1

Poslovni broj: Gž-1199/2019-2

Poslovni broj: Gž-1199/2019-2

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca: Mirne-Nade Terlević Sebastijan kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Zorana Šarića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: K. u., d.o.o. P., OIB: ..., zastupanog po članici uprave D. Ž., a ona zastupana po punomoćnicima u ZOU G. V. i drugi, odvjetnicima u P., protiv tuženika: 1. V. C. iz R., OIB: ..., zastupane po punomoćniku D. V., odvjetniku u R., 2. B. S. iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima u OD V., J., Š., S., J. & J., odvjetnicima u R., 3. Ž. H. iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima u ZOU mr. sc. R. M. i N. M.-K., odvjetnicima u L. i punomoćnici M. B., odvjetnici u P., i 4. M. S. iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima u OD V., J., Š., S., J. & J., odvjetnicima u R., radi naknade štete, odlučujući o žalbama 1. tuženice V. C., 3. tuženika Ž. H. i zajedničkoj žalbi 2. tuženika B. S. i 4. tuženika M. S. protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-1850/2015-114 od 19. lipnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 12. siječnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se kao neosnovane žalbe tuženika V. C., B. S., Ž. H. i M. S., te se u pobijanom dijelu - usvajajući dio toč. I. i toč. II izreke te u cijelosti u odnosu na toč. III izreke, potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-1850/2015-114 od 19. lipnja 2019.

 

              Odbijaju se zahtjevi tuženika V. C. i Ž. H. za naknadom troškova žalbe kao neosnovani.

 

             

       Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je sljedeće:

 

„I Nalaže se tuženicima da tužitelju u roku 15 dana solidarno isplate iznos 16.552.892,51 kuna (šesnaest milijuna petstopedesetdvije tisuće osamstodevedesetdvije kune i pedesetjednu lipu) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koje na iznos:

              - 420.000,00 kuna teku od dana 18. siječnja 2008. godine pa do isplate;

              - 1.150.000,00 kuna teku od dana 18. siječnja 2008. godine pa do isplate;

              - 1.201.200,00 kuna teku od dana 1. veljače 2008. godine pa do isplate;

              - 592.470,44 kuna teku od dana 15. veljače 2008. godine pa do isplate;

              - 153.623,61 kuna teku od dana 15. veljače 2008. godine pa do isplate;

              - 343.960,60 kuna teku od dana 15. veljače 2008. godine pa do isplate;

              - 1.783.089,50 kuna teku od dana 20. svibnja 2008. godine pa do isplate;

              - 1.007.737,70 kuna teku od dana 25. srpnja 2008. godine pa do isplate;

              - 32.925,52 kuna teku od dana 25. srpnja 2008. godine pa do isplate;

              - 329.579,40 kuna teku od dana 25. srpnja 2008. godine pa do isplate;

              - 305.634,80 kuna teku od dana 31. kolovoza 2009. godine pa do isplate;

              - 361.246,95 kuna teku od dana 31. kolovoza 2009. godine pa do isplate;

              - 143.000,00 kuna teku od dana 31. kolovoza 2009. godine pa do isplate;

              - 183.099,76 kuna teku  od dana 17. studenoga 2009. godine pa do isplate;

              - 490.644,11 kuna teku od dana 30. srpnja 2009. godine pa do isplate;

              - 112.204,60 kuna teku od dana 30. ožujka 2009. godine pa do isplate;

              - 205.171,10 kuna teku od dana 1. lipnja 2009. godine pa do isplate;

              - 238.271,34 kuna teku od dana 31. kolovoza 2009. godine pa do isplate;

              - 109.618,07 kuna teku od dana 20. svibnja 2008. godine pa do isplate;

              - 66.140,98 kuna teku od dana 29. travnja 2009. godine pa do isplate;

              - 1.292.894,90 kuna teku od dana 17. studenoga 2009. godine pa do isplate;

              - 369.292,40 kuna teku od dana 17. studenoga 2009. godine pa do isplate;

              - 455.563,80 kuna teku od dana 17. studenoga 2009. godine pa do isplate;

              - 164.425,20 kuna teku od dana 17. studenoga 2009. godine pa do isplate;

              - 752.958,50 kuna teku od dana 17. studenoga 2009. godine pa do isplate;

              - 295.609,00 kuna teku od dana 20. svibnja 2008. godine pa do isplate;

              - 609.764,90 kuna teku od dana 30. listopada 2009. godine pa do isplate;

              - 592.688,00 kuna teku od dana 30. listopada 2009. godine pa do isplate;

              - 435.353,95 kuna teku od dana 30. listopada 2009. godine pa do isplate;

              - 617.309.20 kuna teku od dana 17. studenoga 2009. godine pa do isplate;

              - 569.913,30 kuna teku od dana 30. listopada 2009. godine pa do isplate;

              - 194.048,40 kuna teku od dana 30. lipnja 2009. godine pa do isplate;

              - 257.166,00 kuna teku od dana 1. listopada 2009. godine pa do isplate;

              - 716.286,48 kuna teku od dana 17. studenoga 2009. godine pa do isplate, u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a koje teku od 18. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14%, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 10% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu u iznosu 466.680,06 kuna zajedno sa zahtjevom za isplatom zakonskih zateznih kamata koje teku na taj iznos od dana 20. svibnja 2008. godine pa do isplate.

 

              II Nalaže se tuženicima solidarno nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 3.124.369,40kuna (tri milijuna stodvadesetčetiri tisuće tristošezdesetdevet kuna i četrdeset lipa) u roku 15 dana, a odbija se tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu 111.287,50 kuna.

 

              III Odbijaju se zahtjevi tuženih za naknadom troškova parničnog postupka.“

 

              Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu u usvajajućem dijelu toč. I i toč. II izreke te u cijelosti u odnosu na toč. III izreke, pobija tuženica V. C. zbog bitne povrede odredbi parničnoga postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnoga prava. Tvrdi da presuda u pobijanom dijelu nije razumljiva jer je sud propustio postupiti sukladno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a, nije naveo razloge zbog kojih nije prihvatio činjenice koje je iznijela tijekom postupka i dokaze kojima je te činjenice potkrijepila, dok su razlozi koje je naveo u pravcu prihvaćanja iskaza D. K. i zz tužitelja D. Ž. pojednostavljeni i neuvjerljivi. Sud je njen iskaz obrazložio na način da se iz istoga može zaključiti da priznaje činjenice za koje je tužitelj tereti, što nije točno, jer iz njena iskaza proizilazi suprotno. Također, ističe da sud nije dao valjano obrazloženje razloga zbog čega smatra da ona odgovara po kriteriju objektivne odgovornosti, kao niti zašto je primijenio odredbu čl. 273. st. 2. ZTD-a kada u tijeku postupka nije bilo govora o iskorištavanju utjecaja u društvu. Stoga zaključuje da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer su razlozi presude nejasni, o odlučnim činjenicama postoji proturječnosti između razloga presude i sadržaja isprava u spisu, na koji način je počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Tvrdi da je sud njenu odgovornost pogrešno utvrdio na temelju neistinitog i pristranog iskaza D. K. i D. Ž., kao i da je iskaz D. K. kontradiktoran u dijelu u kome je iskazivao o tome da li ga je i na koji način obavještavala o strategiji otkupa poljoprivrednog zemljišta u I.. Ukazuje da je u svom iskazu opisala na koji su način prikupljane ponude prodavatelja zemljišta, na postojanje Sporazuma o poslovnoj suradnji zaključenog 10. listopada 2007. između tužitelja i tuženika Ž. H. kao odvjetnika, ističe da je njena uloga kao člana uprave bila predviđena za uspostavljanje vlasništva i razvoj portfelja zemljišta te obavljanje daljnjih investicijskih zahvata po metodologiji izrađenoj od strane P.C. projecting d.o.o. P., da ukoliko bi se iskaz D. K. i prihvatio kao istinit da bi se tada postavilo pitanje suodgovornosti za štetu člana uprave društva čije ponašanje ukazuje na očiti nemar, da je dokazala da je u pravcu predmeta kupoprodaje bila u kontaktu sa D. K. i da je isti bio upoznat sa iznosima kupoprodajne cijene, da je D. Ž. (član uprave društava i sestrična D. K.) svoj iskaz prilagodila iskazu D. K. posebno u dijelu u kojem je tvrdila da je „V. bila zadužena za kupnju zemljišta i sama je određivala cijenu“, da je iskaz te svjedokinje kontradiktoran, da niti jedan dokaz u predmetu ne podupire tezu tužitelja da bi postojao dogovor između tuženika o raspodjeli novčanih sredstava plaćenih na račun prodavatelja, posebno što niti jedan sudionik postupka nju ne navodi kao osobu odgovornu za kupoprodajnu cijenu. Ukazuje da je sud prvoga stupnja njenu odgovornost utemeljio na odredbi čl. 252. st. 1. u vezi sa čl. 430. ZTD-a (pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika) pri čemu je propustio utvrditi da postoji dogovor između nje i ostalih tuženika glede „plana stjecanja znatne imovinske koristi“ za što je tužitelj tereti. Tužitelj da nije dokazao da je postupala protivno obvezi o načinu vođenja poslova društva tužitelja, zato što nisu postojale nikakve negativne informacije zbog kojih bi kao član uprave tužitelja posumnjala da ne djeluje za dobrobit društva tužitelja. Na opisani način sud prvoga stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo, a također pogrešno je zaključio da član uprave društva za štetu odgovara po načelu objektivne odgovornosti.

              Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njenu žalbu uvaži, presudu u pobijanom dijelu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ali pred drugim sucem, podredno da je preinači i zahtjev tužitelja odbije. Potražuje troškove žalbe.

 

Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu u usvajajućem dijelu toč. I i toč. II izreke te u cijelosti odnosu na toč. III izreke, pobija tuženik Ž. H. i to zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka. U osnovnom ističe da je sud prvoga stupnja neosnovano postupio kada je prihvatio činjenične navode tužitelja o "kriminalnom djelovanju" radi ostvarivanja stjecanja znatne imovinske koristi na štetu tužitelja, da kada bi se radilo o "kriminalnom djelovanju" da bi to značilo da prvostupanjski sud u predmetu ima valjanu kaznenu odluku kojom je nečije ponašanje okvalificirano kaznenim djelom što u predmetnom slučaju ne postoji, da je sud u presudi citirao dijelove iskaza svjedoka koji su dani na ročištu, nakon čega je od svakoga svjedoka „preuzeo neku misao“ koja ne odgovara stvarnom stanju, da sud nije citirao iskaze D. K. i D. Ž. a niti je u dovoljnoj mjeri obrazložio da li se iz istih može zaključiti da je tužitelj pretrpio štetu koju svojom tužbom potražuje. Smatra, da sud nije pravilno ocijenio iskaze svjedoka M. S., L. Š. i I. B. iz kojih proizilazi da on nije određivao kupoprodajne cijene sadržane u ugovorima o kupoprodaji odnosno da nije ugovarao uvjete kupoprodaje, već da je kao profesionalac pravne struke samo sastavljao predmetne kupoprodajne ugovore po naputku D. Ž. odnosno tužitelja. Ističe da sud prvoga stupnja nije cijenio ovjerene izjave Ž. B. i G. D. (punomoćnici prodavatelja) kojima isti izjavljuju da nikada nikakav novac nisu davali ovdje tuženicima. Smatra da je sud potpuno paušalno i ničim dokazano zaključio da su prodavatelji i njihovi punomoćnici nosili u gotovini razlike kupoprodajnih iznosa na ruke ili u njegov odvjetnički ured. Tvrdi da tužitelj da nije dokazao u čemu se ogleda njegova šteta jer su predmetni ugovori konzumirani i proizvode pravne učinke, kao i da je pogrešno zaključio da se provizija ne može ugovarati u iznosu višem od 6% od kupoprodajne cijene, jer da je ugovaranje visine provizije slobodno. Također, sud da je pogrešno postupio kada je kao neosnovan odbio njegov istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije, jer povrede načela savjesnosti i poštenja i načela zbrane prouzrokovanja štete - koje su jedine povrede na koje se sud u pobijanoj presudi poziva, ne mogu biti temelj za utvrđenje postojanja njegove odgovornosti. Ističe da je on postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, sastavljao je ugovore, upotrijebio stručno znanje i iskustvo, na njegov rad nikada nije bilo prigovora, ugovori su konzumirani, subjekti ugovora suglasili su se sa bitnim sastojcima ugovora i time je poslovni odnos kupca i prodavatelja bio završen. Sve to da je bilo poznato tužitelju i ukoliko je isti sumnjao u valjanost ugovora imao je mogućnost pristupiti njihovom poništaja u prekluzivnom roku od godinu dana, što je propustio učiniti. Naglašava da on nije stranka niti jednog ugovora na koji se tužitelj poziva pa da nije jasan zaključak suda prvoga stupnja da je on sklapao ugovore na štetu tužitelja. Nadalje, navodi da u predmetnom slučaju ne postoje dokazi koji potvrđuju zaključak suda da je između svih tuženika postojao dogovor u pravcu prijevare tužitelja, pa da nije jasno temeljem čega je sud utvrdio da na strani tuženika postoji solidarna odgovornost za štetu. Ističe da je sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu postupka kada je utvrdio da je nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji primio određeni novčani iznos, jer da to ne proizilazi iz iskaza saslušanih svjedoka, već je to sud utvrdio uvidom u rješenja koja predmetu prileže u pravcu provođenja istrage u kaznenom postupku koji još nije okončan. Ističe nadalje, da je ostala neutvrđena visina štete koju je u svom iskazu „spominjala“ samo D. Ž. navodeći da je „predmetna tužba podnijeta zato što je tužitelj došao do saznanja da su parcele plaćene osjetno više nego što im je bila vrijednost.“ U predmetu se nije utvrđivala tržišna vrijednost predmetnih nekretnina u trenutku sklapanja ugovora o kupoprodaji pa nije jasno na koji je način sud utvrdio visinu štete. Također, sud prvoga stupnja da je počinio apsolutno bitnu povredu postupka kada je odbio njegov dokazni prijedlog da se od Porezne uprave pribavi podatak o visini poreza koji je „razrezan“ punomoćnicima u prodaji G. D. i Ž. B.. Također, da je sud neosnovano odbio njegov istaknuti prigovor zastare za sve iznose koji dospijevaju na naplatu do 19. svibnja 2008., jer je tužba u predmetu podnijeta 19. svibnja 2011. Obzirom da ne postoji njegova odgovornost za predmetnu štetu, osporava i odluku o troškovima postupka.

Slijedom navedenoga, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, presudu u pobijanom dijelu u odnosu na njega preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak. Potražuje troškove žalbe.

 

Pravovremenom i dopuštenom jedinstvenom žalbom navedenu presudu u usvajajućem dijelu toč. I i toč. II izreke te u cijelosti u odnosu na toč. III izreke, pobijaju tuženici B. S. i M. S. zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrde da je sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu postupaka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer je obrazloženje presude u pretežnom dijelu nejasno i proturječno, u koliziji je sa sadržajem isprava i zapisnika koji prileže spisu i ne sadrži valjanu argumentaciju razloga na kojima je utemeljena odluka o meritumu. Navode da je sud trebao prekinuti predmetni postupak do okončanja kaznenog postupka koji se vodi pred Županijskim sudom u Puli-Pola pod poslovnim brojem K-8/14. Smatraju da je predmetna tužba preuranjena obzirom se temelji na tvrdnji o postojanju kaznenog dijela, kao i da se o istoj nije trebala donositi odluka do donošenja odluke u kaznenom predmetu. Osporavaju da su osmislili, proveli, sudjelovali ili postupali na protupravan način u odnosu na tužitelja, te da je upravo tužitelj sa prodavateljima sklapao kupoprodajne ugovore koji su provedeni i realizirani, a kasnije je tim nekretninama tužitelj i raspolagao. Ukazuju da je na nekretninama koje su kupljene putem 35 kupoprodajnih ugovora tužitelj uknjižen kao samovlasnik, kao i da su upisana ukupno 22 tereta koja su u različitim zemljišno knjižnim odjelima po sudovima u I. zaprimljena temeljem Sporazuma o osiguranju novčane tražbine osnivanjem založnog prava na nekretninama od 5. veljače 2010. solemniziranih kod javne bilježnice A. G. iz Z. dana 5. veljače 2010., te je uknjiženo založno pravo radi osiguranja tražbine u iznosu od 20.000.000,00 eura i to za svaku nekretninu pojedinačno, s krajem roka dospijeća 30. prosinca 2020. u korist i na ime RCS T. C. L.. Vrijednost svih tereta za sve pravne poslove u kojime su upisana založna prava radi osiguranja tražbine obuhvaćene predmetnom tužbom iznosi 440.000.000.00 eura, pa zaključuju da upravo ta okolnost govori da je tužitelju bila više nego poznata stvarna vrijednost nekretnina koje su bile predmet kupoprodaje. Pozivaju se na odredbu čl. 375. ZOO-a te ističu da tužitelj u ovom postupku može tražiti naknadu štete samo na način da pred sudom zahtjeva poništaj predmetnih ugovora i to samo protiv prodavatelja a što nikada nije učinio. Osporavaju da bi za štetu koju tužitelj od njih potražuje odgovarali primjenom odredbe čl. 1045. ZOO-a, jer su postupali sukladno načelu savjesnosti i poštenja, na njihov rad nije bilo primjedbi, poslove su obavljali sa stručnim znanjem i iskustvom, pa nije osnovan niti zaključak suda da su štetu prouzročili namjerno. Tužitelj je imao na raspolaganju niz sredstava koje je mogao koristiti i utvrditi elemente koji definiraju cijenu nekretnina, međutim ništa od toga nije učinio. Na njihovoj strani ne postoji element protupravnosti kao nužni preduvjet odgovornosti za štetu. Također, tvrde da tužitelj tijekom postupka nije dokazao visinu štete, pri čemu ističu da je o njoj u svom iskazu govorila jedino D. Ž.. Smatraju da je sud neosnovano postupio kada je odbio dokazne prijedloge 1. i 3. tuženika istaknute na ročištu održanom kod suda prvoga stupnja dana 9. svibnja 2019., što je imalo za posljedicu nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i povredu odredbe čl. 8. ZPP-a.

Obzirom na navedeno, predlažu da sud drugoga stupnja njihovu žalbu uvaži, presudu u pobijanom dijelu preinači na način da odbije zahtjev tužitelja, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak.

 

Sa žalbama svih tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP).

Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

 

Žalbe tuženika nisu osnovane.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici V. C., B. S., Ž. H. i M. S. solidarno naknade štetu u iznosu od ukupno 17.019.572,57 kn sve to zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose pojedinačno označene u toč. I izreke presude.

 

Naime, tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je osnovan 11. rujna 2007. sa ciljem poslovanja nekretninama na području Republike Hrvatske i to prvenstveno I. i D., da je odlukom vlasnika društva D. K. (koji je ujedno i osnivač tužitelja) za direktora društva postavljena tuženica V. C. kao osoba od njegovog punog povjerenja i prva suradnica u poslovnim ulaganjima na području RH, da se djelatnost tužitelja trebala odvijati na način da će V. C. pronalaziti ekonomski zanimljive nekretnine a potom obavještavati D. K. o njihovoj cijeni, da je zadatak osnivača društva bio osigurati tužitelju novčana sredstva za kupnju nekretnina, da zbog osobnih odnosa sa obitelji C. i povjerenja koje je imao prema tuženici, D. K. nije dodatno provjeravao informacije o cijeni zemljišta koje mu je tuženica davala, da je tuženica V. C. grubo kršeći svoje obveze koje za nju kao direktoricu proizilaze iz odredbi čl. 252., čl. 430. i čl. 439. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15 i 49/19 - u daljem tekstu ZTD) i odredbi čl. 4. i čl. 8. u vezi sa čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 19/18 - u daljem tekstu ZOO), osmislila i sa ostalim tuženicima kriminalno se povezala radi ostvarenja plana stjecanja znatne imovinske koristi na štetu tužitelja, da su tu imovinsku korist svi tuženici ostvarili u utuženoj visini na štetu tužitelja i to kroz realizaciju 35 ugovora o kupoprodaji nekretnina na području I.

 

Odlučujući o istaknutom tužbenom zahtjevu tužitelja, sud prvoga stupnja ocjenom provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) utvrdio je činjenično stanje bitno za donošenje odluke u predmetu i to:

- da je tužitelj K. u., d.o.o. kao kupac, zastupan po V. C., tadašnjoj članici uprave i direktorici tužitelja, kao osobi ovlaštenoj za zastupanje pojedinačno i samostalno, sklopio 35 kupoprodajnih ugovora kojima je kupio nekretnine na području I.,

- da nitko od prodavatelja uvjete kupoprodaje pa tako niti kupoprodajnu cijenu nije dogovarao sa tuženicom V. C., niti sa drugim zakonskim zastupnicima tužitelja D. K. odnosno D. Ž.,

- da su kupoprodajnu cijenu svojih nekretnina sa tuženicima B. S., Ž. H. i M. S. dogovarali prodavatelji i to: S. S., G. R., Đ. K., L. R., B. Ž. osobno i kao punomoćnik prodavatelja V. Ž. i R. Ž., E. B., L. R., A. M., G. P., K. Š.,

- da su kupoprodajnu cijenu svojih nekretnina sa G. D. kao punomoćnikom prodavatelja dogovarali prodavatelji i to: P. J., M. J., S. Š., M., I. i M. H., G. W.-J., Đ. A., V. J., V. P., G. P., G. Č., O. i G. B. i M. i A. P., 

- da su kupoprodajnu cijenu svojih nekretnina sa Ž. B. kao punomoćnikom prodavatelja dogovarali prodavatelji i to: V. Š. C., I. P., M. P., D. Ž., M. P., I. P. i S. R., I. Š., M. P., Ž. O., M. i F. P.,

- da je kupoprodajnu cijenu nekretnina sa prodavateljem E. M., zastupanom po punomoćniku M. M. dogovarao njegov punomoćnik sa G. D.,

- da su uvjete kupoprodaje i kupoprodajnu cijenu za nekretnine u odnosu na koje su se kao punomoćnici prodavatelja pojavljivali G. D. i Ž. B., oni prethodno dogovorili sa B. S. i Ž. H.,

- da je stvarna kupoprodajna cijena koju su za svoje nekretnine dogovorili prodavatelji E. M., Š. D., A. D., L. R., A. M., M. J., S. Š., M. H., I. H., M. H., G. W.-J., Đ. A., V. J., V. P., G. P., G. Č., O. i G. B. i M. i A. P., V. Š. C., I. P., M. P., D. Ž., K. Š., M. P., I. P. i S. R., I. Š., M. P., Ž. O., iznosila 3,00 eura za 1 m2, dok je u ugovoru bila označena viša cijena i to u iznosu od 6,00 eura za 1 m2,

- da je stvarna kupoprodajna cijena bila ugovarana i u višim iznosima od 3,00 eura po 1 m2, pa je tako S. S. ugovorio cijenu u iznosu od 6,00 eura dok je u ugovoru bila označena cijena od 9,00 eura, G. R. i Đ. K. ugovorili su cijenu od 10,00 eura po m2 dok je u ugovoru bila označena cijena od 12,5 eura po m2, L. R. ugovorila je cijenu od 360.000,00 eura za svoju nekretninu dok je u ugovoru o kupoprodaji bila označena kupoprodajna cijena u iznosu od 525.000.00 eura, B. Ž. ugovorio je cijenu u iznosu od 4,00 eura po m2 dok je u ugovoru bila označena cijena u iznosu od 6,00 eura po m2, V. i R. Ž. dogovorili su stvarnu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 4,00 eura po m2 dok je u ugovoru bila označena cijena u iznosu od 6,00 eura po  m2,

- da su prodavatelji - koji su dogovarali kupoprodajnu cijenu sa 2., 3. i 4. tuženicima i kojima je ona isplaćena po tužitelju na njihove račune u onom iznosu koji je u ugovoru i označen, razliku između stvarno dogovorene i isplaćene cijene (one koja je u ugovoru označena u višem iznosu) podizali sa svojih računa i vraćali je 2., 3. i 4. tuženicima osobno na ruke ili je ostavljali u odvjetničkom uredu tuženika Ž. H., u kom su u tom trenutku bili prisutni ili svi ti tuženici istodobno ili netko od njih pojedinačno - prodavatelji su na taj način postupali obzirom su vraćanje razlike kupoprodajne cijene od njih tražili 2., 3. i 4. tuženici, sve uz obrazloženje da se radi o novčanom iznosu koji služi za pokriće troškova koje imaju u okviru poslovanja u prodaji nekretnina (provizija, pokriće troškova odvjetnika, plaćanje poreza),

- da je kupoprodajna cijena za one prodavatelje koji su ugovore sklapali putem punomoćnika B. i D., isplaćivana po tužitelju na račune punomoćnika i to u onom iznosu koji je označen u ugovoru o kupoprodaji (viši iznos), s tim da su punomoćnici od toga iznosa dogovorenu (ugovorenu) cijenu isplaćivali na ruke prodavatelja a ostatak do one više cijene označene u ugovoru, vraćali su 2. i 3. tuženicima,  a to stoga što su ti tuženici tražili vraćanje razlike kupoprodajne cijene uz obrazloženje da se radi o sredstvima koja će se koristiti za reinvestiranje tužitelja, kao i za pokriće troškova poslovanja,

- da je kupoprodajna cijena naznačena u ugovorima u kupoprodaji  koji su sklopljeni sa M. i F. P. (6,00 eura po 1 m2) istima isplaćena u cijelosti od strane Ž. B. - radi se o kupoprodajnoj cijeni u iznosu od 128.562,00 eura,

- da razlika više plaćene kupoprodajne cijene ukupno iznosi 16.552.892,51 kn (što predstavlja zbroj pojedinačnih iznosa po spornim ugovorima to: iznosa od 420.000,00 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljem S. S., iznosa od 1.150.000,00 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljima G. R. i Đ. K., iznosa od 1.201.200,00 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljicom L. R., iznosa od 592.470,44 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljem B. Ž., iznosa od 153.623,61 kn po ugovoru sklopljenim sa prodavateljem V. Ž., iznosa od 343.960,60 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljima B. Ž. i R. Ž., iznosa od 1.783.089,50 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljem E. M., iznosa od 1.007.737,70 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljem Š. D., iznosa od 32.925,52 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljem A. D., iznosa od 329.579,40 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljicom E. B., iznosa od 305.634,80 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljicom L. R., iznosa od 361.246,95 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljicom A. M., iznosa od 143.000,00 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljem G. P., iznosa od 183.099,76 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljicom E. B., iznosa od 490.644,11 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljem P. J., iznosa od 112.204,60 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljem M. J., iznosa od 112.204,60 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljicom S. Š., iznosa od 238.271,34 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljima M., I. i M. H., iznosa od 109.618,07 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljicom G. W.-J., iznosa od 66.140,98 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljem Đ. A., iznosa od 1.292.894,90 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljem V. J., iznosa od 369.292,40 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljem V. J., iznosa od 455.563,80 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljem G. P., iznosa od 164.425,20 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljicom G. Č., iznosa od 752.958,50 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljima O. i G. B. te M. i A. P., iznosa do 295.609,00 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljicom V. Š. C., iznosa od 609.764,90 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljem I. P., iznosa od 592.688,00 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljem M. P., iznosa od 435.353,95 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljicom D. Ž., iznosa od 617.309,20 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljem K. Š., iznosa od 569.913,30 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljima M. P., I. P. i S. R., iznosa od 257.166,00 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljem I. Š., iznosa od 716.286,48 kn po ugovoru sklopljenom sa prodavateljem Ž. O.) i ona predstavlja štetu koja je tužitelju nastala, jer je upravo u tom iznosu tužitelj morao više platiti kupljene nekretnine, pa je za taj novčani iznos umanjena imovina tužitelja,

- da je tuženica V. C. - koja je kao direktorica tužitelja potpisala svih 35 predmetnih ugovora o kupoprodaji nekretnina, bila zadužena od strane osnivača tužitelja D. K. za realizaciju projekta kupnje nekretnina na području I., njen zadatak u okviru toga projekta bio je pronalaziti i kupovati direktno od prodavatelja (bez posrednika) nekretnine koje se mogu pretvoriti u stancije, a ista je bila zadužena, kako za formiranje tako i za kontrolu kupoprodajne cijene,

- da je D. Ž. (sestrična D. K. i druga zakonska zastupnica tužitelja) bila zadužena za praćenje uvjeta i rokova plaćanja te potpisivanje virmana za isplatu prodavateljima, dok je D. K. kao osnivač i treći zakonski zastupnik tužitelja bio zadužen za osiguranje financijskih sredstava za kupnju nekretnina,

              - da je tuženica V. C. kao zakonska zastupnica tužitelja dana 1. listopada 2007. sa odvjetnikom Ž. H., sklopila Sporazum o poslovnoj suradnji sukladno kome su isti ugovorili međusobnu suradnju na realizaciji kupoprodaje nekretnina na području I. (čl. I. Sporazuma) s tim da se odvjetnik obvezao za tužitelja prikupljati ponude sa svom popratnom dokumentacijom, sačinjavati pravnu analizu istih, izrađivati predugovore i ugovore o kupoprodaji nekretnina, prijedloge za uknjižbu, prijavu poreza za promet nekretninama kao i sve druge pravne radnje vezane za realizaciju kupoprodaje nekretnina - provjera posjeda, kvadrature, pristupnih putova do nekretnina i drugo (čl. II. Sporazuma), a tužitelj se obvezao da će za pružene odvjetničke usluge isplaćivati odvjetniku iznos od 3.500,00 kn sa uključenim PDV-om za svaki sastavljen ugovor (čl. III. Sporazuma).

 

Polazeći od gore utvrđenog činjeničnog stanja koje prihvaća i ovaj sud, sud prvoga stupnja tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je prihvatio osnovanim, te je svim tuženicima naložio da tužitelju solidarno isplate iznos od 16.552.892,51 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose pojedinačno označene pod toč. I izreke pa do isplate, dok je u preostalom dijelu, za iznos od 466.680,06 kn na koji zakonska zatezna kamata teče od 20. svibnja 2008. pa do isplate, zahtjev tužitelja sada već pravomoćno, odbio kao neosnovan. 

 

Odgovornost tuženice V. C. za predmetnu štetu sud prvoga stupnja utemeljio je na odredbi čl. 252. st. 1. ZTD-a, obzirom je zaključio da je ista kao članica uprave i direktorica tužitelja, prema potpisanim ugovorima zastupala tužitelja te je na taj način poduzimala radnje u ime i za račun tužitelja, koja okolnost ju je obvezivala da poslove vezane za kupoprodaju nekretnina mora voditi sa pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika.

Međutim, tuženica na taj način nije postupala jer je propustila, prije nego što je potpisala predmetne ugovore, utvrditi sve relevantne okolnosti predmetnih pravnih poslova, kako po pitanju vrijednosti zemljišta tako i po pitanju načina plaćanja zemljišta prodavateljima, te je tako propustila stupiti u kontakt sa prodavateljima, pregledati nekretnine koje kupuje za tužitelja (ili da to umjesto nje učini netko drugi), utvrditi stvarnu vrijednost onoga što kupuje, te pregledom pisanih kupoprodajnih ugovora i kontaktiranjem sa prodavateljima, utvrditi koja je stvarna (dogovorena) kupoprodajna cijena nekretnina, što sve tuženica nije učinila, na koji način je svojim protupravnim postupanjem prouzrokovala štetu tužitelju.

 

Sud prvoga stupnja odgovornost tuženice V. C. temelji i na odredbi čl. 273. st. 2. ZTD-a u vezi sa st. 1. istoga članka Zakona, te zaključuje da se radi o objektivnoj odgovornosti iste, a također da je postupanje tuženice suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a, jer u obavljanju svoga posla nije postupala sa pažnjom koja se zahtijeva u obveznim odnosima, kao i odredbi čl. 8. ZOO-a, jer je potpisivanjem predmetnih ugovora tužitelju nanijela štetu.

 

Odgovornost tuženika B. S., Ž. H. i M. S. za predmetnu štetu, sud je utemeljio na odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO-a obzirom je zaključio da nisu dokazali da je predmetna šteta nastala bez njihove krivnje, već suprotno, da su štetu tužitelju prouzročili namjerno znajući da u vrijeme sklapanja predmetnih kupoprodajnih ugovora dogovaraju sa prodavateljima stvarnu nižu kupoprodajnu cijenu koja je različita od one više cijene koja je označena u pisanim ugovorima, a njihova odgovornost se ogleda i u činjenici primanja i zadržavanja za sebe razlike između tih dviju kupoprodajnih cijena, koja ukupno iznosi 16.552.892,51 kn i predstavlja štetu za tužitelja kao posljedicu postupanja tih tuženika protivno odredbama čl. 4. i 8. ZOO-a.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda svih tuženika, a pazeći pri tom dodatno, temeljem odredbe čl. 365. ZPP-a, na bitne povrede odredbi parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda u bitnom dijelu pravilna i zakonita.

 

Okolnosti bitne za odluku o zahtjevu tužitelja, sud prvoga stupnja pravilno je i potpuno utvrdio  ocjenom provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a), a činjenica da je odbio dokazne prijedloge tuženika V. C. i Ž. H. istaknute na ročištu održanom kod suda prvog stupnja dana 9. svibnja 2019., činjenično stanje ne čini nepotpuno utvrđenim, obzirom je sud pravilno smatrao da odluku može donijeti bez provođenja tih dokaza.

 

Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuju svi tuženici, jer pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Materijalno pravo u bitnom dijelu također je pravilno primijenjeno.

 

U odnosu na žalbeni navod tuženika B. S. i M. S. kojima ističu da je sud prvoga počinio relativno bitnu povredu odredbi parničnoga postupka kada je samo procesnim rješenjem od 17. rujna 2013. odbio prijedlog tužitelja da se u predmetu utvrdi prekid postupka do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka koji se vodi pred Županijskim sudom u Puli-Pola u predmetu poslovni broj K-8/14 - koji je u tom trenutku bio u fazi istrage, pa da sud još uvijek nije odlučio o istaknutom prijedlogu tužitelja, valja reći da taj žalbeni razlog ne mogu sa uspjehom isticati tuženici, obzirom se ne radi o njihovom dokaznom prijedlogu, već o dokaznom prijedlogu tužitelja o kome je sud odlučio rješenjem od 17. rujna 2013. (list 235 spisa) na način da je odbio prijedlog tužitelja za prekidom predmetnog parničnog postupka do pravomoćnog okončanja kaznenog predmeta.

 

Odredbom čl. 252. ZTD-a od koje sud prvoga stupnja polazi prilikom ocjenjivanja odgovornosti tuženice V. C. za predmetnu štetu, propisano je da članovi uprave društva moraju voditi poslove društva pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva, kao i da član uprave ne postupa protivno obvezi o vođenju poslova društva ako pri donošenju poduzetničke odluke smije na temelju primljenih informacija razumno pretpostaviti da djeluje na dobrobit društva (st. 1.), dok je st. 2. istoga članka Zakona propisano da članovi uprave koji povrijede svoje obveze odgovaraju za štetu društvu solidarno, a u slučaju spora članovi uprave moraju dokazati da su primijenili pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika.

Dakle, od osoba koje vode poslove društva, očekuje se da obavljaju svoje dužnosti pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, koja pozornost je veća od one kakvu bi u jednakim okolnostima primijenio prosječno pažljiv čovjek.

 

Kako to proizilazi iz provedenog dokaznog postupka, tuženica V. C. je kroz vremenski period od 1. studenog 2007. pa do 9. srpnja 2008. u ime i za račun tužitelja kao njegova direktorica (ujedno i članica uprave tužitelja) sklopila 35 ugovora o kupoprodaji nekretnina na području I., jer je upravo ona od strane tužitelja (osnivača tužitelja D. K.) bila zadužena za realizaciju projekta kupnje nekretnina za izgradnju stancija, koji posao se sastojao ne samo od pronalaženja „interesantnih“ nekretnina već i od njihove kupnje.

Samom tom činjenicom, tuženica je bila dužna u izvršavanju svojih preuzetih obveza postupati sa pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, što znači da je bila u obvezi prije nego što je potpisala predmetne ugovore, utvrditi sve relevantne okolnosti svakog pojedinog posla koji je sklapala i to od utvrđivanja svojstva svake pojedine nekretnine i njenog položaja, preko utvrđivanja vrijednosti nekretnina i formiranja kupoprodajne cijene, pa do kontrole same te cijene.

 

Kako tuženica na opisani način nije postupala, a morala je, jer bi na taj način štitila interese tužitelja poduzimanjem radnji kojima se sprječava nanošenje štete tužitelju, pravilno je sud prvoga stupnja zaključio da je tužitelj dokazao da je tuženica V. C. kao subjekt svih predmetnih pravnih poslova koje je sklapala u ime i za račun tužitelja, propustila poslove društva tužitelja - koje je obavljala kao članica uprave i njegova direktorica te osoba zadužena za poslove kupnje nekretnina u I., voditi sa pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, na koji način je protupravno postupila, a što je imalo za posljedicu trenutkom potpisivanja svakog pojedinog ugovora (poduzimanjem štetne radnje), prouzrokovanje štete tužitelju u iznosu od ukupno 16.552.892,51 kn, jer je upravo u tom iznosu tužitelj morao više platiti kupljene nekretnine nego što su one plaćene prema dogovorenoj kupoprodajnoj cijeni koja je isplaćena svakom pojedinom prodavatelju.

 

Dakle, suprotno žalbenim navodima tuženice V. C., pravilno je sud prvoga stupnja zaključio da je tužitelj dokazao da je ista pri obavljanju tužiteljevih poslova kupnje nekretnina za izgradnju stancija na području I., propustila postupati sa pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika.

 

Žalbeni navodi tuženice zaključak suda prvoga stupnja o njenoj odgovornosti s uspjehom ne dovode u pitanje, jer je sud dao valjano obrazloženje razloga kojima se vodio kada je poklonio vjeru iskazima D. K. i D. Ž. u dijelu u kome su oni iskazivali kojim je sve poslovima tuženica bila zadužena na predmetnom projektu, kao i da je upravo ista bila odgovorna za njegovu realizaciju.

 

Niti ostali žalbeni navodi tuženice, oni kojima nastoji umanjiti odnosno otkloniti svoju odgovornost tvrdnjama da je D. K. bio upoznat sa kupoprodajnom cijenom svakoga pojedinog ugovora jednako kao i D. Ž., da nisu postojale nikakve negativne informacije zbog kojih bi ona kao članica uprave tužitelja posumnjala da ne djeluje za dobrobit društva tužitelja, kao da niti jedan od sudionika postupka ne navodi nju kao osobu odgovornu za kupoprodajnu cijenu, ne mogu je dovesti u povoljniju pravnu i procesnu situaciju u odnosu na istaknuti tužbeni zahtjev, jer je postupanje tuženice kao osobe koja je u ime tužitelja obavljala poslove kupnje nekretnina, određeno odredbom čl. 252. ZTD-a, što znači da je bila dužna obzirom na svoje osobne i profesionalne kvalifikacije, funkciju u društvu, radne sposobnosti i iskustvo - pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika, više pažnje posvetiti realizaciji samih kupoprodajnih ugovora, kako prije njihovih sklapanja, tako i u trenutku potpisivanja istih, a sve kako bi se od tužitelja otklonila eventualna šteta.

 

Odgovornost tuženice u predmetnom slučaju nije objektivna iako to sud prvoga stupnja utvrđuje. Naime, pravilnom primjenom materijalnoga prava, valja zaključiti da član uprave društva koji povrijedi svoje obveze iz čl. 252. ZTD-a - koju okolnost je sud prvoga utvrdio u odnosu na tuženicu V. C., odgovara za nastalu štetu po kriteriju pretpostavljene krivnje u najblažem obliku, što u konkretnom slučaju znači, da tuženica u vođenju poslova tužitelja (društva) vezanih za kupoprodaju predmetnih nekretnina, nije primijenila dužnu pažnju kakvu bi primijenila osobito pažljiva osoba, slijedom čega odgovara za štetu koja je tužitelju nastala, upravo po navedenom kriteriju.

 

Također, ne postoji objektivna odgovornost tuženice pozivom na odredbu čl. 273. st. 1. i 2. ZTD-a, jer stanje predmeta ne ukazuje na postojanje štete koja se temelji na iskorištavanju utjecaja u društvu, pa valja kao osnovan prihvatiti žalbeni navod tuženice da je sud prvoga stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je njena odgovornost u konkretnom slučaju objektivna.

 

Međutim, pravilan je zaključak suda prvoga stupnja, da odgovornost tuženice u predmetnom slučaju - pored odgovornosti koja proizilazi iz sadržaja odredbe čl. 252. ZTD-a, proizilazi i iz povrede odredbi čl. 4. (načelo savjesnosti i poštenja) i čl. 8. (načelo zabrane prouzrokovanja štete) ZOO-a, jer se utvrđeno postupanje tuženice nikako ne može smatrati pažljivim i savjesnim postupanjem u ostvarivanju obveznih odnosa, a to je ujedno postupanje koje je protivno načelu zabrane prouzrokovanja štete.

 

Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika B. S., Ž. H. i M. S. kojim osporavaju zaključak suda prvoga stupnja o njihovoj odgovornosti za predmetnu štetu koju je sud utvrdio pozivom na odredbu čl. 1045. u vezi sa čl. 4. i čl. 8. ZOO-a,  a niti oni kojima osporavaju visinu utvrđene štete.

 

To stoga što je sud prvoga stupnja polazeći od iskaza saslušanih svjedoka i to prodavatelja i njihovih punomoćnika u prodaji B. i D. - koje je ocjenjivao sukladno ovlaštenjima iz čl. 8. ZPP-a, pravilno utvrdio da su prodavatelji kako osobno tako i putem svojih punomoćnika u prodaji, uvjete kupoprodaje i kupoprodajnu cijenu dogovarali upravo sa 2., 3.  4. tuženicima, da je na zahtjev istih u ugovorima o kupoprodaji bila označena viša cijena od one koju su dogovorili sa prodavateljima (niža cijena), kao i da su svi prodavatelji (osim M. P. i F. P.) kako osobno tako i putem svojih punomoćnika u prodaji, tim tuženicima na njihovo traženje vraćali razliku više plaćene kupoprodajne cijene nekretnina koja im je po tužitelju isplaćena na njihove osobne račune odnosno na račune njihovih punomoćnika.

 

Takvo postupanje 2., 3. i 4. tuženika prilikom realizacije predmetnih kupoprodajnih ugovora, suprotno njihovim žalbenim navodima, protivno je načelima čl. 4. i čl. 8. ZOO-a, i ima za posljedicu štetu (čl. 1045. ZOO-a) koja je na strani tužitelja nastala u pravilno utvrđenoj visini od 16.552.892,51 kn.

 

Naime, utvrđena visina štete proizilazi iz materijalne dokumentacije u predmetu i to kupoprodajnih ugovora u kojima je označena kupoprodajna cijena (viša) koju je tužitelj isplatio prodavateljima i njihovim punomoćnicima u prodaji, dok iz iskaza saslušanih prodavatelja i njihovih punomoćnika proizilazi koliki su novčani iznos (od te u ugovorima o kupoprodaji naznačene i isplaćene kupoprodajne cijene) oni zadržali na ime usmeno dogovorene niže kupoprodajne cijene svake pojedine nekretnine - u tom pravcu u odnosu na prodavatelje kojima je tužitelj kupoprodajnu cijenu isplatio direktno na njihov račun u predmetu postoje izvodi iz njihovih računa, odnosno koliki su novčani iznos od plaćene kupoprodajne cijene vratili 2., 3. i 4. tuženicima, a upravo razlika između te dvije kupoprodajne cijene predstavlja štetu koja je tužitelju nastala - onu koja je pojedinačno i ukupno označena u toč. I izreke, jer je tužitelj za utvrđeni novčani iznos oštećen time što nije platio samo stvarno ugovorenu cijenu, nego viši iznos označen u kupoprodajnim ugovorima, pa je oštećen za njihovu razliku.     

 

Tuženik Ž. H. tek u žalbi ističe da tržišna vrijednost predmetnih nekretnina u trenutku sklapanja ugovora o kupoprodaji nije utvrđena, pa se radi o isticanju nove činjenice propisane odredbom čl. 352. st. 1. ZPP-a, koju žalitelj ne može u žalbi isticati prvi put.

Međutim, neovisno o tome, ocjena je ovoga suda kako spomenuta činjenica nije ni odlučna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, budući da je u postupku utvrđena stvarna cijena po kojoj su nekretnine prodavane, pa je to njihova tržišna vrijednost, dok je preostali plaćeni iznos po tužitelju predstavljao više plaćeni iznos koji su prodavatelji vraćali 2., 3. i 4. tuženicima, koji u konačnici predstavlja iznos štete.

 

Nije osnovan niti žalbeni navod tuženika B. S., Ž. H. i M. S. kojim se pozivaju na odredbu čl. 375. ZOO-a te tvrde da tužitelj u ovom postupku može tražiti naknadu štete samo na način da pred sudom zahtijeva poništaj sklopljenih ugovora i to samo protiv prodavatelja. To stoga što postupanjem prodavatelja za tužitelja nije nastala šteta, njima je isplaćena i oni su zadržali onu kupoprodajnu cijenu koju su i dogovorili, dok je utvrđenim postupanjem 2., 3. i 4. tuženika koje je kao takvo protivno odredbi čl. 1045. u vezi sa čl. 4. i čl. 8. ZOO-a, kao i postupanjem 1. tuženice koje je protivno odredbi čl. 252. ZTD-a, tužitelju nastala šteta u utvrđenoj visini, za koju stoga svi tuženici odgovaraju solidarno, obzirom nije bilo moguće utvrditi doprinos svakog od njih nastanku i visini štete (čl. 1107. st. 1. ZOO-a).

 

U odnosu na žalbeni navod tuženika B. S. i M. S. kojim ističu da je tužba tužitelja preuranjena jer se temelji na tvrdnji o postojanju kaznenog djela, kao i da se o istoj nije trebalo odlučivati do donošenja odluke u kaznenom predmetu, valja reći da je tužitelj u činjeničnim navodima svoje tužbe između ostaloga, istakao i da su se svi tuženici kriminalno povezali radi ostvarivanja plana stjecanja znatne imovinske koristi na štetu tužitelja.

Međutim, ta okolnost nije od utjecaja na odluku o zahtjevu tužitelja, jer je dokazima koji su tijekom postupka provedeni tužitelj dokazao da mu je postupanjem tuženika protivno odredbama ZTD-a i ZOO-a nastala šteta, u predmetnom slučaju raspravljalo se o građanskopravnoj odgovornosti tuženika za štetu koja je „šira“ od kazneno pravne odgovornosti, pa postojanje pravomoćne odluke o kaznenopravnoj odgovornosti tuženika nije preduvjet za donošenje odluke u ovom predmetu, zbog čega je konačno pravilno i odbijen prijedlog tužitelja za prekidom postupka.

 

Stoga nije osnovan niti žalbeni navod tuženika Ž. H. da je sud prvoga stupnja u predmetnom slučaju trebao imati valjanu kaznenu odluku kojom je nečije ponašanje okvalificirano kao kazneno djelo, jer kao što je prethodno rečeno, sud prvoga stupnja nije niti odlučivao o tome da li postupanje tuženika u konkretnom slučaju sadrži elemente kaznenog djela.

 

Konačno, tuženici B. S. i M. S. tek u žalbi prvi put ističu tvrdnju da je tužba tužitelja preuranjena, što ne mogu sa uspjehom činiti, jer je takvo njihovo postupanje suprotno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a.

 

Obzirom je sud prvoga stupnja utvrdio da je i tuženik Ž. H. svojim postupanjem prema odredbi čl. 1045. ZOO-a i protivno odredbama čl. 4. i čl. 8. ZOO-a tužitelju uzrokovao štetu, suprotno njegovim žalbenim navodima, pravilno je postupio kada je kao neosnovan odbio njegov istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije, jer je utvrdio da je 3. tuženik sastavio svih 35 predmetnih ugovora o kupoprodaji nekretnina u kojima je kupoprodajna cijena bila označena u iznosu koji je viši od stvarno dogovorene cijene, njemu su (pored tuženika M. S. i B. S.) prodavatelji nekretnina i njihovi punomoćnici nosili u gotovini razliku između ugovorene i u ugovorima označne i isplaćene više kupoprodajne cijene koja predstavlja štetu tužitelja, a on je tu razliku, uz 2. i 4. tuženika primio od prodavatelja - suprotno nije dokazano.

 

Pritom, neosnovano tuženik Ž. H. tvrdi da sud prvoga stupnja nije pravilno cijenio iskaze svjedoka M. S., L. Š. i I. B.. To stoga što su ti svjedoci - radi se o osobama koje su u spornom periodu bile zaposlene u odvjetničkom uredu tuženika Ž. H., potvrdili nespornu činjenicu da su svi predmetni ugovori sačinjeni upravo po tuženiku kao odvjetniku u njegovu odvjetničkom uredu, da je u pisane ugovore upisana ona kupoprodajna cijena koju je „dao odvjetnik“ (svjedok S.) kome je u tom trenutku bilo poznato - koju okolnost je sud prvoga stupnja utvrdio iskazima prodavatelja i njihovih punomoćnika u prodaji, da je usmeno ugovorena kupoprodajna cijena svih nekretnina bila niža od one koja je označena u samim ugovorima (osim u slučaju M. i F. P.). Stoga se ne može prihvatiti žalbeni navod tuženika da je on svoj posao obavljao sukladno pravilima struke i načelu savjesnosti i poštenja.

 

U odnosu na žalbeni navod tuženika Ž. H. da sud prvoga stupnja nije cijenio ovjerene izjave Ž. B. i G. D. (punomoćnici prodavatelja) kojima isti izjavljuju da nikada nikakav novac nisu davali ovdje tuženicima, valja reći da iz provedenog dokaznog postupka ne proizilazi da je sud vršio uvid u izjave na koje se tuženik poziva, već je Ž. B. i G. D. u svojstvu svjedoka usmeno saslušao na glavnoj raspravi koja je kod sudom prvoga stupnja održana dana 11. ožujka 2014. odnosno dana 4. lipnja 2014., iz iskaza kojih je utvrdio da su ti svjedoci kao punomoćnici prodavatelja razliku više plaćene kupoprodajne vraćali 3. i 4. tuženicima, dakle i tuženiku Ž. H..

 

Nije osnovan niti žalbeni navod tuženika Ž. H. da je sud prvoga stupnja pogrešno postupio kada je odbio njegov istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja za iznose koji dospijevaju na naplatu do 19. svibnja 2011.

 

Naime, istaknuti prigovor tuženika sud je odbio uz zaključak da je tužitelj za predmetnu štetu i osobu štetnika saznao trenutkom donošenja rješenja Županijskog suda u Puli-Pola o provođenju i proširenju istrage (travanj mjesec 2011.), a obzirom je tužbom ustao dana 19. svibnja 2011., istu je podnio unutar zastarnog roka (subjektivni rok) predviđenog odredbom čl. 230. st. 1. ZOO-a.

 

Takav zaključak suda prvoga stupnja prihvaća i ovaj sud, obzirom tuženik nije dokazao da bi se početak tijeka subjektivnog zastarnog roka trebao računati od nekog drugoga trenutka, odnosno da je tužitelj za visinu štete i osobu štetnika znao i prije donošenja rješenja o provođenju i proširenju istrage. Ovdje se posebno ističe, da potraživanja tužitelja u odnosu na koja tuženik ističe prigovor zastare svakako nisu zastarjela obzirom na početak tijeka objektivnog zastarnog roka propisanog čl. 230. st. 2. ZOO-a.

 

Suprotno žalbenim navodima svih tuženika, odluka o troškovima postupka sadržana u usvajajućem dijelu toč. II izreke pravilna je i zakonita jer je po svojoj osnovi pravilno utemeljena na odredbama čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a, a po visini pravilno odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja radnji u postupku ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14 i 118/14).

 

Obzirom na uspjeh tužitelja u postupku, pravilno je prvostupanjski sud toč. III izreke odbio zahtjev svih tuženika za naknadom prouzročenog im troška postupka kao neosnovan.

 

Slijedom gore navedenoga, valjalo je žalbe svih tuženika odbiti kao neosnovane, te temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Odluka o troškovima žalbe 1. i 3. tuženika temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

 

   U Puli-Pola, 12. siječnja 2021.

 

 

Predsjednica vijeća:

 

Mirna-Nada Terlević Sebastijan, v.r.