- 1 -              II Kž 552/2020-4

Broj: II Kž 552/2020-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivone Horvatić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 52. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17. dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zadru od 27. listopada 2020. broj Kv I-44/20. (K-32/19.), o produljenju primjene mjera opreza u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 13. siječnja 2021.,

r i j e š i o   j e:

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog N. B.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zadru, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog N. B. i drugih, zbog produljenog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 52. stavka 1. i drugih KZ/11., pod točkom I. je protiv optuženog N. B. produljena primjena mjera opreza iz članka 98. stavka 2. točaka 3., 6. i 7. u vezi članka 99. stavaka 3., 6. i 7. i članka 123. stavka 1. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), i to obveze redovitog javljanja Policijskoj upravi zadarskoj, svakog prvog ponedjeljka u mjesecu u 9,00 sati, počevši od 1. travnja 2019., zabrane obavljanja određene poslovne aktivnosti u vidu osnivanja novih trgovačkih društava i članstva u upravljačkim strukturama trgovačkih društava te privremeno oduzimanje putne isprave za prijelaz državne granice i to putovnice Republike Hrvatske serijski broj ..., izdane 30. prosinca 2013. od Policijske uprave zagrebačke i osobne iskaznice serijski broj ..., izdane 11. siječnja 2017. od strane Policijske postaje N.

Pod točkom II. izreke toga rješenja optuženik je, na temelju članka 98. stavka 1. ZKP/08., upozoren da će se u slučaju nepridržavanja izrečenih mjera opreza, one zamijeniti istražnim zatvorom.

Pod točkom III. izreke određeno je da će naložene mjere opreza iz točke I. nadzirati i izvršiti djelatnici Policijske uprave zadarske, a mjeru iz članka 98. stavka 2. točke 6. ZKP/08. tijelo nadležno za nadzor nad poslovnom aktivnosti (trgovački sudovi u Republici Hrvatskoj) pri čemu su policijski službenici navedene policijske uprave dužni sudu dostavljati izvješće o provedbi naloženih mjera, dok prema točki IV. izreke mjere opreza mogu trajati najdulje do izvršnosti presude u ovoj kaznenopravnoj stvari pri čemu će sud svaka dva mjeseca, računajući od dana pravomoćnosti prethodnog rješenja o mjeri opreza, ispitati po službenoj dužnosti postoji li još potreba za mjerama opreza te ih rješenjem produljiti ili ukinuti ako više nisu potrebne.

Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio optuženi N. B. po branitelju, odvjetniku V. M., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se mjere opreza ukinu, podredno, da se ukine pobijano rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Žalba nije osnovana.

Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj na više mjesta ističe svoju neosuđivanost smatrajući da ju je sud zanemario. Međutim, žalitelj ispušta iz vida da je sud tu činjenicu uzeo u obzir izrijekom je navodeći u prvom odjeljku četvrte stranice pobijanog rješenja te izlažući argumente zbog kojih ta okolnost u konkretnoj situaciji nema onaj značaj koji joj daje žalba (u pravcu izostanka opasnosti od počinjenja kaznenog djela). Ovaj drugostupanjski sud je stava da činjenica neosuđivanosti optuženika ide u prilog zaključka da opasnost od ponavljanja kaznenog djela nije tako visokog stupnja zbog kojega bi bilo nužno primijeniti mjeru lišenja slobode, već da se u konkretnoj situaciji ta opasnost može otkloniti blažim mjerama u vidu mjera opreza. Prema tome, suprotno tvrdnjama žalbe, neosuđivanost je našla odraza u pobijanoj odluci, i to onoga koji je primjeren konkretnoj situaciji, a ne onoga kojega joj pridaje žalba.

Nadalje, nije točno da se o iteracijskoj opasnosti može zaključivati isključivo na temelju pravomoćnih osuđujućih presuda i da se u suprotnom čini povreda članka 6. stavka 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.), i članka 28. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14.). Naime, osuđivanost ne mora biti jedina, niti odlučujuća okolnost za procjenu o postojanju takve opasnosti. U ovoj konkretnoj situaciji sud je svoj zaključak u tom pravcu pravilno izveo na temelju osnovane sumnje da je optuženik počinio brojna kaznena djela koja su predmet ovog postupka te okolnosti osnovane sumnje da su počinjena i druga kaznena djela za koja je preuzet kazneni progon u drugom predmetu. Naime, optužnicom se tereti za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 52. stavka 1. KZ/11., kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 3. u vezi stavka KZ/11., kazneno djelo pokušaja utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 3. u vezi stavka 1. i članka 34. KZ/11. te kazneno djelo krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11.. Broj kaznenih djela, razdoblje od 2003. do 2018., broj pojedinačnih radnji i visina ukupne protupravne koristi od oko 80.000.000 kn, za što se sve tereti ovaj optuženik, upućuju na zaključak u ustrajnosti okrivljenika u protupravnom ponašanju, a da postoji opasnost od daljnjeg činjenja kaznenih djela upućuje i dopis Općinskog državnog odvjetništva u Zadru o preuzimanju kaznenog progona od Državnog odvjetništva Republike Austrije zbog osnovane sumnje da je optuženik na području država Kneževine Lichtenstein i Republike Austrije počinio kaznena djela pranja novca iz članka 265. stavka 5. u vezi stavka 1. i 2. KZ/11. (podaci na listu 2289. i 1766-1772. spisa).

Dakle, sve te okolnosti u međusobnoj logičnoj povezanosti čine temelj za zaključak o predvidivoj vjerojatnosti da će se optuženik upustiti u činjenje kaznenih djela. Neosnovan žalbeni navod koji osporava mogućnost korištenja podataka o preuzimanju kaznenog progona kao osnove za zaključak o toj opasnosti jer nema zapreke da se taj podatak koristi kao argument o osnovanoj sumnji da su počinjena kaznena djela. Kod takvog stanja stvari, neprihvatljiv je žalbeni prigovor da sud nije pravilno i potpuno utvrdio postojanje činjenica iz kojih bi proizlazila konkretna i razborito predvidiva bojazan od ponavljanja kaznenog djela.

Žalba također navodi da sud nije primijenio dinamički pristup, no ispušta iz vida da su se okolnosti iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08. od donošenja rješenja suca istrage dopunjavale novim činjenicama proizašlim iz postupka. Tako su se u međuvremenu, kao nove okolnosti koje upućuju na opasnost od počinjenja kaznenog djela, pojavili podaci o osnovanoj sumnji da je optuženik počinio u inozemstvu kazneno djelo pranja novca. Stoga nije točno da u ovom postupku nije primijenjen dinamički princip prilikom odlučivanja o postojanju opasnosti da će optuženik počiniti kazneno djelo, kao i prilikom obrazlaganja te opasnosti.

Povrh navedenog, u pobijanom rješenju nije povrijeđena presumpcija nevinosti, kako to tvrdi žalitelj, budući da se na više mjesta ističe da je počinjenje kaznenih djela na razini osnovane sumnje, a obrazlažući povredu tog načela žalba izdvaja pojedine konstatacije iz konteksta pobijanog rješenja te im tako mijenja sadržaj.

Na više mjesta se u žalbi citiraju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, no osim što se sve te odluke odnose na primjenu istražnog zatvora, dakle lišenje slobode (što ovdje nije slučaj budući da je u konkretnoj situaciji optuženik dužan trpjeti daleko blaža ograničenja svojih prava od onih na koje se odnose citirane odluke u kojima je izložen restriktivniji pristup), niti jedna od tih odluka ne podupire žalbene navode o nedostacima pobijanog kako je to prethodno obrazloženo vezano za pitanja neosuđivanosti, dinamičkog pristupa i presumpcije nevinosti.

Okolnost da je optuženik proveo u istražnom zatvoru šest mjeseci je navedena u petom i šestom odjeljku pobijanog rješenja dok se u predzadnjem odjeljku navodi da se optuženik uredno pridržava naloženih mjera zbog čega su neosnovani žalbeni prigovori da sud sve to nije uzeo u obzir.

Stoga žalbenim navodima optuženog N. B. nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, a njegovim ispitivanjem sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Slijedom navedenog i na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 13. siječnja 2021.