- 1 -              I Kž 716/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 716/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Ratka Šćekića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijaliste Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. K. O., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br.  125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18.  - dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbi optuženice podnesene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 6. listopada 2020. br. K-43/20, u sjednici održanoj 13. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se kao neosnovana žalba opt. K. O. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 6. listopada 2020. br. K-43/20 proglasio je krivom opt. K. O. zbog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11. za koje joj je na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine i kaznenog djela krivotvorenja, krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz čl. 279. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11., za koje joj je na temelju čl. 279. st. 2. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest (6) mjeseci i uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. osudio ju na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine i dva (2) mjeseca.

 

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.) oštećenoj Z. d.d. djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev u visini od 412.872,82 kn te se optuženica obvezuje naknaditi navedeni iznos Z. d.d. u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, dok se sa ostatkom imovinskopravnog zahtjeva u iznosu od 104.648,24 EUR-a i iznosom od 2.316,21 USD oštećena Z. d.d. upućuje u parnicu.

 

Na temelju čl. 77. st. 1. i 2. KZ/11. od optuženice se oduzima imovinska korist u visini od 770.665,34 kuna, a što predstavlja dio imovinske koristi koji prelazi dosuđeni imovinskopravni zahtjev.

 

Utvrđuje se da je novčani iznos od 770.665,34 kn imovina Republike Hrvatske i nalaže se opt. K. O. da dio imovinske koristi koji prelazi dosuđeni imovinskopravni zahtjev u iznosu od 770.665,34 kn uplati u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana, računajući od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. i 6. ZKP/08. optuženica je oslobođena dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08.

 

Protiv te presude žali se optuženica po braniteljici M. S., odvjetnici iz Z., zbog odluke o kazni, oduzimanju imovinske koristi i imovinskopravnom zahtjevu i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženici maksimalno ublaži kazna u smislu žalbenih navoda i primijeni uvjetna osuda.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Žaleći se zbog odluke o kazni optuženica smatra da je sve olakotne okolnosti, utvrđene po prvostupanjskom sudu, trebalo cijeniti kao osobito olakotne okolnosti i stoga primijeniti zakonske odredbe o ublažavanju kazne. Navodi i da sve olakotne okolnosti prvostupanjski sud nije uzeo u obzir, prije svega činjenicu da se optuženica sama prijavila uslijed grizodušja, da je djelo priznala i izrazila kajanje, njezino uzorno držanje pred sudom te da osjeća patnju i krivnju zbog počinjenog djela. Sve navedeno kada se poveže sa nalazom i mišljenjem psihijatrijskog vještaka daje osnov za blaže kažnjavanje. Pri tome treba uzeti u obzir da je novac potrošila na igre na sreću iz koje ovisnosti se nije mogla izvući te da je iskazala spremnost da vrati otuđeni novac.

 

Prvostupanjski sud je prilikom izbora vrste i visine kazne pravilno utvrdio i ocijenio sve okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kazne. Kao olakotno optuženici je cijenjeno priznanje počinjenja djela, što je doprinijelo brzom okončanju kaznenog postupka i da ranije nije osuđivana, a kao otegotno da je iskazala znatnu upornost u protupravnom ponašanju, kada se ima u vidu dugi vremenski period u kojem je djelo počinjeno te visina pribavljene imovinske koristi koja višestruko prelazi iznos koji čini obilježje kvalificiranog oblika inkriminiranog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju.

 

 

 

 

 

Sve navedene okolnosti opravdavaju utvrđivanje minimalnih kazni i izricanje jedinstvene kazne zatvora kao u izreci pobijane presude međutim, sve te olakotne okolnosti ne opravdavaju primjenu zakonskih odredbi o ublažavanju kazne.

 

Naime, priznanje djela što je doprinijelo brzom okončanju kaznenog postupka je dovoljno valorizirano prilikom odmjeravanja kazne, a činjenica da je djelo optuženica počinila uslijed ovisnosti o igrama na sreću, nema značaj koji mu pridaje žalba, budući iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog-psihologijskog vještačenja proizlazi da, iako je optuženica iznosila probleme patološkog kockanja i ovisnosti o igrama na sreću, kod optuženice nije objektivizirana puna ovisnost o tom obliku rizičnog ponašanja, već samo navika, pa stoga nije predloženo niti izricanje sigurnosne mjere.

 

Izraženo kajanje i spremnost da vrati otuđeni iznos je očigledno samo verbaliziranje u nastojanju ishođenja blažeg kažnjavanja, jer optuženica do sada nije niti pokušala vratiti niti dio prisvojenog novca.

 

Stoga sve okolnosti koje se navode u žalbi optuženice nemaju onaj značaj koji mu pridaje žalba i kada se uzmu u obzir sve otegotne okolnosti utvrđene po prvostupanjskom sudu, nema osnova za blaže kažnjavanje, a pozivanje na druge presude ovog drugostupanjskog suda je protivno načelu individualizacije kazne, jer reakcija društva u obliku kazne treba biti prilagođena svakom konkretnom slučaju, imajući u vidu sve objektivne i subjektivne elemente vezane uz počinjeno kazneno djelo te ličnost njegova počinitelja, a sve s ciljem provođenja kaznene politike.

 

Utvrđene kazne zatvora za svako pojedino kazneno djelo te jedinstvena kazna zatvora je i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, primjerena da se njome izrazi društvena osuda zbog počinjenja djela, jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava i njome će se utjecati na optuženicu i sve druge da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja (čl. 41. KZ/11.), pa stoga nije prihvaćena žalba optuženice zbog odluke o kazni.

 

Kako nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, ista je osnovano oduzeta u skladu sa zakonom, a ista predstavlja razliku između prisvojene imovinske koristi i dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva.

 

Ukupna vrijednost imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom je činjenično pitanje, a kako se optuženica na raspravi 6. listopada 2020. očitovala da se smatra krivom prema podnesenoj optužnici, pa stoga i u odnosu na visinu prisvojene imovinske koristi, nije osnovana žalba niti u tom dijelu.

 

Iz navedenih razloga nije prihvaćena žalba niti zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu i imovinskoj koristi.

 

 

 

 

Kako ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08. nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 13. siječnja 2020.