženika o otkazu Ugovora o radu od 19. svibnja 2017. i za vraćanje tužiteljice na rad kod tuženika.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:

 

- da je tužiteljica radila kod tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 17. siječnja 2011. na radnom mjestu osobnog bankara, sa mjestom rada u Z.;

 

- da je Uprava tuženika dana 21. travnja 2017. donijela Odluku o zatvaranju poslovnice Zadar;

 

- da je tuženik donio pobijanu Odluku o otkazu upravo iz razloga zatvaranja poslovnice u Zadru s danom 31. svibnja 2017., u skladu s Odlukom Uprave od 21. travnja 2017., budući da je na temelju analize tržišta utvrđena nužnost promjene organizacijske strukture te zbog nerentabilnosti u poslovanju;

 

- da je u predmetnoj poslovnici, uz tužiteljicu, radilo još tri radnika te je ugovor o radu, iz istih razloga, otkazan svim radnicima zaposlenima u toj poslovnici;

 

- da je tuženik tužiteljici u tri navrata ponudio ugovor o radu (na određeno vrijeme) za isto radno mjesto u drugim gradovima;

 

- da tužiteljica nije prihvatila novo ponuđene ugovore o radu.

 

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice navodeći pritom da je autonomno pravo poslodavca da određuje svoju poslovnu politiku sve u cilju povećanja učinkovitosti poslovanja i smanjenja troškova te da, u tom pravcu i pristupi zatvaranju pojedinih organizacijskih cjelina, kako je to u konkretnom slučaju tuženik učinio kada je zatvorio poslovnicu, u kojoj je tužiteljica radila, a sud nije ovlašten preispitivati ispravnost takve odluke poslodavca.

 

Odredbom čl. 115. st. 1. toč. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 71/14 – dalje: ZR), propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju (1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), dok je odredbom čl. 115. st. 2. ZR-a propisano da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Polazeći od utvrđenih činjenica i to da je Uprava tuženika donijela Odluku o zatvaranju poslovnice Zadar (pri čemu nisu od značaja revizijski navodi kojima tužiteljica ističe da nije bilo razloga za zatvaranje poslovnice), što je dovelo do prestanka potrebe za svim radnim mjestima te poslovnice pa tako i radnog mjesta tužiteljice i posljedično tome, otkaza svim zaposlenim u poslovnici, time da nije postojala mogućnost međusobne usporedbe radnika (čl. 115. st. 2. ZR-a), pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu koji je dat tužiteljici dopušten i zakonit.

 

Bespredmetno je ustrajanje tužiteljice u navodima da je određenim radnicima produžen Ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme, a kod činjenice da su isti produženi u vrijeme kada je tužiteljica još radila kod tuženika pa se ne radi o situaciji iz čl. 115. st. 6. ZR-a.

 

Na pravilnost odluke nižestupanjskih sudova nisu od utjecaja niti revizijski navodi da bi tužiteljica prihvaćanjem novo ponuđenog posla na radnom mjestu osobnog bankara bila na gubitku uslijed razlike u opisu posla, primanjima, kao i  troškova boravka u drugom gradu u odnosu na mjesto prebivališta.

 

Slijedom iznesenog, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu.

 

Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan jer isti nije bio potreban radi vođenja postupka u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

Zagreb, 13. siječnja 2021.