- 1 -              II Kž 4/2021-4

 

 

 

 

Broj: II Kž 4/2021-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivone Horvatić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. R. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 110. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama optuženog S. R., optuženog J. P. i optuženog V. Z., podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 26. studenog 2020. broj K-35/2020., o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 13. siječnja 2021.,

 

 

r i j e š i o j e:

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženog S. R., optuženog J. P. i optuženog V. Z.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Splitu, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog S. R. i drugih, zbog kaznenog djela ubojstva iz članka 110. KZ/11., na temelju članka 127. stavka 4. i članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv optuženog S. R., optuženog J. P. i optuženog V. Z. po zakonskoj osnovi iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08. Dalje je navedeno da svoj trojici optuženika istražni zatvor traje od uhićenja 12. prosinca 2019.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi S. R. po branitelju, odvjetniku B. M., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se optuženiku ukine istražni zatvor, odnosno da se ukine pobijano rješenje i vrati na ponovno odlučivanje, podredno da se primjeni neka od mjera opreza iz članka 98. stavka 2. točaka 4. ili 5. ZKP/08. ili istražni zatvor u domu.

 

Žalbu je podnio i optuženi J. P. putem braniteljice, odvjetnice D. K. u kojoj predlaže ukinuti pobijano rješenje i optuženika pustiti na slobodu.

 

Žali se i optuženi V. Z. po branitelju, odvjetniku B. M., s prijedlogom da se ukine istražni zatvor i pusti optuženika da se brani sa slobode, podredno da se istražni zatvor zamijeni mjerama opreza.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Optuženi S. R. kao bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. ističe da je sud propustio dati jasne i valjane razloge o osnovanoj sumnji kao odlučnoj činjenici, a da su razlozi na koje se poziva u pobijanom rješenju u suprotnosti sa sadržajem dokaza nakon čega žalitelj opširnim navodima daje svoje viđenje dokaza na kojima se temelji osnovana sumnja. Suprotno žalitelju, sud je dao dostatno i valjano obrazloženje u odnosu na osnovanu sumnju kao opću pretpostavku za primjenu istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. ZKP/08., a slaže li se žalitelj sa stavovima suda o utemeljenosti osnovane sumnje je pitanje činjenične naravi.

 

Optuženi J. P. osporava zakonitost pobijanog rješenja smatrajući da je došlo do povrede članka 6. stavka 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.) te članka 16. i članka 28. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10., 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14.), kao i Direktive 2016/343/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 16. ožujka 2016. o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku. Povrede su obrazložene time da se pobijano rješenje poziva na okolnost vođenja drugog kaznenog postupka protiv ovog optuženika kao argument za opasnost od ponavljanja kaznenog djela slijedom čega se, prema žalbi, vrijeđa presumpcija nevinosti i čime se sustavno i „plagijatorski“ vrijeđaju prava optuženika iz spomenutih propisa.

 

Međutim, suprotno ovim navodima, nije došlo do povreda na koje se žalba poziva budući da je u pobijanom rješenju u odnosu na kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz članka 215. stavka 1. KZ/11. navedeno da je u tijeku kazneni postupak na temelju potvrđene optužnice, kao i da „za navedeno kazneno djelo je potvrđena osnovana sumnja da je počinjeno od strane drugooptuženika J. P. i to upravo na štetu iste žrtve K. F.“. Prema tome, u pobijanom rješenju je izričito i jasno istaknuto da vođenje kaznenog postupka podrazumijeva osnovanu sumnju, a ne kaznenu odgovornost kako to žalba sugerira pa stoga nije moglo doći do povrede presumpcije nevinosti.

 

Nastavno, žalba optuženog J. P. ne razlikuje javni interes koji se štiti pobijanom odlukom (zaštita društva od kaznenih djela za koja je predvidivo da ih optuženik može počiniti) od javnog interesa u smislu interesa javnosti za događaje poput onog koji je predmet kaznenog postupka (ubojstvo na javnom mjestu s elementima likvidacije) pa su neosnovani žalbeni navodi u kojima se tvrdi da pravosudna tijela oblikuju javni interes i tako krše presumpciju nevinosti te spomenutu Direktivu. Osim toga, žalitelju se napominje da se pobijano rješenje u cijelosti temelji na činjeničnim i pravnim argumentima koji imaju uporište u podacima iz spisa, a ne na radnjama državnog odvjetništva koje u javnost nesmotreno daje izjave kojima insinuira da bi optuženik doista počinio kazneno djelo, kako se neosnovano navodi u žalbi.

 

Također je potrebno primijetiti da se, vezano na dio žalbenih navoda optuženog J. P., očitovao i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-4298/2020 od 20. listopada 2020. kojom je odbijena ustavna tužba J. P. Tom prilikom je Ustavni sud Republike Hrvatske razmotrio produljenje mjere istražnog zatvora sa stanovišta pitanja povreda Ustava Republike Hrvatske i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te nije utvrđeno počinjenje takvih povreda.

 

Prema tome, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju smjera žalba optuženog S. R., niti su počinjene povrede koje ističe optuženi J. P., a ispitivanjem rješenja sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., ovaj sud nije našao da bi bila počinjena neka druga povreda na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

Smatrajući da se radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka optuženi S. R. zapravo osporava činjenično stanje kada u žalbi nudi detaljnu analizu pojedinih dokaza priloženih u spis, poglavito snimaka nadzornih kamera u povezanosti s drugim dokazima kao što su iskaz svjedokinje, nalaz vještaka i fotodokumentacija. Žalitelj zaključuje da ti dokazi ne potvrđuju osnovanu sumnju da bi on sudjelovao u počinjenju kaznenog djela koje je predmet postupka.

 

Slične žalbene prigovore iznosi i optuženi V. Z. koji također iznosi svoje viđenje dokaza i osporava neke od okolnosti iz činjeničnog opisa optužnice.

 

Međutim, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, a nakon što je utvrđeno postojanje relevantnog stupnja vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo, nije ovlašten upuštati se u analizu prihvatljivosti i vjerodostojnosti pojedinih dokaza te izvoditi činjenične zaključke. Time bi se prejudicirala odluka o krivnji optuženika, a obrana će imati prilike na raspravi ponoviti svoje stavove o činjeničnom stanju kada će isti biti podvrgnuti kontradiktornom raspravljanju i razmatranju od strane raspravnog vijeća.

 

Optuženi S. R. smatra da dosadašnja osuđivanost bez analize o kojim se kaznenim djelima radi i kada su počinjena i u odsutnosti drugih osobitih okolnosti, ne opravdava daljnju primjenu istražnog zatvora po članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

 

Slično ističe i optuženi V. Z. kada u žalbi tvrdi da je činjenica ranije osuđivanosti zbog kaznenog djela nedozvoljene igre na sreću i kaznenog djela nedozvoljene trgovine „van svake sudske prakse a i van bilo kakve logike“ kao okolnost koja opravdava bojazan da bi optuženik boravkom na slobodi mogao počiniti teško kazneno djelo.

 

Međutim, obojica žalitelja pogrešno akceptiraju razloge pobijanog rješenja za zaključak o iteracijskoj opasnosti. Naime, prvostupanjski sud je taj zaključak donio na temelju dvije okolnosti za svakoga od njih. Prva je vjerojatnost da su počinili kazneno djelo ubojstva iz članka 110. KZ/11. koje im se stavlja na teret u ovom postupku pri čemu iz činjeničnog opisa proizlazi odlučnost njihove namjere da se liši života žrtvu koja odlučnost se ogleda u planiranju, organiziranju i rizičnosti inkriminiranog postupanja. Druga okolnost je njihova ranija osuđivanost. Naime, optuženi S. R. je osuđivan (list 567. spisa) u tri navrata, i to na zatvorske kazne, zbog ukupno šest kaznenih djela, i to zbog dva kaznena djela teške tjelesne ozljede, dva kaznena djela prijetnje i dva kaznena djela zlouporabe opojnih droga u kvalificiranom obliku. Optuženi V. Z. je osuđivan u dva navrata (list 569. spisa), i to zbog kaznenog djela nedozvoljene igre na sreću i kaznenog djela nedozvoljene trgovine. Na temelju toga se može zaključiti o neusklađenosti njihovog života s pravnim poretkom i sklonosti činjenju kaznenih djela te upornosti u tom smislu, a neovisno što je ta okolnost kod optuženog V. Z. izražena u manjoj mjeri nego kod optuženog S. R. jer se radi o kaznenim djelima s razmjerno malom kriminalnom količinom i blažim osudama. Osuđivanost obojice optuženika ukazuje na određeni obrazac postupanja u njihovim životima, a imajući u vidu da se ovdje terete za teško kazneno djelo, opravdano je pretpostaviti da njihovo kršenje zakona progredira prema sve težim oblicima. Te sve okolnosti valja cijeniti u njihovoj međusobnoj povezanosti i značaju, a ne parcijalno i s bagateliziranjem kako to optuženici čine u svojim žalbama.

 

Imajući u vidu ozbiljnost i težinu okolnosti na kojima se temelji istražni zatvor, nije povrijeđen dinamički princip, na što se pozivaju sva trojica optuženika, jer te okolnosti za sada nisu izgubile na svojem značaju i relevantnosti zbog proteka vremena od određivanja istražnog zatvora (jedna godina i jedan mjesec).

 

Kod takvog stanja stvari se blažim mjerama koje predlažu optuženi S. R. i optuženi V. Z. ne može ostvariti svrha koja se postiže mjerom lišenja slobode, a to je pouzdana zaštita socijalne sredine od počinjenja novih kaznenih djela za što postoji realna opasnost.

 

S obzirom na to da žalbenim navodima nije s uspjehom dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 13. siječnja 2021.